ISTINITA PRIČA: ‘Mladost sam ostavila u mračnim uličicama! Prodavala sam svoje tijelo za drogu!’

Zovem se Mirta. Da, Mirta je moje pravo ime iako sam često znala biti i Katarina, Karmen, Vanessa, ovisno o klijentu. Voljela sam birati ženstvena imena i sa svakim od njih uzimati drugu osobnost, mijenjati boju kose, način odijevanja i šminkanja.

Moj bi dan započinjao s mrakom, a noć sa svitanjem. Najviše je bilo blic susreta, ali znala sam po narudžbi odlaziti i u kakvu raskošniju vikendicu izvan grada na nekoliko sati. Ako bi mi se posrećilo, i na cijeli dan ili dva.

Ah, kako vrijeme leti. Danas su mi četrdeset i dvije godine. Ni da hoću, više se ne bih mogla baviti svojim ranijim poslom. Postala sam pitomija i mekša. Maštam o ljubavi i nekome tko bi me volio baš takvu kakva jesam, s ponekom boricom i svom mojom prošlošću, sa svim mojim manama i grijesima. Nije li to apsurdno i djetinjasto od mene? Ne tražim li previše? Bih li i sama to mogla da netko od mene zatraži?

Gledam oko sebe i u sebe. Sagledavam se sa svih strana. Je li me vrijeme pregazilo? Balansiram. Negdje sam na pola životnog puta. Nerealizirana do kraja i s puno samoprijekora zašto nisam postupila ovako ili onako i jesam li mogla drukčije? Mladost buja i nailazi sa svih strana. Iz svakog grma iskaču mlađe, utegnutije, čvršće. Kao da je nestalo staraca. Iako, ne izgledam loše, tješim se. Grudi, doduše popravljene i povećane, počinju odudarati od lica koje se još uvijek gotovo neprimjetno, ali ipak spušta oko usana. Trebam li skinuti implantate? Razmislit ću o tome, svakako.

U Zagreb sam došla na studij iz jednog omanjeg mjesta u primorju potkraj osamdesetih. Imala sam velike planove, još veće ambicije, ali često nam stvari u životu izmaknu kontroli iako mislimo da čvrsto držimo uzde. Još samo jednom, još jedan jedini put za ovaj mali luksuz, razmišljala sam, i neću više nikad, obećala sam sama sebi. Nitko ne mora znati.

Od tada je prošlo više od dvadeset godina, ali me događaji tog ranijeg dijela moga života pritišću jer oni su odredili i moj daljnji život koji je, da sam tada napravila drugi izbor, mogao biti potpuno drukčiji. Jer, život pred nas svaki dan stavlja nekoliko mogućnosti, a odabire činimo upravo mi sami. Ne, ne krivim nikoga, niti ikoga treba kriviti. Sada je ionako kasno za to, ali imam potrebu izbaciti to iz sebe, staviti na papir komadić tog mog kaotičnog života koji tek sad, u zrelim godinama, pokušavam srediti.

Ispravnije bi bilo reći da sam pobjegla u Zagreb iz nesređene obitelji. Živjela sam s ocem jer sam ja kao starija nakon razvoda roditelja pripala njemu, a brat Marko majci. Bila sam tatina ljubimica.

Jednim potezom na papiru srušila se kula od karata, nestalo je naše obitelji. Patila sam, nitko nije znao koliko, ali nisam htjela to pokazati. Glumila sam da sam jaka i da mi je svejedno, no to je bilo daleko od istine.

Otac je radio u tvornici i dobivao neveliku plaću. Nije se živjelo u izobilju, ali se ipak živjelo. No, meni je svega bilo malo: htjela sam bolju odjeću, frizuru, izlaske. Otac mi to nije mogao priuštiti, a ja sam smatrala da je njegova dužnost da mi kupuje ono nužno i da mi namjerno uskraćuje ono što mi s mladošću pripada.

Bila sam bezobrazna tinejdžerica s kojom je otac teško izlazio na kraj. Više nisam bila njegova maza, ljubimica, nego me svaki dan sve više uspoređivao s majkom, od koje se iz istih razloga i rastao. Moj je bunt iz dana u dan sve više rastao. Bila sam glasna, svojeglava i drska.

- Zar ćeš takva izaći? - pitao me začuđenim i zabrinutim glasom otac dok sam na lice stavljala drugi sloj pudera, a očne kapke sjenčala u plavo.

