ISTINITA PRIČA: 'Izvukao sam sina iz pakla droge i spasio mu život!'

Naravno da sam znao da će moj kum biti razočaran što opet izbjegavam naše druženje, ali nije bilo pomoći. Do daljnjega nisam bio dostupan ni za koga: niti za vlastitu ženu, niti za članove obitelji, pa niti za prijatelje. Pravi razlog zašto je tako znao sam samo ja. Bila je to moja tajna koju sam bio prisiljen skrivati.

- Ne, Drago, ne možemo se vidjeti ni ove subote. Zašto? Pa rekao sam ti već, nemam vremena. Daj, nemoj me sad gnjaviti! Javit ću ti se čim budem mogao. Znam, znam da se nismo vidjeli već cijelu vječnost. Ali, kažem ti, ne mogu do daljnjega!

Kad sam spustio slušalicu, duboko sam uzdahnuo. Ovako je to išlo već tjednima: s mojim prijateljima, s mojom rodbinom, a najgore od svega - i s mojom ženom. Svi su bili u čudu što se to događa sa mnom i zašto odjednom nemam vremena ni za koga. Vjerojatno moje povlačenje iz društva ne bi izazvalo toliko čuđenje da nisam uvijek bio poznat po svojoj druželjubivosti.

- Jesi li ti to opet otpilio Dragu? - na vratima sobe stvorila se odjednom moja žena. U jednoj je ruci držala tanjur, a u drugoj kuhinjsku krpu. Na licu joj se odražavala nevjerica zbog onoga što je maloprije čula. Ovo je naime bio već tko zna koji put zaredom da sam izbjegao susret s našim kumom, s kojim sam inače bio "i kuhan i pečen".

- Aha - promrmljao sam zlovoljno. Zadnje što mi je sad trebalo bilo je objašnjavanje nečega što ionako nisam mogao objasniti.

- Joj, Božo, što se to događa s tobom? U zadnje vrijeme se ponašaš kao kakav divljak!

I opet je na njenom licu lebdio onaj zabrinut i zbunjen izraz, kao i inače posljednjih dana. Na trenutak sam umalo pokleknuo i sve joj priznao, ali onda sam se pribrao i stisnuo jezik za zube. Situacija je ionako bila užasno teška i nisam je smio dodatno otežavati. Upravo bi se to dogodilo da sam joj otkrio pravi razlog svog neobičnog ponašanja.

S druge strane, nije bilo nimalo lako skrivati tako veliku tajnu pred ženom s kojom sam uvijek dijelio dobro i zlo. Nikad joj naime u trideset i pet godina, koliko smo bili u braku, ništa nisam zatajio. Ili, bolje rečeno, barem ne dosad! Na žalost, upravo je ona bila posljednja osoba kojoj sam mogao reći istinu. Kako sam mogao reći ženi, inače slaba srca, da uopće ne provodim vrijeme izvan kuće u renoviranju vikendice. Istina je zapravo da se naš sin ponovno počeo drogirati i da sam ga ovaj put odlučio osobno držati podalje od droge - lancima!

- Božo, što si se tako smrknuo? - njen zabrinut glas trgnuo me iz razmišljanja. Ne, nisam joj to mogao učiniti! Tko, uostalom, kaže da je uvijek najbolje govoriti istinu? Laž ponekad može biti i te kako opravdana. Pogotovo ako je iz nužde, a ova moja je bila!

- Ma ništa, živcira me što se moram svima opravdavati! Kako nitko ne može shvatiti da se nema uvijek slobodnog vremena i da čovjek ponekad ima svojih obaveza? Svi su navikli da sam im stalno na raspolaganju i sad, kad to više nisam, odmah pljušte na stotine pitanja!

- Pa ti si taj koji je svoje prijatelje navikao da po cijele dane visite skupa. Pogotovo Dragu! - moja je žena sada slegnula ramenima i povukla se u kuhinju. Ponovno sam odahnuo. Dobro je, prihvatila je moje objašnjenje i odustala od daljnjeg ispitivanja!

Moje je prijatelje bilo malo teže prevariti. Njima nikako nije bilo jasno zašto sam se baš za hladnih mjeseci odlučio na obnavljanje stolarije na vikendici. Tu sam im laž, naime, servirao kao opravdanje za to što nemam vremena za njih.

