ISTINITA PRIČA: 'Mlada pripravnica ugrozila mi je karijeru i brak! Nadala se promaknuću!'

- S velikim zadovoljstvom mogu vas obavijestiti da je naša tvrtka u prethodnoj godini bila uspješna u svim segmentima poslovanja. Želio bih svima zahvaliti na uloženom trudu, znanju i odgovornosti i poželjeti vam još puno uspjeha u idućem razdoblju. Nadam se kako će tome pridonijeti i ovi mladi ljudi pored mene kojima sam uz vašu suglasnost odlučio dati priliku za usavršavanje i daljnji napredak. Dame i gospodo, upoznajte naše nove mlade uzdanike Mihaelu i Tvrtka - markantan glas našeg glavnog direktora Zlatka prolomio se konferencijskom dvoranom.

Kriomice sam pogledala na sat i s uzdahom shvatila da se moj suprug Vjeko sada već sigurno debelo brine zbog mog kašnjenja. Pretrpana obvezama toga dana u uredu, nisam ga stigla obavijestiti o današnjem sastanku koji se poprilično oduljio. Imala sam užasno naporan dan i doista mi je bilo dosta za danas. Sada sam još jedino živjela za to da napokon dođem kući i uronim u opuštajuću kupku.

- Hej, ne spavaj. Još samo malo i možemo doma - ispod glasa mi se obratila Veselka, jedna od uredskih kolegica, dok sam i nehotice zijevnula od umora. - Nisu li slatki? Posebice djevojka. Kako je samo lijepa i samouvjerena. Ne bi me začudilo da uz takav izgled i stav jednoga dana dogura i do direktorske pozicije - nastavila je brbljati diskretno kimnuvši glavom u smjeru mladih pripravnika.

Dok se mladić po imenu Tvrtko na spomen svog imena nastavio zbunjeno smješkati svima oko sebe, djevojka se očito nije dala lako smesti. Sa samouvjerenim osmijehom na licu poskočila je sa stolca i u nekoliko koraka stvorila se pokraj glavnog direktora, gospodina Zlatka. Nemalo sam se iznenadila kad je stala za katedru i savršeno mirno, bez imalo treme tako svojstvene početnicima, obratila se mnoštvu.

- Dragi moji, želim da znate kako sam počašćena što ću uskoro postati dio tima ovako iznimnih ljudi poput vas. Naravno, pritom ne smijem zaboraviti da najveće zasluge za to ipak pripadaju našem glavnom direktoru gospodinu Zlatku, stoga mu od srca zahvaljujem na danoj prilici. Obećavam vam da ću opravdati vaše povjerenje. Hvala svima - osmjehnula se, a dvoranom se prolomio spontan aplauz.

- Ti bokca! Vidi ti male - osupnuto je promrmljala Veselka. U svakoj pori svoga bića osjećala sam toliki umor da sam se sada već jedva uspijevala suzdržati da ne zaspim u stolcu.

- Što? Oprosti, rekla si nešto? - promrmljala sam prenuvši se.

- Ma ništa. Ionako ćeš se i sama već ubrzo imati prilike uvjeriti u sve što sam maločas rekla. Nešto mi govori da će Mihaelina malenkost biti dodijeljena upravo tvom uredu - zavjerenički je prošaptala.

Kada je nešto kasnije sastanak napokon završio, požurila sam se u ured po svoje stvari. Upravo sam s torbicom preko ramena izlazila na hodnik kad se ispred mene stvorio Zlatko.

- Oprostite, Ana, imate li možda minutu? Htio sam vas samo obavijestiti da će Mihaela od sutra biti pripravnica u vašem uredu. Voditeljica ste odjela i imam apsolutno povjerenje u vas. Ugodan ostatak dana. Vidimo se sutra - pristojno mi je kimnuo.

- Hvala - bilo je sve što sam uspjela promucati. Premda je njegova odluka nosila golemu odgovornost, s druge je strane bila i potvrda moje uspješnosti i moram priznati da sam u tom trenutku osjetila ponos. Dok sam se dizalom spuštala u prizemlje, osmijeh mi i dalje nije silazio s lica. Znala sam da će moje radno vrijeme od sutra postati još nemilosrdnije, no to mi nije smetalo. Odjednom sam se silno veselila novom izazovu i odlučila kako ću dati sve od sebe da svi budu zadovoljni.