- Aha - odvratila sam prilično iritantno, s jasnim pozivom na otvoreni sukob ako treba, ali i namjerom da od svoje odluke ne odstupim.

Iznervirala sam oca. On je smatrao da me svakako mora i treba sačuvati od negativnih utjecaja kako bi opravdao svoju ulogu oca.

- Kažem ti da nalikuješ na vulgarnu uličarku! - bivao je glasniji, iznerviraniji, zabrinutiji.

- Daj stari, mrak mi je od tebe! - zakolutala sam očima stavljajući posljednji sloj maskare na trepavice.

Otac je kiptio sve više. Nije to bilo prvi put da se svađamo oko mojih izlazaka, ali kako sam ja bila još maloljetna, a on pod nadzorom socijalne službe zbog majčinih optužbi da se na neprimjeren način brine o meni, tata je bio na rubu.

- Slušaj, Mirta - približio mi se nastojeći potisnuti bijes koji je kiptio u njemu - još uvijek si mi kći i pripazi kako razgovaraš i kako se ponašaš jer sa svojih sedamnaest godina i nezavršenom školom ne možeš raditi što te volja! Ne, to se neće dogoditi dok si pod mojim krovom i dok te ja hranim! - teatralno je dodao frazu koja se valjda ponavlja desetljećima u gotovo svakoj obitelji kad dođe do žučnije rasprave.

- Stari, jesi li ti danas malo nervozan, haa? - upitala sam podrugljivo.

Zaslijepio mi je šamar od kojeg sam se morala pridržati za rub kade kako ne bih pala. Nije mi odmah bilo jasno što je to doletjelo, ali bilo je bolno i peklo mi je lice i sljepoočnicu. Raskolačila sam oči gledajući ga zabezeknuto. Još se nikad ovo nije dogodilo, iako sam ga znala ucjenjivati kad mi nije mogao dati novca koliko sam htjela da ću reći kako me zlostavlja. Danas me moj otac udario. Bila je to prvi u nizu pljuski koje sam kasnije dobila i koje mi je zadao život.

Tu sam večer ostala doma crvenog, žarećeg obraza i zaplavljenog lijevog oka. Ridala sam na krevetu bezobrazno glasno želeći da me otac čuje u susjednoj sobi i osjeti grižnju savjesti. Došao je, kako sam i očekivala, i ispričao se. Uplašio se. Njegova je ljutnja splasnula i sada je sjedio na krevetu do mene i gladio me po kosi. Bila sam uvjerena u njegovu okrutnost i bezosjećajnost i istodobno plakala nad sobom i propalim druženjem s društvom. Što ću im sutradan reći? Kako objasniti ovo pod okom?

- Pusti me, pusti me na miru! - gušila sam se u suzama sada već glumeći. - Nisi zavrijedio da me odgajaš, trebao si me pustiti s majkom, kao Marka, s njima bi mi bilo bolje!

- Mirta, mala moja Mirta, kriv sam jedino što te volim i želim da kreneš pravim putem, da dogodine odeš na studij i prestaneš s tim glupostima. Jesam li zato okrutan?

- Dosta mi je te tvoje tiranije. Toga dok si pod mojim krovom... - oponašala sam ga u govoru. - I da znaš, ne mogu dočekati trenutak kad ću napokon otići od tebe i od svih. Mrzim vas, mrzim!

Nisam točno bila sigurna koga i zašto toliko mrzim, ali sam tada imala poriv da pobjegnem od svih. Vjerujem da u dubini sebe nisam preboljela raspad naše obitelji i krivce sam nalazila u svakome. U očima moga oca zacaklila se tuga i nemoć. Nježnim mi je pokretom dotaknuo obraz.

- Daj da pogledam - podigao mi je lice i suzivši oči zagledao se u oteklinu. Pročitala sam samoprijekor na njegovu licu i neugodno iznenađenje od jačine udarca.

- Ponekad ne znamo procijeniti snagu zamaha kada smo izazvani i bijesni...

- Jesi li sad zadovoljan? - upitala sam još uvijek neukroćena.

Ustao je umoran i izašao bez riječi iz moje sobe.

Ta je godina prošla u nekoj nijemoj netrpeljivosti moga oca i mene. Onaj dan kad me ošmario nismo spominjali i izbjegavali smo svaku temu vezanu uz taj događaj. Sve sam ga manje htjela tražiti novac za poneku sitnicu koja mi je trebala, ponos mi to nije dopuštao, a moji su se apetiti počeli povećavati. Počela sam pušiti, privlačili su me parfemi, poneka kožna jakna, cipele ili čizme koje su se te zime nosile.

