INOSLAV BEŠKER Zbrka i strka na rahlom jugu EU

Da će praunuk Alfonsa XIII ne samo biti ustavni monarh, nego da će biti čak faktor stabilnosti u tradicionalno nestabilnoj Španjolskoj - tome se prije pedesetak godina ne bi nadao ni najstrasniji monarhist. Doduše, već se njegov otac Juan Carlos I u ključnom trenutku suprotstavio Armadinu i Tejerovu pokušaju državnog udara, i tog je časa burbonska monarhija prešla na pravu stranu povijesti, uzdržavajući se zatim od pačanja u dnevnu politiku (iako se ni ona nije pokazala imunom na endemsku mediteransku bolest korupcije). Sada je pređen i Rubikon akutne politike: u rukama kralja Felipea VI je ključ parlamentarne krize u koju je Španjolska upala nedjeljnim izborima, kada je umjesto četiridecenijskoga bipolarnoga višepartijskog sustava, kojim su dominirali socijalisti i pučani naizmjence, nahrupio kvadripolarni: u podjeli biračkog tijela nezanemarive porcije uzeli su Podemos koji se pozivaju na Tsíprasa i Građani koji se pozivaju na tranzicijskog premijera Suáreza.

Felipe VI nije počinio nijedan gaf otkako je naslijedio svoga ostarjeloga i privatno grešnog oca, čak ni na krajnje trnovitome katalonskom pitanju. Otkako je don Juan Carlos - fizički sve sličniji svome pretku Carlosu IV s Goyinih pomalo grotesknih slika - abdicirao u posljednji trenutak po popularnost monarhije, don Felipe ne samo da nudi poletniju, mladenačkiju sliku ostarjele institucije, nego je, dodijelivši kćeri prijestonasljednu titulu asturijske vojvotkinje, zapravo kaparirao promjenu Ustava koji zahtijeva muškog nasljednika po franačkome salijskom pravu.

Obojica mladih vođa novonasrnulih stranaka, i karizmatski “El Coleta” (Repić) Pablo Iglesias (Podemos), koji imidžem i frazama “nasljeduje Krista”, i marketinški Albert Rivera (Građani), iskonski su republikanci, ali im zasad ne pada na pamet dovoditi u pitanje monarhiju.

Članak 56 Ustava kaže da monarh “arbitrira i moderira redovito funkcioniranje institucija”. Dosad je, nakon izborâ, to bivala fraza, jer bi se vođa najjače stranke pojavio na konsultacijama sa solidnom većinom u Zastupničkom kongresu.

Sada većine nema. Jasno je samo da ni socijalistička PSOE ni Podemos neće Rajoyu pomoći da ostane u Moncloi, ni aktivno ni pasivno (uzdržanošću). On je relativni pobjednik izbora i apsolutni gubitnik vlasti (zvuči poznato?). Sada te dvije stranke sondiraju teren za dogovor s Građanima.

Bilo kako bilo, Kongres se konstituira 13 siječnja, Kralj daje mandat i ako u roku od dva mjeseca nitko ne dobije povjerenje Kongresa, na redu su novi izbori.

Rajoy i pučani su kažnjeni što su se četiri godine vadili na greške socijalističkih prethodnika, što su popravili poziciju kapitala, ali ne i većine pučanstva. Među prosjacima kojih nikada nije bilo toliko nije malo buržuja koji su izgubili stanove kad su spašavane banke a utapani dužnici. Svaki drugi mladi je nezaposlen, u prvih šest mjeseci ove godine emigriralo ih je još 50.000, u brk Rajoyevim fanfaronadama o trijumfalnom izlasku iz krize. Popularan je film o dvojici inženjera koji su se iselili u Berlin da bi prali tanjure u Turčinovu restoranu, 520 godina nakon Reconquiste. Prvi put nakon 1944, godine oskudice kada se gladovalo, broj umrlih je veći od broja rođenih - a taj odnos sve kaže (zvuči poznato?).

Španjolska je zapravo zadnja od zemalja na južnome, katoličko-pravoslavnom krilu EU, kojoj se u krizi - financijskoj i proizvodnoj, materijalnoj i moralnoj - urušila tradicionalna stranačka struktura, tim prije što među tim državama nema nijedne koja nije bila poprište diktature u dvadesetima ili najkasnije tridesetima prošlog stoljeća, bez velike višestranačke tradicije prije toga.

U Italiji je Vrag došao po svoje već 1992, stopro je pao Berlinski zid a s njime i razlozi da se u ime obrane od kozačkih konja brani korupcionaška hobotnica kojoj su se suprotstavile “Čiste ruke”. Malo zatim urušila se diarhija pučana i socijalista u Austriji. Pukla je Grčka u kojoj je Tsípras izniknuo kao majstor novog stila starih pirueta (i još starijih deficita). Hrvatsku (s Mostom) da vam ne spominjem, a još manje Koncentracionu Republiku sa žilet- Cerarom, ne smijem kvariti blagdanski ugođaj (dakle šutnja i o državi u kojoj, kažu, treba slaviti Orbána što nije zavladao Jobik). U Portugalu je parlamentarna kriza privremeno prevladana krhkom koalicijom ljevičarskih rogova u vreći.

Anomalne “velike koalicije” već su tradicija svojedobno u Austriji i još dulje u Njemačkoj. U Italiji je “povijesni kompromis” Washington spriječio otmicom Alda Mora, pa se ono što je prvi put bilo tragedija sada od Montija do Renzija ponavlja kao farsa (oprostite na prizivanju Hegelova duha). U Bugarskoj “bata Bojko” Borisov nakon godine dana tehničke vlade predvodi koaliciju u kojoj su i nacionalistička desnica Domoljubne fronte (zvuči poznato?) lijevi centar (ABV). Prodor Nacionalne fronte već je dvaput natjerao na suradnju socijaliste i degoliste u Francuskoj… Odsad ni Španjolska nije iznimka.