Vrativši se doma, imala sam još samo toliko snage da pojedem nešto s nogu i odem pod tuš. U kratkim crtama ispričala sam Vjeki da od sutra radim s mladom pripravnicom, no činilo se da ga to baš i nije previše razveselilo.

- Krasno, sada ću te viđati još rjeđe nego dosad - namrgođeno je dodao.

- Možda, ali nešto mi govori da ako sada pokažem dobru volju, uskoro mogu očekivati promaknuće koje, ruku na srce, nakon napornih godina rada i zaslužujem. Načula sam kako se izvršni direktor, gospodin Janko, sljedeće godine sprema u mirovinu. Možda će zvučati sebično, ali neću ti lagati da svoju priliku vidim upravo u tome - mirno sam objasnila.

- Oprosti, ponašam se djetinjasto. Znam koliko si truda i rada uložila u tu tvrtku. Ako je tako kao što kažeš, želim ti svu sreću - rekao je Vjeko primivši me za ruku, a lice mu se ponovno smekšalo.

Idućih dana potpuno sam se posvetila poslu. U ured sam dolazila već u šest ujutro i nerijetko ostajala do navečer. Unatoč napornom radu, imala sam razloga za zadovoljstvo. Kako se pokazalo, Mihaela je bila bistra i ambiciozna djevojka i brzo je učila.

Budući da smo puno vremena provodile zajedno, ubrzo smo se sprijateljile. Razgovarale smo o svemu i svačemu, razmjenjivale savjete i ideje, kako o poslovnom, tako i o privatnom životu. Da sam uspjela steći naklonost te mlade djevojke, shvatila sam onoga dana kad mi je povjerila kako je nedavno prekinula dugogodišnju vezu sa zaručnikom u koju je polagala puno nade.

Rekla je kako ju je upravo to nagnalo da čak iz Makarske potegne do Zagreba. Nadala se kako će udaljenost u kombinaciji s poslom učiniti da brže zaboravi Matka.

Nije mi prešutjela čak ni istinu o svom skromnom podrijetlu i ocu ribaru koji je na svojim plećima iznio teret njezina školovanja. Dok se sa suzama u očima prisjećala više nego skromnog djetinjstva, njezina priča me silno dirnula. Zaklela sam se u sebi kako ću biti najbolja mentorica na svijetu i učiniti sve da toj divnoj djevojci pomognem u ostvarenju ambicija.

Mihaela mi se sve više uvlačila pod kožu. Premda sam cijelo desetljeće bila starija od nje, iz dana u dan sam osjećala sve veću naklonost prema njoj. Ispričala sam joj sve o sebi i svom suprugu te o našoj velikoj, dosad neispunjenoj želji za potomstvom. U trenutku bliskosti povjerila sam joj koliko volim svoj posao, ali i to da naš bračni život često trpi zbog toga.

- Nemoj mi samo reći da je Vjeko ljubomoran? Znaš, uz dužno poštovanje, ne bi mu trebala dopuštati da te ograničava. Ti si poslovna žena i tvoj suprug morao bi to prihvatiti - nastavila je kad sam u neprilici odmahnula glavom.

- Ne bih to nazvala ljubomorom u klasičnom smislu, ali istina je da mu često smeta moj prekovremeni rad - priznala sam joj bez uvijanja.

Mihaela je valjda shvatila da ne volim pričati o tome, stoga je razgovor spretno skrenula u drugom pravcu, na čemu sam joj bila i više nego zahvalna.

Kada je nakon samo mjesec dana pripravništva Mihaela vlastitim snagama uspjela sklopiti ugovor s jednim važnim klijentom i za to pobrala lovorike kod direktora, nitko nije bio sretniji od mene. Jer, njezin uspjeh bio je i moj. U to vrijeme bila sam sklona tako gledati na stvari. Ipak, vrijeme i okolnosti uskoro su pokazali da Mihaela baš i nije onakav anđeo kako sam to smatrala.

Jednog jutra nemalo sam se iznenadila kad sam, kročivši u ured, ondje zatekla našeg izvršnog direktora Janka u živopisnom razgovoru s Mihaelom. Sa šalicama kave ispred sebe, zajedno su se smijali nekoj šali. Čudo je bilo tim veće što se zapravo uopće nisam mogla prisjetiti kada sam posljednji put vidjela Janka da se smije.