Čim sam gurnuo ključ u bravu naše vikendice, do mene je iz sobe doprlo luđačko urlanje

- Pusti me, stari! Pusti meee!!

Na trenutak sam zastao osjećajući kako mi se kosa na zatiljku nakostriješila. Ovakvo što nije bilo lako podnositi, ali budući da sam tako odlučio, sad više nije bilo uzmaka. Bacio sam još jednom pogled iza sebe, a onda, uvjerivši se da vani nadaleko i naširoko nema nikoga, zatvorio vrata za sobom. Iz sobe se ponovno prolomio urlik, ovaj put još glasniji i ljući. Da nisam znao da potječe od mog sina, pomislio bih da se radi o kakvoj divljoj zvijeri.

Polako sam spustio na pod vrećice s hranom i kućnim potrepštinama koje sam toga jutra kupio u gradu, a potom odvažnim korakom ušao u sobu. Sada nije bilo vrijeme za dvojenje i iskazivanje slabosti. Takvo što bi Igor smjesta primijetio i moja bi spasilačka misija bila završena prije nego što je i započela. U nekoliko koraka našao sam se pored kreveta na kojem je sjedio on: naš sin jedinac. Na zapešću desne ruke nalazila mu se lisica, čiji je drugi kraj bio pričvršćen za podulji lanac. On je pak bio omotan oko željezne šipke od naslona kreveta i osiguran lokotom. Kako bi mu bio omogućen pristup zahodu, krevet je bio pomaknut tik do vrata male kupaonice.

- Stari, upozoravam te, smjesta me oslobodi, inače…

- Inače, što?! - prešao sam ravnodušno preko njegova prijetećeg škrgutanja zubima. Naravno da nisam bio uistinu tako hladnokrvan kako sam se pravio, ali morao sam pred njim djelovati nepokolebljivo.

- Mrzim te! Čuješ li, mrzim teee!!! - vikao je bijesno lamatajući pritom zavezanom rukom po zraku. Zvuk lanca koji udara o željeznu šipku neko je vrijeme neugodno odjekivao prostorijom, a onda se sve umirilo. Zadihan i nemoćan, Igor se bacio na krevet i još jednom bijesno udario metalnom lisicom o naslon kreveta.

- Dokad me misliš držati ovako zavezanog? - promrmljao je nakon podulje šutnje. Njegov glas je sada zvučao gotovo normalno, no pažljivi slušatelj mogao je u njemu naslutiti prikriveni očaj.

- To ovisi o tebi - rekao sam trudeći se zadržati pribranost. Čim bi se moj sin počeo iole normalno ponašati, ja bih se jedva suzdržavao da ga ne oslobodim i stisnem u zagrljaj. No, znao sam do još ni izdaleka nije došlo vrijeme za to.

- Evo, smiren sam - ponovio je Igor izbjegavajući moj pogled. - Obećavam ti da neću nikad više ništa uzimati. A sad me pusti!

- Ne mogu, na žalost.

- Kako to misliš, ne možeš… - u njegov glas se ponovno počeo uvlačiti prijeteći prizvuk. - Ne možeš ili ne želiš?

- Ne mogu - ponovio sam ne trepnuvši pred njegovim prijetećim pogledom. Istodobno sam čvrsto stisnuo šake u džepovima hlača. Bože, pomozi mi da ovo izdržim do kraja, pomolio sam se u sebi.

- Ma prestani već jednom glumiti mog spasitelja i pusti me! Dosta mi te je! Dosta mi je ovog tvog terora! Zna li mama da si me vezao ovdje kao životinju? Zna li?!

- Ne, još uvijek ne zna - iskreno sam mu odgovorio. - Nitko ne zna.

Na moje riječi Igor je prasnuo u neobuzdan smijeh. Bio je to histeričan smijeh jednog luđaka, nešto između vriske i plača.

- Znači, prepušten sam tebi na milost i nemilost! - zaključio je i ponovno se uspravio u krevetu. - Nego, što misliš, što će reći kad saznaju što si mi učinio? A saznat će kad-tad jer se sve male prljave tajne uvijek otkriju! Misliš li da će mama i dalje htjeti ostati s muškarcem koji joj je bacio sina u okove? Ili, da će te prijatelji potapšati po ramenu i čestitati ti?

Da budem iskren, uopće nisam razmišljao o tome što bi drugi mogli reći na moju metodu odvikavanja sina od ovisnosti. Instinktivno sam ipak znao da me ne bi podržali te sam zato svoj naum i provodio u tajnosti.

