ISTINITA PRIČA: 'Budućeg muža prevarila sam sa striperom! Mislila sam da će me ucjenjivati, ali istina je bila puno gora!'

Nikolina, jesi li to ti? - glas koji je zazvao moje ime preko telefona zazvučao mi je poznato, ali ne toliko da bih ga prepoznala.

- Nikolina, Jasmin je.

Jasmin, Jasmin, uhvatila sam donju usnicu između palca i kažiprsta pokušavajući se sjetiti. Kojeg sam ja to Jasmina poznavala? Na trenutak tabula rasa u glavi, a onda… Ma ne! To jednostavno nije bilo moguće.

- Jasmin, misliš Jasmin iz bara? - upitala sam zamuckujući. Moj vlastiti glas odjednom mi je zvučao strano. Pa to je bilo nemoguće.

- Da, taj! - činilo se da mu je laknulo što sam ga prepoznala, ali onda je ponovno zašutio.

Sve to, taj poziv i oklijevanje muškarca na liniji postajali su svakim trenom sve čudniji. Zašto li me zvao? I odakle mu, za ime svijeta, moj broj telefona? Kuća u kojoj smo moj muž Tomo i ja sada živjeli tada još uopće nije bila dovršena i nije imala telefonski priključak!

S težinom u želucu prisjetila sam se kobnog svibnja od prije tri godine. Tomo i ja bili smo točno osam godina skupa. Šalili smo se kako je "opasna" sedma godina za nama i kako se sad konačno možemo "u miru" vjenčati. Bila sam sretna. Kad smo već tako dugo čekali, nipošto nisam željela obično vjenčanje. Tako sam rekla i Tomi, a on se složio.

- Samo nemoj, molim te, da ja moram sve to organizirati jer znaš da nisam spretan u takvim stvarima - sklapao je komično ruke preda mnom, a ja sam se smijala.

Naravno da sam bila spremna preuzeti cijelu organizaciju. Ionako mi se to činilo jedinim načinom da sve bude točno onako kako sam zamislila. Isplanirala sam, dakle, veliko slavlje, i to sve do posljednjeg detalja: crkvu, kočiju, večeru u otmjenom restoranu s više od sto uzvanika. Sve je trebalo ići kao podmazano, no na nešto sam ipak zaboravila: na svoje žensko društvo! Čuvši da se udajem, moje cure doslovce su poludjele. A ne, nećeš nam se izvući bez djevojačke večeri, rekle su vrišteći od uzbuđenja. Poznajući ih, znala sam da neće tako lako odustati te sam radije odmah pristala. Na kraju krajeva, ideja im i nije bila tako loša. Još sam vrlo kratko vrijeme trebala biti jedna od njih, a onda postati gospođa. Smiješno mi je danas kad se prisjetim svog tadašnjeg straha od braka. Pa s Tomom sam već godinama živjela i taj komad papira zaista nije baš ništa promijenio.

Dok su me zavezanih očiju vozile kroz grad, razdragano su čavrljale i uzbuđeno trljale ruke zbog iznenađenja koje su mi pripremile. Čula sam oko sebe njihov smijeh i sama se smijala njihovim vrckavim komentarima na račun braka. Bila sam sretna. Ne samo zato što sam sutradan trebala postati žena čovjeka kojeg sam voljela, već i zato što sam imala tako dobre prijateljice.

- Obećaj nam da se nećeš udaljiti od nas kad se udaš - začula sam Jasnin glas sa svoje lijeve strane.

- Obećaj ili ćemo te sada odmah oteti i onda ništa od tvog vjenčanja! - oglasila se s desne strane Senka.

Ma naravno da ih se nisam namjeravala odreći! Kako bih mogla! Nas desetak poznavale smo se još iz osnovne škole i to su bila prijateljstva za cijeli život.

- Joj, kako ste blesave - smijala sam se namještajući povez na očima. - Hoćemo li uskoro stići? Žulja me ovo čudo na glavi - upitala sam nestrpljivo.

Ubrzo nakon toga auto se konačno zaustavio i netko je rekao: "Stigli smo!" Kako mi još uvijek nisu skinule povez s očiju, jedna od njih, mislim da je bila Helena, uzela me pod ruku i vodila nekom popločanom stazom po kojoj sam mogla čuti glasno lupkanje mojih potpetica. Cijelo vrijeme dok smo hodale, smijale smo se k’o lude. A onda je netko strgnuo maramu s mojih očiju i odjednom sam vidjela da se nalazimo u nekakvoj prostoriji. Što li je to bilo? Neki bar? U svakom slučaju, na sredini je mali podij, a uokolo su bili postavljeni stolovi.

- I što sad? Gdje je to veliko iznenađenje? - upitala sam zbunjeno se osvrćući oko sebe.

- Samo čekaj i začas ćeš vidjeti - stigao je odgovor popraćen prigušenim smijehom.

