ISTINITA PRIČA: 'Buduća svekrva potpuno me raskrinkala, ali mi i pružila priliku kakvu nikad nisam imala!'

Kad sam stigla na ljetnu terasu prekrasnog heidelberškog restorana, Mona je već sjedila za jednim stolom i domahivala mi rukom kako bih je uočila.

- Haj - doviknula je kad sam joj se približila.

- Dobar dan - odgovorila sam pristojno.

- Lijep je dan, hvala bogu - komentirala je dok sam sjedala za stol otmjenog restorana. - Nikada se neću naviknuti na njemačku klimu.

Mona je podrijetlom Talijanka koja je, kao i ja, trbuhom za kruhom došla u Njemačku. Tu je upoznala Adama, svoga sadašnjeg muža, udala se i ostala u Njemačkoj. Ali, Mona je bila i Lukasova majka. Moga Lukasa, s kojim sam se prošle subote zaručila. A već u ponedjeljak stigao je Monin telefonski poziv. Želi sa mnom popiti kavu i porazgovarati. Danas je srijeda, dan D, i moram priznati da me ovaj susret pomalo činio nervoznom. Toliko sam puta bila kod Lukasovih u kući, poznajemo se, ali nikad dosad nisam bila s Monom nasamo. Čemu ovaj poziv, pitala sam se, a instinkt mi je govorio da Mona za to sigurno ima dobar razlog.

- Mogle bismo i ručati - predložila je ležerno.

- Ja baš i nisam gladna - slagala sam.

Istina je da bih jelo prije povratila nego ga provarila.

- Ipak ću nam nešto naručiti - rekla je i pozvala konobara.

Promatrala sam je dok je s konobarom prolazila jelovnik. I divila joj se, kao i uvijek. Bila je spontana, samosvjesna, inteligentna i lijepa žena. Temelj svoje obitelji, žena koja čvrsto drži sve konce, ali i sav obiteljski novac u svojim rukama.

- Mila - započela je - ili da te zovem Kiara. Lukas kaže da imaš dva imena. Meni je draže ovo drugo, talijansko - nasmijala se, a mene je oblilo crvenilo.

- Nisam znala da znate za tu priču.

- Koju priču? - glumila je iznenađenje.

Prisjetila sam se Lukasova i moga upoznavanja kada sam mu, kao i brojnim drugim mladićima s kojima nisam željela ostvarivati nikakve bliže kontakte, slagala svoje ime. No to koje sam izmislila za njega bilo je potpuni promašaj jer mu je majka bila Talijanka i tako sam se uvukla u nepotrebnu priču o njezinu podrijetlu i podrijetlu svoga imena. No, s njim nije završilo na površnom upoznavanju već se naše druženje, zahvaljujući njegovoj upornosti, nastavilo. A tada nas je slučajno srela moja cimerica Tena i nazvala me mojim pravim imenom.

- Mila! - čudio se. - Imaš dva imena!

- Krsnim imenom zovu me prijatelji iz djetinjstva - petljala sam dalje.

Naravno da mi cimerica Tena nije bila prijateljica iz djetinjstva. S njom sam dijelila garsonijeru, bolje rečeno sobičak s kuhinjom i minijaturnom kupaonicom iznad pizzerije u kojoj smo radile. Na sreću, kad sam Lukasu prevela značenje svoga imena Mila na njemački, svidjelo mu se, zvučalo mu je nježno, mislio je da mi divno pristaje.

Tako je ta laž prošla nezapaženo.

- To mi je ime dala krsna kuma, koja je nekad šopingirala u Trstu i ondje ga čula - rekla sam Moni, kao i uvijek spretna u laganju.

- Aha, a ja sam mislila da ti nemaš nikoga, ni obitelji, ni doma, ni rodbine - gledala me ravno u oči.

- Kuma Mila je umrla - opet sam slagala.

- A tko ti je izabrao kumu? Majka, pretpostavljam.

- Ne znam - odgovorila sam našavši se u škripcu.

Taj čas stigao je i konobar s predjelom pa sam malo odahnula.

- Onda ću te ja zvati Kiara. Može?

- Kako želiš, Mona - rekla sam sada potpuno sabrano. - No, Lukasu je draže Mila - prevela sam joj na njemački značenje svoga imena.

