ISTINITA PRIČA: 'Mladu praktikanticu optužila sam za krađu, no pobjeda je bila gorka!'

Ono da se dan po jutru poznaje, baš i nije uvijek istina. Tog konkretnog jutra baš ništa nije ukazivalo na to kakav će dan uslijediti. Prethodnu sam noć provela sa svojim dragim i sad sam doslovce lebdjela u oblacima. Istina, malo sam kasnila na posao jer se Nenadov stan nalazio na suprotnom kraju grada od onoga gdje je ljekarna u kojoj radim, ali to i nije bilo tako strašno jer je Martina stigla prije mene i otključala na vrijeme.

- Što se ti tako smješkaš od ranog jutra? – upitala me s prizvukom nervoze u glasu. Nju se ionako rijetko moglo vidjeti da se smije, pogotovo ne u tako ranim jutarnjim satima. Možda bih i ja bila tako namrgođena da putujem svaki dan vlakom na posao kao ona i da imam probleme poput nje, pomislila sam i smjesta joj oprostila na neljubaznosti.

- Samo onako – odgovorila sam sliježući ramenima. Pred očima su mi ponovo zatitrale slike od prethodne noći. Bilo je čarobno s Nenadom! Zaljubljena sam u njega preko ušiju.

- Jednostavno je prekrasan dan pa sam i ja dobre volje – nadodala sam kad nije prestala piljiti u mene.

Valjda konačno zadovoljna odgovorom koji je dobila, Martina je otišla u stražnju prostoriju i donijela kutiju s novom robom. Taman kad smo počele popunjavati police, na vratima se oglasilo zvonce. Vidjevši da Martina ne pokazuje namjeru da posluži mušterije, ispustila sam bočicu s vitaminima koju sam držala u ruci natrag u kutiju i uspravila se.

- Ja ću preuzeti – rekla sam zakoračivši prema pultu. Zapravo je Martina bila mlađa i praktikantica kod nas te bi bio red da je ona prva skočila. No, meni nije bilo teško, a i nisam si htjela pokvariti dobro raspoloženje. Osmjeh na usnama ipak mi je splasnuo kad sam ugledala dvojicu muškaraca pred sobom. Doimali su se vrlo službeno i bilo je očito da nisu mušterije. Bili su kratko podšišani, u mrkim odijelima i nosili sunčane naočale. Da me intuicija nije prevarila, shvatila sam kad je jedan od dvojice skinuo naočale i izvadio iz džepa sakoa policijsku značku. Kad mi se još obratio mojim imenom, zadrhtala sam.

- Krim policija. Trebali bismo razgovarati s vama – rekao je, a meni su se noge odrezale. Što je krim policija mogla htjeti od mene? Najveći prekršaj koji sam počinila bilo je kašnjenje s plaćanjem računa, ali za to sam dobivala opomene i uredno plaćala kamate.

- Da, ja sam – rekla sam zbunjeno, hvatajući krajičkom oka Martinu kako budno prati cijelu situaciju.

Kad je i drugi muškarac ponovio da moraju razgovarati sa mnom, pogledala sam namrštenu kolegicu i obratila joj se.

- Molim te, preuzmi sad ti. Ja ću s gospodom porazgovarati iza u uredu.

Muškarci su na moj poziv prošli iza pulta i slijedili me u stražnju prostoriju.

- Tražimo vašeg prijatelja. Jutros je opljačkao jednu trgovinu i pobjegao – prešli su odmah na stvar.

Što? Nenad? A da se nije radilo o nekakvoj zabuni? I kako su oni uopće mogli znati da smo nas dvoje zajedno? Pa hodali smo tek tri mjeseca, za nas još nije znala ni moja mama!

- To je nemoguće. Vi vjerojatno tražite nekoga drugoga… - odmahnula sam odlučno glavom.

- Ne, zabuna je isključena. Tražimo vašeg prijatelja. Već ga neko vrijeme pratimo i vidjeli smo vas da zalazite k njemu.