Trenutak kasnije svjetla su se ugasila, a podij obasjali jarki reflektori. Kad je pred nas istupio oskudno odjeven mladić, zgodan poput filmskog glumca i počeo plesati, sve mi je bilo jasno. Moje lukavice su me za moju djevojačku večer odlučile počastiti striptizom!

- Da si još jednom, posljednji put prije braka, omastiš brk! - prišapnula mi je Helena vragolasto na uho, a odmah potom počela glasno bodriti stripera vitlajući rukom po zraku.

Nisam mogla vjerovati da su zaista to učinile! Pa što bi rekao Tomo da znao za ovo? Istina, nikad nije bio bolesno ljubomoran, ali opet isuviše sam dobro poznavala njegove konzervativne stavove.

- Hajde, opusti se, što si se ukočila! - zadirkivale su me. - Kako ne razumiješ da ti je ovo posljednja prilika da napaseš oči na ovakvom komadu? Od sutra ćeš ipak biti ozbiljna gospođa ozbiljnog političara, a takvima ne priliče ovakve stvari. Još si slobodna, ne zaboravi to!

Isprva sam pomalo s nelagodom gledala u mišićavog momka koji se senzualno izvijao oko mene, no ne zadugo jer sam imala sve uvjete da se relativno brzo opustim. Kao prvo, bila sam u društvu dobrih prijateljica, a kao drugo, na pomoć mi je tu bio i alkohol koji je te večeri tekao u potocima. Ljepotan je izazvao pravi delirij među ženskom publikom, no on kao da je plesao samo za mene. Zapravo i jest, jer ipak se radilo o mojoj djevojačkoj večeri!

Sa svakom novom čašicom pića bivala sam sve slobodnija. Na kraju sam se čak odvažila učiniti ono što inače nikad ne bih učinila: popela sam se na podij k polugolom mladiću, počela razuzdano plesati zajedno s njim i pritom skidati sa sebe odjeću!

Ako su cure ranije vrištale i glasno bodrile stripera, sada je nastalo pravo ludilo. Gledala sam ih kako mi razdragano mašu, Helena i Senka čak su se popele na stol i počele i same plesati.

Bio je to urnebes koji sam trebala pamtiti cijelog života. Po dobru, naravno. Međutim, u nekom trenutku stvari su izmakle kontroli i dogodilo se nešto što nitko nije mogao predvidjeti. Te večeri, nakon bezbrojnih rundi pića i opće razuzdanosti kojoj se cijelo naše malo žensko društvo prepustilo, ja sam završila u krevetu sa striperom!

Samo dragi Bog zna kako se to točno dogodilo, jer ja se više ne sjećam detalja. Da budem iskrena, nisam ih se nikad ni željela prisjetiti. Jedina jasna slika koju imam od te večeri je ona u kojoj ja ležim mamurna i zadihana u stražnjem sobičku bara, a pokraj mene leži gol mišićavi dečko.

Nisam mogla vjerovati da sam to učinila! Sve je već bilo dogovoreno za vjenčanje. Doma me čekala bijela vjenčanica, svadbeni buket, crkva je bila okićena, dvorana za svadbu rezervirana. Kako sam mogla dopustiti da mi se to dogodi? Zar sam bila sasvim skrenula umom?!

Prestravljena, žurno sam nabacala na sebe stvari razbacane uokolo i pobjegla glavom bez obzira s mjesta zločina. Ako za to sazna Tomo…

Ne, ne - zgrozila sam se od same takve pomisli! To nikako! Moj život tada bi bio upropašten, to je barem bilo jasno. Prestrašeno sam razmišljala zna li netko od cura za glupost koju sam učinila. Na sreću, nitko nije znao, a što se mene ticalo, tako je trebalo i ostati.

Iako sam na trenutak došla u iskušenje da si olakšam dušu barem pred jednom od njih s kojom sam bila najbliskija, ipak to nisam učinila. Suviše sam se stidjela svoje ludosti, čak i pred njima! Bi li one mogle shvatiti nešto što ni ja sama nisam mogla shvatiti? Otkako sam bila s Tomom, nikad se nisam ni osvrnula za drugim muškarcem. On je bio jedini za mene i pružao mi sve što sam trebala. A sad ovo!

Tako sam, eto, pune tri godine nosila u sebi tajnu za koju je na cijelom svijetu znalo samo dvoje ljudi: striper Jasmin i ja!

Nakon što sam one noći zatvorila za sobom vrata one sobe u baru, nikada više nisam vidjela Jasmina, no isto tako nikad nisam ni zaboravila taj kobni petak. Poput noćne more, pred očima su mi skakali isječci tadašnjeg ludila: vrištanja mojih prijateljica, mog plesa na podiju sa striperom, njegovih mišićavih ruku oko moga struka i konačno onog najgoreg - njega i mene zajedno u krevetu! I ništa mi nije moglo isprati gorak okus u ustima kad bih se toga sjetila. Baš ništa!

