ISTINITA PRIČA: 'Namamio me u krevet pohotnih svingera! Ono što sam tamo vidjela neću zaboraviti dok sam živa!'

- Onaj tip pored šanka ne skida pogled s tebe. Hm, moram priznati da uopće ne izgleda loše - namignula mi je najbolja prijateljica Dina dok smo se na plesnom podiju ljuljale u ritmu glazbe.

- Što? Koji tip? - upitala sam okrenuvši se.

- Vlatka, zaboga! Ponekad bi doista mogla biti malo diskretnija - ukorila me Dina dok sam prelazila pogledom po licima za šankom. Pozornost mi je privukao privlačni plavokosi muškarac koji mi se smiješio. Nikad nisam bila pretjerano sramežljiva, stoga sam mu uzvratila osmijehom.

- Što mogu kad sam jako znatiželjna. Na sreću, čini se da nisam jedina - nasmijala sam se Dininom zaprepaštenom izrazu lica dok sam i dalje napadno zurila prema privlačnom neznancu. - Prijateljice draga, mislim da bi se ponekad doista trebala malo opustiti. Evo, i večeras, da nije bilo mene, sjedile bismo kod kuće i buljile u kakav bezvezni film. Nije li tako? - podbola sam je, na što je Dina samo slegnula ramenima.

- Možda si u pravu. Ali što mogu kad sam takva - sramežljivo se složila. - Dođi, idemo malo sjesti. Vedran samo što nije stigao - rekla je okrenuvši se, na što sam ja zakolutala očima. Premda bih radije još plesala nego se družila s dosadnim Vedranom, nije mi bilo druge nego slijediti je. Dinin rođak, osim što je bio najveći štreber na faksu, neprekidno je blebetao o kompjutorima što mi je, moram priznati, doista išlo na živce. Osim toga, bio je poput priljepka. Ni jedan naš izlazak nekim čudom nije mogao proći bez njega. Šutjela sam samo zbog Dine. Bila je cimerica kakva se samo poželjeti može i znala sam koliko bi je povrijedilo da mi je ovaj trenutak kojim slučajem mogla pročitati misli. Osim toga, Dina je bila uzorna studentica i pomagala mi je u učenju kad god je to bilo potrebno.

- Ah, da, Vedran, sjajno! - glumila sam oduševljenje kad smo se napokon uspjele progurati do stola. Nije mi promaklo da neznanac za šankom i dalje s velikom pozornošću prati svaki moj korak. Za promjenu odlučila sam ga malo ignorirati. Za razliku od moje prijateljice, imala sam poprilično iskustava s muškarcima i znala sam da to uvijek pali.

Nisam se prevarila. Već nekoliko minuta kasnije iza leđa sam začula ugodan muški glas.

- Dobra večer, moje dame. Nadam se da ništa ne prekidam. Ja sam Boris. Smijem li vas počastiti pićem? - ljubazno je upitao.

Okrenuvši se, susrela sam prodoran pogled njegovih prelijepih tamnih očiju. Onako visok, svjetlokos i tamnoput definitivno me oborio s nogu. Premda mi to nije bilo slično, moram priznati kako sam se u tom trenutku poprilično spetljala.

- Da, naravno. Samo izvolite. Ja sam Vlatka, a ovo je moja prijateljica Dina - promucala sam dok mi je srce mahnito lupalo.

- Drago mi je. Nego, kako to da dvije tako prelijepe djevojke večeras sjede same? - zanimao se fiksirajući me pogledom, na što sam osjetila kako rumenim. Glupačo, prestani! - prekorila sam se u sebi.

Nakon što smo naručili piće, Boris mi se diskretno približio.

- Vlatka, ova ti haljina izvrsno pristaje. Večeras si me doslovce oborila s nogu - prošaptao je tik do mog uha. Od njegove blizine trnci su mi prostrujali tijelom. Osim toga, izvrsno je mirisao, na što sam bila posebno slaba. Moj Bože, što mi se ovo događa, razmišljala sam topeći se od miline. Nije bilo sumnje. Boris me privlačio više od ikoga dosad.

- Nadam se da nisam previše nametljiv ako kažem da bih te želio bolje upoznati. Mogli bismo malo izići na zrak, što kažeš? - nije odustajao dok se Dina, valjda u potrazi za poznatim licem, ogledavala oko sebe. Koliko god da sam željela poći s Borisom, nisam je samo tako mogla ostaviti samu. No čini se kako je te večeri sreća ipak bila na mojoj strani. Gotovo sam zapjevala od sreće kad sam ugledala Vedrana kako se kroz gomilu probija k našem stolu.

Već desetak minuta kasnije Boris i ja sjedili smo na klupi ispred kluba. Premda mi je već bilo pomalo neugodno zbog silnih komplimenata kojima me obasipao cijele večeri, bila sam presretna što se sviđam takvom muškarcu. Bio je desetak godina stariji od mene i to mi je silno imponiralo. Boris je želio doznati sve o meni. Čak ga je zanimalo i što najviše volim jesti. Kada me nešto kasnije napokon poljubio, već sam bila do ušiju zaljubljena u njega.

- Dina, Boris je tako...- oduševljeno sam započela sljedećeg jutra za doručkom. - Tako muževan, tako neodoljiv - dovršila sam dok je Dina sumnjičavo gledala u mene. - Kad se samo sjetim s kakvim sam balavcima dosad imala posla… - oduševljeno sam rekla.

- Nekako se baš ne bih kladila u to - promrmljala je između dva zalogaja. - No, pojedi omlet, ohladit će se - nutkala me.

- Ne, hvala. Jutros nekako nemam teka. Samo ću popiti kavu - odgovorila sam bacivši pogled na zaslon mobitela. Sinoć sam Borisu dala svoj broj i sada sam nestrpljivo očekivala njegov poziv.

- Nemoj mi reći da si se zaljubila?! Da je u pitanju netko drugi, možda bih i povjerovala u to, ovako… - naglo se prekinula ugledavši moj zaneseni pogled.

- Dakle, ipak je tako - potvrdila je odmahujući glavom. - Vlatka, što ti zapravo znaš o tom muškarcu osim da je privatni poduzetnik? Tko je on? Čime se točno bavi? Znaš, mogao bi čak biti i oženjen - nastavila je.

- Stvarno si nemoguća. Umjesto da budeš sretna što ti je prijateljica napokon pronašla ljubav života, ti poput kakve babe analiziraš svaku sitnicu. Zaboga, ne namjeravam se sutra udati za njega! - prosiktala sam i istog trenutka zažalila.

- Oprosti, Dina, nisam tako mislila. Samo bih voljela imati tvoju potporu - dodala sam nešto blaže.

- Vlatka, kako ne razumiješ. Upravo zato ti sve ovo i govorim. Prijateljica si mi. Volim te i ne bih željela da te Boris povrijedi - tiho je rekla. - Usput, Vedran te pozdravlja. Kaže da mu je žao što sinoć niste imali priliku razgovarati - dodala je.

Kako da ne! Nedostajale su mi samo još njegove nebuloze - sarkastično sam pomislila.

Sljedećih dana sam se posvetila učenju. Očekivao me poprilično zahtjevan ispit o kojem je ovisilo puno toga i doista sam morala zagrijati stolac. Ipak, bilo je jako teško koncentrirati se na učenje. Borisov lik mi je neprestano lebdio pred očima. Sigurna sam kako će me nazvati još danas. Vidjela sam kako me gledao, zanosila sam se u mislima.

Kada me Boris ni tjedan dana kasnije nije nazvao, više nisam bila toliko sigurna u sebe. Iz dana u dan postajala sam sve mrzovoljnija i živčanija. Dina je s čuđenjem promatrala kako svakih pet minuta provjeravam dolazne poruke na mobitelu. Daj, javi se već jednom, što još čekaš - bila sam nestrpljiva.

- Stara moja, ti si se doista zatelebala, ali na žalost u krivog muškarca. Istina boli, ali da mu je imalo stalo do tebe, već bi se odavno javio. Slobodno reci ako nisam u pravu - kvocala je Dina za ručkom.

- Ne slažem se s tobom. Možda samo ima nekih obveza. Ne zaboravi da je Boris poslovni čovjek - branila sam ga, premda sam morala priznati kako je moja prijateljica ipak djelomično bila u pravu. Upravo u tom trenutku oglasio mi se mobitel. Kad sam shvatila da me zove Boris, gotovo sam vrisnula od sreće. Pobjedonosno sam mahnula mobitelom pred Dininim nosom.

- Bok, ljepotice! Zanimalo me jesi li slobodna večeras? Rado bih te izveo na jedno posebno mjesto - začula sam Borisov glas s druge strane slušalice. Premda bih najradije oduševljeno vrisnula kako za njega nisam slobodna samo večeras nego i ostatak života, nekako sam se uspjela pribrati.

- Naravno da jesam! Može, jedva čekam - izletjelo mi je, na što je Dina, koja je budno pratila svaku moju riječ, prijekorno zakolutala očima.

Nakon što smo dogovorili detalje, prekinula sam vezu.

- Dakle, ti doista nisi normalna! Umjesto da mu lijepo kažeš kako nisi sigurna u to hoćeš li biti slobodna večeras jer si jako zauzeta u posljednje vrijeme, ti mu se doslovce bacaš pod noge. Jedva čekam!!! Moš mislit! Nije ni čudo da se tako poigrava tvojim osjećajima - zgražala se, ali ja je više nisam slušala. Požurila sam u spavaću sobu kako bih odabrala savršenu odjevnu kombinaciju za večeras. Željela sam Borisa oboriti s nogu, željela sam ga natjerati da se bezglavo zaljubi u mene. Jer ja u njega ionako već jesam, sretno sam pomislila.

Te večeri Boris i ja smo obišli nekoliko ekskluzivnih okupljališta. Bio je jako galantan i uživala sam u svakom zajedničkom trenutku. Nije mi promaklo kako me cijele večeri gutao pogledom. Činilo se kako je mala crna haljina koju sam te večeri imala na sebi doista bila pun pogodak.

- Malena, predivna si večeras. Najradije bih te iste sekunde odveo doma - našalio se u jednom trenutku. Premda bih mu najradije odgovorila kako bih i ja to željela svim srcem, ipak to nisam učinila. Boris bi mogao steći krivo mišljenje o meni, a to nikako nisam željela. Samo polako, bit će vremena - tješila sam se u sebi premda mi je cijelo tijelo gorjelo od žudnje za njim.

Bila je već gotovo ponoć kada je Boris predložio da posjetimo još jedan novi klub.

- Siguran sam da će ti se svidjeti, osim toga, vjerujem da bi voljela upoznati moje prijatelje - rekao je, na što sam osjetila navalu radosti u sebi. Dakle, Boris ipak ima ozbiljne namjere, u protivnom me ne bi predstavljao svojim prijateljima - pomislila sam. Premda za ime tog kluba još nisam čula, imala sam bezgranično povjerenje u njega.

- Bit će mi čast - uzbuđeno sam odgovorila, na što me Boris strastveno poljubio.

Pola sata kasnije već smo bili pred vratima kluba. Moram priznati da mi je bilo pomalo čudno kad sam shvatila da iznutra ne dopire nikakva buka. Još čudnije mi je bilo kada je Boris nekoliko puta snažno zalupao na vrata. Opazivši valjda moj začuđeni pogled, brzo me utješio.

- Ne brini, malena. Samo mjere sigurnosti - pojasnio je, na što sam ja slegnula ramenima. Boris je bio svjetski čovjek i nisam željela ispasti glupa ispitujući ga detalje. Dovoljno je to što mu vjerujem, pomislila sam.

Kad su se vrata napokon otvorila, a na njima pojavio ćelavi, nabildani muškarac, učinilo mi se kako je Boris odahnuo.

- Hej, prijatelju! Što ima? Dugo te nije bilo kod nas - pozdravila ga je gorila na vratima, na što se Boris pomalo nervozno nasmijao.

- Bio sam u Austriji - odgovorio je. - Na poslovnom putu - brzo je dodao. Učinilo mi se kako je pritom porumenio. Premda mi nije bilo jasno zašto se opravdava, pretpostavila sam kako su njih dvojica zacijelo dobri prijatelji. Odjednom sam jedva čekala upoznati i ostatak Borisova društva.