Kako s majkom nije bio u najboljim odnosima, to je nije ni pitao koliko mi je novca dala, a ja sam se svaki put izvlačila da je novi odjevni predmet majčin ili bakin poklon, ili jednostavno zamjena s prijateljicom. Da bi se nekako iskupio, puštao me ponekad da prespavam kod prijateljice s kojom sam i učila ili pripremala referat iz nekog predmeta. Istina je bila potpuno drukčija.

Nekako sam u to vrijeme upala u drušvo koje je moju prisutnost i druženje s njima znalo nagraditi, ali ja na to nisam gledala, ili barem nisam htjela gledati, nikako drukčije nego kao na lijepu gestu. Istina je bila da su me plaćali.

Približavao se kraj školske godine. Maturirala sam. Moja je čvrsta i konačna odluka bila po svaku se cijenu maknuti iz našega gradića i otići u Zagreb. U svojoj mladenačkoj zaslijepljenosti bila sam sigurna da mi veliki grad nudi bezbroj mogućnosti. Upisala sam ekonomiju.

Otac i ja doputovali smo autom pretrpanim mojim stvarima: cipelama, jaknama, prekrivačima, jastucima, šminkom, jednom riječju svim onim što je djevojci potebno za život.

Stančić je zapravo bio garsonijera od dvadeset i osam kvadrata. Prilično mračna, sa starim kaučem na razvlačenje tako da se dnevni boravak noću pretvarao u spavaću sobu, s minijaturnom kuhinjicom te toaletom s tušem. Kako sam koraknula unutra, obuzela me depresija jer u vrijeme nepostojanja interneta nisam mogla znati što me čeka dok nisam došla na lice mjesta.

Stanodavac se preko telefona doimao vrlo pristojno i kao osoba kojoj je moj otac povjerovao. Dojam je bio daleko od onoga što sam očekivala dok smo putovali. Jedan klimav starinski ormar, u takvom stanju da je mogao biti bačen i na smetište, nije mogao primiti svu moju prtljagu, tako da je polovica stvari ostala neraspakirana i poslagana pod krevet ili dignuta na ormar. Stanarina nije bila visoka i možda je to prevagnulo da uzmemo baš ovu garsonijeru jer si više od toga moj otac nije mogao priušititi.

Nikako mi se nije svidio ovaj siromašan život. Bila sam čvrsto odlučila da se neću upuštati u igre koje sam znala igrati još dok sam bila kod kuće i nekako na sigurnom u svom okruženju. Jer, koliko god da sam se ovdje možda mogla bolje sakriti, to sam se više bojala da ne zaglibim u nekoj opasnoj situaciji. Ali, anđeo na mom lijevom ramenu nije bio glasniji od vražićka na desnom koji me uporno i strpljivo nagovarao: Učini to opet, vidiš da si bez prebijene pare, isplati se i nitko ne mora znati.

Vrativši se tog petka s predavanja, strovalila sam se na krevet, izula tenisice onako ležeći i šutnula ih na drugi kraj garsonijere. Živjela sam sama i bila sam apsolutna gospodarica u tom malom, samo mom prostoru. Olabavila sam gumicu s kose koja me stezala da me boljelo cijelo tjeme. Masirala sam vlasište i razmišljala o današnjem posjetu studentskom centru preko kojeg sam namjeravala naći neko dodatno zaposlenje, ali mi se ni jedna ponuda nije svidjela. Slaganje tiskovina u štampariji, i to uglavnom noću, nije mi odgovaralo. Kafići su već bili zauzeti, a čuvanje male djece nije me privlačilo. Kupila sam zato na obližnjem kiosku Oglasnik i krenula u potragu za nekim dodatnim poslićem koji bi mi odgovarao.

Pogled mi se zaustavio na oglasu s tekstom "Traže se escort djevojke, prednost imaju studentice". Bio je naveden i telefon.

Odložila sam novine do sebe i zapitala se je li to ono što trebam? Već sam u sljedećem trenutku okretala ponuđeni broj. Zvonio je dugo i dok sam čekala na odgovor, promatrala sam se u ogledalu vješalice na suprotnom zidu garsonijere, nervozno namatajući pramen kose na prst. Ne može se reći da sam bila ružna, s velikim bademastim smeđim očima, visoka, brineta. Bila sam sigurna da bih taj posao mogla dobiti.

