ISPOVIJEST POZNATOG SLIKARA I ANIMATORA 'Nikad nisam bio zaposlen jer nemam prepoznatljiv stil. Ponosan sam na to!'

Danilo Dučak, slikar, ilustrator i animator, predložio je da mjesto na kojem ćemo razgovarati bude neka birtija, jer on nije... “šminker”! Kad sam čuo riječ “šminker”, moja mi je davna prošlost zazvonila... Postoje, naravno, i danas, kao i u drugoj polovici sedamdesetih, riječi koje hoće reći isto - da je nešto “fake”, “false”, da je netko “klon”, naprosto “lažnjak”, da se pravi da je ono što nije i da nešto tu ne miriši dobro... Ali, kad ste zadnji put čuli da je netko - šminker?

Danilo Dučak (1953.) afirmirao se kao fotograf u cijenjenom (i precijenjenom) Poletu baš od polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je, točnije, prvi fotograf u novinama koje su izrodile slavnu “poletovsku” fotografiju. Tada je bio student slikarstva pa nije osjećao obavezu da se grčevito drži jednog ili drugog, a onda se počeo baviti i ilustracijom te je krajem 80-ih otišao u Ameriku. Iznenadilo ga je što se tamo zadržao 20 godina, kao što i sada ne bi vjerovao da mu je netko rekao da će on, Zagrepčanin iz Petrinjske, već pet godina živjeti u Motovunu. Na iPadu crta prizore iz motovunskog života, surađuje s Liviom Morosinom, piše i ilustrira knjige o gljivama, slika.

“Ne bih to nazvao poslom. Veseli me ili si time olakšavam neke životne muke, a ne moram raditi za novac. Velika je to blagodat. Tko vas plaća, taj vas..., a radi vam sve što hoće.”

Neja Markičević / CROPIX

Izvorno ste slikar, diplomirali ste na ALU u Zagrebu.

- Najmanje sam se bavio slikarstvom. Ilustracija me je uvijek više veselila, slobodniji sam u njoj, može biti duhovita, a u slikarstvu je ponekad ta volja za slikanjem prejaka i ona nadvlada ono što bih htio naslikati, nadmaši me... Prokletstvo. Uvijek mi je žao što ne slikam više, ali mi je drago što nemam neki svoj ‘prepoznatljiv stil’, što ne slikam cijeli život jednu sliku. Toga se užasavam.

Zato nikad u životu nisam bio zaposlen, vezan ni za jednu instituciju, nisam imao stalna primanja. Tema? Zadnja tema koju sam u slikarstvu htio raditi bila je jedna pornografska tema, kao provokaciju meni i drugima... ali sam se ‘prenapeo’ od želje pa nisam zadovoljan.

Pa, kad se malo opustite...

- E, to čekam. Nadobudno sam kupio nova velika platna, nove uljane boje, kao, sad ću ja slikati, ali to ne ide tako. Ideja mi je i dalje privlačna i mučim se oko nje, to je križ koji nosimo svi mi koji se bavimo ovim poslom, ali ak’ se ne mučite, znači da ne valja. Zašto pornografija? Šokirala bi određen broj ljudi, što mi odgovara. Volio bih da se i ja sam šokiram. Drugo, likovno to može biti zanimljivo jer bi bilo figurativno, iako ne baš hiperrealistički.

Diplomirali ste kod profesora Nikole Reisera. I kod njega ste si mogli dopustiti tako ležeran pristup?

- To je bio blagoslov jer u pet godina nisam bio sve skupa šest mjeseci na akademiji. Reiser mi to nije nikad zamjerio.

Veliki gospodin.

- Veliki. Jedina mu je briga bila da se ne oženim. Svaki put kad me je vidio pitao me: ‘Nisi se valjda oženil? Nisi? Onda nema veze’.

Bili ste prvi fotograf u i danas slavljenoj Poletovoj fotografskoj školi.

- Tak’ se smatra. Bio sam u Poletu kad ga je Pero Kvesić uređivao, od početka, polovice sedamdesetih, a onda opet nekoliko godina kasnije kad je došao Pavić, pa Trbuljak... U ono vrijeme bilo mi je normalno da pola redakcije, kad izađe broj, ide po trgu kolportirati i bilo mi je normalno ići poslije u Zvečku, a danas se to i prenapuhuje, ima više Zvečkaša nego što ih je bilo onda.