Premda smo nas dvoje oduvijek imali prilično korektan odnos, Janko nikad nije skrivao svoju krutost, posebice prema zaposlenicima, koja je, prema njegovu mišljenju, bila glavni ključ uspjeha u poslovnom životu. Držao se svojih zastarjelih načela kao pijan plota i nikome nije dopuštao nikakve sugestije ni kritike.

Možda je skori odlazak u mirovinu ipak smekšao njegovo srce, nisam mogla a da ne pomislim ugledavši osmijeh na njegovu licu.

- Dobro jutro, Ana. Nadam se da ne smetam. Jutros sam ranije došao na posao, a vaša ljubazna pripravnica ponudila me kavom. Imate pravo blago u svom uredu. Nadam se da ste toga svjesni - ozareno je rekao dok mu se Mihaela pomalo napadno smiješila preko stola. Stari jarac, tko zna što si je umislio u društvu ovako lijepe, mlade djevojke, sjećam se da sam pomislila skidajući kaput.

- Naravno, Mihaela je divna osoba i, što je najvažnije, brzo uči. Nimalo ne sumnjam da će zahvaljujući svojim sposobnostima jednoga dana daleko dogurati - složila sam se s njim, na što se Janko, ispričavši se poslom, stao pridizati iz naslonjača.

- Ima li možda malo kave i za mene? - obratila sam se Mihaeli kada je nešto kasnije napokon izišao iz ureda. Toga jutra sam ustala kasnije no obično i nisam je stigla popiti kod kuće. Da nevolja bude veća, tek sam usput shvatila da sam zaboravila uzeti novu rezervu instant kave od kuće, koju sam inače uvijek nosila u torbi.

- Oprosti, Ana, jutros te baš prati peh. Aparat za kavu se ispraznio. Užasno, znam - suosjećajno je dodala, ugledavši izraz očaja na mom licu.

- U redu, tada će poslužiti i ona iz vrećice. Nadam se da imaš jednu viška? Sutra ja častim - dodala sam.

- Voljela bih da ti mogu pomoći. Kao za vraga, jutros sam u ured ponijela drugu torbu. Doista mi je žao - ispričavala se.

- Zaboravi. Idemo raditi. Kavu ćemo popiti za vrijeme stanke u kafiću - dodala sam odmahnuvši rukom i odmah uključila računalo.

Nešto kasnije, dok smo na terasi obližnjeg kafića zajedno pile kavu, ničim izazvana Mihaela se raspričala o Jankovu jutrošnjem posjetu.

- Zapravo, pozvala sam ga na kavu samo kako bih doznala pojedinosti o onome što me zanimalo. Janko mi je potvrdio da iduće godine doista odlazi u mirovinu. Spomenuo je i to kako će mu tvrtka za dugogodišnji rad isplatiti popriličnu otpremninu. Zamisli, kad sam ga upitala što planira učiniti s tolikim novcem, nasmijao se i rekao da će ga najvjerojatnije oročiti na neko vrijeme. Moš' si mislit! Umjesto da uživa u tolikoj lovi, stari škrtac je našao štedjeti pod stare dane?! - narugala se prasnuvši u smijeh dok sam zaprepašteno zurila u nju.

- Mihaela, nemoj tako. Činjenica je da Janko sa svojim novcem može činiti što ga je volja - dodala sam.

- Naravno, ali pod uvjetom da ima dovoljno vremena za to. Daj, Ana, pa taj starkelja je već jednom nogom u grobu - sarkastično je nastavila. Moram priznati da mi se smjer u kojem je vodio ovaj razgovor sve manje sviđao. Nikad nisam voljela govoriti ružne stvari drugima iza leđa. Osim toga, Mihaelina izravnost prilično me zaprepastila. Počela sam se pitati koliko zapravo poznajem tu djevojku i odlučila da ću odsad biti malo opreznija s njom.

- Bojim se da je to uistinu njegova stvar. A sada, ako si završila s kavom, možemo se vratiti u ured - mirno sam rekla kopajući po torbici u potrazi za novčanikom. Opazila sam da je u prvi mah ostala prilično iznenađena ovakvim mojim stavom, no brzo se pribrala.

- Dopusti, molim te. Ja ću platiti kavu - prekinula me mahnuvši konobaru, koji se brzo stvorio pored našeg stola. Dok je u potrazi za novčanikom žurno kopala po torbici, nešto joj je ispalo na pod.