Ipak, činilo mi se da mi je u posljednjih godinu dana nekako uspjelo potisnuti sjećanje na mrski događaj i nastaviti s normalnim životom. Tješila sam se da to zapravo uopće nisam bila ja i da je sve učinio samo alkohol koji je preuzeo kontrolu nada mnom. Baš kad sam se uspjela donekle uvjeriti u svoju nevinost, stigao je poziv!

Jasmin je još uvijek šutio, a nelagoda u meni sve je više rasla.

- Jesi li još tu? - upitala sam ga, iako sam mogla jasno čuti njegovo otežano disanje. Što mu je bilo? Zvučao je kao da ima astmu. Nisam mogla zamisliti da bi onakav kršan, kao od stijene odvaljen momak mogao bolovati od bilo kakve bolesti.

Stisnula sam pesnicu, odlučna ne popustiti ni pred kakvim ucjenama. Jer što je drugo mogao htjeti od mene nego me ucjenjivati? Vjerojatno je saznao da je moj muž u gradskom vijeću i da gorljivo zastupa konzervativnu političku struju. Mala "greška" njegove ljubljene ženice bila bi prava poslastica za političke protivnike, a naravno i za žutu štampu. Već sam mogla vidjeti svoju sliku preko cijele naslovnice nekog tračerskog lista s krupnim inkriminirajućim naslovom: "Otkrivena afera žene gradskog vijećnika u striptiz baru!"

Osjetila sam kako mi probija znoj iznad gornje usnice. Dlanovi su mi odjednom postali toliko vlažni da mi je slušalica klizila iz ruke. Čvrsto sam je obujmila prstima.

- Da, još sam tu - odgovorio je Jasmin malo otegnuto.

Sad će mi reći to što je naumio! To zbog čega se nakon toliko vremena potrudio pronaći moj broj telefona! Sad će mi zaprijetiti da će sve reći mome mužu ako mu ne dam novac! Odat će mu našu malu prljavu tajnu i pokazati mu kakvu je zapravo ženu oženio!

Napeta poput strune čekala sam da konačno progovori i pljune ono zbog čega me nazvao. Sigurno je imao i neke fotografije koje je kriomice napravio one večeri. Nije li uvijek bilo tako s ucjenama tog tipa? U glavi mi je nastao neizdrživ pritisak dok sam gotovo ne dišući čekala da konačno kaže što hoće. Međutim, kad je konačno progovorio, ostala sam potpuno zatečena.

- Moram ti nešto reći, Nikolina. Imam sidu i već sam deset godina zaražen. Možeš me tužiti ako hoćeš jer sam već tada to znao i nisam ti ništa rekao. No, uskoro ću ionako umrijeti pa nema svrhe. Gadno me zgrabilo…

Prije nego što sam stigla bilo što reći, već je prekinuo vezu. Kao da se plašio moje reakcije. Ako je zaista bilo tako, onda je njegova bojazan bila potpuno bezrazložna. Moje misli su naime letjele rastrojeno poput pahulja snijega na vjetru, a bila sam i u suviše velikom šoku da bih uspjela protisnuti i riječ. Što li je on to upravo rekao? Sidu? On?

Ali kakve sam ja imala veze s tim? Što je on očekivao od mene? Pomoć? Ne valjda!

Tek malo-pomalo, kako je prvotni šok popuštao, do svijesti mi je počeo dopirati pravi razlog njegova poziva. Pa on je htio mene obavijestiti da postoji mogućnost da sam se zarazila od njega! Jer, onako pijani kako smo one večeri bili, i u žaru borbe s kojim smo se bacili jedno na drugo, sigurno nismo koristili nikakvu zaštitu. Nisam se doduše više sjećala takvih detalja, ali pretpostavljala sam da je tako bilo. Ono čega sam se vrlo dobro sjećala bilo je kako su naše stvari letjele po cijeloj sobi i kako smo jedva stigli do kreveta. Čudno kako čovjek zaboravi uvijek krive stvari. Ono čega bi se želio prisjetiti, to zaboravi, a ono što želi po svaku cijenu zaboraviti, to ostaje neizbrisivo u sjećanju, kao da se jučer dogodilo.

Odjednom sam imala osjećaj kao da mi je netko istisnuo sav zrak iz pluća i da ne mogu više disati. Ja, zaražena sidom?! To nije mogla, ne to nije smjela biti istina! Tako okrutna nije mogla biti sudbina! Da samo radi jedne jedine pogreške budem tako strašno kažnjena? Uvijek sam bila pristojna, nikad nisam uzimala nikakve droge, nikad nisam imala nikakve afere, nisam pušila ni pila, osim u posebnim prilikama. Samo taj jedan jedini put sam previše popila, izgubila kontrolu nad sobom i zastranila. Možda je mrvicu svemu kumovala i panika koja me primila dan prije vjenčanja.