Dapače, jedva sam čekala. Obuzeo me nemir i iščekivanje. Napokon sam s druge strane začula promuklo, otegnuto "halo" izrečeno muškim glasom. Istog me trena prožeo neki neugodan osjećaj, ali odlučila sam nastaviti igru pa kamo god da me odvede. Dogovorili smo susret sutra u deset sati, u uredu gospodina Aleksandra.

Sjela sam na tramvaj pomno dotjerana. Taj dan nisam imala predavanja, što mi je odgovaralo i s velikim sam nestrpljenjem hrlila u susret nepoznatom. Sam izgled zgrade nije me pretjerano oduševio i kao da je nešto u meni vikalo: Vrati se, odustani! Nisam htjela poslušati taj glas nego sam tvrdoglavo koraknula naprijed i ušla u zgradu. Dizalo je bilo u kvaru pa sam se na četvrti kat uspela stubama.

Pozvonila sam. Nakon nekog vremena, pokušavajući zatomiti ubrzano kucanje srca koje sam mogla osjetiti u grlu, čula sam otključavanje vrata. To uopće nije bio ured, kako mi je rečeno na telefon, nego stan muškarca koji je u njemu živio sam, bez supruge. Predstavivši se i primijetivši moju nedoumicu, gospodin Aleksandar mi je pružio svoju njegovanu ruku s velikim, suhim i toplim dlanovima i ljubazno me pozvao da uđem. Zračio je nekim magnetizmom.

Što mi se dogodilo? Kao da me omamio nečim kad sam u tom trenu odlučila biti poslušna i učiniti sve što mi taj čovjek bude rekao. Ušla sam. Ogledala sam se oko sebe i nisam mogla ne primijetiti skupoću svega što me okruživalo: od namještaja do slika po zidovima. Prostor je odisao luksuzom i nikako mi nije bilo jasno zašto je taj bogat i ukusno namješten stan u ovako zapuštenoj zgradi i kvartu. Valjda sve ima svoj razlog, pa tako i to, pomislila sam i nisam se htjela više zamarati tim pitanjem.

Gospodin Aleksandar bio je čovjek suh, koščat i visok. Mogao je imati pedesetak godina. Kosa mu je još uvijek bila crna, s ponekom sijedom koja je njegovu licu davala šarm i profinjenost. Put mu je bila tamnija, a oči crne, kao dva bunara kojem se nije vidjelo dna. Nije mi promakao oveći zlatni prsten na njegovu malom prstu, a oko vrata ogrlica s nekim čudnim privjeskom, poput talismana. Nisam mogla odgonetnuti što točno predstavlja.

Primijetio je da ga promatram sa zanimanjem, nasmiješio mi se i ponudio me da sjednem. Trudeći se da izgledam neusiljeno, sjela sam na ponuđenu kožnu fotelju i prebacila nogu preko noge, što opet nije promaklo muškarcu meni nasuprot, koji me gledao s neskrivenim zanimanjem. Njegovo nijemo odobravanje bilo je gotovo opipljivo. Poraslo mi je samopouzdanje i ego. Voljela sam taj pogled u muškarčevim očima. Suzio ih je i promatrao me, a oko usana zatitrao mu je lukav osmijeh.

- Mirta?

- Da...

- Krasno vam je ime, odakle ste rekli da dolazite? Okolica Rijeke?

- Da, upravo tako - nasmiješila sam mu se.

- Želite li možda kavu? - ljubazno me ponudio, a onda iznenada počeo razgovor o poslu zbog kojeg sam se i javila na oglas.

- Trebate znati - nastavio je - da tjedno dobijem jako puno ponuda djevojaka, ali i zrelijih gospođa, ali baš svakoga ne mogu zaposliti, ako me razumijete.

Kimala sam glavom čekajući da nastavi.

- Naime, trebalo bi vam biti jasno što znači "escort" djevojka ili djevojka za pratnju - značajno me pogledao očekujući odgovor u mojim očima.

Čak su mi i tada bila ponuđena dva izlaza. Još uvijek sam imala mogućnost uzmaka. Danas to posve jasno razaznajem. Uvijek su tu, samo ih mi ne vidimo i pred onim ispravnim zatvaramo oči.

- Naravno, javila sam se na oglas svjesna odgovornosti koju on nosi - odvratila sam kao da se radi o položaju zamjenice ministrice za kulturu....