- Oh, baš sam nespretna. Ne muči se, sama ću to pokupiti - ispričavala se s nelagodnim smiješkom, no ja sam se već saginjala pod stol u potrazi za izgubljenim predmetom. Dok sam joj dodavala vrećicu instant kave s poda, nisam znala kojoj od nas je bilo neugodnije.

- Oh, čini se da se jedno pakiranje ipak zametnulo negdje. Ali, ništa zato. Ovdje je ionako puno zanimljivije nego u uredu, zar ne? - brzo se snašla.

Premda joj taj sitni propust nisam uzela za zlo, idućih dana nisam se mogla oteti dojmu da Mihaela čini sve kako bi se iskupila. Bila je ljubaznija no inače i potpuno nepotrebno svim mi silama nastojala ugoditi. Čak je ostajala u uredu poslije mene kako bi, prema njezinim riječima, raščistila teren za sutrašnje nove radne pobjede.

Bez ikakvih primisli, njezin sam trud smatrala vrijednim hvale i nisam propuštala ni jednu priliku da je pred svima pohvalim.

Vrijeme je prolazilo, a Mihaela se sve bolje snalazila u poslu. Postala mi je desna ruka u uredu i bila sam silno ponosna na nju. Pošto se približavao vikend, odlučila sam je te subote pozvati k sebi na večeru. Baš kako sam i pretpostavljala, Mihaela je moju ponudu dočekala s oduševljenjem.

- Pa to je izvrsno! Napokon ću vidjeti gdje živiš i upoznati tvog famoznog supruga - uzviknula je. Moram priznati kako me njezina pomalo neumjesna primjedba prilično zatekla, no ipak sam je prešutjela.

- Sigurna sam da će i Vjeki biti drago da te upozna - bilo je sve što sam rekla. Upravo u tom trenutku vrata ureda su se otvorila i ušao je naš glavni direktor Zlatko.

- Ana, došlo je do promjene plana. Nadam se da nisi ništa planirala za sljedeći tjedan. Naime, situacija je takva da već u ponedjeljak hitno moramo na službeni put u Dubrovnik. Molim te da u skladu s tim pripremiš ove ugovore - rekao je spustivši pregršt papira na moj stol.

- Nema problema. Smatrajte to riješenim - službeno sam odgovorila.

- Ako nemate ništa protiv, rado bih i ja pošla s vama. Mislim, u slučaju da ipak zatrebate nekakvu pomoć - odjednom se javila Mihaela.

- Hvala, ali to doista neće biti potrebno. Riječ je o dva, najviše tri dana u Dubrovniku. Već sam odlučio da ćemo to odraditi Ana i ja - odgovorio je direktor žurno napustivši ured.

- Stvarno ga ne razumijem. Mislim, toliko se trudim i voljna sam bez ikakve naknade poći s vama, a on me samo tako otkanta - rekla je pomalo uvrijeđeno čim je izašao.

- Mihaela, možda ne bi trebala tako osobno gledati na to. Uvjerena sam da direktor uviđa tvoj napredak, ali za neke je stvari ipak potrebno malo više iskustva i vremena - kratko sam odgovorila vrativši se poslu.

Na kraju radnog vremena imala sam puno razloga za zadovoljstvo. Osim činjenice da se približavao vikend i da pred sobom imam čak puna dva dana za odmor, uspješno sam riješila sve ugovore pred sobom. Složila sam ih na urednu gomilu i rasterećeno isključila računalo.

- Ti još nećeš doma? - začuđeno sam upitala Mihaelu, koja je i dalje tipkala po svom računalu.

- Mislim da ću ostati još malo kako bih raščistila teren za ponedjeljak - neodređeno je odgovorila.

- U redu. Dakle, vidimo se sutra kod mene na večeri - podsjetila sam je mahnuvši joj na odlasku.

Tog subotnjeg jutra ustala sam ranije no obično. Detaljno sam pospremila kuću, a tada se bacila na pripremanje hrane. Željela sam da sve bude savršeno za večeras. Moram priznati kako gosti baš i nisu bili tako česti u našem domu. Čak se i Vjeko činio uzbuđenim jer mi se, premda pomalo nespretno, svim silama trudio pomoći u kuhinji.

Sjeckajući povrće, spomenula sam Vjeki svoj odlazak na službeni put. Premda ništa nije komentirao, nije mi promakla sjena koja mu je u tom trenu preletjela licem.

Baš sam se uređivala u kupaonici kad se oko šest sati oglasilo zvono na ulaznim vratima. Prema uzbuđenom žamoru koji se ubrzo začuo iz hodnika, znala sam da je Mihaela stigla.