Sada, nakon spoznaje do koje sam upravo došla, moji su živci počeli tako podrhtavati da sam imala dojam kao da mi se cijelo tijelo trza. Slabost u glavi spustila mi se u želudac i automatski sam osjetila mučninu. Drhteći poput šibe na vodi otišla sam do ormara gdje smo držali piće, izvadila viski i natočila si duplu dozu. U glavi mi je vladalo nešto između tuposti i totalne panike. Pri samoj pomisli da možda u sebi nosim smrtonosnu bolest oblijevao me samrtni znoj.

Misli su mi letjele svjetlosnom brzinom. Na trenutak mi se čak učinilo da se tako moraju osjećati ljudi kad umiru. Između bezbrojnih slika koje su mi jurile kroz glavu, u djeliću sekunde čak sam se prisjetila jedne polemike između mene i moje prijateljice. Helenin otac bio je teško bolestan, a mi smo bile podijeljene u mišljenjima treba li mu reći istinu ili ga držati u lažnoj nadi. Ja sam tada hrabro izjavila da bih se uvijek radije odlučila za istinu negoli za laž, no tek sam sada shvaćala koliko sam malo znala o životu i koliko mi je lako to tada bilo reći. Kad je bolest postala moja stvarnost, ništa više nije bilo tako jednostavno. Zašto me Jasmin morao nazvati? Da barem to nije učinio. Da me barem pustio da živim sretna u svom neznanju…

Duboko uronjena u svoje misli, uopće nisam čula Tomu kad je došao doma. Prestrašeno sam se lecnula kad mi je prišao sleđa i obgrlio me rukama oko struka.

- Što je bilo? Loš dan? - upitao me između poljubaca vidjevši piće u mojim rukama.

Arhitektonski ured u kojem sam radila zapao je posljednjih mjeseci u financijsku krizu pa je bilo logično da Mato najprije pomisli na probleme na poslu. Kimnula sam šutke glavom i nježno ga poljubila. A onda se u mojoj glavi odjednom rodila nova zastrašujuća misao: što ako sam zaista zaražena? Znači li to onda da sam zarazila i njega? Jedinog muškarca kojeg sam ikada voljela i kojeg ću ikad voljeti! Od straha sam se tako snažna ugrizla za usnicu da sam na jeziku osjetila okus krvi.

- Ljubavi, jesi li dobro? Ma daj, molim te, smiri se. Već sam ti rekao da se ne smiješ toliko sekirati zbog posla. Ne čini ti to dobro, pogledaj samo kako si blijeda!

Blijeda, rekao je? A kakva sam trebala biti nakon onoga što sam netom saznala? Pa ja sam možda bila hodajući mrtvac! Možda smo oboje bili osuđeni na skoru smrt!

I dok mi je Mato još nešto pričao o tome kako je protekao njegov dan na poslu, ja sam u sebi ponavljala samo jedno: molim te, dragi Bože, daj da nisam zaražena! Molim te, daj da sam zdrava…

Idućih dana Tomo je imao takav tempo na poslu da smo vrlo malo vremena stigli provoditi zajedno. Zato u početku nije ni primijetio promjene koje su se počele pojavljivati na meni. Sva sreća, jer da je mogao samo na trenutak zaviriti u moju dušu, zgrozio bi se od rasula koje je ondje vladalo. Ja jednostavno više nisam bila ja. Misli su mi bile rastrojene i crne, a tijelo kao da je počelo otkazivati poslušnost. Odjednom sam dobila krajnje neugodne valove vrućine kao da sam u klimakteriju, napadaje panike popraćene lupanjem srca, a tu su sad bile i te užasne mučnine koje su me pratile cijelog dana - od trenutka kad bih otvorila oči pa sve dok ih ne bih ponovno zaklopila.

Isprva sam sve pripisivala šoku koji sam doživjela zbog poziva, no onda sam otišla korak dalje: a što ako su to već bili početni simptomi bolesti? Ako sam zaista bila zaražena i sad se bolest počela manifestirati? Ipak su od one kobne noći u striptiz baru prošle već pune tri godine!

Naravno da su takve crne misli samo još više pogoršavale moje psihičko stanje. Tako bih na trenutke doslovce gorjela od vrućine koja bi me pržila poput žive vatre, na trenutke se tresla od zime poput šibe na vodi, a na trenutke pak osjećala takvu mučninu da se ne bih mogla odlijepiti od zahodske školjke. Konačno su mučnine postale toliko jake da nisam mogla više ništa staviti u sebe. To je, dakako, rezultiralo rapidnim mršavljenjem. Iako je logično da čovjek mršavi ako ne jede, ja na to nisam tako gledala. Za mene je stvar bila jasna: bila sam smrtno bolesna i sad sam umirala! Promatrala sam u zrcalu svoje ispijeno lice, upale obraze i tamne podočnjake, i uvijek se iznova morala pitati: zašto baš ja? Zar je moj grijeh zaista tako velik da sam zaslužila smrtnu kaznu?

