INOSLAV BEŠKER Novo Tursko ‘ne’ autoritarnosti i islamizaciji zemlje?

Turska sutra glasa, drugi put ove godine. Podatak da se glasa dvaput u razmaku od jedva pet mjeseci sâm je po sebi pokazatelj nestabilnosti. Ta je nestabilnost posljedica dviju nerazriješenih dihotomija.

S jedne strane Turska Republika je koncipirana kao nacionalna država, iako je po svojoj etničkoj, pa i religijskoj strukturi, vjekovima bila konglomerat više etničko-religijskih zajednica (miliyeta). U prvome svjetskom ratu i nedugo zatim, u definitivnom raspadu Osmanskog Carstva i Kalifata, armenski miliyet je prije 100 godina eliminiran genocidom, a grčki prije devedesetak brutalnim etničkim čišćenjem (koji su Grci, za razliku od Armenaca, dijelom izazvali zarativši protiv Turske). Kurdski miliyet se ne dâ asimilirati, premda pripada istoj, sunitskoj denominaciji islama. Da ne govorimo o manjim miliyetima, poput Zaza (jedva 4 milijuna), Guranija, Hevramija itd.

Kopija zapada

S druge strane Atatürkovim reformama Turska je uređena kao kopija zapadnih demokracija, formalno je razdvojila religiju od države (koje su dotad bile spojene i na najvišoj i na najnižoj razini, jer je sultan istodobno bio i kalif, a vjerski suci, kadije, sudili su i u građanskom pravu), ali je islam u ovom stoljeću izborio povratak ne samo u javnu, nego i državnu sferu, graničeći ponegdje s fundamentalizmom, a njegov izraz je baš dosad vladajuća Stranka pravde i razvitka (AKP) pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdoğana. Ona podgrijava nikada dokusurene imperijalne ambicije, s jedne strane prema bivšem teritoriju Osmanskog Carstva barem na Levantu (ali za posljednjeg rata nije bio neznatan, pa ni generalno negativan, njen interes za Bosnu i “Hrvatistan”, kako zovu Hrvatsku), s druge strane za sav turkofonski pojas koji kroz Aziju seže sve do pretežno Turcima Ujgurima nastanjenoga Istočnog Turkestana (Kinezi ga zovu: Xinjiang, Nova Granica), koji zaprema gotovo šestinu ozemlja Kine. Imperijalna pohlepa navela je Tursku da onemogući državno konstituiranje Kurdistana, da etnički “očisti” i zadrži zapadnu Armeniju s Araratom, da na montiranom referendumu Siriji otme Antiohiju i Aleksandretu…

Turska nestabilnost nipošto nije samo turski problem, jer je ta mnogoljudna država (gotovo 80 milijuna), regionalna vojna sila s NATO-vom tehnologijom, na neuralgičnom spoju Evrope s Levantom. Prijeti joj “Islamska Država” kojoj ni Erdoğan nije dovoljno radikalan musliman, ali Erdoğan joj je pomagao protiv proruske Sirije i osobito protiv Kurda. Četiri desetljeća drži sjever Cipra. Turska je prihvatila polovicu od oko četiri milijuna izbjeglica iz Sirije uslijed građanskog rata koji je djelomice i sama zakuhala, ali je posljednjih tjedana dopustila, a možda čak i potakla, odlazak mnogobrojnih izbjeglica u Grčku, koja ih je usmjerila dalje prema Balkanu, prouzročivši tako izbjegličku krizu na jugoistoku i u centru Evropske unije.

To se može vidjeti i kao turska ucjena Unije, navlastito Njemačke. Iako je odmah ušla u NATO i bila članica Vijeća Evrope još od 1949., iako je pridruženim članom Unije, tada još Evropske ekonomske zajednice, postala 1963., iako je pregovore o učlanjenju u Uniju počela 2005. - Turska u Uniju nije ušla, jer je zasad neće Njemačka (u čijim granicama živi dva milijuna Turaka i milijun Kurda), a zapravo ni značajan dio kršćanskih političara. Turska bi po broju stanovnika (dakle i po mandatima u Evropskom parlamentu) bila izjednačena s Njemačkom.

Dilema je: imati Tursku među nama kao branu protiv fundamentalističkog islama ili je imati protiv nas kao mostobran i (ponovno) udarnu pest islama bitno manje evropskoga od bošnjačkoga, pa i albanskoga. Evropa, i inače spora kad gori, tu se premišlja desetljećima. Erdoğanova nasrtljivost i megalomanija daju za pravo onima koji se boje, ali pitanje je bi li uopće ondje bio Erdoğan da je Turska u sadašnju Uniju uvedena prije dvadeset i više godina, pa u njoj i plazmirana. Trijumf evroskeptika, jučer u Poljskoj, sutra vjerojatno u Hrvatskoj, govore samo kako članstvo ne jamči evropeizaciju zemlje.

U Uniji mnogi ne vide Tursku kao Evropu.

Jasna perspektiva

Sve su to poznate činjenice, nisu novost, ali vrijedi na njih podsjetiti da bude jasno koliko se i Unije i naše zajedničke sigurnosti tiču sutrašnji turski izbori. Na njih se Erdoğan odlučio jer izbori 7. lipnja - prvi u 13 godina u kojima njegova stranka nije izvojštila apsolutnu većinu - nisu ništa razriješili.