- Eto, napokon sam upoznala i Vjeku. Nikad mi nisi spomenula da je tvoj suprug ovako zabavan - zatekla me primjedbom kad sam im se nešto kasnije napokon pridružila u dnevnoj sobi. Budući da nisam propuštala ni jednu priliku da pohvalim Vjeku pred njom, pomislila sam kako je samo ljubazna.

- Eh, sad, neke je stvari ipak najbolje zadržati za sebe. Nikad se ne zna - prihvatila sam šalu, izrazivši joj dobrodošlicu. Ostatak večere protekao je u ugodnoj atmosferi, a Mihaela nije prestajala hvaliti moje kulinarsko umijeće. Čak je zatražila recept za kolač koji sam pripremila za ovu prigodu. Kad smo nešto prije ponoći Vjeko i ja napokon ispratili Mihaelu, obećala je kako će nam se odužiti već prvom prilikom.

- I, kako ti se sviđa? Slatka je, zar ne? - upitala sam Vjeku nešto kasnije dok mi je pomagao raščistiti stol.

- Hm, ne znam što bih ti rekao - prilično me iznenadio svojim odgovorom.

- Kako to misliš? Ne razumijem.

- Nisam siguran da i ja razumijem. Samo, nešto mi je čudno na toj djevojci. Da ne znam koliko ste povezane, rekao bih da je ljubomorna na tebe. Da si samo vidjela kako te gledala kad si izišla iz kupaonice - prokomentirao je.

- Daj, ne budi smiješan. Zašto bi tako mlada i lijepa djevojka trebala biti ljubomorna na mene? - u nevjerici sam odmahnula glavom.

- Možda zbog tvog uspjeha, prosperiteta, blagostanja. Razloga je mnogo za onoga tko ih traži. Tko bi ga znao. Samo, rekao bih da se ta cura teško nosi s konkurencijom - pojasnio je dok sam preko stola zaprepašteno zurila u njega.

- Vjeko, prestani govoriti gluposti. Mihaela je divna osoba i, vjeruj mi, nikad, baš nikad nisam stekla dojam da ima išta protiv mene - rekla sam što sam mirnije mogla.

- U redu, samo nemoj kasnije reći da te nisam opomenuo - zamišljeno je dodao slegnuvši ramenima.

- Dobro, a sad dosta o Mihaeli. Što kažeš na to da se nas dvoje sad zaputimo gore. Mislim, ipak se nećemo vidjeti tri dana. Jako ćeš mi nedostajati - zavodljivo sam prošaptala privlačeći ga u zagrljaj. Čak i nakon dvanaest godina braka Vjekina blizina je burno utjecala na mene.

- Oprosti, ali jako sam umoran - rekao je odgurnuvši me. Premda nam u posljednje vrijeme zbog moje prezaposlenosti u braku baš i nisu cvjetale ruže, bilo je to prvi put da me Vjeko ovako otvoreno odbio. Njegovo ponašanje me jako povrijedilo i osjetila sam kako mi se u očima počinju nakupljati suze.

- Vjeko, što se događa s tobom? Imaš li možda kakvih problema? - upitala sam žestoko trepćući kako bih odagnala suze.

- Baš nikakvih. Sve je savršeno. A sad idemo na spavanje - osorno je odgovorio, a meni nije preostalo ništa drugo nego poslušati ga.

Kad sam u ponedjeljak ujutro stigla u ured, Mihaela je već bila ondje.

- Draga moja, večera je bila izvrsna. Posebice kolač. Teško da ću moći nadmašiti tvoje umijeće, no voljela bih kada biste ti i Vjeko u subotu došli k meni na večeru. Moj zaručnik Jure gori od nestrpljenja da vas upozna - ozareno me dočekala.

- Ah, da, još nešto, maločas je navratio direktor. Zamolio me da ti prenesem kako u Dubrovnik krećete odmah nakon ručka. Još ga je zanimalo jesu li svi ugovori spremni. Izvoli, tvoja kava - dodala je uz osmijeh, spustivši šalicu kave ispred mene.

- Sve je spremno. A što se tiče tvog poziva, vidjet ćemo - tmurno sam odgovorila. - I, naravno, hvala na kavi. Baš mi je trebala - dodala sam ispod glasa jer je u ured upravo ulazio direktor.