Kad smo napokon ušli u klub, učinilo mi se da sam došla u neki potpuno drugi svijet. Protivno svim mojim očekivanjima, klub je bio napola prazan. Prostorijom je dominiralo prigušeno crveno svjetlo, a u pozadini se mogla čuti diskretna glazba. Nije mi promaklo da su dame u klubu bile odjevene neuobičajeno slobodno. Nisam bila svetica, ali ono što su imale na sebi čak i za mene je opasno graničilo s dobrim ukusom. Opazila sam kako me nekoliko muškaraca promatra s osobitom pozornošću. Instinktivno sam uhvatila Borisa za ruku. Ni sama ne znam zašto, no odjednom sam osjetila kako me od ovog mjesta obuzima nelagoda.

- Ah, eno Vlade, no ne vidim ostale. Gdje su večeras? - mrmljao je Boris više za sebe dok me vodio k stolu za kojim je sjedio postariji muškarac. Moram priznati da nisam baš takvim zamišljala Borisova najboljeg prijatelja, kako ga je nešto kasnije predstavio. Razlika u godinama bila je više nego očita, osim toga nikako mi se nije sviđalo kako me Vlado promatrao. Doslovce me gutao pogledom i nikako mi nije bilo jasno kako to Boris ne opaža.

- Hmmm, doista lijepo… - mrmljao je ogledavajući me kao da sam kakva roba na sajmu. - Moram priznati da si ovaj put doista nadmašio samoga sebe. Mala je doista zgodna. Ostajete, ili? Zabava samo što nije počela - zapitkivao je.

- Možda bismo mogli otići k meni. Što kažeš? Uostalom, ionako me malo boli glava - mazno sam prošaptala Borisu u uho. Njegovih prijatelja ionako nije bilo ovdje i odjednom sam jedva čekala da pobjegnem s ovog dosadnog mjesta.

- Oprosti, ali večeras doista ne mogu. Ako se ne osjećaš dobro, odvest ću te doma - zapanjeno sam slušala njegove riječi. Otvorila sam usta kako bih mu rekla da mi ipak nije toliko loše, ali se Boris već pridizao od stola. Glupačo, sve si pokvarila svojim lažima, prekorila sam se u sebi.

- Vidimo se kasnije - Boris se obratio Vladi na odlasku. Premda to nisam željela, moram priznati kako me istog trenutka uhvatila panika. Što ako Boris večeras pronađe novu djevojku? Uz ovo što sam ovdje vidjela, to mu doista ne bi trebalo biti teško, tužno sam razmišljala dok smo se vozili u tišini. Željela sam čuti od Borisa da ćemo se već sutra ponovno vidjeti, željela sam da me utješi i kaže mi da me voli, no on nije učinio ni jedno od toga. Za vrijeme vožnje nisam se uspijevala oteti dojmu da je iz nekog razloga ljut na mene. Kad je napokon zaustavio automobil pred mojom zgradom, ovlaš me poljubio u obraz i uz neobvezno "čujemo se" odjurio u noć.

Te noći gotovo uopće nisam spavala. Pred očima su mi se izmjenjivale slike Borisa u zagrljaju s jednom od djevojaka iz kluba. Mučila sam se sumnjama oko toga koja od njih bi mu se mogla najviše svidjeti. Izmorena tmurnim mislima, uspjela sam usnuti tek pred zoru, no nije dugo potrajalo i probudilo me zvono na ulaznim vratima. Samo mi je još ovo trebalo. Gdje je ta Dina? - mrzovoljno sam pomislila i navukla pokrivač preko glave. Tko god da je bio, nadala sam se kako će uskoro otići. Kada se to ipak nije dogodilo, nije mi preostalo ništa drugo nego poći otvoriti.

- Dobro jutro, Vlatka. Nadam se da ne smetam. Donio sam Dini neke bilješke i usput sam kupio krafne. One koje najviše voliš, sa šećernim preljevom - pojasnio je Vedran, vrpoljeći se pred vratima s golemom papirnatom vrećicom u rukama.