Samo je kimnula glavom pa nastavila:

- Onda dobro, neka bude Mila, iako ti ja ne moram tepati kao Lukas. Naprotiv, ti ja bismo trebale ratovati za njegovu ljubav - nasmijala se. - E pa baš zato sam te danas pozvala na ručak. Htjela sam da znaš da si u našem domu dobrodošla i da si nam se svidjela od prvoga trenutka. Svakom je normalnom roditelju sreća njegova djeteta najvažnija na svijetu, pa tako i meni i Adamu, pogotovo zato što nam je Lukas jedino dijete. Zato nam je bitan dobar odnos s tobom.

- Hvala - rekla sam.

- Hvala tebi što ga usrećuješ - odgovorila je. - Ja pak želim da se ti i ja bolje upoznamo, želim ti biti poput majke koju nisi imala i da ti budeš meni nešto poput kćeri koju ja nisam imala. Želim ti reći da ćeš uz nas uvijek imati sigurnost koju dosad nisi imala, što god da se dogodilo.

- Hvala još jedanput - rekla sam iskreno, ne znajući što da odgovorim na toliko širokogrudnu i toplu poruku koju mi je Mona taj čas uputila. - Trudit ću se da i ja vama budem dobra nevjesta i kći - jedva sam smislila odgovor.

Tada me Mona uhvatila za ruku i stisnula mi je.

- I, kad planirate vjenčanje? Nadam se čim završiš studij. To je ove školske godine, zar ne?

Opet me iznenadila i naglo sam povukla ruku.

- Nismo još o tome razgovarali - rekla sam.

- Nemate što čekati. Dvije godine hodanja, pa barem godina da se organizira vjenčanje. To je dovoljno za predbračnu vezu. Koliko točno još imaš do kraja?

- Do kraja čega? - pitala sam glupo.

- Pa studija. Koliko znam, ovaj mjesec je završni - odgovorila je uz smiješak, a ja sam ponovno izgubila konce svoga života iz svojih ruku.

- Još dvije godine.

- Kako, mislila sam da ćeš uskoro diplomirati. Očito sam nešto pogrešno razumjela.

- Pala sam jednu godinu, a tada se sve zakompliciralo - koprcala sam se iz svojih laži koje sam Lukasovim roditeljima servirala prije samo tri mjeseca za vrijeme zajedničkog objeda. - Ne volim to spominjati jer pad smatram osobnim porazom - rekla sam, a ona je to "razumjela".

Naravno da studij nikad nisam upisala. Nisam ni mogla jer nikad nisam maturirala, premda sam završila srednju ekonomsku školu. Nisam znala ni je li to uopće moguće s obzirom na to iz koje sredine i s kakvim obrazovanjem dolazim.

Naime, tri dana prije mature s Tenom sam jednostavno otišla u Njemačku. Bio mi je dovoljan samo jedan njezin telefonski poziv i prijedlog:

- Moj ujak traži dvije djevojke za rad u pizzeriji. Ja idem. Sjetila sam se tebe pa te zovem.

- Idem i ja - rekla sam ne pitajući je za detalje.

Tena je bila iz Bjelovara i upoznala sam je prošloga ljeta. Kao sezonske radnice radile smo skupa u jednom hotelu na moru i dobro se slagale. Tek smo u Njemačkoj postale nešto poput prijateljica.

Nestala sam doslovce preko noći. Svojim sam ukućanima samo ostavila pismo na stolu u kuhinji da odlazim i da se više nikada neću vratiti. "Javljat ću vam se jedanput godišnje kako biste znali da sam dobro", stajalo je na kraju. I to sam obećanje održala. Dosad sam im poslala pet božićnih čestitki iz različitih gradova kako ne bi znali gdje sam, ni jednu iz Heidelberga.

- Mogu li ti kako pomoći? Imam prijateljicu koja radi na sveučilištu - iz misli me trgnula Mona.

- Hvala, ne treba - nervozno sam odgovorila. - Sve ide po planu, a ono što sam zabrljala sama ću i popraviti.

