INOSLAV BEŠKER Što je sve Papa poručio u Sarajevu

Sarajevo - Evropski Jeruzalem

'Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju specijalno značenje za Europu i sav svijet. Stoljećima su na ovom ozemlju nazočne zajednice koje ispovijedaju različite religije i pripadaju različitim etnicima i kulturama, od kojih je svaka bogata svojim osobitim značajkama i ljubomorna na svoje specifične tradicije, a da to nije spriječilo dugotrajnu uspostavu uzajamnih prijateljskih i srdačnih odnosa.

I sama arhitektonska struktura Sarajeva nosi vidljive i konsistentne tragove toga, jer su u gradskom tkivu nikle, jedna blizu druge, sinagoge, crkve i džamije, tako da je grad nazvan “Europskim Jeruzalemom”. On zapravo predstavlja veliko raskrižje kultura, naroda i vjera; takva uloga zahtijeva da se uvijek iznova grade novi mostovi te da se postojeći istovremeno obnavljaju i čuvaju, kako bi se osigurala djelatna, sigurna i civilizirana komunikacija.

Potrebno nam je komunicirati, otkrivati bogatstva svakoga od nas, vrednovati ono što nas ujedinjuje te doživljavati razlike kao mogućnost rasta u poštivanju sviju. Nužan je strpljiv dijalog, pun povjerenja, tako da pojedinci, obitelji i zajednice mogu prenositi vrijednosti vlastite kulture i prihvaćati sve ono dobro u tuđim iskustvima.

Na taj bi način mogle zacijeliti čak i velike rane nedavne prošlosti, a na budućnost bi se gledalo s nadom, te bismo se, slobodni od svakoga straha i mržnje, suočavali sa svakodnevnim problemima s kojima je svaka građanska zajednica pozvana suočiti se.'

* Papa Frane se poslužio metaforom mosta, suštinskom u Ive Andrića, kojom se služio i sv. Ivan Pavao II, da bi opisao što očekuje i čemu se nada od katolika u Bosni i Hercegovini prema svojim inohonfesionalnim, inoreligijskim ili naprosto inokulturalnim zemljacima, a i od pripadnika inih vjerskih ili svjetonazorskih grupa prema katolicima i zapadu. Za razliku od apostolskog putovanja u Albaniju, gdje je izrijekom pohvalio tamošnju privrženost istoj naciji bez obzira na vjerske razlike, Papa se u Sarajevu pokazao dobro informiranim, govoreći o raznim etnicima, ali nipošto o dijaspori, implicirajući da su ondje svi oni doma, svoji na svome, a ne tuđi, ne delegat drugih nacija. To je, dakle, stav univerzalne Crkve, koji se razlikuje od prakse partikularnih crkava u Bosni i Hercegovini. Glas vapijućeg u pustinji (Mk 1, 3).

Bosna i Hercegovina - Sastavni dio Evrope

'Došao sam kao hodočasnik mira i dijaloga, 18 godina nakon povijesnog posjeta sv. Ivana Pavla II, koji je uslijedio samo dvije godine poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Drago mi je vidjeti postignute napretke, na kojima trebamo zahvaliti Gospodinu i tolikim ljudima dobre volje. Međutim, važno je ne zadovoljiti se postignutim, nego tražiti kako učiniti daljnje korake u učvršćivanju međusobnog povjerenja te stvarati prilike za produbljivanje uzajamnog poznavanja i poštovanja. Podrška ovakvom razvoju i temeljni uvjet su blizina i suradnja međunarodne zajednice, osobito Europske Unije i svih država i organizacija koje su prisutne i koje djeluju na području Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je, napokon, sastavni dio Europe. Njezini uspjesi i drame potpuno se uklapaju u povijest europskih uspjeha i drama, te su u isto vrijeme velika opomena kako bi se uložile sve raspoložive snage da započeti mirovni procesi postanu sve čvršći i stabilniji', rekao je Papa.

* Bosna i Hercegovina mora poći dalje od Daytona, putem evropske integracije, jer ona je sastavni dio Evrope, jasna je politička implikacija tog dijela Papina obraćanja članovima Predsjedništva. U tome ima podršku Islamske zajednice.

Nada je u djeci, protiv urlika mržnje

'U ovoj zemlji, mir i sloga među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima te poticaji kojima se u posljednje vrijeme njeguje taj sklad, kao i srdačni i bratski odnosi između muslimana, židova i kršćana imaju važnost koja seže daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Ovime se daje svjedočanstvo cijelome svijetu kako je suradnja među različitim narodima i religijama u svrhu općega dobra itekako moguća; kako pluralizam kultura i tradicija može potaknuti i oživotvoriti neponovljivo i učinkovito rješavanje problema; kako se čak i najdublje rane mogu izliječiti zajedničkim hodom koji pročišćava sjećanja i daje nadu za budućnost. Vidio sam danas tu nadu u onoj djeci koju sam pozdravio na aerodromu - muslimanskoj, pravoslavnoj, židovskoj, katoličkoj i ostalih manjina - svoj zajedno, radosnoj! To je nada! Kladimo se u to.