- Postat ćeš veći otpadnik u društvu od mene. Bit ćeš proglašen luđakom! Sve novine će pisati o tebi kao o monstrumu koji je zvjerski postupao sa svojim djetetom!

Moguće da je moj sin bio u pravu i da bi se cijeli svijet okrenuo protiv mene. No to mi u tom trenutku zaista nije bilo važno. Ništa mi zapravo više nije bilo važno, osim prekinuti tu strašnu agoniju. Jer, ima li ičega goreg od gledanja rođenog djeteta kako srlja u sigurnu smrt?

- Ti si me natjerao na to - rekao sam trudeći se da moje riječi ne zvuče kao optužba. Sada nije bilo vrijeme za traženje krivca. Valjalo je svu energiju usmjeriti na rješavanje problema. A on je bio golem.

Neko vrijeme obojica smo šutjeli, a onda sam ustao i otišao u hodnik gdje sam ostavio vrećice. Kad sam se vratio punih ruku, Igor je sjedio na krevetu brade podbočene o dlanove i pozorno promatrao što radim.

- Donio sam ti sve što voliš - rekao sam vadeći namirnice na kuhinjski element. - Pogledaj: bademi, čokolada, keksi s kokosom, grožđe, pečeno meso…

- Ma, nosi se znaš kamo s tim - Igor je želio zvučati nezainteresirano, no pogled mu je nehotice bježao na hrpu s namirnicama. Kad sam na kraju izvadio i nekoliko limenki piva, oči su mu zaiskrile.

- Kao što vidiš, mislio sam na sve. Budeš li se pristojno ponašao i normalno jeo, dobit ćeš i ovo - rekao sam uzimajući jednu limenku u ruku.

- Preskoči sve drugo i prijeđi odmah na ono glavno - predložio je naginjući se tijelom prema meni.

Naravno da to nije dolazilo u obzir. Nisam podvrgao i njega i sebe ovakvom mučenju samo da bih ga s jedne ovisnosti preusmjerio na drugu! Kad sam nešto kasnije stavio pred njega pladanj s hranom, isprva je s gađenjem okrenuo glavu u stranu. Potom mu je pogled ponovno pobjegao prema limenci piva i nevoljko je primio vilicu u ruku. Žvakao je hranu polako, kao da sam mu podvalio nešto gadno, a ne servirao njegova omiljena jela. Kad je konačno počistio sve s tanjura, natočio sam pivo u čašu i stavio je pred njega. Ispio ju je u jednom dahu i odmah ponovno ispružio ruku. Nakon što je ispraznio cijelu limenku, opružio se na krevetu. Slobodnom rukom trljao si je zglob okovan lisicom.

- Boli li te? - upitao sam ga. Gotovo istog trena pred očima mi je proletjela scena kad je Igor bio mali i razbio koljeno. I onda sam ga isto ovako zabrinuto pitao je li ga boli. Ali, kako je onda samo sve bilo lako. Mogao sam ga pogladiti po glavi, zalijepiti mu flaster na koljeno i dati čokoladu za utjehu. A što sam sada mogao učiniti? Baš ništa! Nisam ga smio osloboditi ni po cijenu da dobije krvave rane na rukama!

Dok sam odlagao dnevnu štampu i krimi romane pokraj Igorova kreveta, i opet su mi misle pobjegle u njegovo djetinjstvo.

- Tata! Kupio si mi krimić! Super! - vikao je mali, plavokosi dječak s oduševljenjem kad je pokraj svoga kreveta pronašao omiljeni roman. Sad je samo bezvoljno bacio pogled na štampu…

Igor je bio dobro i milo dijete. Volio je čitati romane, ići vikendima sa mnom na pecanje, šaliti se, a specijalnost mu je bila ljutiti mamu raznim nepodopštinama. Bio je veseo dječak i rado se družio s prijateljima. Ništa, ali baš ništa nije ukazivalo na to da bi jednoga dana moglo biti bilo kakvih problema s njim. Uredno je završio školu, upisao fakultet i što reći nego da je bio naš ponos i središte našeg svijeta. Kad se prije pet godina zaljubio, s veseljem smo iščekivali da nas upozna sa svojom djevojkom. Zvala se Andrea, bila je dvije godine starija od njega i, da budem iskren, nije nam se baš dopala na prvu. Ipak, ne želeći nametati sinu našu volju, šutke smo prešli preko njegova izbora.

