INOSLAV BEŠKER Kad je gusto, preteže nacionalni interes

Aléxis Tsípras nedjeljne izbore nije dobio kao ljevičarski agitator, “masovik”, kako se to nekada zvalo u rusko-sovjetskom žargonu, nego kao političar. Nije ih dobio ni kao korifej ljevice, nego kao zanatlija one politike koja je vještina mogućega - što s ideologijom baš i nema neke veze. Ako je riječ o ideologiji - tvrdi ljevičari, disidenti nekad zajedničke Sýrize, pokupili su oko 3 posto glasova, statistički dokazujući da Tsíprasova politička privlačnost nije ideološka, kao što su se mnogi bojali, a neki nadali. Tsípras je jamačno iznosio ideje, ali one ga nisu sprječavale ulaziti u kompromise, makar u sudačkoj nadoknadi, niti je zbog njih odustajao od pritisaka i popuštanja, ucjena i povlačenja.

Nacionalne zastave koje su se masovno vile na Syntágmi uvečer nakon proglašenja rezultatâ nedjeljnih grčkih izbora - kermes je bio bitno malobrojniji i tiši od siječanjskoga - ponijele su zapravo poruku da je izabran Tsípras (a ne Meimarákis, na priliku) zato što je relativna većina one polovine grčkih birača koja je uopće izišla na izbore, zaključila da će upravo on najbolje, među ponuđenima, znati artikulirati nacionalne interese Grka i Grčke Republike.

Ako je taj zaključak točan - a rekao bih da jest - onda pobjeda Tsíprasa i nije tako sjajan poen za evropsku ljevicu, jer ona i nije skovana u kovačnici koja se i ideološki plameno crveni, nego u ognju nacionalnih strahova.

Grčka se s pravom boji dugova (koje su potpisali, uostalom, mahom Meimarákisovi a ne Tsíprasovi stranački prethodnici), Grčka se boji mjera štednje, racionalizacije i privatizacije koje mora pretrpjeti da bi dugove makar razmazala na prihvatljiviji rok od ovoga koji je stegnuo grkljan, ali Grčka se boji i izlaska iz zone eura, a kamoli i Evropske unije, jer nema povjerenja u svoje političke elite koje su je dovele u postojeći škripac, na korist tek neznatne manjine Grkâ.

Upravo zato je relativna većina u nedjelju bila uvjerena, na temelju prethodnih osam mjeseci, da je baš Tsípras taj koji će u najvećoj mjeri te strahove znati uobličiti u meandar akcije, makar na momente protuslovne, i iscijediti najviše iz te očajno suhe drenovine na koju se svodi grčka evroperspektiva. Da je Tsípras učinio što je mogao. I da se u dva navrata - na referendumu i na posljednjim izborima - nije bojao predati odluku u ruke biračkom tijelu, demokratski, makar je završilo kako je završilo.

Naravno da većina glasova bilo za koju stranku pripada onima koji glasaju za “svoje”, pa ma kakvi bili, ma što učinili ili propustili, makar što obećali. Naravno i da je znatan postotak onih koji nemaju svoje nego glasaju za ono što smatraju najmanjim zlom, makar nos začepili. Ali kad je gusto, kada kroz noć zavijaju strahovi, pa redove unezvjereno zbijaju i ovce i partije, suvereno prevladava skupni interes. U slučaju nacionalne krize - nacionalni interes. Onaj kojemu ni osjen nije bio primijećen dok se arčilo i kralo, koji vreću nit’ je punio niti pridržavao, u takvim situacijama, ako ništa drugo, dodaje kvalitetu, dobacuje onaj (moralni?) uteg koji donosi prevlast.

Eto, to se zbilo u Grčkoj, to je omogućilo da Tsípras prevlada i na siječanjskim izborima, i na kockarski sazvanome (i zapravo prokockanome) referendumu, i na rujanskim izborima.

Istina je da su mu se rugali da je postao Aléxis Tróïkas, da je na izborima u Grčkoj pobijedila Angela Merkel - ali je istina također da ima zemalja u kojima bez pomoći Unije ima još manje šanse za suzbijanje kulture korupcije i utaje poreza. Nije tajna da je ta pojava znatno ukorjenjenija na katoličkom i pravoslavnom jugu Unije nego na njezinu protestantskom sjeveru. A to je rak i demokracije i nacije. Prozirna je isprika (nerijetko istinito) podsjećanje na lupeštinu i korupciju javne administracije. Za razliku od poslovičnih klinova, lopovluk se lopovlukom ne izbija, nego umnaža.

Uostalom, kao i u siječnju te na referendumu, pobjeda na glasalištima je daleko lakši dio zadaće: dosad je Tsípras padao na provedbi. A tu ga čeka više gadnih zadaća nego mitskoga Herakla.

Prva u Pireju. Lučki radnici se drče kako neće dopustiti da tu ključnu luku Vlada privatizira i proda Kinezima. China Ocean Shipping Company (Casco) već ima u 35-godišnjoj koncesiji dok 2. “Tretiraju nas kao roblje”, vele radnici, mahom komunisti, ne baš proleteri (koji “ne mogu izgubiti ništa osim svojih lanaca”). Otkako su Kinezi ondje, promet je doslovce utrostručen. E, do one stranice na kojoj je Marx pisao o presudnom značenju proizvodnosti rada, o razvitku proizvodnih snaga kao uvjetu društvenih preobrazbi, oni očito još nisu došli u svojoj “čitalačkoj grupi”. Ako je imaju.