Iskustva Hrvata koji su se zaposlili u zemljama EU

Dejan Foro, it stručnjak koji je uspio u EU:

Poslao sam 3500 prijava za posao, dobio plaću od 90 tisuća funti a danas imam tvrtku u Švicarskoj

Bili smo klasična hrvatska priča: moji roditelji i suprugini roditelji, svi redom nezaposleni. Supruga medicinska sestra bez posla, podstanari, dvoje djece, ja jedini u široj obitelji radim, a moja plaća kasni.

Tada sam radio kao informatičar u Infosistemu, jednoj od najstarijih informatičkih tvrtki na ex-yu prostorima i u tom trenutku jednoj od najvećih u Hrvatskoj. U principu sasvim solidna radna sredina, ali tvrtka grca u problemima i ne može isplatiti plaće radnicima.

Supruga je isprva bila malo skeptična u vezi s odlaskom van. Doći iz ne-EU države u EU tada je bilo gotovo nemoguća misija. U prvo vrijeme sam pokušavao naći posao u Velikoj Britaniji s obzirom na to da sam dobro govorio engleski i da je tamo bilo više nego dovoljno posla za informatičare. No, pokazalo se da su njihov imigracijski sustav i procedura toliko komplicirani i dugotrajni da se poslodavci ne žele baviti njima.

Iz UK sam svakodnevno dobivao pozive jer je moj životopis očito bio atraktivan potencijalnim poslodavcima: imao sam tada već solidno iskustvo u projektima, bio do zuba naoružan Microsoftovim tehničkim certifikatima, jedan od 6 ljudi u svijetu izabran u Microsoftov MCP Hall of Fame. Ali razgovor se u principu uvijek svodio na isto i zbog komplicirane procedure zapošljavanja, nakon 420 takvih poziva, digao sam ruke od UK-a i počeo tražiti posao drugdje.

I konačno 2006., nakon tri godine traženja i oko 3500 poslanih prijava za posao, dobio sam ugovor za posao u jednoj informatičkoj tvrtki blizu Stuttgarta u Njemačkoj. Otprilike istovremeno dobio sam i priznanje Most Valuable Professional koje Microsoft dodjeljuje na svjetskoj razini za tehnološko područje Exchange (Microsoftovi e-mail sustavi). Titulu u svijetu ima samo 80 ljudi, ja sam tada bio jedini takav u Hrvatskoj.

Jednom kad ste pronašli poslodavca, sama administrativna procedura dobivanja vize bila je jednostavan proces. Poslodavac je ishodio radnu dozvolu, na temelju koje je njemačko veleposlanstvo izdalo privremenu vizu koja omogućava ulazak i početak rada u Njemačkoj. Po dolasku u Njemačku i nakon što smo našli stan, slijedila je prijava boravka i prva “prava” viza s trajanjem od godinu dana koja se poslije produljava. U svakom slučaju, u usporedbi s našom hrvatskom administracijom, Njemačka i Švicarska su… Ma ne, ne može se to usporediti, to su različiti svemiri. Uglavnom, po dolasku u Njemačku situacija se radikalno promijenila - ne samo da sam dobio dvostruko veću plaću u odnosu na onu u Hrvatskoj - nego su nakon nepunih godinu dana počele doslovce pljuštati ponude za posao. Među ostalim, dobio sam ponudu iz Švicarske s plaćom dvostruko većom od one u Njemačkoj. Prihvatio sam ponudu i potpisao ugovor sa švicarskom tvrtkom, a dva dana poslije došla je ponuda iz UK s plaćom dvostruko većom od one koju su ponudili Švicarci - vrtoglavih 90.000 funti godišnje bruto i hrpom raznih beneficija. Samo sat vremena leta od Zagreba, isti ja, za potpuno isti posao, na potpuno istim tehnologijama… No, Švicarska nam je ipak djelovala kao kvalitetniji izbor i 2007. smo se preselili u Švicarsku, gdje smo i danas. Šest godina poslije vlasnik sam svoje tvrtke.

Tvrtku Exchangemaster GmbH osnovao sam u ožujku ove godine nakon što sam 20 godina proveo u informatičkoj struci radeći za niz tvrtki, među ostalim Stryker, Swisscom i British Telecom. Radim projekte i školovanja za Microsoftove tehnologije, uža specijalizacija nam je Microsoft Exchange (e-mail sustavi za velike korisnike). Od osnutka smo odradili već nekoliko projekata: za jednu investicijsku kuću u Ženevi, zatim ThyssenKrupp u Njemačkoj, a trenutno radimo za Credit Suisse u Zürichu.