- Nadam se samo da je to neka prolazna zaluđenost - rekla je moja žena kad je mladi par napustio naš stan i odjurio u grad. - Mislim, nije ta cura tako loša, ali jednostavno nije za našeg Igora!

Potpuno sam se slagao s njom i, baš kao i ona, želio da ta veza ne potraje dugo. Međutim, kad je nakon dvije godine ljubav konačno pukla, ni jedno od nas dvoje nije imalo razloga za veselje. Prekid s Andreom toliko je pogodio našeg sina da je u vrlo kratkom vremenu postao sjena od mladića kakav je nekad bio.

- Ubit ću se ako mi se ne vrati! - cvilio je poput ranjene životinje kad smo pokušali razgovarati s njim. Isprva sam prema njemu osjećao samo ljutnju zbog njegova ponašanja, no ubrzo sam se počeo i istinski brinuti: a što ako on to misli ozbiljno? Ako stvarno digne ruku na sebe?!

Ženina i moja briga išla je toliko daleko da smo čak uspostavili kontakt s Andreom. Molili smo je da razgovara s Igorom, no ona nije htjela ni čuti za to. Kako je rekla, sad je imala novog dečka i nije joj padalo na pamet gubiti vrijeme na Igora. Ah da, i da ne bi bilo zabune, još nam je jasno dala do znanja kako je Igor za nju bio samo "gubitak vremena" i kako sada pripada prošlosti.

Gubitak vremena? Naš sin, koji ju je obožavao i nosio kao malo vode na dlanu?! Ako se pitalo moju ženu i mene, onda je ona, Andrea, bila čisti gubitak vremena za sve nas i potpuni promašaj za našeg sina!

No, nas nije nitko ništa pitao. Ponajmanje Igor. Sve što smo mu govorili, da ne treba žaliti za Andreom, jer da ona ionako nije bila ona prava za njega, ili da će pronaći sto puta bolju djevojku kakvu i zaslužuje, on jednostavno nije želio čuti i samo nam je okretao leđa.

Nekoliko mjeseci kasnije činilo se da se Igor ipak pribrao. Prestao je plakati i ponašati se poput luđaka. Više nije uzalud uzastopce zvao Andrein broj i ispisivao njeno ime po salvetama i zamagljenom kupaonskom ogledalu. Činilo se da ju je zaista konačno prebolio. Žena i ja isprva smo bili presretni, no ubrzo smo shvatili da je naša sreća bila preuranjena. Igor jednostavno više nije bio onaj isti. Dolazio je doma u sitne sate, bio užasno rastresen, zatvarao se u svoju sobu iz koje potom ne bi satima izlazio te svakim danom bivao sve mršaviji. Kad smo konačno jednoga dana sasvim slučajno sreli jednog njegovog kolegu s fakulteta, saznali smo da je Igor pao godinu i da više uopće ne ide na predavanja. Bilo je očito da je situacija vrlo ozbiljna, no da je vrag odnio šalu, shvatili smo tek kad smo jedne večeri u Igorovoj odsutnosti odlučili pretražiti njegovu sobu. Tom smo prilikom u njegovu ormaru pronašli špricu!

- Pa on se drogira! - vrisnula je moja žena užasnuto prekrivši pritom rukama usta.

Ni ja se nisam mogao pomaknuti od šoka. Uvijek su se takve stvari događale drugima. Kako je sad bilo moguće da smo mi imali takav slučaj u obitelji?

Te večeri, moja žena i ja sklopili smo pakt: obećali smo jedno drugome da ćemo učiniti sve, ali baš sve, da istrgnemo naše dijete iz pandži tog razornog zla. I tako je i bilo.

Godina koja je uslijedila bila je puna muka i odricanja: kako za Igora, tako i za nas. Kako je Igorovo liječenje bilo vrlo skupo, a naši prihodi mali, bili smo prisiljeni namaknuti novac sa strane. Srce mi se paralo što sam morao prodati kuću na moru koju sam naslijedio od djeda, ali bila je to jedina imovina koju smo mogli unovčiti. Mala drvena vikendica koju smo žena i ja podigli vlastitim rukama na proplancima u okolici Zagreba bila je doduše lijepa, ali s obzirom na zabačenu lokaciju, za nju nismo mogli dobiti zadovoljavajući iznos.