Lice mi je oblilo rumenilo. Što su još vidjeli, ti neugodni policajci?

- Da, Nenad i ja smo zajedno. Već tri mjeseca – polako sam klimnula glavom.

Pretpostavljala sam da ih detalji o našoj vezi ne zanimaju pa ih zato nisam ni iznosila. Tako im nisam rekla da sam ga upoznala na rođendanskoj proslavi jedne zajedničke prijateljice i da je to bila ljubav na prvi pogled. Što bi policija započela s takvim podatkom!

Bila je istina da Nenad i ja nismo bili dugo zajedno, i da nisam znala mnogo o njemu, ali to da hoda uokolo i pljačka, to je jednostavno bilo nezamislivo!

Kad smo se vratili nazad u dućan, za pultom su pored Martine u međuvremenu stajale šefica i Ana, naša druga praktikantica. Muškarci su mi se kratko zahvalili na razgovoru i nestali jednako brzo kao što su i došli. Kad su se za njima zatvorila vrata, šefica me smjesta obasula pitanjima?

- Tko su bili ovi? Zašto si ih vodila odostraga u ured? Što su htjeli od tebe?

- Ma, zabuna, zamijenili su me s nekim – slagala sam joj. Zapravo sam se bojala priznati da je moj dečko optužen za pljačku.

Na sreću, vrata su se ponovo otvorila i spasila me od neugodnog razgovora. Kako se u trenu stvorila gužva, moja je šefica odustala od daljnjeg ispitivanja. Dan je dalje protjecao uobičajenim tokom, ali meni nisu izlazile iz glave riječi dvojice policajaca. Nenad, kriminalac? Ne, to nije bilo moguće. Pa imao je lijep stan i dobar posao. Rekao mi je da radi na osiguranjima. Zar lopovi mogu imati tako prekrasne plave oči i biti tako privlačni?

Kako je dan odmicao, tako sam bila sve uvjerenija da se mora raditi o nekakvoj zabuni i da će uskoro izaći na vidjelo da je Nenad nevin. I taman kad sam pomislila da nikad više neću čuti za policiju, začula sam Martinu kako mi se obraća.

- Telefon, za tebe. Policija – sumnjičavo me gledala ispod oka dok mi je pružala slušalicu.

Prestrašeno sam se javila.

- Samo vam javljamo da smo priveli vašeg prijatelja. U istražnom je zatvoru, možete ga ondje posjetiti – obavijestio me službeni muški glas. Kad se veza prekinula, Martina me znatiželjno pogledala.

– Što hoće policija od tebe?

- Ma ništa – pokušavala sam odglumiti ležernost. – Htjeli su mi se samo još jednom ispričati zato što su me danas bez veze gnjavili.

Dok sam joj se obraćala, misli su mi bile na stotoj strani. Nenad je zaista bio uhićen. Kako je moguće da nisam u tri mjeseca baš ništa primijetila? Čim sam stigla kući s posla, bacila sam se na pretraživanje. Nenad je imao ključ od moga stana i često znao prenoćiti. Neke njegove stvari nalazile su se kod mene i sad sam požurila vidjeti što je među njima. Prekapajući po jednoj sportskoj torbi, koju je smjestio ispod mog kreveta, naletjela sam na nekakav tvrd predmet. Oči su mi se razrogačile kad sam ga primila u ruku. Bio je to pištolj! Kao oparena bacila sam ga natrag u torbu. Pretražujući dalje, u bočnim džepovima torbe pronašla sam injekcije i nekakav mali paketić. Paketić sam brzo bacila u zahod i pustila vodu, a pištolj gurnula u vodokotlić, jedino mjesto koje mi je u tom trenutku palo na pamet. Još su mi ruke bile mokre kad mi je na vrata pozvonila policija. Ovaj put su stigli s nalogom za pretres. Srce mi je tuklo u grlu dok sam gledala kako pretražuju stan. Pištolj su smjesta našli jer nisam stigla ni poklopac namjestiti kako valja, a isto tako i injekcije, koje također nisam stigla sakriti. Uzeli su sav dokazni materijal i nestali jednako brzo kao što su i došli.