Imam suprugu i dvije kćeri. Čim sam završio prvi probni rok od 6 mjeseci, doselio sam obitelj. Potkrovni jednosobni stan od 36 kvadrata u zagrebačkom Botincu zamijenili smo trosobnim od 80 kvadrata. Djeca su prva dva dana samo trčala po stanu. Djelovao nam je kao nogometni stadion u usporedbi sa starim u kojem se čovjek nije mogao okrenuti a da za nešto ne zapne.

Kasnije preseljenje u Švicarsku također je proteklo glatko - poslodavac je angažirao agenciju za selidbe koja je odradila kompletnu logistiku oko pronalaženja stana, otvaranja računa u banci, administracije u općini do hobija i slobodnih aktivnosti. S obzirom na veću plaću, opet smo prešli u nešto veći stan, ovaj put 4,5-sobni od 120 kvadrata.

Generalno, kad je riječ o integraciji, postoje dosta velike razlike od zemlje do zemlje. Švicarska ima znatno bolje razrađen sustav integracije stranaca od Njemačke. Djeca u školama prolaze poseban integracijski program prilagođen onima koji još ne govore njemački. Imaju mogućnost pohađanja tog integracijskog programa dvije godine i za to vrijeme imaju status promatrača u nastavi i ne dobivaju ocjene. Nakon prve godine tog programa radi se procjena spremnosti za ulazak u redovni nastavni proces. Konkretno, naša starija kći završila je 4. razred u sklopu integracijskog programa i nakon godinu dana bez problema nastavila u 5.

Uglavnom, obitelj se uspješno integrirala u cijelu priču, supruga radi, djeca postižu odličan uspjeh u školi, svi govorimo njemački. Naš odlazak u inozemstvo bio je pozitivno iskustvo i u novoj sredini smo se snašli i poslovno i privatno. I sasvim sigurno se nećemo vratiti u Hrvatsku. Posao i plaća samo su jedan od faktora - prava vrijednost koju smo dobili odlaskom je stabilan i normalan život u okruženju u kojem kvalitetno funkcioniraju administracija, zdravstvo, sudstvo, socijalni i mirovinski sustav, poduprti kvalitetnom infrastrukturom, što u konačnici znači život s puno manje stresa.

Maja Mrvoš, EU ured u Luxembourgu:

Kako sam uspjela dobiti posao u EU

Zagrepčanka Maja Mrvoš ugledala je u travnju prošle godine oglas za posao na jednom od hrvatskih portala za zapošljavanje i bez oklijevanja uhvatila svoju životnu priliku. U teškom i opsežnom selekcijskom postupku izabrana je među više od 250 kandidata i od 15. rujna 2012. radi kao korektor za hrvatski u Uredu za publikacije Europske Unije u Luxembourgu. Dio je tima od šesnaest članova koji rade na dokumentima sekundarnog zakonodavstva u sklopu pristupanja Hrvatske EU. Prvi dan srpnja sve je bliže i nešto manje od 150.000 stranica dotad mora biti u potpunosti lektorirano.

Rad u Luxembourgu ispunio je sva očekivanja 35-godišnje profesorice hrvatskog i engleskog jezika i književnosti. U Zagrebu je radila na različitim administrativnim poslovima u privatnom sektoru, a više od deset godina honorarno se bavi prevođenjem i lektoriranjem, i to joj je bio glavni izvor zarade.

- Sam proces zapošljavanja bio je relativno dug i odvijao se u nekoliko etapa. Ubrzo nakon što sam se prijavila na natječaj dobila sam obavijest da sam prošla prvi krug u kojemu se selekcija odvijala samo na temelju životopisa. Korektorski tim u Luxembourgu već je bio oformljen i zbog povećanja opsega posla s približavanjem datuma pristupanja Hrvatske EU trebalo im je još nekoliko već iskusnih lektora koji će se brzo snaći i odmah baciti na posao - otkriva Maja.

U svibnju je prošla iscrpno testiranje poznavanja hrvatske gramatike i pravopisa te testiranje praktičnog lektorskog i korektorskog rada. Najbolji kandidati pozvani su na razgovor s četveročlanom komisijom. Maja je izabrana! - Nakon toga počeo je prilično stresan i skup proces prikupljanja dokumentacije, verificiranja i prevođenja potvrda o obrazovanju i radnom iskustvu te obilaženja različitih službi ka ko bi se ishodila potvrda o nekažnjavanju, potvrda o prebivalištu za inozemstvo, različite potvrde od banke, a tu je bila i nezamisliva količina dokumentacije koja je stigla iz Odjela za ljudske potencijale Europske komisije koju je trebalo ispuniti, ovjeriti, kopirati i sortirati. Sredinom lipnja pozvana sam u Luxembourg na liječnički pregled i predavanje prikupljene dokumentacije - priča Maja Mrvoš. U roku od nekoliko dana se spakirala, stavila svoj hrvatski život na čekanje i bacila se na organizaciju života u Luxembourgu. Trebalo je istražiti baš sve: što s računom u banci, režijama, pretplatom za mobitel, što ponijeti, što ostaviti i u konačnici pronaći smještaj.