Igorovo liječenje bilo je skupo i malo-pomalo sav se prikupljeni novac istopio. Kad su nam nakon godinu dana terapije liječnici rekli da Igora možemo smatrati izliječenim, žena i ja plakali smo od sreće poput male djece. Bila je to najdulja godina u našim životima. Moja inače punašna žena gotovo se prepolovila tijekom tog vremena, a i ja sam se, baš svaki put kad bih se pogledao u ogledao, začudio u kakva sam se to starca pretvorio. No sad, kad sam znao da nam je dijete izliječeno, nisam više žalio ni za čim. Niti za izgubljenim živcima, niti za neprospavanim noćima, a niti za djedovinom koja je otišla u vjetar.

- Barem znamo zašto smo se žrtvovali - rekao sam svojoj ženi dok smo uvečer budni ležali u krevetu.

- Istina - rekla je naslonivši glavu na moje rame. - No, samo da znaš: ja sve ovo ne bih još jednom preživjela. Mislim da bi me srce izdalo!

Tijekom idućih mjeseci u naš se dom vratio mir. Igor je na naše beskrajno veselje ponovno postao onaj stari. Planirao je ponovno upisati fakultet i činilo se da nam je ponovno postao blizak. Kako smo samo bili sretni kad bi kao nekad sjeo s nama za stol i raspričao se o svakodnevnim stvarima. Tu i tamo ja bih se s užasom prisjetio strahote kroz koju smo prošli, ali tada bih smjesta pomislio kako je to sada iza nas i zahvalio dragom Bogu što nam je pomogao da se spasimo od zla. No, je li zaista bilo tako?

Jedne večeri dogodilo se nešto što me uvjerilo da smo i opet bili u zabludi. Slavica i ja spremali smo se k našim kumovima na večeru. Radovali smo se tom izlasku jer smo se nakon dugo vremena konačno mogli malo opustiti i zabaviti.

- Siguran si da nećeš s nama? - čuo sam iz kupaonice moju ženu kako se obraća našem sinu.

- Znaš da bi im bilo drago. Pogotovo Sandri. Pa sjećaš se kako ste se lijepo igrali dok ste bili mali!

Sandra je bila kći naših kumova i bila je istina da su Igor i ona kao djeca bili nerazdvojni.

- Joj, mama - čuo sam Igora kako negoduje. - Pa nismo više klinci. Ne misliš valjda da ću ići s vama kako bih se sa Sandrom igrao s legićima!

Morao sam se potiho nasmijati u kupaonici. Slavica je ponekad stvarno znala pretjerati. Pa Igor je bio odrastao muškarac, a ona ga je tretirala kao balavo dijete.

- Dobro, dobro, samo sam pitala! - čuo sam je kako se brzo opravdava. - A što ćeš onda raditi? - nije mogla odoljeti a da ga ne upita.

- Ma ništa, ostat ću doma. Malo ću učiti, malo gledati telku, pa onda u krpe!

Kako je bilo divno što više nije po cijele noći bančio vani! Konačno smo mogli odahnuti znajući da odlazi samo na predavanja te tu i tamo s društvom na piće.

- Hajde onda, sine. Vidimo se! - doviknuo sam mu s vrata.

- Meso ti je u pećnici! Krumpir salata u hladnjaku! Ima još i kolača s kokosom - dodala je moja žena.

- No, hajde, kreni već jednom - požurio sam je. - Nije mali, snaći će se!

Kad smo konačno sjeli u auto, bilo je jasno da ćemo kasniti na večeru. Kad smo se još na pola puta sjetili da smo zaboravili uzeti vrećicu s poklonima za kumove, bilo je jasno da ćemo debelo kasniti!

- Za sve si ti kriv! - predbacila mi je moja žena.

Nisam doduše znao zašto, ali radije nisam ni pitao. Kad smo se ponovno zaustavili pred našom kućom, izašao sam bez pitanja iz auta i uputio se po zaboravljenu vrećicu. Bio sam dobre volje i nisam htio upropastiti večer nekakvom glupom svađom. Mogao sam naravno pozvoniti Igoru, ali radije sam sam otvorio vrata. Možda baš uči, zašto da ga prekidam, pomislio sam dok sam okretao ključ u bravi. Trenutak kasnije ugledao sam vrećicu upravo ondje gdje ju je Slavica ostavila. Uzeo sam je i krenuo prema izlazu, no onda…

Vrata Igorove sobe bila su zatvorena. Sigurno je učio. Pa samo da ga još jednom pozdravim, pomislio sam i pritisnuo kvaku na vratima. Prizor koji sam potom ugledao sledio mi je krv u žilama.