Ostavši sama, bacila sam se u fotelju i počela glasno plakati. Stres koji se tijekom cijelog dana gomilao u meni, sad je doživio kulminaciju. Bila sam očajna. Razmišljala sam o Nenadu. Još do prije nekoliko sati bila sam uvjerena da sam pronašla ljubav svog života, a sad se ispostavilo da je on obični kriminalac. Moje je razočaranje bilo beskrajno. Osim toga, tu je bio i strah jer me policija uvijek mogla optužiti kao njegovog suučesnika. Na kraju, bila je tu i ljutnja prema Nenadu. Kako me mogao uvaliti u ovakvo što?

Iako sam isprva mislila da će biti najbolje da ga zaboravim i nikad više ne vidim, tijekom narednih dana sam ipak promijenila mišljenje. Ljubav koju sam osjećala prema njemu nije mogla tek tako nestati i odlučila sam ga posjetiti za vikend. Kad me ugledao, djelovao je prestrašeno i u grču. Obraćao mi se kratko i suzdržano, vjerojatno iz straha da netko ne prati naš razgovor.

- Zašto to činiš? – upitala sam ga glasno zajecavši. Nenad mi je sad djelovao poput potpunog stranca.

- Zato jer sam ovisnik, dovraga! – viknuo je i okrenuo mi leđa. - Nemoj više dolaziti ovamo. Jesi li me razumjela?

Na odlasku me nije htio čak ni zagrliti, a ja sam u tom trenutku bila sigurna da ga nikad više ne želim vidjeti.

U ponedjeljak ujutro, kad sam stigla na posao, svi su već bili ondje. Moja šefica i dvije pripravnice, Ana i Martina, upravo su o nečemu raspravljale. Na trenutak je zavladala tišina kad sam ušla, a onda me šefica uputila u problem.

- Nestao je novac iz blagajne.

Sve četiri smo imale ključ od ljekarne, što je značilo da je novac mogla uzeti bilo koja od nas.

- Ivana, što vi imate za reći na to? – upitala me šefica grubo.

Slegnula sam ramenima.

- Ja ga nisam uzela – u prvi mah sam bila sasvim opuštena. No, onda mi je poput munje kroz sjećanje zaparao posjet krim policije i osjetila sam kako mi krv juri u glavu. Ona je sigurno već povukla paralelu između toga i nestanka novca!

I bila sam u pravu. Sve su oči sad bile uprte u mene, kao da sam ja kriva. Posebno me podozrivo gledala Martina.

- Joj, kako takve stvari živciraju – rekla je u nešto ležernijem tonu Ana, naša druga praktikantica.

Ana je bila djevojka iz visokog društva koja je iz nekog neobjašnjivog razloga završila kod nas u ljekarni. Imala je bogate roditelje i nosila uvijek skupu dizajnersku odjeću. Ona je u našu svakodnevicu unosila dašak jet-seta.

- Šefica je pozvala policiju. Ovo će biti već drugi put da dolaze k nama u roku samo nekoliko dana! – rekla je Martina i ponovo sam osjetila njen oštar pogled na sebi. Okrenula sam glavu u stranu, osjećajući stid kao da sam zaista nešto skrivila.

A onda je ubrzo došla i policija. Bili su to drugi ljudi, ali očito sam već i njima bila poznata jer su sa mnom u stražnjoj sobi proveli najviše vremena. Gotovo sat vremena morala sam odgovarati uvijek iznova na jedna te ista pitanja. Bilo je užasno! Nenad me je povukao sa sobom u kriminal, bez da sam bila išta kriva. Moj prezir prema njemu u međuvremenu je poprimio neslućene razmjere.

Nakon što je policija otišla, svi su me gledali kao da sam baš ja kriva. No, ja nisam bila spremna preuzeti krivnju na sebe. Ako je Martina svojim opaskama i pogledima mislila baciti ljagu na mene, onda se preračunala. Kao da ja nisam bila sposobna za mobing!