Usprkos svim dvojbama i strahu, ili baš zbog njih, liječniku se nisam usudila otići. Barem ne još. Dobiti još i crno na bijelo dijagnozu da sam smrtno bolesna, to zaista ne bih mogla podnijeti!

Osim neugodnih mučnina koje su se smjenjivale s još neugodnijim valovima vrućine, moje psihičko stanje cijelo je vrijeme ostalo nepromijenjeno: i dalje sam balansirala na tankoj žici između nade da se možda ipak nisam zarazila i čiste panike da su mi dani odbrojeni.

A onda je tu bio i niz drugih pitanja kojima sam svakodnevno mučila samu sebe. Zašto se takvo što moralo dogoditi baš meni? Nisu li druge žene neprestano varale svoje muževe? Nisu li milijuni muškaraca odlazili k prostitutkama? Čak redovito! Je li se to što se sad dogodilo meni zaista moglo dogoditi svakome? Ne, nije, zaključila sam. Drugima se nisu događale takve stvari. Zar je moguće da sam ja bila jedina žena na svijetu koja se upustila u seksualni odnos sa striperom bez kondoma? I jesu li za sve zapravo krive moje prijateljice koje su mi organizirale tu glupu djevojačku večer?

Što se ticalo ovog posljednjeg, vrlo sam brzo shvatila da je potpuno suludo kriviti bilo koga osim sebe same. Ta nitko me nije puškom natjerao na seks sa zgodnim striperom!

Faze očaja izmjenjivale su se s fazama nade. U optimističnijim razdobljima pokušavala sam uvjeriti samu sebe da su šanse za inficiranje od jednog jedinog puta s tehničke strane morale biti minimalne. Činjenicu da su prilikom spolnog odnosa s Jasminom milijuni spermija bili katapultirani u moje tijelo pritom sam, naravno, potisnula.

Iako se Tomo sve više brinuo zbog mojih mučnina i bljedila, još uvijek sam uspijevala odglumiti pred njim da sam dobro. Najteže od svega padalo mi je kad bi on pokazao želju za intimnošću. Kako sam mogla mirno spavati s njim sad kad sam znala kako stvari stoje? Već je svaki poljubac koji bismo razmijenili izazivao u meni grižnju savjesti i strah da ću ga zaraziti, ako već nisam. Konačno, kako mu ne bih postala suviše sumnjiva, popustila sam.

Tješila sam samu sebe da smo ionako svih proteklih godina imali intimne odnose i da sam mu, ako sam zaista bila zaražena, već ionako odavno prenijela zarazu. No bila je to, naravno, slaba utjeha. Pomisao da sam nam zbog jedne jedine nepromišljenosti upropastila život nagrizala me poput ljute rane. Noću više nisam mogla oka sklopiti i prevrtala sam se po krevetu do ranih jutarnjih sati, a ujutro bih umorna bauljala uokolo i tjerana iscrpljujućim mučninama grlila zahodsku školjku.

Iako sam davala sve od sebe da nitko ne primijeti što se sa mnom događa, iznutra sam se raspadala, a to se već teže dalo prikriti. Za najmanju sitnicu gubila bih živce i skakala u zrak i budući da mi takvo ponašanje inače nije bilo svojstveno, moja me okolina ubrzo počela čudno gledati.

- Dušo, što se to s tobom događa? Nikad nisi bila ovako nervozna. I ne izgledaš mi dobro. Ako želiš o tome razgovarati…

Želim, da! Želim ti reći da sam najvjerojatnije zaražena smrtonosnim virusom i da ću uskoro umrijeti! Da sam te prevarila dan uoči našeg vjenčanja i da mi je to sad, eto, kazna! I želim ti još reći da mi je od svega najgore to što sam možda i tebe povukla sa sobom na dno!

Sve je vrištalo u meni, no šutjela sam kao zalivena. Naravno da bih najradije bila potražila utjehu na njegovim širokim grudima i dobro se isplakala, ali to nisam mogla. On bi me tada zamrzio i odbacio, u to sam bila sigurna, a to bih podnijela teže i od same smrti.

Nekoliko tjedana kasnije, kad su se uzburkane emocije malo smirile i kad je nada da možda ipak nisam zaražena u meni prevagnula nad strahom, odlučila sam se podvrgnuti testiranju. Kako bih izbjegla svaku mogućnost da netko za to sazna, odlučila sam to učiniti u susjednom gradu i, naravno, anonimno. Kako sam saznala preko interneta, za savjetovanje i testiranje nije mi bila potrebna nikakva uputnica niti se bilo nužno naručiti. Što se mene ticalo, to je zaista bila velika olakotna okolnost jer ne znam kako bih pogledala našoj liječnici u oči.

Uputila sam se, dakle, u taj centar prilično hrabro, međutim kad sam ondje stigla, zamalo sam odustala.

- To nema nikakvog smisla da sada kad ste već ovdje ne obavite testiranje i ne riješite dilemu - uvjeravala me žena u savjetovalištu.