- Ana, želio bih samo još jednom preletjeti ugovore kako bi mi prije polaska srce bilo na mjestu - našalio se.

- Naravno, samo da…. - osvrnuvši se po stolu, riječi su mi zamrle na usnama. Najprije sam pomislila da haluciniram, ali kad sam pogledala još jednom, shvatila sam da hrpa s ugovorima više ne stoji ondje gdje sam je u petak ostavila. Dok sam drhtavim rukama prebirala po papirima na stolu, bezuspješno sam pokušavala prikriti paniku koja me sve jače obuzimala.

- Mihaela, jesi li ti možda maknula ugovore s mog stola? - drhtavo sam upitala, prisjetivši se kako je Mihaela u petak ostala posljednja u uredu.

- Na žalost, ne znam ništa o tome. Zacijelo si ih negdje zametnula - prilično nezainteresirano je odgovorila.

- Nema problema, bez panike. Mogu i kasnije svratiti po njih - rekao je direktor udaljivši se.

- Moram pronaći te ugovore - drhtavo sam prošaptala. Dok sam mahnito kopala po ladicama komode sa spisima, moja prijateljica se ponašala baš kao da je se ništa od ovoga ni najmanje ne tiče. Moram priznati da me njezina bezosjećajnost prilično povrijedila, ali u tom trenutku nisam imala vremena razmišljati o tome.

Kada ni pola sata kasnije nisam uspjela pronaći ugovore, obuzeo me očaj i suze su mi udarile na oči.

- Bože, Mihaela, što da učinim? Ne pronađem li te ugovore do podneva, bit će to moja propast. Ne razumijem kamo su mogli nestati - zaridala sam.

- Rado bih ti pomogla u potrazi, no doista imam pune ruke posla - ispričavala se tipkajući po računalu. Ipak, posao je nije spriječio u tome da desetak minuta kasnije mirno ode popiti kavu.

Već sam počela razmišljati o tome da odem direktoru i sve priznam, kad je zazvonio telefon.

- Dobar dan, Jure pri telefonu. Trebao bih Mihaelu - začula sam ugodan muški glas s druge strane slušalice kad sam se javila.

- Žao mi je, Mihaela je upravo izašla iz ureda. Mogu li vam ja kako pomoći? - ljubazno sam upitala.

- Ma, zapravo vjerujem da nije u pitanju ništa važno, ali nikad se ne zna. Riječ je o tome da je Mihaela jutros doma zaboravila nekakve ugovore. Možete li joj za svaki slučaj prenijeti ovu poruku - zamolio je, a ja sam gotovo vrisnula od sreće.

Oh, Bože, to mora biti to! Mihaela je zacijelo greškom u petak pokupila ugovore sa stola i odnijela ih doma s drugim papirima, a da to nije ni primijetila.

- Hvala. Puno ste mi pomogli. Štoviše, spasili ste mi život, to jest karijeru. Odmah dolazim - uzbuđeno sam propetljala bez objašnjenja, a čovjek je, sudeći prema tajcu koji je nastao s druge strane slušalice, zacijelo morao pomisliti da sam luda. Upravo sam navlačila kaput kad se Mihaela vratila u ured.

- Mislim da sam riješila problem s ugovorima. Upravo je nazvao tvoj zaručnik. Idem k njemu i, ne brini, greške se svima događaju. Važno je da smo ih pronašli - pokušala sam je utješiti ugledavši prestravljen izraz njezina lica. Učinilo mi se da je Mihaela problijedjela poput krpe, no toliko mi se žurilo da sam samo projurila pokraj nje.

Pola sata kasnije, kad sam se s ugovorima pod rukom vratila u ured, Mihaela nekim čudom više nije bila ondje. Nešto kasnije od Veselke sam doznala kako je pod izlikom da se ne osjeća najbolje zamolila direktora da je pusti doma.

Premda mi je takvo objašnjenje bilo pomalo čudno, jer Mihaela jutros ničim nije odavala da je bolesna, šutke sam prešla preko toga. Preda mnom je bilo iscrpljujuće putovanje do Dubrovnika i nije imalo nikakva smisla trošiti energiju na nepotrebna zapitkivanja. Mihaelu sam mogla nazvati i kasnije. Pozdravila sam Veselku, na brzinu pokupila sve potrebno i zaputila se u direktorov ured.