Očito su došla neka nova vremena u kojima je vladao zakon jačeg: pojesti ili biti pojeden! E pa ja se nisam imala namjeru servirati nikome na pladnju! Znala sam da moram uzvratiti istom mjerom želim li dokazati svoju nevinost.

Mrtva hladna za krivca sam odabrala Martinu. Nekako sam zaista i bila uvjerena da je upravo ona mogla ukrasti taj novac. Ana sigurno nije, jer ga je imala i previše i nije joj bila sila. Šefica također nije dolazila u obzir. Preostale su jedino Martina i čistačica, no čistačica je bila žena za koju bih dala ruku u vatru da ne bi mogla takvo što učiniti. Morala je dakle jednostavno biti Martina, a sad je još htjela i krivnju prebaciti na mene!

Kad je tog popodneva jedna žena došla po lijek, koji je naručila još prethodnog tjedna, ispostavilo se da je naručena pogrešna količina. Ja sam osobno bila preuzela tu narudžbu, ali sam zbog svega što mi događalo očito krivo zapisala. Žena se ljutila, a ja joj uz ispriku spustila cijenu za deset posto. Kad je otišla, šefica me upitno gledala.

- Što je to bilo? – upitala me iznervirano. – Ovdje više ništa ne funkcionira kako valja!

- Martina u posljednje vrijeme radi čudne greške – rekla sam kao usput. Bila je to samo jedna rečenica, ali njome je započeo moj napad.

Naravno da se šefica odmah zainteresirala za moje riječi pa sam tobože nevoljko nastavila.

- Ma, gotovo sve što joj kažem napravi pogrešno – te sam riječi popratila dubokim uzdahom, kao da me rad s praktikanticom beskrajno iscrpljuje.

Bio je to tek početak moje kampanje protiv Martine, a nastavak je trebao uslijediti već istog popodneva. Nije mi zapravo bilo nimalo teško ocrniti Martinu. Anu sam ionako imala na svojoj strani, jer ona Martinu nije voljela, a osim toga, znala sam neke tajne o mladoj praktikantici koje mi je ona jednom rekla u povjerenju.

Tako sam na primjer znala da je njen otac, dok je ona bila mala, ležao u zatvoru zbog nekakve prevare, kao i da je njena mama morala privremeno dati nju i njenu sestru na čuvanje u dom. Ne, zaista nije bilo nimalo teško prebaciti krivnju na njena leđa. Ispuštajući malo-pomalo informacije o Martini, iz dana u dan sam stavljala šefici bubu u uho. Ubrzo je, na moju radost, postala nesigurna u vezi s Martinom i, iako ju je moja samouvjerenost iritirala, više nije sumnjala na mene nego na mladu praktikanticu.

Potkraj tjedna ponovno je nestao novac iz blagajne. Nisam doduše vidjela Martinu na djelu, ali sam znala da je ona popunjavala policu s analgeticima koja se nalazila u neposrednoj blizini blagajne i nisam propustila priliku da to napomenem.

- Čini mi se da je Martina bila dugo sama u prodajnom dijelu – rekla sam šefici, a kad smo se sve četiri okupile, nadodala:

- Martina, reci slobodno ako imaš problema s novcem. Znam da si digla kredit kod nekakvih kamatara.

Djevojčine oči ispunile su se suzama. Bilo je krajnje nisko od mene spominjati informaciju koju mi je jednom rekla u povjerenju. Priznala mi je da je digla kredit u nekoj privatnoj banci, koja ju je sada pritiskala s velikim kamatama. Da stvar bude gora, učinila je to kako bi pomogla sestri i majci.

- Martina, je li to istina? –šefica se zgroženo okrenula prema djevojci.

Kad je zažarenih obraza nestala u stražnju prostoriju, na brzinu sam još podastrla i priču o njenom boravku u domu.