- Na kraju krajeva, uvijek postoji mogućnost da niste zaraženi i da se cijelo vrijeme bespotrebno brinete. A ako slučajno jeste… - pritom je ohrabrujuće stisnula moju ruku. - Ako slučajno jeste zaraženi, tada se možete liječiti i još mnogo godina živjeti gotovo sasvim normalnim životom. Ta je bolest toliko nepredvidljiva da se već odavno nitko ne usudi ništa sa sigurnošću prognozirati.

Konačno, nakon poduljeg uvjeravanja, djelatnica u centru me uspjela nagovoriti i odlučila sam dati krv na testiranje. Idućih dana moji su osjećaji i opet bili podijeljeni: s jedne strane umirala sam od straha pred rezultatima testa, dok sam s druge pokušavala uvjeriti samu sebe kako će sada cijelom ovom ludilu konačno doći kraj. Međutim, rezultat je bio upravo onakav kakvog sam se cijelo vrijeme pribojavala!

- Ponekad je dovoljan samo jedan kontakt da se čovjek zarazi - lice žene u savjetovalištu doslovce se rastapalo od sažaljenja.

Gotovo puni sat trajalo je njeno tješenje i pokušaji da me umiri, no ja sam cijelo vrijeme dok mi se ona obraćala imala u glavi samo jedno: ja sam HIV pozitivna! I takvom ću ostati cijeloga života, sve dok konačno i ne umrem od te užasne bolesti!

Kako sam nakon ove spoznaje uopće uspjela funkcionirati kao supruga, kći i prijateljica a da se ne slomim, to mi ni dandanas nije jasno.

Potisnuti činjenicu da imam sidu i ne misliti na to bilo je praktički nemoguće. Usprkos svemu, nisam posjetila liječnika kojeg su mi u centru preporučili. Najkasnije ondje morala bih navesti svoje ime i podatke, a to je bilo zadnje što sam željela. Osim toga, liječnik bi sigurno inzistirao na tome da se o svemu obavijesti i moj muž. U konačnici bi se moj život srušio poput kule od karata. Ne, to zaista nisam htjela niti mogla podnijeti.

Misao da svakim strastvenim poljupcem i svakim intimnim odnosom guram svoga muža sve bliže sigurnoj smrti potisnula sam. Onako kako sam ja to vidjela, već je ionako bilo suviše kasno za bilo kakve mjere opreza. Ako je bio dovoljan samo jedan jedini put, onda sam ga već odavno bila zarazila.

To što mi je savjetnica dala naslutiti da to uopće ne mora biti tako, budući da smo Tomo i ja zbog mog nepodnošenja pilula do prije nekoliko mjeseci koristili kondome, također nisam željela uzeti u obzir. Doduše, i sama sam jednom negdje pročitala da se žene lakše zaraze prilikom seksa od muškaraca, no je li to zaista bilo tako, naravno da nisam mogla znati. U ono vrijeme to nisam ni željela! Što se mene ticalo, stvar je bila jasna: Tomo i ja bili smo združeni u našoj nesretnoj sudbini.

Nekoliko tjedana kasnije, kad se moje stanje nakon otkrivene dijagnoze još više pogoršalo, Tomo je postao energičan.

- Moraš k liječniku! Blijeda si, mršava si i svaki dan ti je zlo. Mora se konačno utvrditi u čemu je problem i uopće ne želim s tobom o tome raspravljati!

Način na koji je to rekao nije više nimalo zvučao poput molbe. Bila je to vrlo precizna i odlučna naredba. Čak je inzistirao na tome da me on osobno odvede našoj liječnici.

Nakon obavljenih pretraga, preostalo mi je jedino da sa strahom iščekujem što će pokazati nalazi, no čekalo me iznenađenje.

- Trudni ste, gospođo Nikolina! - objavila nam je radosno naša liječnica.

Čuvši vijest, Tomo je doslovce poskočio u zrak od sreće. Čim smo se našli nasamo ispred ambulante, uzeo me u naručje i počeo radosno vrtjeti zrakom. Naravno da je to trebao biti najljepši trenutak u naše životu, no za mene je značio samo pogoršanje agonije. Dijete? I to baš sada! Pa sve to nije moglo biti istina…

- Ti si mi, ljubavi, u totalnom šoku - vidjevši moju obamrlost, Tomo me počeo zadirkivati. - Bit će najbolje da odmah odemo do tvog ginekologa! Tamo će ti lijepo napraviti ultrazvuk i otvoriti ti trudničku evidenciju. A i moći ćemo odmah vidjeti našu bebu!

Tolika sreća s njegove strane, toliko uzbuđenje… Nisam to uopće mogla gledati i zato sam okrenula glavu u stranu.

- Što ti je? - zabrinuto me upitao.

