ISTINITA PRIČA: 'Nekoliko puta sam ga odbacila zbog manjka ambicija, ali smo ipak pronašli svoju sreću!'

Iako smo se tijekom zajedničkog dočeka Nove godine Kristijan i ja približili samo dva puta, jednom kako bismo razmijenili poljupce i lijepe želje, drugi put kad smo zaplesali, nikad neću zaboraviti taj doček. Bila sam sigurna da će me taj osjećaj ushićenja i sreće nositi zauvijek. Na žalost, takva mi se noć zbog moje prevrtljivosti dugo nije ponovila.

Dok smo Kristijan i ja u hodniku razgovarali i nježno se gledali, prišla nam je moja starija sestra Jasna.

- Vrijeme je da pođemo doma - rekla je.

Pozdravila sam se s Kristijanom i otišla kući. Od tada smo se često družili, a onda je s prvim zrakama proljetnog sunca naš odnos postao prisniji. Više nismo tajili ljubav, a tuđi pogledi koji su nas posvuda pratili govorili su nam da smo lijep par. Kristijan mi je stalno ponavljao koliko se divi mojoj ljepoti, a ja sam se pitala bi li me volio i da nisam tako lijepa?

Bila sam visoka, vitka, kestenjaste kose i očiju, sa zagonetnim osmijehom koji je prelazio u neodoljiv zvonki smijeh. Znala sam da je baš taj osmijeh moj veliki adut. Uglavnom tiha i smirena, planula bih u rijetkim prilikama, a tada je, govorili su moji roditelji, bilo pametnije micati mi se s puta. Reagirala bih ljutito, bujicom nezadovoljnih riječi, ali potom bih se brzo stišala.

To je moje nezadovoljstvo doseglo kulminaciju kad sam shvatila da se Kristijan ponosi samo mojom ljepotom. U svojoj sam glavi protumačila da u meni vidi samo trofej, ne mladu djevojku koja ima nešto u glavi. I koja već na ulasku u život ima velike planove.

- Da te upoznam, Ivona je ljepotica koja mi je osvojila srce - predstavio me jednom prilikom svom prijatelju Hrvoju.

Pristojno sam pružila ruku, ali moj je pogled govorio sve. Zbog takvih njegovih riječi naša veza tada nije mogla potrajati.

- Nisam praznoglava ljepotica koju ćeš kao lutku pokazivati svojim prijateljima - prigovorila sam mu te večeri.

- Što je loše u tome što se ponosim tvojom ljepotom? - začudio se.

- Bilo bi mi draže da se ponosiš mojom pameti. Najbolja sam u školi, namjeravam upisati studij elektrotehnike, a znaš koliko se za to mora učiti. Zašto to ne kažeš kad me upoznaješ sa svojim društvom?

- Koga zanima što ćeš studirati? Možda i nećeš, možda prije toga postanemo roditelji - blesavo se smijuljio.

Njegova su me razmišljanja dovodila do ludila. Kristijan je bio dobar i pošten dečko, ali nije imao ni trunka ambicije. A ja sam od života željela puno više nego udati se nakon srednje škole i rađati djecu.

- Mislim da naša veza nema budućnosti. Najbolje je da se raziđemo prije nego što bude kasno - rekla sam ljutito.

- Kasno za što? - začudio se.

- Ne želim biti dio tvojih planova. Ja se u njima ne vidim.

Nisam tada bila svjesna da sam mu slomila srce.

Došlo je i vrijeme upisa na fakultet, a ja ni sebi, a kamoli njemu, nikad ne bih priznala da sam prije godinu dana pogriješila. U listopadu, kad su počela predavanja, većina nas odselila se iz rodnog grada, a Kristijan je, doznala sam, upisao studij književnosti.

Putujući autobusima vikendom često bih srela poznanike iz srednjškolskih dana. Zapričali bismo se i put bi nam u društvu brže prošao. Kristijan i ja na tim smo se putovanjima mimoilazili, no zato sam jednom u studentskom restoranu srela Hrvoja. Čekajući u redu, s plastičnom tacnom u ruci, nasmijala sam mu se i mahnula mu. Obradovao mi se i pozvao me da mu se pridružim za stolom.

Srce mi je brže zakucalo kad mi je rekao da s Kristijanom stanuje u unajmljenom stanu. Kad me malo kasnije pozvao na kavu, grčevito sam se trudila prikriti uzbuđenje.