- Oprosti, rekla je. Nisam te htjela uvrijediti. Tvoj je stav u redu. Samo sam mislila da nije lako snaći se sama u tuđoj zemlji. Kao što znaš, i sama sam to iskusila. Kad sam odlazila i u suzama ostavljala svoj kraj, a u siromaštvu svoje roditelje, šestero braće i sestara, baku i djeda, ni slutila nisam da ću ovdje upoznati Adama i udati se. On mi je u svemu pomogao. I evo me - sretna, bogata, obrazovana. A moji su danas srećom svi svoji ljudi, dobrostojeći i uspješni. Volimo se i rado posjećujemo. Oni su svi u Italiji i jako mi nedostaju.

Dok je konobar odnosio tanjure od predjela i donosio glavno jelo, misli su mi odlutale.

Zašto mi o tome govori? Ne želim to znati. Ona je otišla sa suzama u očima, a ja s gorčinom u grlu. Velika je to razlika. Ja sam mrzila svoju golemu majku koja je neprestano bila trudna i samo sijala djecu i baku koja je to smatrala voljom božjom. Mrzila sam posao svoga oca - neshvaćenog slikara, bijedu u kojoj sam rasla. Mrzila sam stare krpe koje sam nasljeđivala od drugih seoskih djevojčica koje su one prerastale i učiteljicu koja me izdvajala u zadnju klupu jer smrdim. Mrzila sam i selo iz kojeg sam potekla i okrutno izrugivanje kojemu smo bili izloženi.

- Što misliš o tome da ti i ja pođemo u posjet mojima - opet me Mona trgnula iz misli. Možemo im osobno uručiti pozivnice za tvoje i Lukasovo vjenčanje. To bi bio odličan razlog za putovanje! - djelovala je uzbuđeno. - Možemo usput svratiti u Zagreb. Bio bi to za mene lijep izlet, a vjerujem da bi i tebi bilo drago nakon pet godina vidjeti grad u kojem si rasla.

- Ne želim u Zagreb. Za taj me grad ništa ne veže - bila sam na rubu živaca i tada je iz mene izletjela puna istina.

- A za koji te veže? - tiho i izravno postavila je Mona pitanje. Nastao je tajac. - Možda ti je tvoje selo draže? - postavila je sljedeće pitanje. - Ili, da ne nagađam, sama mi reci.

Spustila sam vilicu na tanjur i odgurnula stolac namjeravajući ustati.

- Ostani sjediti, Mila, mislim da ne bi voljela da Lukas dozna za ovaj razgovor.

Ostala sam kao ukopana.

- Sjeti se što sam ti rekla na početku našeg razgovora, da je svakom normalnom roditelju sreća njegova djeteta najvažnija.

- Što želite? Da ga ostavim?

- To moga sina nipošto ne bi usrećilo jer te iskreno voli. Zato predlažem da pokušamo riješiti ovu zbrku i istjeramo stvari na čistac.

Gledala sam u Monu ne shvaćajući što točno želi od mene.

- Zato, Mila, da najprije razriješimo jednu stvar. Voliš li ti moga sina? Iskreno se zagledaj u svoje srce i odgovori mi na to pitanje.

Šutjela sam šokirana spoznajom da sam otkrivena, razgolićena. U jednom sam trenutku čak pognula glavu ne znajući što da joj odgovorim jer zapravo nikad o svojoj vezi s Lukasom nisam razmišljala na taj, iskreni način. Lukas je bio divan mladić, što bi se u mome kraju reklo, odlična prilika, zgodan, školovan, lijepo odgojen, bogat. I što je najvažnije, obožavao me. A ja njega? Dosad sam u njemu vidjela sve ovo nabrojeno, ali svoje srce nisam mogla vidjeti niti u njemu razabrati svoje prave osjećaje. Laži su ga obavijale poput paučine. Stotine i stotine isprepletenih niti-laži nije mi dalo da prodrem u njega i ja sam se gotovo uspaničila što mi to ne uspijeva.

- Možda bi trebala uzeti nekoliko slobodnih dana i dobro razmisliti o svemu. Nije u pitanju samo Lukasova sreća, nego i tvoja i vaše buduće djece, pa i moja i Adamova. Svi mi i sve to ovisi o tvojim postupcima i osjećajima. Što god odlučila, ja ostajem pri svome da ću ti pomoći. Bila s Lukasom ili otišla od njega. Naravno, prihvatiš li moju pomoć. Pomagati meni nije strani pojam - rekla je i mahnula rukom konobaru.

Shvatila sam da je razgovor završen. Kad je Mona otišla, ostala sam sjediti. Osjećala sam se poraženo. Trebala sam se suočiti sama sa sobom i srediti svoj život, ali nisam znala kako i odakle početi.

Te rane ljetne noći gušila me sparina maloga stana i nikako nisam uspijevala zaspati. Nikad se nisam osjećala tako osamljeno i izgubljeno. A još jučer čvrsto sam držala u rukama svoj život i smatrala da sam ostvarila svoje ciljeve - pobjegla od svoje prošlosti, zatrla sve puteve za sobom i započela novi život bez sjećanja i tragova. Odakle onda sada tolika sjećanja na prošlost i što je to krenulo po zlu? Trebala sam znati, ljubav nije namijenjena ovakvima poput mene, zaključila sam.

Tako sam tek te noći shvatila da iskreno volim Lukasa. Shvatila sam i da mi ga je sam bog poslao i da, izgubim li ga, taj će gubitak biti golem i nenadoknadiv. Da sam barem Moni jučer mogla to reći.

Mona!? Svojoj svekrvi dugujem svu svoju sreću: obiteljsku, bračnu, poslovnu, rodbinsku. U tom okrutnom tuđem svijetu i u mome osobnom poremećenom svijetu bila mi je vodilja do moga duhovnog ozdravljenja.

Nakon te noći nekoliko sam dana odbijala sastanak s Lukasom. Radila sam, a ostatak vremena smišljala kako da ponovno počnem kontrolirati svoj život. U jednom sam trenutku mislila kako trebam dignuti sidro i zbrisati, ovaj put dovoljno daleko, u Ameriku ili Australiju, a već drugi sam znala da to ne bi bilo ispravno. Ali ono bitno, da se suočim sama sa sobom, još mi nije uspijevalo. Ipak, došao je i taj trenutak.

Mona me nazvala. Sve je bilo isto kao i prošli put. Restoran, ručak, razgovor. No ovaj je put sve trajalo dulje. Bio je to razgovor nakon kojeg sam konačno bila oslobođena. Bila je to ona žuđena sloboda do koje sam pokušala doći bijegom od same sebe i beskrajnim lažima.

Sve sam priznala Moni. Opisala sam joj sav jad svoje obitelji iz koje sam potekla i svoju ranu promiskuitetnu mladost.

- Bila je to žudnja za ljubavlju, za toplim zagrljajem - rekla sam joj. - I tražila sam to u svakom novom muškarcu iako sam znala da griješim i da ljubavi u tim zagrljajima nema. Zato je Tenin poziv došao u pravom trenutku. Mislila sam da mogu započeti novi život u novom gradu, daleko od svega što sam nekad bila. Čvrsto sam odlučila da nikad nikome neću priznati tko sam, odakle sam i da nikome nikada neću otvoriti svoje srce. Učila sam jezik brzo i ozbiljno, nisam htjela da itko primijeti da sam strankinja. Htjela sam postati netko drugi. Tako sam sebi stvorila svoj nepostojeći svijet.

Za razliku od prije, kada sam vapila za blizinom drugoga bića, sada se ni za koga nisam željela vezati, ni ljubavlju, ni prijateljstvom, čak ni poznanstvom.

Nisam htjela da itko o meni išta zna. Zato sam se i počela predstavljati različitim imenima. Tvrdila sam da sam Njemica iz nekog izmišljenog zabačenog sela odrasla kod odgojitelja, dok sam svoje prezime, kada sam ga morala izreći, a koje je završavalo na "ić", kratila upravo za ta dva slova da bi zvučalo poput njemačkog. Tena me upozoravala da to nije pametno, ali nisam marila.

Radila sam, čuvala svoj posao, a posebno novac. Imala sam i ciljeve koje mi je samo novac mogao omogućiti. Nikad više u životu nisam htjela biti zapuštena, poderana ili prljava. I na tome sam prvome poradila. Kad sam si kupila svoju odjeću, svoju posteljinu, svoj ručnik, osnovni higijenski i pribor za jelo, polugodišnja plaća bila je potrošena. Ali, ništa zato. Na redu su bili drugi ciljevi i za njih sam bila spremna raditi i dodatne poslove. Najprije sam planirala skupiti dovoljno novca i kupiti vlastiti stančić, a potom se školovati. Za ostvarenje toga sna, znala sam, trebam dodatni posao.