- Govoriš li neki strani jezik? Koji si fakultet upisala?

- Naravno, služim se engleskim i talijanskim. Njemački natucam, ali se snalazim. Studiram na ekonomskom fakultetu, druga godina.

- Odlično, to je u redu - bio je očito zadovoljan mojim odgovorom.

U Aleksandrovim su se očima krijesile žute točke na tamnoj podlozi šarenice kao u divlje mačke spremne na skok, ali prije toga voljne malo presti i igrati se s lovinom.

- Imaš li kakvog iskustva u tome? - iznenada me upitao kao da prodire ispod moje sive kore i čita rojeve misli koje su se skupljale i dočaravale mu moje slične "aktivnosti" još u doba dok sam bila srednjoškolka. Tada nisam imala "pokrovitelja", nego sam bila solo igračica i pukim slučajem ostala u komadu neozlijeđena.

- Ne, nemam - rekla sam poluistinu. Ovo bi mi bilo prvo iskustvo takve vrste. Ne znam točno što se od mene očekuje? - upitala sam ga.

- Za početak - nastavio je - na katu iznad mene živi djevojka koja već neko vrijeme radi za mene pa ako nemaš smještaj ili nisi zadovoljna njime, mogla bi se doseliti ovdje. Bilo bi ti lakše zbog posla, ali i naših dogovora, a kako mjesta ima, predlažem ti da razmisliš o tome.

Istog mi je trena na pamet pala moja garsonijera u kojoj sam živjela, njezina skučenost i otužnost pa sam pomislila da ništa ne može biti gore od onoga što već imam.

- Zapravo, rekla sam vam već da studiram ovdje u Zagrebu i imam smještaj.

- Kako god želiš, Mirta.

- Ali ako smatrate da bi bilo zgodnije da sam bliže, zašto ne? Smijem li pogledati stan koji nudite?

- Svakako - široko se nasmiješio i okrenuo broj na telefonu. Nakon podulje zvonjave javio se pospano mamuran ženski glas.

- Jesam li te probudio, Lili?

Nastala je kraća stanka.

- Mislim da ćeš ubrzo dobiti cimericu. Aha, dolazimo gore za nekoliko minuta.

Aleksandar me odveo u stan na katu, gdje je već živjela moja buduća sustanarka. Otvorila nam je djevojka po svemu sudeći starija od mene, s povećim podočnjacima i odečenim kapcima od nedovoljno sna. Mirisala mi je na krevet, sinoćnji parfem i ostatke duhanskog dima koji joj se zavukao u sve pore. Pogledala me polumutnim pogledom kao da joj se mozak trijezni od ne znam čega. U stanu je vladao kaos.

- Lili će to pospremiti - moj je budući stanodavac nastojao izgladiti moj prvi dojam zbog nereda koji sam zatekla. - Zar ne, Lili?

- Da, da naravno - odgovorila je.

Stan je bio kao tri moje garsonijere i obje smo mogle živjeti u njemu, a da si ne smetamo. Svaka je imala svoju sobu i kutak za svoju privatnost. Odlučila sam pokušati, a ne budem li zadovoljna, uvijek se mogu vratiti i zaboraviti na sve ovo.

Tada sam mislila da će to biti moguće i nisam vidjela nikakav problem. Vratila sam se u svoju garsonijeru, pokupila stvari, odjavila se kod vlasnika i već u nedjelju uselila u svoj novi stan kod gospodina Aleksandra.

Kad smo ostale same, Ljiljana me pogledala s mješavinom zavisti i zabrinutosti. Kao da nije znala treba li mi zavidjeti ili se brinuti zbog mene. Bile smo prilično različite. Ona sitna i plava, ali lica ispijenog i ugaslog pogleda, mogla je imati oko trideset godina.

- Zašto si došla? - direktno me upitala.

- Došla sam raditi, je li ti to problem? - odvratila sam spremna i na samoobranu bude li potrebno.

- Nemoj misliti da je to posao za svakoga. Vidjet ćemo hoćeš li izdržati i kako ćeš se moći nositi sa svime što ti bude servirano. I da - nastavila je - nemoj misliti da je izaći isto tako lako kao i ući.

Okrenula se ostavivši me u toj nedorečenosti i otišla u kupaonicu. Pošla sam za njom. Promatrala sam je kako stoji pred ogledalom i od nježne i sitne plavuše pretvara se u femme fatale. Šminka čuda stvara, pomislila sam i nastavila se diviti transformaciji koja se odvijala pred mojim očima.