- Kristijan će se sigurno razveseliti kad mu kažem da smo se sreli. Spominje te svako malo - rekao mi je.

Zadrhtala sam, bilo je lijepo sjetiti se prve ljubavi.

- Kako je on? Što radi? Ide li često kući? - upitala sam.

- Vrijedan je, ide redovito na predavanja, uči i polaže ispite u roku. Nekad su ga zanimali provodi i društvo, ali nakon jednog rastanka povukao se u sebe. Pogodi tko ga je to grubo spustio na zemlju! - provocirao me.

- Dakle, trgnuo se? Nije više onako neambiciozan?

- U indeksu reda petice - hvalio ga je Hrvoje.

- Dolazi li i on ovamo na ručak?

- Rijetko, jer ima predavanja po cijele dane. Ali svaki petak je tu jer tada ima pauzu od čak tri sata - znakovito mi je namignuo.

Još smo malo razgovarali, sa smješkom se prisjetili bezbrižnih srednjškolskih dana, potom je Hrvoje morao otići. No prije nego što je ustao, iznenadio me pozivom na kavu.

- Istina, živimo na drugom kraju grada i teško nas je naći, no kad od slobodnog vremena nećeš znati kamo bi sa sobom, posjeti nas. Obojica ćemo ti se radovati - rekao je.

- Bojim se da su rijetki takvi dani. Na elektrotehnici se uči od jutra do mraka. I kako bih vas našla ako živite Bogu iza nogu? - nasmijala sam se.

- Nema smisla objašnjavati. Nazovi prije nego što dođeš na zadnju autobusnu stanicu, tamo će te jedan od nas dvojice pričekati - rekao je.

Naravno, obradovala sam se njegovu pozivu. Je li moguće da me Kristijan još voli? Hrvoje je pogledao na sat, ispričao se i rekao da se mora požuriti.

- Pozdravi Kristijana - viknula sam za njim.

Ali umjesto da ih nazovem i najavim se u goste, sljedeći petak strpljivo sam sjedila u menzi i čekala da se Kristijan pojavi. Nisam gubila nadu ni za večerom. Mislila sam da se tijekom ručka zadržao na fakultetu, pa će se pojaviti kasnije. Na žalost, nije došao. Pomislila sam da je možda otputovao. Bila sam razočarana, osjetila neku nepoznatu prazninu u sebi, a to je značilo da ga još uvijek volim. Pogriješila sam kad sam ga ostavila, napokon sam si priznala kako stvari stoje. Sljedećeg petka uvečer ugledala sam ga u menzi, sjedio je sam za stolom. Uputila sam se ravno k njemu.

- Otkad mi je Hrvoje rekao da ovdje ručaš, dolazim gotovo svaki dan, ali nikako te sresti. Baš mi je drago što te ponovo vidim. Kako si? - izgovorila sam u hipu i osjetila kako uzbuđenje kola mojim venama.

Ustao je i poljubio me u obraz. Dugo smo tog dana šetali gradom, a onda me Kristijan, kao nekad, otpratio do mog podstanarskog stana.

- Dođi gore. Cimerica je otišla kući pa sam sama. Voljela bih da nastavimo razgovor - pozvala sam ga.

I tako smo te noći Kristijan i ja obnovili prvu srednjoškolsku ljubav. Nismo se razdvajali pune dvije godine. Bila je to ozbiljna veza, znali smo oboje, no nikad nismo razgovarali o sljedećem koraku. Opet sam njegovu šutnju pogrešno protumačila i ponovo mu predbacila nesigurnost. Naljutila sam se jer mi na moje pitanje o nama kad završimo studij nije odlučno odgovorio. Opet sam ga kritizirala da je neodlučan. Nisam propustila priliku nabiti mu na nos manjak ambicija. Smatrala sam da zajedno možemo sve, ali on kao muškarac uvijek mora učiniti prvi korak.

- Ta tvoja književnost! Lako ćeš do diplome, no gdje ćeš raditi? I od čega ćeš hraniti obitelj? Koliko znam, profesori uvijek krpaju kraj s krajem - znala sam biti gruba.

No Kristijan se na to nije obazirao. Uvijek je znao sa mnom, bio melem za moju naglu narav, znao je da mora odšutjeti dok se ne smirim. A onda je došla ponuda za razmjenu studenata i godinu dana je trebao provesti u Engleskoj. Uvjeravala sam ga da ću ga čekati.

