INOSLAV BEŠKER Teroristima smo servirali EU kao artičoku

Jučerašnjim koordiniranim pokoljima u Bruxellesu teroristi su postigli propagandni cilj: zasjenili su precijenjeno i prepozno hvatanje onoga Abdeslama i istodobno dokazali da on nije bio ili kadar ili voljan odati bitne detalje novoplaniranih terorističkih akcija u samome glavnom gradu Evropske unije. Nije ključan broj žrtava (i jedna jedina je previše, ali na statističkoj razini njihov zbroj ne nadmašuje broj žrtava u prometu, kamoli se bliži terorističkom genocidu u Srebrenici). Ključan je udarac paunskom ponosu belgijske, pa i francuske sigurnosne strukture, koja je prethodnih dana tužnu činjenicu da ih je jedan slabić mogao mjesecima vući za nos predstavljala kao svoj uspjeh.

Mi te strukture plaćamo da terorizam spriječe, a ne da objašnjavaju kako je teško doći do krivaca.

Atentati u Bruxellesu upiru prstom u bolno trule točke Unije, na kojima ona posrće: nemamo zajedničke sigurnosne strukture, dijelom zato što nemamo zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku nego svaki svoju kozu dere, a dijelom i zato što unutrašnje sigurnosne službe služe i za unutrašnja podvaljivanja, što bi bilo teže u okvirima konfederalne službe (iako bi se i ondje našlo načina da svoj ego iznad zajedničkog cilja uzdižu “čvarci” umjesto rezultata, jer naši vicepremijer i ministar nisu apsolutne iznimke).

Takvom politikom dopuštamo teroristima da na članice Unije primjenjuju taktiku Cesarea Borgie: on je smatrao da Italiju može pojesti kao artičoku, list po list, a mi im tako serviramo Uniju u kojoj Francuska ne zna što se zbiva u Belgiji, a Belgija ne zna za se.

U takvoj Belgiji, koja postoji samo virtualno, svi imamo problem zvan Bruxelles. Taj je problem ekonomski, utoliko što se karavana seli iz Bruxellesa u Strasbourg i nazad, a sada vidimo da je i sigurnosni, jer je Belgija pokazala i dokazala da nije kadra držati pod kontrolom Bruxelles ni kao glavni grad Brabanta, kamoli kao glavni grad Unije (ah, da, u njemu sjedište ima i NATO, baš se pokazao efikasnim…).

Ne može Unija odlučiti da Belgija bude država, kada to ne želi biti, niti je Unija smije razdvojiti na Flandriju i Valoniju, pa od Bruxellesa napraviti federalni distrikt - ali, ako se ondje nacije ne odluče što će kad odrastu, logika kaže da se sva administracija Unije koncentrira u Strasbourg, koji usto nije opterećen prijestolničkim bremenom. I ostale nacije bi se morale odlučiti što, napokon, od Unije žele i - da citiramo Kennedyja - što su spremne za nju učiniti, a ne samo što od nje kane iskamčiti. Načelo subsidijarnosti treba provesti do njegovih konsekvencija: ništa od onoga što može svaka općina ne treba prebaciti na oblast, i tako dalje, ali ono što nacija nije kadra sama - ekonomski, logistički ili inako - treba povjeriti Uniji, ili će to sam preuzeti agresor, makar intelektualno i etički inferioran, kakav je po definiciji terorist.

U svijetu kakav je, ekonomski i sigurnosno (to je nerazdvojan binom), i u Evropi koja boluje od nacionalističkih metastaza, Unija bi se u bitnome morala ustrojiti barem kao konfederacija, sa zajedničkom fiskalnom politikom i koordiniranom financijskom policijom, sa zajedničkim snagama vanjske sigurnosti (što podrazumijeva jedinstvenu i efikasnu kontrolu kopnenih i morskih granica te zračnog i svemirskog prostora), sa zajedničkom vanjskom politikom i diplomacijom, sa zajedničkim osnovama politike zapošljavanja i imigracije.

Očevidno je da je teško postići konsenzus svih 28 članica. Liberum veto je upropastio i raskomadao Poljsku. Ali, tko kaže da se mora postići dogovor sviju o svemu? Golema većina članica je prihvatila Ustav, sa sustavom stratificirano kvalificiranih većina, prije negoli su ga minirale Francuska i Nizozemska (a i one ne zbog sustava odlučivanja, nego zbog sitnih interesa domaće butige).

Ako nas pameti ne mogu privesti korist i logika, možda nas privede sigurnosna prijetnja. Možda se pred njom odluče ići korak dalje zajedno neke od država, po načelu: tko voli, nek’ izvoli, ili unutra, ili vani, za ostale bi uvijek mogli opstati preferencijalni trgovinski i bezvizni režimi, nije svrha ekskluzivnost, nego inkluzivnost, ali pod uvjetima ravnopravnosti, sigurnosti i prosperiteta građana.

Unija ili je za nas, građane, ili nam ne treba, jer nije njena svrha biti modnom pistom za političare i njihove sezonske mode i modele. Kad bombe prašte, političari su na sigurnome, a mi smo opet topovsko meso.