- Čini se da je Dina na predavanju, ali dobro. Želiš li ući? Skuhat ću kavu - namrgođeno sam dodala propustivši ga u stanu.

- Dakle, to s Borisom je ipak ozbiljno? - upitao je dok sam nam u šalice nalijevala kavu.

- Da, mislim da jest - nezainteresirano sam promrmljala. Nije mi bilo jasno zašto bi se to njega trebalo ticati. Nismo bili bliski u toj mjeri da bih imala potrebu razglabati s njim o svom privatnom životu.

- Znaš, možda nije red da ti ja to kažem, ali… - s nelagodom je započeo Vedran.

- Što? Ne razumijem - rekla sam fiksirajući ga pogledom. Učinilo mi se kako je Vedran, popraćen mojim prodornim pogledom, iz nekog razloga porumenio.

- Načuo sam nešto o Borisu. Znaš, poprilično je poznat u gradskom miljeu. Mislim, ima pomalo neuobičajene sklonosti. Ma, dobro, pustimo sad to. Ohladit će nam se kava - naglo je odmahnuo rukom. - Samo mi obećaj da ćeš biti oprezna - zamolio je.

- U redu, obećavam - u znak prisege svečano sam podigla ruku. Premda mu nisam povjerovala ni jednu jedinu riječ, nisam mogla ne opaziti kako je u njegovu držanju i pogledu bilo neke neobične iskrenosti i nježnosti. Vidjelo se da je zaista istinski zabrinut za mene. Moram priznati kako mi se to učinilo jako slatkim. Nisam si mogla pomoći. Istog trenutka osjetila sam čudnu naklonost prema tom tihom i samozatajnom dečku. Dok smo pili kavu, prvi put otkad ga poznajem shvatila sam da Vedran uopće nije onako dosadan kako sam to oduvijek mislila. Unatoč mom tmurnom raspoloženju, čak me nekoliko puta uspio nasmijati, što sam smatrala dobrim pomakom u našem odnosu.

- Znaš, Vedrane, i nisi ti tako loš - izletjelo mi je dok sam ga ispraćala. Opazila sam kako se odjednom sav spetljao.

- Drago mi je što tako misliš. Znaš, tvoje mi je mišljenje jako važno. Doista… - petljao je mijenjajući boje. - Budeš li trebala prijateljski savjet ili rame za plakanje, slobodno se javi - pokušavao se našaliti.

Idućih dana moje je samopouzdanje bilo ravno nuli. Neprekidno sam razmišljala o Borisu. Istina, nikad mi ništa nije obećao niti se zaklinjao na vječnu ljubav. Ipak, silno su mi nedostajali njegovi pogledi, dodiri i poljupci. Nisam se mogla pomiriti s tim da me tako lako mogao zaboraviti. Još prije desetak dana stavila bih ruku u vatru da su naši osjećaji bili obostrani, no čini se kako sam se ipak prevarila u njemu. Posebice me žalostilo to što mi se bližio rođendan i željela sam ga provesti s čovjekom kojeg volim. Unatoč zdravom razumu, nada me još uvijek nije napuštala. Željno sam iščekivala njegov poziv koji nikako nije dolazio.

Otprilike tjedan dana kasnije sjedila sam s Dinom u našem omiljenom kafiću i prilično bezvoljno kovala planove o svojoj rođendanskoj proslavi kad mi je zazvonio mobitel. Gotovo sam se srušila sa stolca kad sam s druge strane začula Borisa. Bila sam toliko sretna što mu čujem glas da sam zaboravila na sve ostalo.

- Hej, ljepotice! Što radiš večeras? Imao sam nešto na umu. Samo ti i ja - znakovito je prošaptao dok sam se ja topila od miline.

- Može - ispalila sam kao iz topa, na što se moja prijateljica upitno zagledala u mene. Na njezinu sam licu ugledala prijekor, no nije me bilo briga. Bilo je važno jedino to što mi se Boris napokon javio i što večeras zajedno izlazimo.

Cijelu večer Boris je bio izuzetno nježan i pažljiv prema meni. Kad mi je nakon večere u najekskluzivnijem restoranu prišapnuo kako bi volio da odemo k njemu, premda sam znala kamo to vodi, nisam imala ništa protiv. Bila sam zaljubljena u Borisa i željela sam mu pripasti dušom i tijelom.

Kad smo se napokon našli u njegovu luksuznom stanu, nisam mogla suspregnuti oduševljenje. Sve je bilo veoma moderno i namješteno s puno ukusa. Boris je bio iznimno izdržljiv i maštovit ljubavnik. Kad sam se ujutro iscrpljena, ali sretna probudila u njegovu golemom krevetu, činilo mi se da sanjam. Pozornost su mi privukla zrcala na stropu koja, obuzeta strašću, sinoć uopće nisam primijetila. Zloćko mali, pomislila sam nasmiješivši se.

- Vlatka, namjeravaš li ustati? Neki od nas danas moraju i raditi - iz sanjarenja me prenuo Borisov glas. Stajao je na vratima svjež i namirisan kao da je cijelu noć spavao blaženim snom, što se nije moglo reći i za mene. Pomislila sam kako se zacijelo samo želi našaliti sa mnom.

- Što mogu kad si me noćas onako izmorio. Ali, znaš kako se kaže, klin se klinom izbija - mazno sam odgovorila protegnuvši se. - Dođi, pridruži mi se. Ovdje je tako ugodno - pozvala sam ga.

- Ne šalim se! Hajde već jednom! Što čekaš? - hladno je rekao, okrenuvši mi leđa. Nisam shvaćala kako Boris odjednom može biti tako hladan i suzdržan. Još do maločas ljubio me kao da mu je o tome ovisio život. Zar sam ga nečim uvrijedila, razmišljala sam. Već nekoliko trenutaka kasnije vani sam začula zvuk paljenja automobila. Nisam bila toliko glupa da ne shvatim kako me se Boris iz nekog razloga očito što prije želio riješiti. Dok sam skupljala odjeću s poda i užurbano je navlačila na sebe, nisam mogla suspregnuti suze. Još veće poniženje doživjela sam na povratku kući jer se Boris ni jednom jedinom riječju nije potrudio opravdati svoje bahato ponašanje.

Kad sam se nešto kasnije napokon našla u svom stanu, iznenadilo me kad sam shvatila da je Dina već budna.

- Vlatka, pa ti plačeš! Što ti se dogodilo? - zaprepašteno je upitala ugledavši me.

- Ma ništa, samo sam očito pogrešno shvatila neke stvari - izvlačila sam se skrivajući pogled. Nisam željela da Dina vidi moje suze i ponovno krene sa svojim pametovanjem. Osim toga, još nisam bila sigurna u to jesam li u stanju prekinuti baš svaku vezu s Borisom. Unatoč njegovu čudnom ponašanju, teška srca morala sam si priznati da ga volim.

- Dakle, ipak sam bila u pravu. Taj te gad povrijedio, zar ne? - upitala je pozorno me motreći.

- Ma, daj, Dina, što ti pada na pamet?! Nikada nismo bili sretniji. Mislim da me iznova hvata alergija - slagala sam.

- Možeš ti pričati što hoćeš, no ja te poznajem bolje od ikoga, a ono što upravo vidim na tvom licu ne bih baš nazvala srećom - pomalo sarkastično je rekla. - Uostalom, mogla si mi barem javiti da ćeš prespavati kod Borisa. Imaš li ti pojma koliko sam se brinula za tebe? - prijekorno je upitala.

- Oprosti, zaboravila sam. Uostalom, znam se sama brinuti za sebe. Možeš li me sada ostaviti na miru? - upitala sam uzdahnuvši, na što je Dina napokon zašutjela i uvrijeđeno mi okrenula leđa.

- Eh da, umalo da zaboravim. Vedran je za subotu rezervirao stol u onom novom restoranu. Samo da znaš, nije bilo baš lako. Da nije bilo nekog njegovog poznanika koji radi ondje…. Dečko se doista potrudio. Možda bi mu mogla barem zahvaliti - napomenula je, na što sam živčano zakolutala očima. Rođendanska proslava mi je trenutno zadavala najmanje brige. Više me brinulo hoće li Boris te večeri biti sa mnom. Ili, još gore, hoće li se uopće sjetiti mog rođendana.

Mislila sam da sanjam kad me dva dana kasnije Boris ipak nazvao. Ni jednom jedino riječju nije spomenuo nemili događaj kada me u rano jutro doslovce istjerao iz svoje postelje i stana. Bio je iznimno ljubazan i susretljiv, kao da se ništa nije dogodilo. Srce mi je poskočilo od sreće kad je spomenuo kako mi planira organizirati rođendansku proslavu iznenađenja.

- U mom stanu, razumije se. Vidjet ćeš, malena, odlično ćemo se provesti. Vrhunska hrana i piće, dobro društvo i glazba… Valjda se nećeš ljutiti što sam bio toliko slobodan i na proslavu pozvao još nekoliko ljudi. Mislim, uglavnom parova, ali to i nije toliko važno, zar ne - nakašljao se.

- Naravno da nije. Važno mi je samo da ću biti s tobom - izletjelo mi je, premda to nisam željela. Već sam u mislima mogla vidjeti kako me Boris ljubi, a na kraju i zaprosi pred svima. Jedino me još malo brinulo kako ću Dini i Vedranu reći da naš dogovor o proslavi u restoranu otpada. Poznajući svoju prijateljicu, nisam sumnjala da će biti smrtno uvrijeđena, što joj i ne mogu zamjeriti. Bit će najbolje da joj kažem što prije, pomislila sam.

Ipak, bilo je to lakše reći nego učiniti, tako da sam se na taj čin ohrabrila tek kad je daljnje odgađanje postalo neizbježno, točnije u subotu ujutro.

- Dina, naš dogovor o proslavi u restoranu na žalost otpada. Znaš, Boris me u subotu pozvao k sebi. Žao mi je, ali ne mogu ga odbiti. Sigurna sam da ćeš razumjeti… - nelagodno sam zamuckivala popraćena Dininim pogledom punim razočaranja.

- Pa dobro, ali možda bismo barem mogli ručati ondje. Vedran se toliko trudio. Obećao je čak donijeti i balone - petljala je.

- Doista mi je žao. Uostalom, Vedran može svratiti k nama u nedjelju. Što kažeš? - skrušeno sam upitala tek toliko da umirim savjest. Eto, ipak nije bilo toliko teško kako sam se bojala, tješila sam se u sebi.

- U redu, radi što želiš. To je ipak tvoj rođendan, zar ne? - pomalo sarkastično je odgovorila.

Kada sam te večeri ušla u Borisov stan, doslovce mi je zastao dah. Sve je bilo vrhunski uređeno. Čak su i gosti već bili ondje. Boris se, kako se činilo, doista potrudio da se te večeri osjećam posebno. Čim me poljubio i zaželio mi sretan rođendan, počeo me upoznavati s ostalima. Premda su svi bili izuzetno srdačni i dobro raspoloženi, nisam se uspijevala oteti dojmu da je njihovo ponašanje pomalo čudno. Pozornost mi je privukla privlačna djevojka mojih godina. Ono što je imala na sebi u najmanju se ruku moglo nazvati smjelim. Haljina koju je nosila jedva da je što prepuštala mašti, no činilo se kako je to previše ne zamara. Mirno je sjedila u naslonjaču i pijuckajući svoje piće s velikom pozornošću pratila sve što se zbiva. Te oči…. Bila sam uvjerena da sam je već negdje vidjela.

Kako je noć odmicala, društvo je postajalo sve slobodnije. Nakon nekoliko čaša šampanjca i sama sam postala puno opuštenija.

- Ljubavi, hvala ti. Ovo mi je najbolja zabava u životu - petljala sam jezikom približivši se Borisu koji je u tom trenutku plesao s čak tri djevojke, ili bolje rečeno gospođe jer neke od njih baš i nisu bile u cvijetu mladosti.