- Prilika je to koja se ne smije propustiti. Možda tamo dobiješ ponudu za posao, i u Engleskoj ima tvrtki kojima trebaju ljudi sa znanjem hrvatskog jezika. Što se mene tiče, ne brini. Ima neka draž i u čekanju - smirivala sam ga.

Kristijanu se nije išlo. Govorio mi je što osjeća, slutio da neće biti tako kako mu ja cvrkućem. Uvjerila sam ga da ćemo se preko Skypea čuti svaki dan. Umirila sam njegovo ludo srce obećanjem da će godina brzo proći. Hrabrila sam ga riječima da ću ga prvom prilikom posjetiti, makar na nekoliko dana. Na žalost, nikad to nisam učinila. A nakon samo tri mjeseca i naši su se razgovori prorijedili jer sam upoznala Borisa. Kristijan je slutio nevolje, a ja sam izbjegavala reći mu da je u moj život ušao netko drugi. Muškarac iz mojih snova, ambiciozan, odlučan, koji zna što hoće i od mene i od vlastitog života. No nemili se razgovor nije mogao zauvijek izbjegavati.

- O svemu sam dobro razmislila i želim da se raziđemo. Volim te i uvijek ćeš biti ljubav mog života, ali ovoj vezi ne vidim smisao. Previše smo različiti. Ja sam silno ambiciozna, ti nisi. Želim puno, ti se miriš s osrednjosti. Zato mislim da trebamo prekinuti dok smo još dovoljno mladi - priznala sam.

- Našla si drugog? - upitao me.

- Da, i namjeravam se udati za njega. Kad sa vratiš iz Engleske, nosit ću njegov prsten. Želim ti svako dobro i nadam se da ćeš i ti naći sebi sličnu djevojku. Onu koja će te usrećiti baš kao i Boris mene - rekla sam.

Hrvoje mi je nekoliko godina kasnije prepričao kako se Kristijan tada osjećao. Izgubio je razum, soba se te večeri okretala oko njega. Kad je malo došao k sebi, nazvao je svoje roditelje i pitao jesu li čuli nešto o mojoj udaji. Mama mu je teška srca priznala da je datum vjenčanja već dogovoren. Te se večeri Kristijan dobro napio, a nakon toga shvatio da, sa mnom ili bez mene, ipak mora dalje.

I onda smo se, nekoliko godina kasnije, opet slučajno sreli na autobusnoj stanici. Ja sam putovala k sestri, a Kristijan k svojima. Bilo mi je drago vidjeti ga, izgledao je bolje nego ikad. Autobus mu je kretao za desetak minuta i nismo imali puno vremena za razgovor. No stigla sam izgovoriti:

- Moramo se vidjeti. Iskreno sam se pokajala zbog svojih odluka i sretna sam da ti to napokon mogu reći u lice. Bilo me je sram nazvati te jer znam koliko sam te povrijedila. Ako mi daš još jednu priliku, rado bih sjela s tobom. Dugujem ti objašnjenje - rekla sam.

- Dobro, nazovi me kad se vratiš pa ćemo se naći - odmah je prihvatio.

Izgledao je kao da se iskreno obradovao mom prijedlogu, iako to svojim postupcima nisam zaslužila. Možda je, baš poput mene, shvatio da ga unatoč svemu nisam prestala voljeti. Koliko sam iz njegova sjetnog pogleda shvatila, ostala sam ljubav njegova života. A i moje su emocije prema njemu danas čvršće nego ikad.

Javila sam mu se nakon samo tri dana i opet smo se počeli viđati. Nakon svih lekcija koje nam je život pružio, oboje smo uvidjeli da smo zapravo stvoreni jedno za drugo. Ni jedna druga, priznao mi je, koja bi nakratko i ušla u njegov život, nije bila kao ja. I ja sam se njemu svakoga dana djelima ispričavala za bol koju sam mu nanijela. Moj brak s Borisom završio je neslavno, razveli smo se nakon samo dvije godine.

Silno sam bila sretna što je Kristijan htio još jednom pokušati sa mnom. Možda sam napokon sazrela, ali sigurna sam da mu nikad više neću predbaciti manjak ambicija. Ne pada mi na pamet još jednom izazvati sudbinu, razmišljala sam.