- Igore! - zaurlao sam tako glasno da me vjerojatno čulo pola susjedstva. - Što to radiš, nesretniče!

Ugledavši me pred sobom, i Igor je zanijemio. Upravo je, naime, bio pri tome da s glatkog stakla na svom radnom stolu ušmrče cjevčicom bijeli prah. Nakon svega, nakon sve boli i patnje koju nam je priredio. Nakon što nas je financijski gotovo uništio i zdravstveno dotukao on se ponovno drogirao!!

Prišao sam mu i prije nego što se snašao prilijepio tako snažan šamar da je pao sa stolca na pod, a bijeli prah se razletio po zraku.

- Slušaj me dobro što ću ti reći… - počeo sam mu se obraćati prijetećim tonom, no onda sam zastao. Kakva je uopće smisla imalo išta mu govoriti? Jedno je sada bilo sigurno: ovaj se problem više nije mogao rješavati nikakvim razgovorima, uvjeravanjima i ostalim finim metodama. Ovaj put nisam imao namjeru poslati ga u kliniku. Još manje sam imao namjeru rasprodati svu našu imovinu kako bi mi se on narugao u lice.

- Idem ja sad - rekao sam stišćući bespomoćno šake. Morao sam hitno izaći van jer sam se bojao da ću ga zgromiti ostanem li još i tren.

- Razgovarat ćemo kad se vratimo! Do onda ukloni tragove ove svinjarije, da ti mati ne vidi što radiš. Znaš da bi je to dotuklo.

Rekavši to, okrenuo sam se na peti i izišao iz kuće. Slavica je bila već vrlo nervozna kad sam sjeo u auto.

- Gdje si ti tako dugo? Pa rekla sam ti gdje je vrećica! No dobro, glavno da si je našao. Hej, što ti je? Držiš se kao da si vidio duha!

Još gore, draga moja, još puno gore, pomislio sam i šutke okrenuo ključ. Moja je žena još nešto pričala, ali ja je više nisam čuo. Jedino o čemu sam mogao misliti bilo je kako jednom zauvijek riješiti problem koji se ponovno prijeteći nadvio nad nama. A onda, negdje tijekom večeri za koje jedva da sam progovorio koju riječ, sinula mi je ideja. Da, to je bio jedini izlaz: zasukati rukave i preuzeti stvar u svoje ruke!

- Super si se ti to dosjetio, stari - Igor mi se cinično smješkao. - Zavezati me k’o životinju lancima: ma bravo! - zapljeskao je polako nekoliko puta dlanovima. Dok je pljeskao, lanac na zglavku je zveckao kao da potvrđuje njegove riječi.

- Žao mi je - rekao sam što sam mirnije mogao. - Ali, tako dugo dok se ponašaš kao životinja, ne mogu ti pružiti drukčiji tretman.

- Ja se ponašam kao životinja? Ja?! - Igor je zvučao zapanjeno.

- Da, ti, sto mu gromova! - na trenutak sam izgubio kontrolu, a to nije bilo dobro.

- Kako inače objasniti činjenicu da nisi odlučio ubiti samo sebe već i svoju jadnu mater i mene?

- Ja vas ne diram… - promrmljao je zlovoljno.

- O, i te kako nas diraš, sinko dragi. I te kako! Ali, tvojoj sebičnosti očito nema kraja! Jer da ima, onda bi uvidio što nam radiš.

Ponovno je zavladala tišina u sobi. Je li sve ovo bila naša greška? Slavičina i moja? Jesmo li bili previše popustljivi prema njemu?

- Gle, Igore - započeo sam pomirljivim tonom. - Ti znaš da ja nisam tvoj neprijatelj. Ovo što sam učinio meni pada teže nego tebi, vjeruj mi! Ali, nemoj misliti da ću zbog toga posustati. Držat ću te ovdje zatočenog ako treba i cijeli život! U svakom slučaju, pustit ću te tek kad se uvjerim da sam od tebe napravio čovjeka.

- Glupane stari - zarežao je bijesno. Nisam se obazirao.