- Mlada sam, izdržat ću - odgovarala sam Teni na njezine primjedbe da ću se ubiti radeći.

Radila sam, jednu smjenu u pizzeriji, drugu u staračkom domu. Bilo je teško, ali bilo je lakše nositi se s time kada bih zbrajala svotu koja je iz mjeseca u mjesec rasla. Ne trebam ni reći čega sam se sve odricala. Pa ja sam u ovih pet godina upoznala samo tri tramvajske linije i nekoliko ulica u ovome gradu, one koje me vode do posla i natrag.

Kada sam srela Lukasa, već sam čvrsto stajala na svojim nogama i imala solidnu ušteđevinu. S prijateljem je svratio na pizzu. Taj me njegov prijatelj prvi primijetio. Rekao je da je fotograf, pričao mi o manekenskoj karijeri, obećavao. Nisam mu vjerovala. Poslije, kada je Lukas počeo u pizzeriju dolaziti sam i često, objasnio mi je da su namjere njegova prijatelja bile iskrene jer sam uistinu vrlo lijepa i privlačna, a on profesionalac.

- Nije to za mene - samo sam kratko odbila daljnji razgovor o tome i ne osvrnuvši se na njegov kompliment. - Imam druge ciljeve.

- Koje? - pitao je.

- Završiti fakultet - odgovorila sam ne shvaćajući u kakvu se daljnju veliku laž upuštam jer je tada Lukas bio samo mušterija u pizzeriji.

Prešutjela sam da ga još nisam ni upisala, a razgovor je potekao i jednostavno je ispalo tako da se sama školujem uz rad, čemu se on divio. Kad nisam u pizzeriji, govorila sam mu da sam na predavanjima i da zato nemam vremena za njega. Naravno, za to sam vrijeme radila druge poslove.

U tim našim neobveznim razgovorima izrečeno je puno laži. Prva je bila ona o mom imenu, pa su slijedile o mome podrijetlu, lagala sam mu čak i o tome koje filmove volim, da volim nogomet i još štošta. Odaslala sam mu sliku sasvim druge osobe od one koja zapravo jesam. Poslije su se neke sitne laži zaboravile, neke su se ispravile, neke zamijenile drugima. No one temeljne su ostale, pa tako i laž o mom studiranju.

Lukas je bio strpljiv i polako je postao dio moga života. A s time je rastao moj problem. Voljela sam biti s njim, uvlačio mi se pod kožu i lagati je postajalo sve napornije. Kako mu objasniti da ne želim da dođe po mene nakon predavanja? Kako mu sada reći da ne živim sama u lijepom unajmljenom stanu? Konačno, kada više nisam imala kamo, rekla sam da sam ostala bez stana i da sam privremeno doselila kod Tene.

Bilo je još gore lagati pred njegovim roditeljima, koji su me divno prihvatili. Smatrala sam ih zrelim i pametnim ljudima koji me lako mogu prozreti.

Problem se produbio kada je Lukas počeo predlagati da živimo zajedno u unajmljenom stanu. Bili smo na rubu raskida jer on nije mogao shvatiti toliku moju potrebu za slobodom i samostalnošću. A meni je prva pomisao bila kako pred njim sakriti osobne dokumente i kako otići na fakultet s radnom kutom spremačice u staračkom domu u torbi umjesto knjiga. Kako uopće oprati radnu uniformu u zajedničkom stanu?

- Ova veza postaje naporna. Nisam više dječarac da se ljubakam u autu i na stubištu pred tvojim stanom - govorio je mjesec-dva poslije. - Ne razumijem zašto ne pristaješ na zajednički život.

Nisu razumjeli ni njegovi roditelji koji su na svaki način htjeli pomoći.

- U jednom mi se trenutku činilo da se samo želiš dobro udomiti, a već u nekom drugom shvaćala sam koliki si zid sagradila oko sebe i da te mi i sve ovo što imamo uopće ne zanima. Pitala sam se što te onda veže za Lukasa jer nisam primjećivala ni preveliku nježnost među vama - priznala mi je Mona u tom našem drugom razgovoru.