U ono smo vrijeme oboje bili premladi, a danas sam zrela žena. Imam i devetogodišnjeg sina Mihaela, kojeg je Kristijan prihvatio kao svojeg. Nikad nije brinuo kako će ga moj sin oslovljavati, to mu je bilo nevažno.

- Jedino o čemu ću uvijek brinuti su odnosi između nas troje. Želim da takvi ostanu zauvijek i da nam se obitelj proširi - rekao mi je.

Zreliji i valjda pametniji nego prije deset godina, naš smo brak doista doveli do savršenstva. Kao vodeća inženjerka, napredovala sam u svojoj tvrtki, a i Kristijan je puno radio. A baš to moje dijete, koje bi nekom drugom muškarcu možda i smetalo, mom mužu je bilo motor, pokretač. Zbog njega je bio vredniji na poslu, a kod kuće muž i otac iz snova. Kad sam nakon godinu danas rodila našu kćer Iru, moj muž je i dalje Mihaelu posvećivao više pažnje nego vlastitoj kćeri.

- Ne želim da se osjeti zapostavljeno, da pomisli kako radimo razliku među djecom. I ne želim da žena koju volim ikad izgovori kako zbog naše kćeri odjednom manje volim njezina sina - rekao mi je.

Uvijek je bio uz Mihaela. Pomogao mu je i oko slavlja njegova osamnaestog rođendana. Iz prikrajka je pratio njegov ulazak u ono nemirno i vrlo nezgodno doba. Punoljetan je, a ja u njemu još vidim dijete koje tek treba ući u život, ojačati i odrasti. Kristijan nikad nije dopustio da ga kažnjavam, biram mu prijatelje. Zbog ulaska u svijet odraslih nije, poput mene, promijenio svoj odnos prema mom sinu. Bio je silno osjetljiv na njega i češće nego prije razgovarao s njim. Zajedno bi moja dva muškarca odlazila po kafićima gdje su vodili svoje duge muške razgovore. Shvatila sam da sam najsretnija žena na svijetu zato što ih imam.

Govorila sam mu koliko ga volim upravo zbog te njegove mirne naravi i brižnosti. Bio mi je i muž, mom sinu otac, a cijeloj obitelji muškarac kojim se ponosimo. Ali moj sin, kojeg je volio više nego našu kćer, odjednom je okrenuo ploču, počeo se udaljavati od Kristijana. A on je vrtio film unatrag, tražeći svoj pogrešan korak. Nije ga mogao naći jer ga nije bilo.

- Još ne razmišlja kao zreo muškarac, mlad je i buntovan. Sigurna sam da će ti uskoro priznati koliko cijeni tvoju brigu - pokušala sam umiriti muža.

Tih sam mu mjeseci bila podrška, nitko osim mene nije znao koliko je ljubavi Kristijan dao kako bi naša obitelji bila tako skladna. Istina, prijateljice su me upozoravale da Mihael nikad neće prihvatiti drugog muškarca umjesto svog oca. Predvidjele su njegove sljedeće korake, ali ja im nisam vjerovala.

Poslije srednje škole Mihael nije htio na studij, nego se zaposlio i počeo zarađivati svoj novac. Kristijan i ja uzeli smo kredit i kupili mu stan u istoj zgradi, dva kata iznad nas. Potom se oženio, vrlo brzo i sam je postao roditelj, a Kristijan i ja uskakali smo oko njegova sinčića. Osjetila sam da je i dalje rezerviran prema mome mužu, a nikad nisam doznala zašto. Pomislila sam da je vrijeme za razgovor majke i sina. Željela sam doznati što točno zamjera momw mužu ili meni, a kako to obično bude, sudbina mi je odgovore servirala na čudan način.

Tog poslijepodneva na naš, treći kat nisam išla dizalom nego pješice. I čula sam Mihaela kako s nekim razgovara pred vratima svoga stana.

- Nevjerojatno je što je sve činio za mene, uvijek sam mu bio na prvom mjestu. Čak i prije mame ili njegove kćeri. Činio je sve da ne osjetim kako mi je ipak samo očuh - govorio je Mihael.

- A tvoj pravi otac? - pitao je nepoznati muški glas.

- Mama ga je ostavila dok sam još bio malen. Težak čovjek koji i danas zapije sve što zaradi. Tijekom svih ovih godina sreo sam ga samo nekoliko puta. Nikad me nije upitao što radim, treba li mi nešto i kako sam. I nikad mi ništa nije dao.

- Zašto si onda takav prema očuhu? Voliš li ipak oca više?

- Unatoč svemu, volim. Pomogao bih mu samo da znam kako. No to ne znači da očuh nema svoje mjesto u mom srcu. Cijenim ga kao poštenog i dobrog muškarca. Nikad ne bih rekao riječ protiv njega, ali ne mogu ni kazati da ga volim. Dovoljno mi je što je mama sretna s njim - odgovorio je moj sin.

Nisam toga trenutka znala što mi je činiti, ali njegove su me riječi zaboljele. Kako ne može reći da voli Kristijana? Neću dopustiti da se moj muž ikad više preispituje gdje je pogriješio i zašto mu se događaju takve stvari. Ne želim da Kristijan ima glavu punu strahova, čudnih misli s kojima se oduvijek borio, a nikad ih nije znao pobijediti. Zbog mog je sina zanemario i vlastitu kćer, kako se Mihael ne bi osjećao nevoljeno, gurnuo ju je u drugi plan. Shvatila sam da nešto odmah moram promijeniti u našem životu jer bi ubrzo za to moglo biti kasno.

Te večeri kći nas je pitala može li preko vikenda prespavati kod prijateljice. Kristijan joj se blago nasmiješio i potvrdno kimnuo glavom. No tada se rastužio.

- Tata, tebi nije dobro. Sigurno je to zbog mene, prvi put neću spavati doma. Želiš da ipak ostanem? - obazrivo je upitala naša Ira.

- Dobro mi je, razmišljam kako je vrijeme proletjelo, još malo pa ćeš i ti biti samostalna - odgovorio joj je.

Shvatila sam da je pravi trenutak za razgovor s mužem.

- Više sam puta htjela popričati s tobom, ali uvijek sam mislila da nije pravi trenutak. Sada sam sigurna da jest.

- Što te muči? - upitao me.

- Pitam se zašto godinama tako puno radiš, što se zapravo skriva iza toga. Razmišljala sam kakvo bi se lice preda mnom moglo pokazati kad jednom skineš tu masku. Mislim da je sada pravo vrijeme za odgovore, kaži mi što te muči - rekla sam.

Dugi nas je razgovor odveo u smjeru kojem se nismo nadali. Oboje smo bili šokirani riječima koje smo izgovorili. Mnogo je toga bilo zaključano u nama, a Kristijana su pritiskale, grizle one moje dvije davne izdaje. Nije ih se oslobodio niti mi je ikad oprostio. Bila je to kost u grlu koja ga je gušila do danas. Nije mi vjerovao da sam se promijenila, da ga volim, iako je baš to silno želio. Ni našu kćer nije doživljavao kao plod ljubavi, zato se tako i odnosio prema njoj, shvatila sam.

Sad je na meni bio red da ga djelima uvjerim u svoju ljubav. Spopao me strah, krivila sam se za ono što sam mu učinila u mladosti. Kristijan se bojao razgovarati sa mnom jer je mislio da ću mu ponovo predbacivati nesigurnost. Želio je biti muškarac kojeg vole i poštuju, o kojemu se lijepo govori, no njegovi najbliži nisu mu dali ni podršku ni emocije koje zaslužuje. Da ovaj put ja nisam bila tako odlučna, možda bi si lagao do kraja života. I sebi i svom srcu.

- Prodat ćemo stan i vratiti se na selo. Kći nam uskoro kreće u školu i krajnje je vrijeme da to napravimo. Neka Mihael nastavi živjeti svoj život, bez nas u blizini. Bude li mu trebala pomoć, tražit će je - predložila sam.

- Bježimo jer nam je okrenuo leđa? Točnije, jer se posljednjih godina udaljio od mene? - upitao me moj divni suprug.

- Nije to bijeg, ne okrećemo mu leđa, nego idemo tamo gdje ćemo nas dvoje biti sretniji. Mihael će jednom shvatiti koliko je u krivu i za to će se, nadam se, i ispričati. Dok ne dođe k pameti, ti i ja imamo pravo na sreću, na ljubav. Cijeli život se volimo, a svako malo se razilazimo. Ne želim da se to ikad više dogodi - rekla sam i nježno ga poljubila.

Nakon te odluke i povratka na rodnu grudu i mi smo se promijenili. Iz klice nekadašnje ljubavi napokon je proklijalo cvijeće. Za Kristijana, mene i našu kćer.