INOSLAV BEŠKER Tegoban izbor između klanja i pregovaranja uvijek ignorira mrtve

U tri mjeseca amaterskog terorizma po Izraelu i Palestini palo je nešto više od 150 glava, ritmom od pet mrtvih u tri dana, a trend ne jenjava. Na Zapadu to zovu “trećom intifadom” ili “intifadom nožima” - što je kontradikcija u terminu: intifada je kamenovanje, a ovaj put ne rade kamenice, nego, s jedne strane, noži ili škare, odnosno vozila korištena za gaženje, uglavnom vojnika na izraelskim kontrolnim punktovima, a s druge strane djeluje strojna puška uzi, kojom napadnuti rešetaju napadače, ponekad i oni koji su ustrašeni da će biti napadnuti neke koji se na napad i nisu odvažili - ali to su nijanse.

Statistika je prosta: od 20. rujna s jedne strane ubijeni su 20 Izraelaca i jedan Amerikanac, s druge je ustrijeljeno 128 Palestinaca i jedan Eritrejac (sličio je na Palestinca, kažu, nije bilo potrebno da išta učini). Izraelska policija kaže da ih je 88 napalo ili kanilo napasti Izraelce, a ostali su poginuli u sukobima s vojskom. Izraelci su dobro uvježbani: 1985, kada su palestinski teroristi bombama napali civile na rimskom aerodromu, talijanski policajac je jednoga od terorista uhvatio neozlijeđenoga, izraelski agenti su ustrijelili trojicu, svakoga u potiljak, što rekli: prsa o prsa.

Već tri mjeseca izraelskim ulicama teče potočić krvi, oskudan ali konstantan - dokaz da je cilj sedamdesetgodišnjega otezanja rješenja palestinskog problema napokon postignut: s obiju strana strah i mržnja izišli su iz korita ekstremizma i politike i prodrli u obično pučanstvo.

Tu nije riječ o “Islamskoj Državi”, o indoktriniranju nedoraslih, neurotičnih, deprimiranih, ideologijom smrti i Sudnjega dana iza ugla, nije riječ ni o uvježbanim teroristima - na djelu je očaj, nemoćan bijes, histerično samoubojstvo, a suicid je vazda ekstreman, bezuman vapaj u pomoć koja se ne nazire u ovom životu. S druge strane također su mržnja i strah, te bijes: nema nikakva nastojanja da se napadač izvede pred sud, kazni, ubija ga se kao štakora, kao bijesna psa, bez prava da svoje razloge iznese pred ijednim sucem osim eventualnoga Strašnoga - ali majkama koje vade škare očito je strašniji svaki dan nego Sudnji.

Naravno da nema opravdanja za nasilje, za ubojstvo ili pokušaj ubojstva - ni na jednoj od strana, da se razumijemo, ni na palestinskoj, ni na izraelskoj. Rečenica: “A što su oni radili nama”, ta prokleta mantra o kolektivnoj krivnji u svrhu kolektivne odmazde, nikada, ama baš nikada nije donijela ništa dobra, bila je samo kukavička isprika i u nas i drugdje, odvratno pokriće za nasilje, negacija pravde - bez koje nema mira.

Nasilje nije dopušteno opravdati, ali je nužno pokušati razumjeti njegove motive i njegove mehanizme, ako ni zbog čega inoga, a ono da bi ih se suzbilo u korijenu, prije nego postanu bespovratni, prije nego zatruju vrijeme. Jer nasilje može trajati časak, “žutu minutu”, a rekriminacija svoj otrov cijedi kroz stoljeća. Katolički Zapad još plaća moralne kamate na križarstvo, još ga u muslimanskom svijetu vade kao opće mjesto, još se u pravoslavlju sjećaju da je Četvrta vojna razorila Carigrad i otvorila vrata Turcima, jer su bizantski kršćani razumjeli da bi im pod njima bilo manje teško nego pod inokonfesionalnom braćom u Kristu.

Eh da: u sjeni toga uzajamnog klanja i rešetanja u Svetoj Zemlji, šaptom se i s jedne i s druge strane provodi religijsko “čišćenje” kršćana iz Isusove domovine.

Zapad i Ujedinjeni narodi ostvarili su majstoriju: permanentan sukob u kojemu svi nepovratno gube. Ima li igdje zrcala zapadno od Bospora? Pogledaju li se političari u oči barem kad se šminkaju odnosno briju? Opće dobro, da ne bi…

“Okupacija nanosi zlo Izraelu”, tvrdi izraelski pisac Amos Oz.

U Siriji, gdje krv ne curi potočićem nego lije bujicama, odlučeno je: 25. siječnja počinje međunarodna konferencija u Genèvi. Dobra vijest, tvrdi Peter Galbraith u jučer objavljenome intervjuu, jer pokazuje kako pred propnjem terorističke prijetnje mogu biti gurnute u stranu i višegodišnje protimbe. “Dolazak u Genèvu USA, Irana i Rusije doima se čudesnim, a sudjelovanje Turske i Saudijske Arabije, iako nevoljko, važna je novost”, kaže Galbraith. On smatra da uspjeh ovisi i o tome kako će konferencija odlučiti hoće li Sirija imati civilnu ili religijsku vlast, hoće li biti zajamčen pluralizam vjera. I hvali Obamu koji je odlučio da se odluka traži kroz međunarodnu konferenciju, a ne kroz međunarodnu intervenciju.

Zašto to ne bi bilo rješenje za Izrael i Palestinu? Ili za Bosnu i Hercegovinu?

Zaključak gotovo da se nameće: političkoj kasti je izbor između klanja i pregovaranja užasno dvojben: u pregovaranju se gube pozicije, dok traje klanje - ili barem kontrapozicija koja prijeti klanjem - izvjesnije se zarađuje. Na vrhu i pri njemu.