Svi bismo trebali prepoznati temeljne vrijednosti zajedničke ljudskosti, kako bismo se uspješno suprotstavili divljaštvu onih koji bi od svake razlike htjeli stvoriti priliku pretekst za nasilje, vazda sve okrutnije.

U ime tih vrijednosti može se i mora surađivati, graditi i razgovarati, opraštati i razvijati se, dopuštajući tako različitim glasovima da se oblikuju u plemenit i skladan pjev, a ne u fanatične urlike mržnje.'

* Dio o djeci Papa je dodao, nije bio napisan; bilo je jasno da su ga se djeca dojmila, da bi se rukovao sa svakim djetetom i s nekima razgovarao, zakasnio je u Predsjedništvo. To, implicitno, odaje njegovu skepsu spram već odraslih, da će biti kadri ostvariti ono za što se zauzima: za “pluralizam kultura i tradicija” kao put za rješavanje problema.

Nikad više rata!

'Postoje neki koji bi namjerno htjeli stvarati i izazivati ovu klimu, posebno oni koji nastoje izazvati sukobe među različitim kulturama i civilizacijama, te oni koji smišljaju ratove kako bi prodavali oružje. Ali rat podrazumijeva djecu, žene i starce u izbjegličkim kampovima; podrazumijeva prisilno napuštanje domova; podrazumijeva razrušene kuće, ulice i gospodarske objekte; podrazumijeva iznad svega tolike razorene živote. Vi to vrlo dobro znate, jer ste sve ovo doživjeli upravo ovdje: kolika patnja, kolika razaranja, kolika bol! Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovoga grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata!'

* Papa Frane je i u Sarajevu opetovao tezu da se ratovi izazivaju ne zbog interesa onih na koje se rat survao, nego drugih, možda i dalekih, poput proizvođača oružja i trgovaca njime.

Mir se ne propovijeda nego tvori, pravdom i voleći bližnjega

'Usred ove ratne klime, poput sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u Evanđelju: “Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže:

“Blago miro-tvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi “sinovima Božjim zvati”, jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak.

Ma, kako se stvara, kako se ostvaruje taj mir? Na to nas je na najbolji način podsjetio prorok Izaija: “Mir će biti djelo pravde” (32,17). Prema “Vulgati” glasi: “Opus iustitiae pax” - to je postalo slavno geslo koje je proročki preuzeo papa Pio XII. Mir je djelo pravde. Niti ovdje se ne radi o teoriji i planiranju pravde, već o pravdi koja je primijenjena, življena. Novi zavjet nas uči kako je savršeno ispunjenje pravde ljubiti bližnjega kao sebe same (usp. Mt 22,39; Rim 13,9).

O, kako se mijenjaju stvari kada, s milošću Božjom, slijedimo ovu zapovijed. To je zbog toga jer se mi mijenjamo! Ona osoba, onaj narod kojega sam dosada doživljavao kao neprijatelja, zapravo ima isto lice kao i ja, moje srce, moju dušu. Imamo istoga Oca na nebesima. Dakle, istinska bi pravednost bila činiti toj osobi, tome narodu, sve ono što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu (usp. Mt 7,12).'

* Ovo gotovo opće mjesto, od Benedikta XV prije 100 godina, preko sv. Ivana XXIII (Pacem in Terris) i sv. Ivana Pavla II (assiški molitveni susreti, ali i homilija na zagrebačkom Hipodromu), u Sarajevu poprima značaj krajnje konkretnog zahtjeva, koji pokazuje izrazitu političku svijest Pape i kad ostaje u striktno biblijskim okvirima.

I otpusti nama dugove naše…

U drugome čitanju, Sveti Pavao nam je pokazao prijeko potrebne osjećaje za stvaranje mira: “Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući si, ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!” (3, 12-13).

* Točno na tragu sv. Ivana Pavla II, koji je citatu iz Očenaša “I otpusti nama dugove naše onako kako smo ih mi otpustili dužnicima našima” posvetio nezaboravnu katehezu, papa Frane je ovdje koristio živu Isusovu riječ radi ključne pouke koja glasi: ne samo ne učiniti drugome što ne želiš da tebi bude učinjeno, nego i oprosti drugome da bi i tebi bilo oprošteno. Posrijedi je pouka koja nije samo vjerska, nego opće ljudska, koja je jedini recept za suživot. Nadajmo se da učinak, makar jednom, neće prizvati u pamet Mt 7, 6.