Premda su mi ta tri dana u Dubrovniku daleko od Vjeke bila dulja od godine, zahvaljujući obvezama nekako sam ih uspjela pregurati. Po povratku u Zagreb, Zlatko i ja smo doista imali puno razloga za zadovoljstvo. Naša tvrtka je uspjela pridobiti tri nova klijenta, a zaključeni i ovjereni ugovori u mojoj aktovci obećavali su dugu i plodonosnu suradnju na obostranu korist.

- Ana, danas ne moraš ostati u uredu. Pođi se odmoriti. Hvala na pomoći. Doista si bila i više nego izvrsna. Što kažeš na to da proslavimo ovaj uspjeh večerom u nekom dobrom restoranu? Mogla bi povesti i Vjeku. Ionako se nas dvojica već dugo nismo vidjeli - predložio je Zlatko dok smo se opraštali na parkiralištu.

- Ako niste previše umorni za to, bit će nam zadovoljstvo večerati s vama - ljubazno sam odgovorila.

- Ma kakvi - ležerno je odmahnuo rukom. - Osim toga, bit će to idealna prilika da porazgovaramo o tvom promaknuću. Naime, nakon poduljeg razmišljanja odlučio sam kako će biti najbolje, unatoč žestokoj konkurenciji, da upravo tebi prepustim buduće mjesto izvršnog direktora, odnosno direktorice. Ne znam znaš li, no za to se mjesto prijavila čak i Mihaela - ozbiljno je rekao.

- Oh, hvala vam - smeteno sam promucala, a da nisam ni razmislila o njegovim posljednjim riječima. Odjednom sam jedva čekala da dođem doma kako bih Vjeki rekla sretne vijesti. Bio je to trenutak koji sam dugo čekala i nisam mogla suspregnuti ponos u sebi.

Nadala sam se kako je moj suprug zaboravio naš mali incident iz spavaće sobe i da sada baš poput mene jedva čeka da me zagrli.

Dok sam parkirala automobil pred kućom, srce mi je snažno tuklo od uzbuđenja. Vjeko i naš dom uistinu su mi silno nedostajali ovih dana.

- Vjeko, doma sam - povikala sam iz hodnika čim sam ušla. Premda se iz dnevne sobe čuo zvuk upaljenog televizora, odgovorila mi je jedino tišina. Možda je zaspao u naslonjaču. Ne bi mu bilo prvi put, pomislila sam osmjehnuvši se.

- Iznenađenje! - proderala sam se utrčavši u dnevnu sobu, no ondje me umjesto očekivanog, dočekao pomalo uznemirujući prizor. Razdrljene košulje i okrvavljenih očiju, s dopola ispijenom bocom votke pred sobom, iz naslonjača mi se podrugljivo cerilo pijano lice moga supruga.

- Vjeko, zaboga, što se događa?! Dobro si? - zabrinuto sam upitala.

- Oh, gospođa se napokon sjetila vratiti doma. Ili ti je tvoj ljubljeni direktor ipak dosadio? - sarkastično je upitao pridižući se iz naslonjača.

- Molim? Ne razumijem. O čemu ti to govoriš? - iznenađeno sam upitala.

- Molim te, nemoj se sad još praviti i ludom. Već dugo znam za tebe i Zlatka. Službeni put, kako ga ti nazivaš, nije bio ništa drugo nego ljubavni izlet dvoje golupčića, zar ne? Bože, kako sam sve ovo vrijeme mogao biti slijep kraj zdravih očiju? - bijesno je upitao prilazeći mi.

Bila sam toliko šokirana njegovim riječima da nekoliko trenutaka nisam mogla progovoriti ni riječi. Sad mi je Vjeko već bio posve blizu, a ono što sam vidjela u njegovim očima nimalo mi se nije svidjelo.

- Kako si samo mogao i pomisliti takvo š….. - nisam uspjela ni dovršiti rečenicu kad me snažno pljusnuo posred lica.

- Može te biti sram! Mislila si da nikada neću doznati za vas, zar ne? Znaš li da već mjesecima primam poruke neke tvoje kolegice, koja se svim silama trudila ostati anonimna, o tome kako me već dugo varaš s direktorom. Što misliš, kako se osjećam slušajući od drugih da je moja voljena žena zapravo najobičnija drolja?! - zaurlao je unijevši mi se u lice, dok sam ja grčevito plakala.

- Vjeko, molim te, nemoj! Dobro znaš da nisam takva. Volim te i nikad te ne bih povrijedila - zajecala sam. Njegove okrutne riječi pogađale su me ravno u srce, no činilo se da mu to nije bilo ni najmanje važno.

- Ništa ja ne znam, osim toga da ti više nikad neću moći vjerovati. Gubi mi se s očiju - prezirno je rekao okrenuvši mi leđa.

- U redu, ako to doista želiš, otići ću, no želim da ti jedno bude jasno. Ne znam tko ili što stoji u pozadini svega ovoga, ali obećavam da ću to što prije doznati, pa makar mi to bilo zadnje u životu - drhtavo sam odgovorila.

Dok sam lica umrljanog suzama ponovo navlačila kaput, osjećala sam se gore no ikad. Kad sam izašla, vani se već počinjalo mračiti. Sjela sam u automobil i zarila lice u dlanove. Život mi se rušio, a ja nisam imala pojma što da učinim kako bih to spriječila. Nekome sam jako smetala, u to nije bilo nikakve sumnje, i taj netko očito više nije birao sredstva da me pokopa.

Grčevito sam razmišljala o tome tko bi mogao imati bilo kakve koristi od toga da mi naudi, a tada mi je napokon sinulo. Mihaela? Ne, to nije moguće. Prijateljice smo, osim toga, nema nikakva razloga učiniti mi takvo što, pomislila sam.

Ili se ipak varam? Prava prijateljica nikad ne bi žalila ustupiti paketić kave drugoj prijateljici. Ne bi od nje namjerno sakrila važne ugovore, tek sada mi je to postalo jasno, a još manje joj neistinama sabotirala brak. „Da si vidjela kako te gledala kad si izašla iz kupaonice….. Da ne znam koliko ste vezane, pomislio bih da je ljubomorna na tebe…“ - Vjekine riječi odzvanjale su mi u glavi.

Unatoč zbrci koja mi je vladala u mislima, neke stvari i događaji u ne tako dalekoj prošlosti počeli su dobivati novi smisao. Premda sam se i dalje cijelim bićem trudila oduprijeti saznanju da mi je osoba kojoj sam beskrajno vjerovala zapravo cijelo vrijeme bezočno radila iza leđa, napokon sam znala što mi je činiti.

Nekoliko sam puta duboko udahnula i pokrenula automobil. Koliko god povrijeđena bila, u jedno sam bila sigurna. Ta će mi djevojka ovaj put morati koješta objasniti.

- Ana!? Što ti radiš ovdje? - zaprepašteno je upitala Mihaela kad mi je napokon otvorila vrata.

- Bojim se da nas dvije moramo ozbiljno porazgovarati. Duguješ mi neka objašnjenja - započela sam bez uvijanja.

- Kako? Ne razumijem - zbunjeno je promucala.

- U redu. Tada ću te morati malo podsjetiti. Od čega želiš da krenem? - odlučno sam upitala. Dok je prestrašeno zurila u mene, opazila sam da je iznenada problijedjela.

- Ana, ja….

- Sve znam i zato nemoj ni pokušavati lagati. Kako si mogla? Zašto? Uvijek sam bila dobra prema tebi. Znaš li da me Vjeko zahvaljujući tebi i tvojim lažima upravo istjerao iz kuće? Kako si mogla tako okrutno iskoristiti moje povjerenje? Čime sam to zaslužila? - povikala sam sada već na rubu suza.

- Oprosti mi, Ana, doista ne znam što me spopalo. Priznajem da sam otišla predaleko. Znam da ništa ne može opravdati ono što sam učinila, ali hoće li barem malo pomoći ako ti priznam da sam zapravo oduvijek bila ljubomorna na tebe, tvoj izgled, bračnu sreću, poslovni uspjeh.

Kad mi je sve priznala, na licu joj se moglo vidjeti kajanje.

- Oprosti mi, molim te - skrušeno je rekla.

- U redu, oprostit ću ti tvoje podvale, ali pod jednim uvjetom. Zahtijevam od tebe da odmah nazoveš Vjeku i sve mu priznaš. On i naš brak važniji su mi od ičega na ovom svijetu - odrješito sam rekla i doista tako mislila.

Premda me njegovo nepovjerenje silno boljelo, bilo mi je jasno da je i Vjeko, baš poput mene, bio žrtva Mihaelinih spletki i odlučila sam mu oprostiti što me udario. Mislim da je to najmanje što mogu učiniti zbog predivnih dvanaest godina našeg braka.