I tijekom narednih dana nastavila sam s mobingom protiv Martine. Skrivala sam pakete koje je ona naručila i pogrešno preslagivala robu koju je ona već sortirala. Kako je samo bilo lako navesti ostale da razmišljaju o Martini kao o nepouzdanoj osobi! Kad je i treći put nestao novac iz blagajne, šefica je poslala policiju na Martinina vrata. I zaista, ondje su tijekom pretresa pronašli iznos koji je mogao odgovarati otuđenom iz ljekarne.

- Ne moraš više dolaziti na posao – rekla joj je šefica hladno. – Otpuštena si.

- Ali, to je bio moj novac! – Martina se očajnički borila. No, šefica ju je gledala s prezirom. Bilo je očito da joj ne vjeruje ni riječi. Ono što je meni pak bilo najvažnije, bila je činjenica da je sumnja bila skinuta s mene!

Kako je Martina prestala dolaziti na posao, tako više nije falio ni novac. A onda je ubrzo nakon nje svoj odlazak najavila i Ana. Za oproštaj me pozvala u obližnji kafić na piće.

- Stvarno ćeš dati otkaz? – pitala sam je začuđeno. Uvijek sam mislila da Ani nije sila raditi u ljekarni, ali njena me odluka ipak iznenadila.

- Moj se dečko malo ogriješio o ovdašnje zakone pa se sad mora na neko vrijeme počistiti iz zemlje – rekla je ležerno. Kad je vidjela da ne shvaćam, pojasnila mi je.

- Bilo je tu svega. Nije platio porez, pa je onda imao neke malverzacije ne baš u skladu sa zakonom.

Zapanjeno sam raširila oči. Njen je dečko očito bio kriminalac.

- Otkad si ti tako osjetljiva kad je riječ o kriminalu? – upitala me hladnokrvno. – Kad samo pomislim kako si sredila Martinu.

Čuvši to, širom sam razrogačila oči. Odakle je ona mogla znati.

- Svaka ti čast! Kako si je samo izgurala s posla, iako si znala da ona ne može biti krivac.

- Ali, pa bila je! – povikala sam.

- Ah da? – Anino lice je poprimilo ciničan izraz.

Htjela sam reći još nešto u svoju obranu, ali onda mi je ona ponovo čestitala na tome kako sam vješto skinula sumnju sa sebe i prebacile je na najslabiju kariku.

- Uvijek je tako: na kraju nadrapaju oni najslabiji!

Odjednom sam osjetila ledene srse niz kičmu.

- To si bila ti – zaključila sam prestrašeno.

- Pa jasno! – odgovorila je arogantno. – Ali, tko mi to može dokazati.

- Morat ćeš sve priznati šefici! Ona mora primiti Martinu natrag na posao – odlučno sam je uhvatila za ruku. Ana se istrgla iz mog stiska.

- Ne pada mi na pamet! Što me briga za Martinu? Ionako mi je uvijek bila antipatična. Uostalom, ja odlazim.

Rekavši to, ustala je od stola i napustila lokal. Račun je naravno prepustila meni. Ostavši sama za stolom, zarila sam lice u dlanove. Što sam to učinila? Osjećala sam se užasno krivom. Ana je u jednom bila u pravu: iskoristila sam Martinu da sebe oslobodim sumnje. No, Martina je sada zbog mene dobila otkaz, a ja sam morala nešto učiniti. Ali što?

Nekoliko dana kasnije, dok je Martinina mama napuštala ljekarnu, osjetila sam slabost u nogama. Sirota žena je došla po neke stvari svoje kćeri i plačući nam rekla da je Martinu otkaz toliko pogodio da si je pokušala oduzeti život.

- Još uvijek leži u bolnici na intenzivnoj njezi, ali hvala Bogu, ide joj nabolje. Ne znam što bi bilo da nisam stigla na vrijeme i pozvala hitnu pomoć.

Onda bih i ja cijeloga života imala na duši jedno nevino ljudsko biće, pomislila sam, ali sam šutjela. Ta me spoznaja doslovce skamenila. Odjednom mi je postalo jasno da sam mnogo toga u životu radila pogrešno. Pogreška je bila i onako okrenuti leđa Nenadu nakon što je završio u zatvoru. Bila je to ipak ljubav. Nisam li joj trebala pružiti još jednu šansu?