- Gotova sam, kako ti se čini? - upitala me.

- Izgledaš fenomenalno - odvratila sam iskreno oduševljena. Sve je na njoj bilo kako treba: od lica do cipela, usklađeno, skupo…

- Ima se, može se - rekla sam pola iz zavisti, pola u šali.

- Da, Aco se brine o svemu. Opipaj - uzela je moju ruku i stavila je na svoje grudi. - Dobila sam ih prošle zime.

Ostala sam zatečena prirodnim izgledom njezinih grudi koje, čini se, ipak nisu bile njezine.

- Budeš li vrijedna, možda i ti dobiješ takve - zahihotala se. - Večeras imam dogovor s jednom krupnijom zvjerkom iz našeg političkog života. Mislim da ćemo do Mokrica, ali to se s njim nikad ne zna. Voli me iznenaditi.

- O kome se radi? - postala sam strašno znatiželjna.

- Pssst, ne smije se baš sve govoriti, pogotovo dok se ne stekne određeno povjerenje, zar ne? Uživaj u slobodnoj večeri dok još možeš, moram ići.

Otišla je ostavivši za sobom oblačak skupog parfema i ostavila me u razmišljanju. Postalo mi je kristalno jasno u kakav sam se posao dobrovoljno uvalila i to da je Aleksandar svodnik, makro, kako god. Sudeći po klijentu kojeg mi je Lili spomenula, bit će da se tu radi o krupnijoj stvari nego što sam mislila i odjednom me obuzela jeza. Dala sam se u ruke nekome o kome zapravo ništa ne znam. Što to radim? Jesam li poludjela?

Upalila sam televizor i odlučila ne misliti. Pokušat ću uskladiti obveze na fakultetu i ovo u što sam se upustila. Pa što fali Lili? Tada još nisam znala da je odavno prestala biti svoga tijela gospodar.

Već sam bila popila drugu jutarnju kavu i bila sam na vratima stana kad sam na stubištu začula Ljiljanine potpetice kako zvekeću. Uspinjala se i vraćala s posla u sedam i trideset izjutra.

- Bok - izustih.

- Bok - odgovorila mi je ponešto kiselo i bez volje da nastavi s razgovorom. - Idem pod tuš. Kad se vratiš, nemoj me buditi.

Otišla sam razmišljajući o tome kako je Lili provela večer.

Nije prošlo dugo, a red je došao i na mene. Četiri dana nakon moga useljenja nazvao me Aleks da siđem k njemu u stan. Želio me uputiti u posao koji sam imala obaviti te večeri.

- Rekla si da govoriš njemački, je li tako? - upitao me bez uvoda.

- Ne, rekla sam da natucam njemački....

- Odlično, ionako ti neće trebati puno filozofiranja - rekao je više za sebe i prekinuo me. - Naime, imam jednog klijenta koji je jako zadovoljan našom suradnjom. Na žalost, Nora je spriječena na dulje vrijeme, a ja ne smijem razočarati Andreasa. Obećao sam mu društvo. On je iz Hamburga. U Zagreb je stigao na kongres. Nastoj biti ljubazna i susretljiva. Volio bih da odjeneš haljinu koju sam ti donio nekidan. Vjerujem da ti pristaje.

Pristajala mi je kao salivena. Znala sam da nema povratka i da ću to odraditi.

Moje je razočarenje bilo ogromno. Ne znam što sam ni koga očekivala, ali kreatura kojoj sam te večeri trebala biti pratilja ubila je u meni svaku volju i uz najveći napor mašte...

Andreasa sam trebala pričekati u hotelskom baru u prizemlju, Aleksandar će me upoznati s njim. Iako u skupoj haljini, osjećala sam se jeftino sjedeći na barskom stolcu i pijući pjenušac. Aleksandar me hrabrio, ali i podsjećao da sada nema natrag i da svoj dio posla moram odraditi želim li da i on poštuje svoj dio i isplati me.

Prilazio nam je omanji čovječuljak u šezdesetim godinama. Okrugao. Ni najskuplje odijelo, ni najskuplji after shawe nije mogao učiti čudo i pretvoriti tog čovjeka u poželjnog muškarca. Kraći mesnati prsti niz koje se cijedio sok oštriga dok smo kasnije večerali te trbuh koji mu je pritom počivao na koljenima upotpunili su dojam.

Ispričala sam se s namjerom da odem do toaleta. Aleks me presreo i uhvatio za nadlakticu, još me jednom podsjetivši zbog čega sam ovdje. On je cijelu večer bio tu negdje i držao me na oku. Nije me htio pustiti samu mog "prvog radnog dana". Kao da je naslutio da je moja namjera bila pobjeći s ovoga mjesta i negirati da se išta dogodilo i da se išta događa. U njegovu pogledu više nije bilo žutih krijesnica, već samo duboka tama i bezdan.

- Vrati se - rekao mi je - i obavi posao.

Andreas me nakon večere obgrlio oko struka i poveo do hotelske sobe. Nije mu smetalo što sam za glavu viša od njega. Lagano teturajući od nekoliko čaša pjenušca viška, koji su me trebali opustiti, krenula sam s njim u sobu. Ono što se dogodilo bilo je odvratno. Onaj masni čovječuljak strovalio se na mene i svojim teškim tijelom priklještio moje na hotelskom krevetu. Htjela sam ga odgurnuti, ali me tijelo nije slušalo. Bila sam omamljena, a u mozgu mi je zujao Aleksandrov glas: "Učini što moraš".

Ubrzo je sve bilo gotovo. Smogla sam snage nasmiješiti se i obećati još poneki susret. Gadila sam se sama sebi. Na noćnom ormariću ostavio mi je novac.

- Ovo je za tebe - šapnuo mi je - sakrij to, Aleks ne mora sve znati.

Potom mi je zavjerenički namignuo i stisnuo ruku. Toplo, usudila bih se reći. Hercules Poirot odgegao se iz sobe i ostavio me bez teksta. Još sam neko vrijeme ostala ležati na krevetu. Postajalo mi je sve jasnije u kakvom sam položaju. Ovisit ću o Aleksandrovoj dobroj volji i zarada neće ići direktno meni nego kroz filtar. On je taj koji će odlučiti koliko će mi i kada dati. Ne, ne pristajem na takav poslovni odnos. Reći ću mu to, sutra.

Ljiljana me dočekala budna. Te noći nije radila. Pročitala je zabrinutost na mom licu. Pokazala sam joj novac koji sam dobila i rekla kako mi se gadi.

- Spremi to - rekla mi je gotovo panično - da Aleks ne vidi. On dobiva lovu od mušterija, nije na tebi da uzimaš, zabranjeno je. Jesi li poludjela, nastradat ćemo obje ako te otkrije!

- Smiri se, upravo sam o tome htjela s njim razgovarati - odvratila sam. - Ne može se on tako ponašati, što si on to umišlja?! Ovo je moje tijelo i ja imam pravo na zaradu!

- Ti si totalno skrenula s uma - Ljiljana me gledala u šoku i nevjerici. Jesi li ti svjesna gdje si, s kim si i kako stvari funkcioniraju u ovom poslu?! Mirta, trebaš znati da si upala u krug iz kojeg nije tako lako izaći. Naći će te i prisiliti da se vratiš jer on je s tobom očito zadovoljan. Evo, popij ovo - pružila mi je tableticu - smirit ćeš se.

- Što je to? - upitala sam.

- Uzmi, podiže raspoloženje i opušta. Nemoj puno misliti, ne pomaže.

Popila sam tabletu jer mi se tjeme otvaralo od proteklih događaja i popijenog vina i bilo mi je lakše. Neočekivano opuštajuće.

U idućem sam periodu često pila te tablete, ali i imala privatne partije s Ljiljanom i Aleksom kada bi on za nas donosio (dodatno smo to plaćale) opijate koji su nas podizali iz mrtvih i sve je tada bilo lakše i manje ponižavajuće. Izgubila sam dodir sa stvarnošću i fakultetom, koji sam posve zanemarila i zaglibila na kraju druge godine s gomilom nepoloženih ispita. Šteta! Da, danas kažem šteta.

Bilo je dana kad sam se osjećala kao u kavezu. Aleksandar je poput crnog anđela bdio nada mnom i nad Lili. Morale smo kupovati odjeću po njegovu ukusu. Novac koji smo za njega zaradile davao nam je umanjen za poveći postotak, a svaki bi naš prigovor zanemarivao ili nas kažnjavao manjom dozom narkotičkih sredstava. Gore kazne od te nismo mogle zamisliti jer naša su tijela vapila za time. Često sam bila nervozna i dobivala napadaje plača.