- S Lukasom mi je bilo ugodno. Ni na čemu nije previše inzistirao. Jednostavno me volio takvu kakva jesam, a to mi je jako trebalo. Smatrala sam da je sve u redu dokle god ja njega ne volim i dok mogu ostati samo svoja i u svome svijetu.

- I što ćemo sada? - pitala je Mona kad je cijela istina izišla van.

Kako reći Lukasu i Adamu? Kako ih navesti na to da prihvate novu istinu?

- Ne moramo ništa reći - ponovila sam svoje stajalište.

- Bijeg nije rješenje, Mila. Uostalom, da si mislila pobjeći, već bi to učinila. Pretpostavljam da si s razlogom ostala.

Sjećam se, sjedila sam potpuno mirno u svom stolcu. U cijelom tom razgovoru nije bilo napetih emocija niti teških riječi. Bila je to s jedne strane stola jedna ispovijed koja je imala svoj tijek, a s druge strane jedno prihvaćanje te ispovijedi. Uznemirile su se te dvije strane tek kada se počelo tražiti rješenje problema. Ali čak ni tada nije bilo povišenih tonova, već samo nemir koji smo ta žena i ja osjećale u sebi.

- Treba reći sve - rekla sam - pa što bude.

- Ne treba - sada se ona zalagala za laž. - To o obitelji treba reći. Oni su tvoja krv, nedjeljiv dio tebe. Trebamo ih i mi upoznati. No što se tiče studija, jednostavno odustani od njega, promijeni ga, upiši nešto drugo, ili rodi djecu pa neka ona budu tvoj svijet, a mi ćemo te zaposliti u našem poduzeću. Druge brojne sitne laži zanemari, prešuti, zaboravi, ne ispravljaj, ne diraj, ne razgovaraj o njima. I jednostavno prestani lagati - uzdahnula je Mona vidno umorna od ovog razgovora.

Izgledalo je jednostavno, no već mi je bilo mučno u želucu od susreta s mojim zaručnikom i svekrom. Bilo mi je mučno i od srama pred Monom i od ove zavjere među nama jer je i ona značila da nikad neću moći biti do kraja iskrena prema Lukasu.

- Nemoj odustati. Vrijeme će posložiti stvari - rekla je Mona, kao da je naslućivala o čemu razmišljam. - Tek ti je ovo prava prilika da doista promijeniš svoj život.

Istina je izišla na vidjelo za vrijeme nedjeljnog ručka kod Lukasovih roditelja. Bila je riječ samo o mojoj obitelji. Mona je bila uvodničar i moja podrška.

- Sramila sam se svoga podrijetla, sebe same i bježala sam od tih ružnih sjećanja i osjećaja. Ispričavam se zbog svojih laži. No kako sada naša veza ulazi u novu i ozbiljniju fazu, morala sam to reći - rekla sam na kraju.

Nakon te ispovijedi bilo je teško ostati još sat-dva na kavi i kolačima. Mislim da su svi odahnuli kada me Lukas odlučio odvesti u moj stan.

- Jesi li mi još o čemu lagala? - pitao je nakon podulje šutnje u autu.

- Preselila sam se Teni jer zapravo ne plaćamo taj stančić - izrekla sam polulaž, što je njega uvrijedilo jer mi je toliko puta nudio da unajmi stan.

Zatim je samo suho dodao:

- Još što?

- Čuj, ako trebaš vremena, ako ti se ovo ne sviđa, sve u redu. Ja sam svjesna posljedica svoje laži - presjekla sam njegova propitivanja.

Bila je to prva večer otkad smo Lukas i ja skupa da nije izišao iz auta niti me dopratio do mojih ulaznih vrata. Bila je to prva večer da se nismo pred njima dugo ljubili. Ali bila je to i prva večer kada sam zbog toga osjetila duboku bol u srcu i veliki osjećaj krivnje zbog toga što sam ga povrijedila. Bila je to duga noć puna suza i grižnje savjesti.

Ipak, vrijeme je izgladilo nesporazume među svima nama i pola godine poslije odredili smo datum vjenčanja.

Toga ljeta Mona je organizirala moje i njezino putovanje u Liku i Italiju. Objasnila sam joj da nas dvije doista moramo doći nekoliko dana prije Adama i Lukasa kako bismo "uredile stvar". Nije do kraja shvaćala što to trebamo urediti, ali sve joj je bilo jasno onoga trenutka kad smo stigle.

Moram priznati da sam se sramila nerada, prljavštine, nereda, ukratko svega onoga od čega sam godinama bježala.

Poželjela sam viknuti da su se mogli barem malo potruditi kad su već znali da dolazimo, ali nisam. Mona je naglo promijenila plan da taj tjedan provedemo s mojom obitelji i odlučila uzeti dvije hotelske sobe u obližnjem gradiću za nas četvero. Unajmila je i auto i već ujutro imala plan: počistiti i malo dovesti kuću u red, darovati svima odjeću i obuću i još mnogo toga. No plan nije bilo jednostavno provesti. Kad ga je izložila, izazvao je otpor kod ukućana i netrpeljivost prema uljezima i "gospodi". I ja sam bila uljez, netko za kime se nije žalilo, netko tko im nije nedostajao. Dok smo odlazile iz kuće, Mona me zagrlila.

- Neka sve bude kako jest - rekla sam joj tada. - Neka sve to vide i njih dvojica. Možda im moja laž tek tada bude jasna. Kad bolje razmislim, i meni je tek sada jasan razlog moga laganja. Bilo je lakše pobjeći i živjeti u svom svijetu nego biti dio ovoga svijeta.

- Zapravo nemamo ni pravo u tuđoj kući zavoditi red niti možemo ikoga preodgajati - rekla je Mona i opet promijenila plan.

Četiri preostala dana do dolaska naših muškaraca provele smo na jadranskoj obali kojoj se Mona divila i u kojoj smo uživale.

- Ovo je i meni prvi put da vidim Jadransko more. Hvala ti za to, Mona - rekla sam kroz suze.

Adam i Lukas samo su jedanput posjetili moju obitelj, predali smo im pozivnice za vjenčanje i predložili im da mi organiziramo prijevoz do Njemačke i odijevanje za svadbu.

- I ja imam brojnu obitelj i isto ćemo organizirati za njih - pokušala je objasniti Mona.

- Daleko je taj dan, a i Njemačka - rekao je tata.

- Tko kaže da se na svadbu uopće mora ići - rekla je mama.

- Ja bih išla! - izletjelo je petnaestogodišnjoj Sanji.

- Ti šuti! - doviknuo joj je tata.

Razgovor je bio završen, ali Sanjin sam pogled upućen meni ponijela u srcu u Italiju kamo smo sljedeće jutro krenuli.

Monina obitelj bila je nešto sasvim drugo.

Naša svadbena svečanost bila je kao iz bajke. Kuma mi je bila Tena, a najbliži rod mama i tata koji su uz još puno nagovaranja ipak pristali doći. Od šire rodbine nitko nije došao.

- Divim ti se - rekao mi je Lukas kad smo ispratili moje roditelje. - Toliko si bila strpljiva s njima, a oni - ništa. Sada mi je još draže da si tu, sa mnom, uistinu zaslužuješ bolji život. Veliki si životni iskorak učinila krenuvši iz takve kuće u bijeli svijet. Ne znam bih li ja to mogao.

- Bio je to samo bijeg - rekla sam - i potpuno neosviješten potez. Bio je to čisti instinkt.

- Kako god, ali trebalo je to učiniti. To je bila hrabrost. Tek sada razumijem zašto si skrivala svoje podrijetlo. No, što je bilo, bilo je. Pred nama je život, nećemo se osvrtati unatrag.

Zagrlio me. Više nikad nije spomenuo moju prošlost.

Kako završiti ovu ispovijed? Samo na jedan način. Živjeli su dugo i sretno i imali su troje divne i zdrave djece. Imali su svoj topli dom i svoju sreću. Imali su sve o čemu mnogi sanjaju.

Ali imali su i Monu i Adama. Divne ljude koji su i dalje nastojali održavati i sačuvati kakav-takav odnos sa svojom novostečenom svojtom. I pomagati joj. Tako je Sanja došla k nama. Tako je Matija studirao u Rijeci. Tako se Anđela udala u Italiju za Monina nećaka, pa sa sobom odvela Mateu. Petar je vodio svoj kafić i dućan u selu, Marija, Antonela, Rebeka, Veronika, Marijeta… svi su našli svoje mjesto pod suncem.

- Ti si im to omogućila - često je znala reći Mona. - Zato te toliko cijenim, Mila.