- Nema na čemu, malena. Pravo iznenađenje tek dolazi. Samo se opusti. Izvoli, popij ovo - rekao je dodavši mi čašu. Premda mi se više baš i nije pilo, poslušala sam Borisa i iskapila ono što je bilo u njoj. Osvrnuvši se, ugledala sam nekoliko muškaraca kako se samo u donjem rublju njišu u ritmu glazbe. Nisam se ni snašla kad je glazba odjednom utihnula, a svjetlo postalo prigušenije. Učinilo mi se kako se soba okreće oko mene. Zacijelo bih bila pala da me nisu pridržale nečije snažne ruke. Jedne, ili čak više njih, ni sama nisam bila sigurna u to. Oh, Bože, čini se kako sam ipak malo pretjerala s pićem, pomislila sam protrljavši čelo.

- Dođi, malena. Vrijeme je za iznenađenje o kojem sam ti govorio. Obećavam, ovo će biti najuzbudljivija noć u životu - govorio je Boris povlačeći me za ruku. - Ne boj se. Svidjet će ti se - nagovarao me, premda ja nisam imala pojma o čemu zapravo govori. Unatoč tome i dalje sam ga poslušno pratila.

- Samo se opusti. U redu? Ne brini, nitko te neće povrijediti. Znaš da to nikad ne bih dopustio - govorio je i dalje, dok su mu oči plamtjele nekim čudnim sjajem. A potom je širom otvorio vrata spavaće sobe.

Ono što sam tada ugledala neću zaboraviti dok sam živa. Na golemom Borisovom krevetu nekoliko je osoba vodilo ljubav, dok su ih ostali gosti promatrali gotovo sa strahopoštovanjem. Jedna od sudionica na krevetu bila je i djevojka koja mi se večeras učinila tako poznatom. Iznenada mi je palo na pamet da sam je vidjela i one noći u klubu. Iste sekunde sve mi je postalo jasno i osjetila sam snažnu navalu mučnine.

- Oprosti, nije mi dobro. No, odmah se vraćam - slagala sam Borisu pojurivši niz hodnik koliko su me noge nosile. Utrčala sam u toalet i za svaki slučaj za sobom okrenula ključ u bravi. Bila sam presretna kad sam shvatila da mi je torbica još uvijek bila na ramenu. Drhtavim rukama potražila sam mobitel u njoj. Jedva sam prikupila snage nazvati Dinu. Nakon što sam joj rekla gdje se točno nalazim, obećala je zajedno s Vedranom doći po mene.

Tih dvadesetak minuta bili su mi najduži u životu. Boris je, kako se činilo, nekim čudom zaboravio na mene, no ipak se nisam usuđivala pomaknuti s mjesta. Kako je samo mogao i pomisliti da bih mogla sudjelovati u tim njihovim orgijama, stresla sam se od užasa. A ja sam, glupača, cijelo vrijeme vjerovala da mu ipak nešto značim. Nakon ovoga što mi je priredio znala sam da ću ga lako preboljeti. Ionako si nas dvoje više nismo imali što reći.

Kad je nekoliko minuta kasnije u mojoj ruci zazvonio mobitel, trgnula sam se od straha. No, kada se javila Dina i rekla mi kako me s Vedranom čeka vani, odahnula sam od olakšanja. Otvorila sam prozor kupaonice koji je bio taman toliki da sam se uspjela provući kroz njega.

- Vlatka, jesi li dobro? - zabrinuto me upitala Dina kad sam joj se nešto kasnije plačući bacila u zagrljaj.

- Užasno smo se zabrinuli za tebe - rekao je Vedran pomilovavši me po licu. - Ako želiš, rado ću ući i razbiti onog gada! Znam ja sve o njemu i njegovim svingerskim sklonostima. Vjeruj mi, uopće te nije vrijedan - pridružio joj se i Vedran.

- Da, jesam, valjda. Samo me brine hoćete li mi ikada moći oprostiti .… - grcala sam u suzama.

- Ne budi smiješna. Prijateljica si mi i volim te. Nemam ti što oprostiti. Dođi, idemo doma - nježno me zagrlila Dina.

- Da, i ja te volim! - složio se i Vedran, a tada, shvativši valjda što je rekao, začuđeno se zagledao u mene. - Dakle, ne mogu vjerovati! Napokon sam to izrekao - bio je sav ponosan. Prvi put otkad ga poznajem shvatila sam koliko je zapravo Vedranov osmijeh lijep. Jedino mi nikada neće biti jasno kako to već ranije nisam opazila.