Ali imali ste osjećaj da u fotografiji radite nešto novo, bitno?

- Da. Ne bih htio izazivati vraga, ali mislim da su neki fotografi danas fotografi jer su onda vidjeli moje fotografije. Totalno sam se neobavezno osjećao prema fotografiji, nije me bilo briga hoće li nekome faliti pola glave u kadru ili ću nagnuti kadar, tada je to bilo najbolje. Nakon što sam se vratio iz JNA, 1979.-80., počeo sam raditi sve, od slikanja namještaja, do medicinskih instrumenata, kataloge, jer se dogodilo ono čega se profesor Reiser bojao - oženio sam se i dobio dvije kćeri. Što ja znam što je umjetnost?

Drage su mi te fotografije iz Poleta. A počeo sam tako što sam mom susjedu, Denisu Kuljišu, s kojim sam znao sjediti na kiosku na uglu Savske i Proleterskih brigada do ponoći, pokazao neke svoje fotografije. Znao sam da radi u Studentskom listu i drugi dan mi je rekao da će objaviti u Studentskom listu tri komada, pa još tri komada... Ali to nije moglo vječno trajati.

Ilustrirali ste 1000 naslovnica knjiga u Americi, to je zbilja brojka.

- A, to je taj komercijalni dio koji ni meni nije odgovarao.

Zašto ste otišli u Ameriku?

- Tu mi se učinilo u jednom trenutku malo preusko. Ne znam ni sam kakve sam ambicije tada imao. Uvijek sam sanjao o Americi jer mi se Amerika sviđala, iz filmova, bio sam stalni gost Američke čitaonice na Zrinjevcu... tako da mi je Amerika došla kao - hajde, da probamo i to. Imao sam sreću da sam odmah našao agenta. Radio sam dobro, što se njih tiče, i brzo, što nije bilo često.

Vas je nekoliko ilustratora otišlo u isto vrijeme Mirko Ilić, Igor Kordej, Milan Trenc nešto kasnije...

- Da, više-manje. Mi smo se svi i znali, ali nismo se družili, ja sam bio stariji od njih. Ali otišli smo neovisno jedan od drugome, valjda je takav bio duh vremena, valjda su imali neku ideju o toj Americi kao i ja... I sada, kad podvučem crtu, nije mi žao što sam bio u Americi. Puno sam naučio, a i mene je to promijenilo, nabolje.

Nisam bio nešto prezauzet, da radim 12, 16 sati na dan... ne. Te su naslovnice bile sasvim komercijalne. Naslovnice knjiga u principu i jesu takve, u odnosu na, recimo, filmske plakate. Tu je samo velika brojka impresivna. Da je meni netko rekao, prije nego sam otišao, da ću tamo ostati 20 godina, da ću napraviti 1000 naslovnica... ne bih ni otišao, prepao bih se toga.

Ne ovisi li ilustracija naslovnice o književnoj ili znanstvenoj vrijednosti same knjige? Kod naših izdavača je izgled knjige ipak stvar o kojoj se jako brine.

- A, sad, što ja znam što je prava književnost...

Ne, ne, nećemo tako relativizirati.

- Radio sam i Čehova i Stevena Kinga i ljubiće koji se prodaju na kolodvorima. Agent je bio posrednik između naručitelja i mene, a nezgodno je ako počnete birati i govoriti ‘hoću ovo’, ‘neću ono’... Nekoliko poslova sam odbio, ali više ne. Radio sam i udžbenike, i ambalaže, i kutije cigareta, svašta. Tada je u New Yorku bilo 40 agenata i nas 60 ilustratora. I agenti su morali paziti da nas nekako sve drže ‘sitima’ jer tko ne bi dobio posao tri mjeseca, otišao bi drugom.

Tad je još ilustracija imala važno mjesto. Mislim da je ilustracija danas zastupljena 10 posto u odnosu na situaciju od prije 40 godina... Ostale su još zadnje strane u New Yorkeru i New York Timesu. Danas trebate raditi na Facebooku, Instagramu, navikavati se na nove stvari.

Vi ste se naviknuli?

- Odmah. Prvu naslovnicu na kompjutoru napravio sam 1985. na Commodoreu, a objavljena je u Startu. Snimio sam dijapozitiv s monitora. Nove tehnike su me uvijek zanimale. Mrzim stalno isto raditi. Mnogi od mojih kolega mojeg godišta ilustraciju na kompjutoru ne smatraju vrijednom spomena. Bezveze. Postoje fotografi koji digitalnu fotografiju ne smatraju vrijednom, samo analognu.

Ili vi imate neke sposobnosti koje drugi nemaju?

- Kad su se pojavile knjige na ekranu, zavladala je panika među ilustratorima, kao, što će biti s našim ilustracijama, a ja sam odmah napravio par animacija, slično špici za film, koje se mogu stavljati na ekran prije nego što se knjiga otvori. Slova se pojave, ‘uđu’ u tekst, daju vam neki uvod... Mi se moramo prilagođavati, ali mi rezoniramo - ovo nećemo - a zašto? Jer ne znamo što bismo s tim. To je prvenstveno strah od digitalnog, ne znaju što bi s njim. Možemo mi i dalje slikati u ulju, ‘pri lojanici’, i to je legitimno. Ali gledajte, i crtiće možemo na kompjuteru jednostavno raditi. Mene je i pokret uvijek zanimao, radio sam u Zagreb Filmu još kao klinac.

Sada na iPadu mogu napraviti crtani film. Mogu sjediti u parku i raditi crtić. Neću dobiti Oscara... ali, tko zna. Baš sam sad gledao kratkometražni crtani koji ga je dobio... Tako-tako. Gledao sam i dugometražnog ‘Klausa’ koji nije dobio Oscara, ali je bio nominiran. Jako lijep, nježan. Napravljen je na kompjutoru, ali klasično crtano, nije 3D. A ovaj koji je dobio, ‘Toy Story 4’, mi je malo smiješan. Ako nisu imali što reći do četvrtog nastavka...

Neja Markičević / CROPIX

Kakav je život u Motovunu... osim onih tjedan dana kada traje filmski festival?

- Motovun ima sve što mali grad ima. Svoje stanovnike. A to je ono najgore. Ha-ha. A, čujte... Podmeću jedan drugome, svi se prave sveci, sad ja njih ogovaram, ali neka, premda... ja moram tamo živjeti. To je malo mjesto kojem malo treba da postane prekrasno. Livio Morosin i ja smo prije nekoliko godina snimali ploču, Proveli smo 6 mjeseci zajedno, on je Istrijan, iz Vodnjana, i nije se mogao načuditi kako to da u Motovunu ne sjedne pet, šest ljudi za stol pa igraju briškulu, šah i idu doma spavati. Jedan vlasnik birtije ne ide drugom na kavu... sve su to sitnice, ali bez toga bu mjesto krepalo, oni sami sebe uništavaju.

A nama se odavde sve to čini tako idilično.

- Lijep je meni i Hum, ali on ima pet stanovnika, to mi je malo premalo. Motovun mi je baš legao, ne bih nikada rekao to za sebe. Bio sam prije dva, tri tjedna s jednim prijateljem u Grožnjanu, tamo je isto prazno, hajde, barem rade dva, tri kafića. U Motovunu ne radi ništa. A zašto da radi, kad vam susjed neće doći na kavu? Odem kod jednoga, on mi ispriča svoje, drugi svoje, treći svoje. Sve oni znaju. Znaju više od mene. A ono što oni znaju, ja ne bih htio znati.

A ljudi, to je prava jeza malog mjesta. Čak ga ni festival nije uspio promijeniti?

- Ne, oni su svi kao protiv festivala, ali kao, jer svi nešto zarade. A festival nije više neko masovno uzbuđenje kao što je prije bio. To je sad jedan lijepi filmski festival, kina su puna, koncerti su puni, sve je fino. A inače, Motovun vam unutar zidina ima 24 stanovnika, a sve zajedno s donjim mjestom, gdje je benzinska pumpa - 180. Cijela općina možda 900. Lani je bilo 14 umrlih i jedno novorođeno dijete. Prije koju godinu Motovun je imao 200 stanovnika, sada ima 20 manje.