Našavši se na raspuću, Turska nije prelomila koplje: Bilo je jasno koji put nije odabrala, nije bilo jasno kojim će putem poći.

Predsjednik Republike Recep Tayyip Erdoğan ponudio je veoma jasnu perspektivu: jačanje autoritarnosti režima kroz uvođenje predsjedničkog sustava latinoameričkog tipa (gdje parlament begeniše a ne vodi vlastitu politiku kao Kongres u Washingtonu) i jačanje islamizacije turskoga društva, ali pod dominacijom politike. Dakle, u tradicijama carigradskoga cezaropapizma, jer je od Konstantina do Atatürka ondje državna vlast komandirala vjerskoj: u bizantsko doba car je smjenjivao patrijarhe, a u osmanlijsko sâm padišah je bio kalif i smjenjivao šejhu-l-islame kada mu nisu bili po volji. Iako je u Turskoj muslimana formalno 99,8 posto, a čak i zbiljski 97,8 posto, islamska zajednica nema pravo birati svoga reisu-l-islama, nego vjerskim poslovima ravna Predsjedništvo vjerskih poslova (Diyanet İşleri Başkanlığı), izravno podvrgnuto predsjedništvu Vlade.

Erdoğanova ponuda nije prihvaćena. Rezultati izbora su shvaćeni kao njegov dosad najveći poraz.

Njegova stranka je izgubila apsolutnu većinu, ali nije relativnu, te je sa 40 posto glasova i dalje najjača u Turskoj i ima 254 od 550 mandata u Parlamentu.

Desničarska nacionalistička stranka Devleta Bahçelija zaokrenula je ne samo od šovinizma ka kulturalnom nacionalizmu, nego i od striktnoga laičkog kemalizma ka konzervativnom islamizmu. Ako se njenih 16 posto i 80 mandata zbroje s Erdoğanovima - aritmetika kaže da islamistička orijentacija i dalje preteže nad laicističkom, premda se laicistička trgnula i strateški veoma mudro suprotstavila dosad nepobjedivu Erdoğanu.

Kemalistička Republikanska narodna stranka, kojoj je na čelu Kemal Kılıçdaroğlu, bliska po opredjeljenjima evropskim socijaldemokratima, svojedobno teško kompromitirana endemskom korupcijom, očuvala je svojih 25 posto i stekla 132 mandata, a vjerojatno bi imala i više da njezini pristaše nisu glasali i za Pučku demokratsku stranku, omogućivši tako toj konstelaciji ljevičara, etničkih manjinaca počam od Kurda i Armenaca, te aktivista raznih fela uključujući i homoseksualne, pod vodstvom Selahattina Demirtaşa, da pređe bezobrazno visoko postavljen izborni prag od 10 posto i tako uđe u Parlament sa 80 mandata - a upravo to je spriječilo Erdoğana da opet ulovi apsolutnu većinu u zakonodavnom tijelu i da ga prisili na koaliranje.

Vraćeni ponos

Laicizam - koji je Turskoj dvadesetih godina donio građanska prava tada nedostižna dijelu Zapada, poput prava glasa za žene - nije više u defenzivi, ali ne stiže ni do dviju petina biračkog tijela.

Taj je laicizam nametnut ne samo autoritetom Kemala Atatürka, nego i snagom vojnog establishmenta kome je on vratio ponos nakon više stoljeća dekadencije. Turska je otad silno napredovala - ali s reziduima nasilja kao političke metode. A tim nasiljem su manipulirali i iz Washingtona kroz NATO, smatrajući da je tako izvjesnije da Sovjetska Rusija neće izbiti na Mediteran izravno (nije bila tajna koliko je Washington bio zainteresiran da Italija ne padne u ruke svojih uglavnom benignih komunista, koliko je novca i oružja dao da Jugoslaviju održi dalje od Moskve). Desničarska parafašistička organizacija Sivi vuci bila je u Turskoj udarna šaka mreže Stay behind, organizirane u evropskim saveznicama za obračun s komunistima ako prodru na vlast, a upravo je jurišnik Sivih vukova Mehmet ali Ağca pokušao ubiti sv. Ivana Pavla II u Vatikanu, što je poslije pripisano Bugarima. I to je jedna od turskih enigmi koja vjerojatno nikada neće biti razriješena.

Erdoğan je tvrdio, i doma i na Zapadu, da je upravo on brana protiv muslimanskog terorizma. Pitanje je koliko je brana, a koliko most. Odgovor je ostao visjeti u zraku.

U zraku je ostala visjeti i izvršna vlast. Premijer Ahmet Davutoğlu nije uspio u ustavnom roku od 45 dana formirati nikakvu koaliciju (podsjetimo: u Grčkoj je dovoljan jedan dan!), pa je morao vratiti mandat predsjedniku Republike, a on je morao sazvati ponovne izbore, priznavši tako da je zemlja u slijepoj ulici - baš on, koji se hvalio svojom odlučnošću u svakoj situaciji. “Sultan” je tako teško načet, u zamci.

Pitanje je, također, hoće li sutrašnji izbori išta riješiti, ili će opetovati pat situaciju zabilježenu u lipnju. Što bi moglo navesti neku od strana da pribjegne sili.

Predjelo te solucije je, uostalom, već brutalno servirano posljednjih tjedana, samoubilačkim masovnim atentatima na Kurde, Erdoğanovim zatvaranjem demokratskih televizija… Bit će užasno i opasno ako je to tek početak.