- Luxembourg je malen, ali vrlo dinamičan grad. U njemu stalno živi 90.000 ljudi, no gotovo jednako toliko svakodnevno dolazi na posao - ističe Maja.

Dubravko Marak, IT stručnjak u Planu B:

Zbog posla preselio sam se u Njemačku s cijelom obitelji

Sistemski inženjer iz Zagreba Dubravko Marak zbog posla se prije dva mjeseca odlučio preseliti u Njemačku.

Kada je stigla poslovna ponuda koju nije mogao odbiti, zagrebačku adresu bez puno razmišljanja zamijenio je onom u pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija, u blizini Kölna.

U njemačkoj tvrtki PlanB počeo je raditi 1. svibnja, a već nakon desetak dana za njim su u Njemačku stigli i supruga i sin.

- Do posla sam došao po preporuci, odradio sam kvalifikacijski intervju i krenuo s rješavanjem radne dozvole. Kompaniji je bio potreban stručnjak mog profila. Moja pozicija u kompaniji je Solution Expert, što odgovara poziciji Senior Consultanta - kaže Dubravko, po struci sistemski i mrežni administrator.

Jedan je od onih IT-evaca koji se u potpunosti našao u tom poslu pa premda nije završio fakultet, znanje i iskustvo dovelo ga je u poziciju da bude vrlo tražen na tržištu rada, čak i izvan hrvatskih granica.

Upravo stručnjaci u ICT sektoru vrlo su traženi u Njemačkoj pa prepreka zapošljavanju nisu ni nešto stroža pravila za građane iz zemalja koje nisu dio Europske Unije.

- Postupak dobivanja radne dozvole u Njemačkoj ima svoj proces i bitno je pridržavati se svih koraka tog procesa. Važno je znati da se prvi dio rješava u veleposlanstvu u Hrvatskoj, a drugi kad stignete u Njemačku. Hrvatsko veleposlanstvo izdaje vizu s kojom započinjete život u Njemačkoj i sređujete prvu administraciju. Ta viza traje tri mjeseca.

Nakon toga slijedi postupak produženja, kojim dokazujete da ste se pridržavali svih proceduralnih postupaka i da imate svu potrebnu dokumentaciju kao novi građanin Njemačke - objašnjava Dubravko Marak.

U njegovu slučaju sređivanje potrebne dokumentacije uključuje i obitelj koja je s njim od samog početka. Upravo boravak obitelji trebao bi olakšati skori ulazak Hrvatske u EU.

- Za sada još tražimo točnu informaciju hoće li moći biti bez vize (kako se govori) nakon što Hrvatska uđe u EU, ili ćemo ipak morati podnijeti zahtjev za vizu za spajanje obitelji - dodaje.

U njegovu slučaju za dobivanje posla nije bilo potrebno ni aktivno znanje njemačkog jezika. Odlično govori engleski, u Zagrebu je prije odlaska završio brzi tečaj njemačkog koji mu olakšava osnovnu komunikaciju, a upravo se sprema upisati intenzivni tečaj njemačkog jezika u Goethe institutu.

Dubravko Marak ističe da je u odluci za konačni odlazak presudno bilo to što u Hrvatskoj ne vidi perspektivu gospodarskog napretka pa je odlučio krenuti prema boljem sutra, a ne samo čekati neka bolja vremena.

- Posao u IT struci ima svoja pravila pa se i nisam posebno prilagođavao. Kulturološke razlike svakako postoje, ali na to se čovjek brzo navikne. Recimo, nema kontinuirane gužve na cestama kao u Zagrebu.

Rijetko ćete se uspjeti dogovoriti s nekim za kavu u 6 popodne ako ga nazovete u 17.45, ali zato se može bez problema dugoročno planirati.

Sve je nekako unaprijed isplanirano, ali meni osobno to više odgovara. Definitivno postoje razlike u radnim navikama, ovdje se radi na drugačiji način i rad se drugačije vrednuje. Recimo, nema rada vikendom ako to zaista nije potrebno. Preciznije, takvi slučajevi su izuzetak, a ne pravilo.

Službena komunikacija ide mailom i nema ‘usmene predaje’. Za sve se vodi evidencija pa se u svakom trenu zna tko što i zašto radi.

I za hitne stvari ćete dobiti mail - priča Dubravko.