- Vidjet ćeš što će ti se dogoditi kad pukne bruka! - prijetio mi je. Nisam mario.

- Zašto ne kažeš mami što radiš sa mnom, ako si tako siguran da postupaš ispravno! - zlurado mi se smješkao.

- Nisam joj rekao samo zato da je poštedim! - ljutito sam podviknuo. - Moram je zaštititi od tebe, zato sam joj i slagao da si otputovao nekom prijatelju u inozemstvo!

- Zamisli samo kako će biti "zaštićena" kad sazna što si joj napravio sa sinom!

- A što sam ja to točno napravio s tobom? - uzvratio sam mu pitanjem. - Jesi li možda gladan? Žedan? Je li ti hladno? Ni na što se ne možeš požaliti! Pazim na tebe kao na kralja, no jedno znam: nećeš izaći slobodan odavde dok ti ne izbijem drogu iz glave!

- Stari, urazumi se… - sad je Igorov glas ponovno postao molećiv. - Kako ne shvaćaš, treba mi samo malo. Boli me, zlo mi je!

Moram iskreno priznati da nisam imao pojma što me čeka kad sam se uhvatio u koštac s istjerivanjem vraga iz svog sina. Da, vraga, jer to je izgledalo upravo tako: kao čisti egzorcizam! Igor se naime u jednom trenu znojio, da bi ga već u drugom tako tresla zimica da nisu pomagale ni sve deke i popluni kojima sam ga pokrivao. U jednom je trenutku bio bijesan na mene, prijetio mi i želio se svom silom otrgnuti iz okova, da bi već u drugom bio manji od makova zrna: plakao bi poput djeteta i preklinjao me da mu dam makar samo mrvicu droge.

Bio je to pakao i za njega i za mene. No, ja sam morao ostati čvrst. Kad bi on urlao i pjenio se, znao sam ga ponekad smiriti pljuskom, a kad bi ga boljelo cijelo tijelo i bilo mu zlo, grlio bih ga i držao mu glavu dok je povraćao. Za cijelo to vrijeme odvikavanja trudio sam se da bude opskrbljen hranom koju voli i obiljem vitamina. Njegov zatrovan organizam trebao se sada pročistiti i ojačati. Jedini "porok" koji sam mu dopuštao bila je čaša piva poslije ručka. Bio je to ujedno način da ga natjeram da uredno pojede svoje obroke.

Dodatnu komplikaciju predstavljalo mi je naravno i to što sam morao svima lagati. Prijatelji su me sve više pritiskali svojim pozivima, a žena svojom brigom za Igora. Bilo je tu niz njenih pitanja na koja sam morao izmišljati odgovore, kao na primjer na ono koliko će ostati kod tog prijatelja, zašto je otišao bez pozdrava, zašto nam se ne javlja.

No, ma koliko moja žena bila zabrinuta, znao sam da je to ništa u usporedbi s onim kako bi se osjećala da je znala da je Igor ponovno ogrezao u ovisnost.

- Pa znaš kako su razgovori s inozemstvom skupi, normalno je da nas ne zivka svaki dan! Evo, meni se baš nekidan javio i rekao da je dobro te da te pozdravim! - lagao sam Slavici. Bio sam sretan kad sam vidio smiješak na njezinu licu. Bože oslobodi da je znala pravu istinu!

Znam da je moja metoda bila daleko od stručne i da je bila potez očajnika, no uz golemu ljubav i želju da pomognem sinu te uz Božju pomoć na kraju je ipak dala rezultate. Nakon više mjeseci provedenih u kućnom pritvoru, organizam mog sina konačno je prestao tražiti drogu. Što je još važnije, u njegovoj je glavi došlo do bitne promjene. Mislim da mu je baš to što sam kroz sve njegove muke prošao zajedno s njim pomoglo da shvati koliko ga volim i što sam sve spreman učiniti za njega. Uglavnom, od moje naizgled okrutne metode liječenja prošlo je godinu dana, a naš sin je i dalje dobro. Pristao je na sve uvjete koje sam mu postavio, pa i na redovitu kontrolu urina. Nadam se da se ne varam i da je noćna mora zauvijek za nama. U svakom slučaju, obećao mi je da će čuvati našu tajnu pred ostatkom svijeta i da nikada više neće učiniti ništa čime bi povrijedio ljude koji ga vole najviše na svijetu!