Više nisam bila Mirta. Mijenjala sam imena po potrebi. Bila sam sve ono što je on u tom trenutku htio. Punila sam Aleksove džepove i skrivala od njega svaku napojnicu koju bih dobila, ali i potrošila na otrove kojima sam se u to vrijeme trovala.

Odnosi s mojom obitelji bili su narušeni. Znali su da sam ostala u Zagrebu i zaposlila se kod Aleksandra D. kao njegova tajnica u export-import firmi. Nisu ni slutili što se događa, a možda ih nije ni zanimalo.

Dok sam se te večeri dotjerivala pred ogledalom, ruke su mi počele drhtati. Odjurila sam u sobu i stala prekapati po torbici tražeći svoju dozicu, ali nisam našla ništa. Isprevrnula sam cijeli sadržaj na krevet, no nije bilo onoga što sam tražila. Ušla je Lili, pogledala me staklenim pogledom i bilo mi je jasno da ću morati početi sakrivati svoju drogu od nje. Skočila sam na nju i počela je udarati i vrištati. Mogla sam je poput krpene lutke bacati po sobi, njoj je bilo svejedno.

Već smo neko vrijeme Lili i ja bile na ulici. Bogate klijentele bilo je manje, a Aleks je doveo svježih i novih djevojaka. Ona je prevalila trideset i petu, a ja sam imala deset godina manje, no naš izgled i stanje uma nije više zadovoljavao Aleksandra. Vrtoglavom brzinom počele smo se strovaljivati u bezdan, a nijedna od nas dvije nije imala snage da se tomu odupre i izađe.

Kako smo i mogle? Aleks je bio sveprisutan, obaviješten o svemu i oprezan. Te smo večeri pod opijatima opet bile vani. Trebale smo čekati muškarca kojeg nam je Aleksandar bio dogovorio. Zarada više nije bila onako visoka kao ranije, no nismo bile u situaciji da biramo.

Uz škripu kočnica, kraj nas se zaustavio automobil s čijeg je prozora provirila glava muškarca grubih crta lica. Sjele smo na stražnje sjedalo. Vozili smo se vijugavim putem u sve mračnije predjele dok javne rasvjete nije potpuno nestalo, a onda smo ugledale kolibu nalik na lovačku u kojoj je gorjelo svjetlo. Bilo nam je jasno da unutra ima još ljudi jer su se čuli pijani glasovi, povici i pjesma.

Parti usred šume, pomislile smo, ali se nismo pretjerano uznemirile jer su nam slične situacije već bile poznate. Ušle smo. Zapahnuo nas je miris alkohola i džointa i omamio već na ulazu. Bilo je tu još muškaraca i žena, polugolih i raskalašenih, po svim kutevima prostorije. Ruke koje su posegnule za nama ubrzo su nas uvele u kolo bluda i grijeha.

Sve se odigralo vrlo brzo. Filmskom brzinom su se među muškarcima izdvojila četvorica koji odjednom više nisu bili ni pijani ni drogirani. Napravili su pomutnju među nama.

Tu sam noć provela u policijskoj postaji na triježnjenju. Trebala sam znati da je do toga trebalo doći prije ili kasnije. Razotkriven je lanac prostitucije u koju smo i Lili i ja bile dobrano zaglibile. Aleksandar je zatvoren, a ona i ja prošle smo s novčanom kaznom za uličnu prostituciju.

Godinu i pol sam provela u terapijskoj zajednici na odvikavanju od ovisnosti. Čula sam da Ljiljana nije uspjela. Odustala je nakom mjesec dana i od tada o njoj ništa nisam čula. Sjećam se da mi je spominjala inozemstvo, možda je počela novi život negdje drugdje. Ako je tako, neka joj je sa srećom.

Ja sam se vratila u Rijeku. Nisam se udavala, ali ni imala ikakve veze s muškarcima sve ove godine. Kao da je u meni nešto umrlo ili barem zamrlo sve ovo vrijeme.

A onda se dogodilo. Kao grom iz vedra neba u dućanu u kojem radim, uletio je on. Novi dostavljač Damir. Napravio je pomutnju u mom srcu, uzburkao me iznutra, probudio. Što mi se to događa?

Očekujem njegov poziv i osluškujem svoje srce. Ne usuđujem se ni izgovoriti da bi to možda mogla biti ljubav. Ipak, jako se veselim našoj prvoj kavi u gradu danas. Želim krenuti ispočetka. Valjda nije prekasno, ne smije biti...