- Mučno mi je - rekla sam i nisam lagala. Zaista mi je želudac bio u grlu, no ovaj put bila sam gotovo sigurna da to nije zbog trudnoće nego zbog jezive istine koju sam skrivala u sebi.

Kasnije, kod ginekologa, Tomo je do kraja dao oduška svom veselju.

- Pogledaj! Vidi se kako mu srce kuca! - raznježio se dok je kao začaran gledao u monitor ultrazvuka. Ja sam i opet osjetila samo kako mi se želudac stišće. Kako sam se mogla radovati kad sam znala da je sad i to dijete osuđeno na propast…

Tjedan dana kasnije eksplodirala je bomba.

- Tako mi je žao. Nismo vjerovali pa smo čak i ponovili test, ali nalazi su jasni. Na žalost, tu nema nikakve dvojbe! - objašnjavala nam je naša liječnica. Bila je vidno šokirana, a tako je bio i Tomo.

- Ali, kako je to moguće? - zamuckivao je, blijed poput krpe.

- Pa Nikolina se nije nikada drogirala niti je bila u kontaktu s takvim ljudima! - trudio se govoriti smireno, no bilo je jasno da je potpuno izvan sebe.

Ja sam, naprotiv, bila mirna. Konačno je, dakle, istina izišla na vidjelo. Sada kada sam se mogla osloboditi tog strahovitog tereta, gotovo sam osjećala olakšanje. Zapravo, da budem preciznija: osjetila bih ga da se sada to dijete nije nalazilo u mom trbuhu! Trebala sam ga, dakle, donijeti na svijet, a onda vjerojatno ubrzo nakon toga odnijeti do groba. Jer, to malo tjelešce sigurno nije bilo oboružano za borbu protiv tako nadmoćnog neprijatelja.

- A što je s mojom bebom? I mojim mužem? - čula sam se kako pitam.

U međuvremenu je konačno popustio šok kod naše liječnice te nam je sada počela nadugo i naširoko objašnjavati najnovija medicinska saznanja.

- Naravno da postoji rizik, no vaše dijete ima dobre šanse stići na svijet potpuno zdravo! - zaključila je na kraju.

Morala sam priznati da je zvučala vrlo optimistično. Na trenutak sam čak i ja uspjela osjetiti trunku radosti zbog trudnoće.

Nešto kasnije na hodniku, nakon što je dao krv na analizu i vratio se sa zadignutim rukavom iz laboratorija, Tomo mi je prišao i čvrsto me primio za ruku.

- Držat ćemo se skupa, Nikolina. Bez obzira na ishod ovog testiranja, ti jesi i zauvijek ćeš ostati moja žena. Jesi li me razumjela?

Kimnula sam bez riječi. Bila sam dirnuta do suza njegovom ljubavlju i povjerenjem. A da je samo znao istinu… Nisam smjela na to ni pomišljati!

Dok se druge trudnice mogu mirno prepustiti radosti iščekivanja, kod mene su se smjenjivali napadaji panike, grčevitog plača, ali i odlučnosti da sve to izdržim. Ako sam, primjerice, danas ležala cijeli dan u krevetu jer nisam imala volje ni za što i sve mi je izgledalo crno, sutradan bih jurila kroz kuću kao da me gone svi vrazi.

- Moraš više mirovati, ljubavi. Ovo sad više nisu poslovi za tebe! - Tomo je bio zabrinut kad me jedan dan zatekao kako stojim na stolcu i perem prozore. I dok sam ja krajnje nervozno iščekivala rezultate njegovog testiranja, na njemu se nije dao primijetiti nikakav strah. Isto tako, ni u jednom trenutku nije pokušao pripisati krivnju meni. Naprotiv, čak je izrazio sumnju da je možda on taj koji je zarazio mene!

- Sjetio sam se da sam kao petnaestogodišnjak bio operiran. Što ako su me tada inficirali, a to do danas nitko nije primijetio? Onda bi to značilo da sam ja zarazio tebe!

Najradije bih se bila glasno nasmijala njegovoj naivnoj teoriji. Tomo se zaista svojski trudio da učini sve kako se ja ne bih osjećala jadno. Između ostalog, vukao me od jedne trgovine s dječjom robicom do druge, tjerajući me da kupujem i ružičaste i modre stvari.

Kad su konačno rezultati testiranja ležali pred nama na stolu, sve Tomine teorije pale su jednim udarcem u vodu.

- Ali, ako ja nisam zaražen, onda to znači da niti Nikolina ne može biti dugo zaražena, zar ne? - kod moga muža nije se nazirala ni trunka olakšanja kad mu je liječnica rekla da nije HIV pozitivan.

- To ne mora nužno značiti… - rekla je ona neodlučno. - Zar nemate nikakvu ideju gdje ste se i kad mogli zaraziti?