Kamo idu?

- Neki na groblje, djeca na studij, pa se ne vrate. Već srednja škola je tlaka, moraju do Pazina putovati 25 kilometara svaki dan, ujutro i popodne. Motovun ima vrtić i osnovnu školu, miješane dobne razrede, naravno. Ali ja ionako u školstvo ne vjerujem, nego u samoedukaciju. Toliko je nepotrebnih stvari koje sam morao učiti! A koliko ih je sa mnom išlo u primijenjenu školu koji su poslije prešli u takvu komercijalu... uređivanje izloga u Nami. Nemam ništa protiv! Ako ih nije zanimalo, zašto ih tlačiti?

Nakon pet godina Motovuna, kakav vam se čini Zagreb?

- Ja sam se rodio u Zagrebu, ali ne sviđa mi se sad. Sjedim u Krivom putu, gledam klince, zanimljiva neka djeca. Vidim da imaju neke interese, neko ima psa, netko ima nakrcani ruksak.. a kad prođem Bogovićevom, najradije zažmirim. Znate što mislim...

Šminkeri?

- Ha-ha. Gledajte, mene više ne zanimaju izlozi, dućani, delikatesnih dućana i galerija baš nema, što bi me moglo zanimati, na Gornji grad mi se gadi ići radi crnih limuzina. Kad sam došao iz Amerike, prvih tjedan dana sam svaki dan išao na Gornji grad. Zagreb još uvijek smatram svojim, ali radije bih da je bilo malo drukčiji. Neću reći da je prije bilo super, iako, ja sam radio u novinama, što je bilo fora, snimao koncerte, osjećao sam se kao kralj. A onda mene i Renea Bakalovića iz Starta pošalju da napravimo reportažu ‘Alpe-Jadran’, prijeđemo nekoliko tisuća kilometara po raznim zemljama, i meni daju deset filmova, 360 snimaka sve skupa. I još kažu - nemoj sve potrošiti ako ne moraš. U tom smislu je bilo frustracija, sitnih.

Gdje su vam kćeri?

- Starija je u Zagrebu, a mlađa je u Atlanti, na fakultetu. Bila je dvije godine u Gruziji s nekim američkim udruženjem. Američka posla, premda ona nije toga ni svjesna. Ona je humanitarac, do kosti, radi s djecom, uči ih engleski, usmjerava ih prema američkim stipendijama koje bi mogla dobiti... a nikad to nije tako prozirno kako se čini. Kad sam bio kod nje u Gruziji, zgrozio sam se. Krasna zemlja, divni ljudi, ali sve u raspadu.

Kad su me pitali ‘kako je bilo u Gruziji’, rekoh, vrlo dobro, vidio sam kak’ bude Hrvatska za deset godina izgledala. U smislu, ništa se ne popravlja, dok traje, traje. Lažne građevine u Tbilisiju, predsjedničke palače, Potemkinova sela... lopovluk se tolerira, mislim da je to osnovni problem i u Hrvatskoj. Ne možete ništa napraviti bez mita i korupcije. Vidim kako se apatija razvija. Bio sam s prijateljima na Sljemenu, volim prirodu oduvijek. Prepješačili smo ga, ali za pet minuta smo počeli pričati o politici, svi imamo slično mišljenje, ali nitko nije spreman nešto poduzeti da se to promijeni...

Volite Sljeme, prirodu, zato što ste se rodili u Tkalčićevoj, a u Palmotićevoj živjeli?

- Kad sam imao sedam godina odselili smo se iza Dubrave, u Studentski grad, i tamo sam se totalno raspustio... U Palmotićevoj je sve bilo ‘milostiva’, ‘ljubim ruke’, leptir mašnica za rođendan, hozntregeri, kratke hlačice, sve uredno, a u Studentskom gradu su bile doslovno zadnje kuće, potoci, livade i Sljeme. Meni je bilo fenomenalno, odmah sam počeo landrati po cijele dane. Sa sedam godina sam počeo pušiti... poslije sam u jednom danu prestao jer sam vidio da mi to uopće ne treba. Da sam ostao u Palmotićevoj, možda bih danas bio psiholog, doktor... tako nešto.