- Samo rodbina može k njoj – rekla je mlada medicinska sestra kad sam je zamolila da nakratko posjetim Martinu. Vidjevši moj utučen izraz lica, ipak je popustila.

- Ali samo minuticu – opomenula me propuštajući me u sobu.

- Užasno mi je žao, Martina – iskreno sam priznala blijedoj djevojci u krevetu prikopčanoj na infuziju. – Ana je bila ta koja je krala novac. Ja sam ocrnila tebe samo kako bih skinula krivnju sa sebe. Tako mi je žao – još jednom sam iskreno ponovila.

Martina se blijedo osmjehnula.

- Onda će me šefica valjda htjeti uzeti natrag na posao…

- Sigurno! – rekla sam brzo. Znala sam da postoji samo jedan način da ispravim svoju grešku. Morala sam reći istinu. Po cijenu da sama dobijem otkaz.

Šefica je ostala šokirana mojim priznanjem. Ne znam što ju je više šokiralo: spoznaja da je novac krala Ana, ili to što sam ja krivnju namjestila Martini.

- Vi ste, nadam se, svjesni što ste učinili – rekla je kad sam joj sve ispripovijedala. – Jedna je osoba mogla izgubiti život zbog vas!

Pognula sam glavu. Što god da mi rekla, bila je u pravu. Moj je čin bio nizak i nije imao nikakvog opravdanja. Bila sam već spremna na to da ću dobiti otkaz, ali moja iskrenost je ipak bila nagrađena.

- S druge strane – rekla je šefica - divim se vašoj hrabrosti što ste mi sve otvoreno priznali. Da ste odmah tako postupili, do svega ne bi ni došlo.

Potom mi je rekla da sam joj trebala otvoreno reći i za uhićenje moga dečka. S lažima samo sam povećavala sumnju na sebe.

Sad, kad je konačno na poslu sve sjelo na svoje mjesto, odlučila sam preispitati i svoj privatni život. Nisu li moji osjećaji za Nenada bili preduboki da tek tako dignem ruke od njega. Istina, on je od mene tražio da ga više ne posjećujem. Ali, nije li i to bio samo način da me zaštiti?

Još istog vikenda odlučila sam ga ponovo posjetiti u zatvoru. Iznenadio se kad me ugledao. Vjerojatno je mislio kako me nikad više neće vidjeti. Izgledao je loše. Smršavio je i imao tamne podočnjake.

- Volim te – zajecala sam kad smo sjeli jedno preko puta drugoga. Na moje riječi, i njegove su se oči ispunile suzama.

- Zaista? – rekao je i uhvatio me za ruku preko stola. Iako se na njemu jasno vidjelo koliko mu je teško, ispripovijedao mi je cijelu istinu.

Posao o kojem mi je govorio nije postojao jer je prije nekoliko godina njegovo poduzeće propalo i on se našao na burzi.

- Ne mogu ti opisati kako sam se tada osjećao. Znam da sam postupio kukavički kad sam se upleo u poslove s drogom, ali ti ljudi, koje sam igrom slučaja u ono vrijeme upoznao, nudili su mi sve: i novac i način da se dobro osjećam. Distribuirao sam drogu za njih i sam se drogirao. Kad sam shvatio što činim, već je bilo kasno, postao sam ovisan. Nisam razmišljao ni o čemu drugome osim o drogi i kako nabaviti novac za nju.

A onda si se pojavila ti. Tako sam žarko želio staviti točku na svoj stari život i krenuti s tobom ispočetka. Ali, to nije bilo tako lako. Htio sam ti sve priznati, ali sam se bojao da te ne izgubim…

- Nećeš! – rekla sam mu, odlučna kao nikad ranije u životu. Odjednom mi je sve bilo kristalno jasno. Vidjela sam svoj život kao na dlanu. Bila je potrebna samo hrabrost i iskrenost, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu!