Sa svojih četrdeset godina bila sam najstarija u uredu u kojem sam radila. Moje tri kolegice sve su bile dvadesetogodišnjakinje, no unatoč razlici u godinama s njima sam se jako dobro slagala. U pauzi smo uvijek razgovarale o svemu i svačemu, ali u jednoj temi nikad nisam mogla držati korak s njima. Kad je bila riječ o chatanju i chat roomovima, nikako nisam uspijevala shvatiti kakvog to ima smisla niti o čemu je točno riječ.
- Jučer sam upoznala jako simpatičnog mladića, zove se Matija - rekla je jednog jutra Gabrijela.
- Gdje si ga upoznala? Je li zgodan? - pitala sam je znatiželjno.
- Pa, ne znam još kako izgleda, upoznala sam ga na chatu.
- Ah, tako, mislila sam da si ga stvarno upoznala.
- Joj, Valentina, naravno da sam ga stvarno upoznala! Razgovarali smo cijelu večer. Jedino nisam vidjela kako izgleda.
- Pa o tome i jest riječ! Taj Matija, koji se možda zapravo i ne zove tako, mogao bi biti i čovjek od sedamdeset godina ili neki luđak. Kako možeš znati s kim doista imaš posla i o kakvoj je osobi riječ?
- Upravo u tome i jest draž, zar ne? Ljude treba otkrivati pomalo - odgovorila mi je kao da je takav način sklapanja prijateljstva najnormalnija stvar na svijetu.
U tom trenutku i ostale su se kolegice uključile u razgovor prepričavajući svoja iskustva. Slušala sam ih postajući sve zaprepaštenija i začuđenija tom izmišljenom stvarnošću u koju su se sve one zavlačile svaku večer u očajničkoj potrazi za prijateljstvom ili, još gore, ljubavlju.
Kako je moje iskustvo bilo različito od njihovog!
Ja sam svog supruga bila upoznala na zabavi kod prijateljice kad sam imala devetnaest godina. Ratko, koji je studirao pravo, svidio mi se od prvog trenutka, a bilo mi je jasno da sam se i ja njemu odmah svidjela. Plesali smo, smijali se i šalili cijelu večer i od toga dana nikada se više nismo razdvojili.
On je nakon diplome, srećom, odmah dobio posao u jednom odvjetničkom uredu pa smo se ubrzo i vjenčali. I sada, nakon četrnaest godina braka, i dalje smo bili jako sretni zajedno.
No, u posljednje vrijeme počelo se događati nešto čudno. Ratko je prije nekoliko mjeseci počeo nositi posao kući i tako bi gotovo svaku večer dokasno ostajao pred kompjutorom završavajući ono što nije stigao na poslu. Jest da je on oduvijek volio svoj posao, ali ne do te mjere da bi provodio cijele večeri zatvoren u radnoj sobi. No, sada se događalo upravo to.
- Bit ću u radnoj sobi, imam posla. Ti odi spavati, nemoj me čekati - govorio mi je svaki dan poslije večere.
I tako sam jedne večeri, pod utjecajem svih razgovora s kolegicama o chatanju, odlučila otkriti što to izvodi moj suprug.
Vrata radne sobe bila su otvorena pa sam pokušala ući što sam tiše mogla. Nešto je pisao i bio je toliko usredotočen na to da nekoliko trenutaka nije ni primijetio da sam kraj njega. A tih nekoliko trenutaka meni je bilo dovoljno da na monitoru vidim naziv internetske stranice i napise koji su se pojavljivali jedan za drugim.
Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi jer mi je Gabrijela jednom pokazala kako izgleda stranica za chatanje. Dakle, Ratko uopće nije radio, nego je chatao!
I zaista, čim je postao svjestan moje prisutnosti, zatvorio je laptop.
- Valentina! Nisam čuo kad si ušla. Mislio sam da si već u krevetu! - uskliknuo je s očitom nelagodom.
Vidjevši kako je zbunjen i postiđen, nisam imala snage istog trenutka ga suočiti s onim što sam vidjela.
- Ustala sam da nešto popijem. Možda je vrijeme da i ti dođeš u krevet, zar nisi umoran?
- Da, imaš pravo, odmah ću doći.
No, kad sam se vratila u krevet, više nisam uspjela sklopiti oči. Po glavi mi se vrtjela samo jedna misao: moram otkriti s kim Ratko chata. I tako sam pričekala da on zaspi, a zatim sam ustala i otišla u radnu sobu odlučna da uključim njegov kompjuter i saznam istinu. No, strah da bi me mogao zateći natjerao me da odustanem od te namjere. Osim toga, tada sam na stoliću primijetila i njegov mobitel pa sam se odlučila prvo pozabaviti se njim.
Bez previše razmišljanja učinila sam ono što čini svaka zaljubljena žena - pročitala njegove SMS-ove. Ne znam što sam očekivala da ću naći, ali u svakom slučaju nisam našla ništa kompromitirajuće. Stoga sam vratila mobitel na mjesto gdje je stajao i, osjećajući se jadno zbog toga što sam učinila, ali i malo smirenija, vratila sam se u krevet.
Spavala sam loše i sutradan na poslu bila sam tako loše raspoložena da je Gabrijela to odmah primijetila.
- Čini mi se da ti treba jaka kava. Izgledaš kao da si cijelu noć provela na chatu - rekla mi je smijući se, i ne znajući da je dodirnula bolnu točku.
- Molim te, nemoj se šaliti o toj temi - odgovorila sam suznih očiju.
Gabrijela me zabrinuto pogledala.
- Što se događa? Ako želiš porazgovarati o tome, mogle bismo zajedno otići na ručak.
Prihvatila sam poziv. Imala sam potrebu izjadati se nekome pa sam joj već pola sata kasnije, kad smo otišle u naš omiljeni restoran, sve ispričala.
- Sve mu reci i odmah to raščisti s njim - savjetovala mi je prijateljica.
- Sramim se, osjećam se kao glupača.
- U tom slučaju preostaje ti samo jedno rješenje. Moraš otkriti nadimak svog supruga, a zatim ćemo s lažnim identitetom pokušati stupiti s njim u kontakt. Tako ćemo otkriti što on zapravo radi i što traži na chatu.
Zapanjeno sam je pogledala.
- Želiš li mi reći da bih ga trebala zavarati? To mi se baš ne čini pošteno.
- Kako želiš. Možeš se i nastaviti šutke gristi.
Ta me djevojka svojim riječima stjerala u kut, no možda i nije bila u krivu. Naposljetku, i Ratko je meni lagao.
- Da, možda si u pravu, ali voljela bih još malo razmisliti o tome.
Sljedeće jutro sam se jako rano probudila i otišla u kuhinju skuhati kavu. Na stolu sam vidjela Ratkov laptop. Vjerojatno je prošlu noć "radio" u kuhinji, kao što je to ponekad znao činiti. Iskušenje je bilo prejako: ovaj put sam ga ipak uključila, držeći na oku vrata spavaće sobe, u strahu da bi se on mogao probuditi. Provjerila sam povijest posjećenih stranica i pronašla ono što me zanimalo.
Otvorila sam stranicu chata i shvatila da je Ratko bio tako naivan ili možda siguran u sebe da nije čak ni izbrisao nadimak koji je koristio za pristup stranici. "Super-Ratko68", to je bio nadimak koji je odabrao.
Super-Ratko? Nisam mogla vjerovati svojim očima i zapitala sam se poznajem li uopće svog supruga. Naravno, nisam mogla ući na chat s obzirom na to da nisam znala lozinku koju koristi pa sam isključila računalo i vratila ga u isti položaj u kojem ga je prethodne večeri ostavio.
Toga sam jutra rano stigla na posao i nemirno čekala da stigne Gabrijela.
- Nećeš vjerovati, ali našla sam njegov nadimak i stranicu koju posjećuje - ponosno sam joj rekla čim je ušla.
- Bravo! Ako želiš, večeras dođi k meni pa ćemo zajedno pokušati saznati što tvoj suprug zapravo radi.
Ratku sam rekla da ću poslije večere otići kolegici da pokušamo riješiti neke stvari koje nismo uspjele na poslu. Kad sam došla Gabrijeli, ona je već bila udubljena u chatanje.
- Zar se ne bojiš govoriti o sebi potpuno nepoznatim osobama? - pitala sam i sjela pored nje.
- Pa, nitko te ne prisiljava da kažeš ono što ne želiš reći. Oni koji dolaze na chat znaju da svatko može izmisliti ime, zanimanje, dob, cijeli život ako želi. Mogućnost skrivanja iza monitora ima svoje čari. Možeš postati što god želiš, a i vrlo je lako osvojiti muškarca ovdje. No, ispričaš li previše laži, bolje je da se i ne pokušavaš s njim naći uživo!
- Da, mora da je grozno naći se oči u oči s osobom koja je posve drukčija od predodžbe koju si o njoj imala.
- Zato ja nikad ne lažem. Možda ponekad malo pretjerujem, ali sve u granicama normalnog. U svakom slučaju, nikome ne govorim da sam lijepa kao Angelina Jolie! I ne vjerujem onima koji kažu da izgledaju poput Brada Pitta.
Nakon tog razgovora učinilo mi se još nevjerojatnijim da se moj suprug Ratko, ozbiljan odvjetnik, bacio u taj nestvaran svijet.
- Samo hrabro, idemo otkriti što to radi tvoj suprug! - potaknula me Gabrijela trgnuvši me iz mojih misli.
Dala sam joj adresu stranice i Ratkov nadimak.
- Dobro, sada ćemo nas dvije izmisliti neki simpatičan nadimak da vidimo hoćemo li uspjeti privući njegovu pažnju. No, moguće je da nam i ne odgovori. Znaš, moguće je i da uvijek razgovara samo s istim osobama. Možda ima stalnog prijatelja - rekla je s nelagodom.
- Ili prijateljicu. Shvatila sam što želiš reći i upravo je to ono što ja želim otkriti - tiho sam rekla. - Bojim se da bi se to prijateljstvo s chata moglo, prije ili kasnije, pretvoriti u pravu vezu. Ako već i nije.
Gabrijela je prestala tipkati, okrenula se i pogledala me.
- Želiš li da nastavim ili bi više voljela da ne znaš što se događa?
- Nastavi, moram znati istinu.
- Slažem se. Evo, to je ta stranica, ali moramo se prvo registrirati. Kako se želiš zvati?
- Ne znam, stavi bilo koje ime. Što kažeš na "Gromovi i munje70"?
- Nije loše, zvuči zabavno! Idemo pokušati.
Gabrijela je registrirala nadimak i dodala lozinku i tada smo se odjednom našle među ostalim posjetiteljima stranice. U jednom trenutku na monitoru se pojavio nadimak Super-Ratko68: bio je online, tako znači radi svaku večer!
Kontaktirale smo ga nadajući se da ćemo privući njegovu pažnju. Prošlo je najmanje dvadeset minuta prije nego što je odlučio odgovoriti na naš pozdrav i poziv na razgovor. Tada mi je Gabrijela rekla da sjednem za tipkovnicu, a ona se diskretno udaljila uz izgovor da ide skuhati kavu.
Bila mi je jako neugodna sama pomisao da razgovaram sa suprugom a da on ne zna da sam osoba s kojom komunicira ja - njegova supruga. Osjetila sam kako me izjeda grižnja savjesti. No, sada sam već otišla predaleko i nisam mogla odustati, iako je bilo teže nego što sam zamišljala: kako da se pretvaram da sam neznanac prema čovjeku kojeg sam upoznala i za kojeg sam se udala prije petnaest godina?
Ispričao se što nije odmah odgovorio.
"Radio sam i nisam primijetio tvoju poruku. Ti si nova ovdje? Gromovi i munje: zanimljiv nadimak. Ima li to i neko značenje? Možda da se onaj tko se nađe kraj tebe osjeća kao da ga je pogodila munja?" pitao je moj suprug.
"Možda prije da mene munje lako pogađaju. No, ne želim ti smetati ako moraš raditi", odgovorila sam.
"Ma ne, nema problema, rado ću napraviti pauzu."
"Kako to da si još na poslu u ovo doba? Ti si neka super zaposlena osoba, zato nadimak Super-Ratko68?"
Osjećala sam se smiješno. Objasnio mi je da je u nekom ludom razdoblju i da ima puno posla, no nije ulazio u detalje, nego je mene pitao čime se ja bavim.
"Tajnica sam u jednom uredu", napisala sam neodređeno.
"Poput moje supruge."
Bila sam zatečena njegovim odgovorom.
"Oženjen si?" pitala sam.
"Da, godinama", neodređeno je odgovorio, "ali pustimo to, pričaj mi o sebi."
Što da izmislim? Jedino što sam željela reći jest da sam to ja, njegova supruga. I da ga nikad nisam prestala voljeti te da bih u ovom trenutku radije bila u njegovu naručju nego pred monitorom kompjutora. Naravno, nisam to napisala.
"Nema se tu puno toga reći. Imam sasvim običan posao: posao, kuća, prijatelji."
"Jesi li sretna?"
Pomislila sam da je jako neobično postaviti takvo pitanje potpuno nepoznatoj osobi.
"Bila sam donedavno, ali sada više nisam. A ti?"
Srce mi je udaralo kao ludo dok sam čekala njegov odgovor.
"I ja sam bio, ali u posljednje vrijeme sam prilično usamljen."
Pomislila sam da me tom rečenicom želi namamiti, ali bila sam u krivu. To sam shvatila čim je nastavio:
"Navečer, kod kuće, sjedam za kompjuter i između jednog i drugog poslovnog spisa ubacim poneki chat. Baš kao što to sada činim, tek toliko da se malo opustim i popričam s nekim."
"A zašto se ne opustiš razgovarajući sa svojom suprugom?"
"Više pažnje dobivam na chatu nego u svom domu, na žalost. Kao što sam rekao, osjećam se usamljeno i pomalo zapostavljeno."
Zar on to ozbiljno misli, pitala sam se. Kako je mogao takvo što reći? Upravo sam mu htjela odgovoriti i otkriti istinu, no dok sam tražila odgovarajuće riječi, počela sam razmišljati o tome kako sam se ja ponašala prema njemu u posljednje vrijeme.
Da, nekako smo se udaljili, no ni ja nisam bila bez krivnje za to. Već odavno nisam pokazivala interes za njegov posao. Navečer, dok bi on radio, ja bih gledala televiziju ili čitala, a kad bi mi prišao, ne bih ga pitala čak ni je li umoran. A vikendima bi se naša komunikacija svela na zajednički odlazak u kupovinu ili na odlazak na večeru s prijateljima.
Odjednom sam postala svjesna da već jako dugo Ratko i ja uopće ne razgovaramo. Naš se odnos polako promijenio i morala sam priznati sama sebi da nisam učinila ništa da bih ga pokušala osvježiti i oživjeti, već sam svu odgovornost za to pripisivala Ratku.
Osjećala sam se loše razmišljajući o tome, ali to je bila istina.
"Hej, Gromovi i munje, jesi li još tu?"
Izgubila sam se u svojim mislima pa je pomislio da sam se isključila.
"Da, tu sam. Oprosti, razmišljala sam. Dakle, bio si rekao da se osjećaš zanemareno."
"Da, ali možda moja supruga misli da ja nju zapostavljam zbog previše posla. U posljednje vrijeme gleda samo svoja posla, na mene ne obraća pažnju, a večeras mi je čak rekla da ide kod kolegice raditi. To se nikad prije nije dogodilo pa sam pomislio da laže. Možda je pronašla drugog."
Dvaput sam pročitala posljednjih nekoliko redaka, u nevjerici. Ova je situacija krenula neočekivanim tijekom, odvela me u smjeru potpuno suprotnom od onoga kojim sam namjeravala krenuti.
Ratko je nastavio pisati:
"Ne bih to mogao podnijeti. Oprosti mi što se jadam tebi koja me uopće ne poznaješ. Možda nisi očekivala da ću cijelu večer pričati o svojoj supruzi, ali ja sam u nju zaljubljen jednako kao što sam bio kad smo se vjenčali. Ne mogu ni zamisliti da ostanem bez nje, a ponekad savjet neznanca može biti puno iskreniji nego onaj prijatelja i osoba koje te poznaju cijeli život."
"Zašto joj jednostavno ne kažeš istinu?"
"Zato što se bojim da bih mogao saznati nešto što bi me previše boljelo. Rekao sam ti, bojim se da je ne izgubim."
Briznula sam u plač. Bila je to najnježnija ljubavna izjava koju sam ikad čula. Dragi, najdraži Ratko! Kako sam uopće mogla posumnjati u njega i izmisliti cijeli taj scenarij kako bih ga špijunirala na internetu? Ponijela sam se kao budala i bilo je vrijeme da prestanem s tim.
Isključila sam se s chata bez ikakva objašnjenja i otrčala u kuhinju, gdje je Gabrijela listala neki ženski časopis.
- Moram ići, oprosti.
- Ali ti plačeš! Što se dogodilo, Valentina?
- Sve je u redu. Čak bolje nego što sam mogla misliti. Ne brini, sve ću ti sutra objasniti, hvala ti na svemu.
Još uvijek u nevjerici, odjurila sam kući. Bilo je krajnje vrijeme da se uklone sve sumnje. Otvoreni razgovor bio je nužan. Da, jedino ispravno bilo je da priznam suprugu što sam učinila i da mu kažem koliko ga volim. Bila sam sigurna da će shvatiti.
Ušla sam u kuću, svjetla su bila ugašena pa sam pomislila da je Ratko već otišao na spavanje budući da ga je sugovornica na chatu ostavila bez pozdrava. No, ležao je i spavao na kauču pred upaljenim televizorom.
Kleknula sam do njega i pogledala ga. Bio je lijep, još ljepši nego kad sam ga upoznala. Iako je imao dugu bradu i umorno i napeto lice. Nježno sam ga poljubila u usta.
- Valentina, već si se vratila? Mislio sam da ćeš se duže zadržati.
- Ne mogu dugo biti bez tebe, previše te volim.
- Kako je to lijepo čuti! I ja tebe volim - odgovorio mi je pospano.
- Znam, ja sam ona koju još uvijek voliš kao kad smo se vjenčali, ja sam Gromovi i munje… - rekla sam polako.
Ratko me pogledao kao da nije siguran je li dobro čuo.
- Čvrsto me zagrli i slušaj što ću ti ispričati - šapnula sam dok sam se opuštala u njegovu naručju.
Znala sam da će kraj priče biti sretan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....