Eto, sad ga je konačno izgovorila: pitanje kojeg sam se toliko pribojavala! Progutala sam knedlu i s nelagodom izbjegla ispitivačke poglede koji su počivali na meni. Na djelić sekunde čak sam pomislila da je možda sada pravi trenutak da izađem s istinom, ali još brže nego što se pojavila, tu sam ideju i odbacila. Ne! Nikada! Tomo nije smio saznati da sam ga prevarila, i to još na dan uoči našeg vjenčanja! Ponovo sam progutala knedlu.

- Pa da! - Tomo se iznenada lupnuo dlanom po čelu. - Mislim da znam kada se to dogodilo. Nikolina, dušo, sjeti se! Prije tri godine…

Kad je spomenuo tri godine, oblio me hladan znoj. Prije tri godine spavala sam s HIV pozitivnim striperom! Zar je on ipak nekako za to saznao?

- Možda i četiri - nastavio je ne primjećujući kako se moje lice pretvorilo u kamenu masku.

- Bila je to ona grozna nesreća na autocesti kad je nastradao onaj motorist. Mi smo tamo bili među prvima da mu pomognemo. Ti si se, pomažući mu da se izvuče ispod motora, ozlijedila na izvijeni lim. Morali su te čak šivati. Sjećaš li se?

Pritom je podigao rukav moje majice i ispod njega je provirio podulji ružičasti ožiljak na podlaktici.

Liječnica je potvrdno kimnula glavom.

- To bi moglo biti to. U svakom slučaju, ne biste bili prvi koji su se tako zarazili. Koliko li se samo medicinskog osoblja zarazilo prije nego što se utvrdilo kako se točno uzročnik prenosi! To bi, znači, bilo to: sad smo dakle utvrdili izvor zaraze! Jeste li možda poznavali unesrećene?

Tomo je ponovno bio brži.

- Ne, nismo. Bili su to neki strani turisti na proputovanju.

Za moga muža i moju liječnicu sada je sve bilo jasno. Uzrok je bio otkriven i, što je najvažnije, bio je moralno opravdan. Više nisam morala brinuti oko njihova suosjećanja - ono mi je sada bilo zajamčeno!

Ipak se nisam nimalo bolje osjećala. Štoviše, u mojim je očima to bila samo još jedna laž više koju sam sada imala na savjesti. Na moje pitanje kako to da se bolest kod mene nije tako dugo otkrila, liječnica je imala spreman odgovor.

- Vrlo jednostavno - rekla je. - Nikad niste imali nikakvih tegoba i niste radili nikakve pretrage krvi. Nikad niste bili u bolnici niti ste bili operirani. A i trudni ste tek sada prvi put! Pretpostavljam da niste nikada bili ni donator krvi, ili?

Odmahnula sam glavom.

- Eto vidite! Znate, da bi se utvrdilo je li netko HIV pozitivan, nužna su posebna testiranja. Ovakva dijagnoza ne se uspostavlja redovitim pretragama.

Taj dio mi je bio jasan. Manje mi je bilo razumljivo kako sam se ja mogla zaraziti samo jednim jedinim seksualnim odnosom dok se moj muž, hvala Bogu, nije zarazio pune tri godine od mene.

No, odlučila sam ne razbijati više glavu pitanjima na koja ionako nisam mogla dobiti odgovor. To što je Tomo ostao pošteđen i još uvijek bio zdrav, shvatila sam kao izravni dar s neba. Nisam ga svojom fatalnom greškom osudila na smrt i to mi je bila neizmjerna utjeha. Kad bi još i beba koju sam trebala donijeti na svijet bila zdrava… No, jesam li se smjela nadati tolikoj sreći?

Šest mjeseci kasnije rodila sam zdravo dijete, prekrasnu djevojčicu kojoj smo nadjenuli ime Anđela! Nakon daljnjih šest mjeseci, nalazi su definitivno potvrdili da se malena nije zarazila! Bila je to najljepša vijest koju sam mogla čuti i prvi put nakon dugo vremena mogla sam potpuno zaboraviti na svoju dijagnozu.

U međuvremenu sam se podvrgnula liječenju. Moja obitelj i moji prijatelji pružaju mi punu podršku, no naravno da nitko od njih ne zna pravu istinu. Tomo je svima ispripovijedao verziju sa spašavanjem unesrećenih na autocesti, tako da mi se sada svi dive i drže me samaritankom koja je spašavajući tuđe živote ugrozila svoj.

Kad bi samo znali istinu! Bi li i tada bili uz mene? Ili bi mi s gađenjem okrenuli leđa? Tko zna… U svakom slučaju, ne želim iskušavati sreću. Pogotovo ne zbog mog djeteta. Ono nije ništa krivo i ne želim da zbog moje pogreške bude stigmatizirano.

Ne želim više ni razmišljati o bolesti koju nosim u sebi. Više na nju ne gledam kao na kaznu koja me snašla, već prije kao na nesretni prst sudbine. Želim vjerovati da je preda mnom još mnogo lijepih godina života, zajedno s mojim mužem i kćeri. A tko zna, možda se čak i pronađe neki lijek!