ISTINITA PRIČA: 'Odbacila sam fakultetsku diplomu i postala sretna kućanica!'

Emanuela, jesi li to zaista ti? - iznenadio me ženski glas iza mojih leđa dok sam gurala kolica u samoposluživanju. I prije nego što sam se uspjela okrenuti, prepoznala sam kome pripada. Nisam ga čula više od deset godina, ali nekoć sam ga svakodnevno slušala i nisam ga, dakle, nikako mogla zaboraviti.

- Sandra! - uskliknula sam okrenuvši se.

Da, to je bila ona, moja cimerica s kojom sam u vrijeme studija dijelila sobicu u blizini pravnog fakulteta. Izgrlile smo se, iskreno se obradovavši jedna drugoj, pomalo posramljene što se tako dugo nismo vidjele. Možda je za to ipak bio kriv život koji nas je odveo svaku na svoju stranu, poput vjetra koji otpuše dva lista s iste grane.

Tijekom studija Sandra i ja bile smo nerazdvojne. Dijelile smo napetost prije ispita, povjeravale si ljubavne probleme i nekoliko ljeta provele zajedno na moru. Nakon diplome ja sam otputovala u London usavršiti engleski, dok se Sandra odmah zaposlila kao pripravnica u jednom odvjetničkom uredu. Ostale smo u kontaktu i moja me prijateljica trebala doći posjetiti u London, ali iz više razloga to se na kraju nije dogodilo.

Telefonski razgovori s vremenom su se prorijedili i kad sam se vratila u Hrvatsku, Sandra je za mene predstavljala tek lijepu uspomenu. Međutim, silno sam je željela vidjeti na svom vjenčanju pa sam joj poslala pozivnicu. Splet okolnosti opet je spriječio naš susret jer je ona u to vrijeme bila na nekom kongresu u Parizu. Poslala mi je prekrasan poklon i srdačnu čestitku i to je bio naš posljednji kontakt.

A sada eto je ovdje i kao da uopće nije prošlo deset godina od našeg posljednjeg susreta. I dalje smo bile dvije najbolje prijateljice. Kad se dogodi da sretneš nekoga bliskog nakon toliko godina, ne možeš se prestati čuditi zašto si dopustio da vas vrijeme razdvoji.

- Tko bi rekao da nam je već trideset i pet godina? - komentirala je Sandra. - Izgledaš predivno, Emanuela!

- I ti.

Iskreno sam joj uzvratila kompliment, jer smo se obje zaista odlično držale. No zato naš izgled, baš kao i sadržaj naših kolica, nije mogao biti više različit nego što je bio. Sandra je bila vrlo elegantna u svojoj sivoj haljini do koljena koja je pratila liniju tijela, visokim potpeticama i torbici s potpisom. Njezin je izgled bio primjeren uspješnoj poslovnoj ženi, ali bilo je očigledno da je u samoposluživanje došla ravno s posla kako bi na brzinu kupila nešto za večeru. U njezinim je kolicima bila glavica salate, malo voća, nemasni jogurti i gotovi umak za tjesteninu. Po količini namirnica zaključila sam dvije stvari: da je držala dijetu kako bi bila tako vitka i da je najvjerojatnije živjela sama. Ja sam pak u tom samoposluživanju upravo obavljala uobičajenu maratonsku tjednu kupovinu za četiri osobe i moja su kolica bila puna do vrha. Na sebi sam imala traperice i gornji dio trenirke, pa ipak sam znala da je kompliment koji mi je Sandra uputila bio iskren jer sam bila mnogo ljepša nego u studentskim danima.

Bila sam mnogo zadovoljnija svojim životom nego tada i ne više tako nesigurna. Dvije trudnoće oblikovale su moje tijelo, grudi su mi bile broj veće, a bokovi zaobljeniji. No ono što je davalo poseban sjaj mojim očima bio je sretan i ispunjen život koji sam dugovala svome mužu i svojim dvjema djevojčicama, Miji i Jani.

- Imaš li vremena da zajedno popijemo kavu i malo popričamo? - predložila je Sandra, upitno podignuvši obrve, gesta koje sam se jako dobro sjećala. Budući da smo bile deset godina u zakašnjenju, nije bilo šanse da ne nađem vremena za takvu priliku.

- Naravno, samo još nisam završila s kupovinom. No, zamolit ću prodavačicu da skloni kolica u stranu, pa ću se kasnije vratiti po ostalo.

Sandra se nasmijala.

- Ja ću pak svoje odmah platiti i za to mi neće trebati dulje od dvije minute - primijetila je.

I zaista mi se pridružila nekoliko trenutaka kasnije i zajedno smo se uputile prema obližnjem kafiću. Vremena sam imala napretek jer je Ivor bio s djevojčicama. I ove ih je subote odveo na jahanje. Moj je muž obožavao konje i želio je naše kćeri od malih nogu priviknuti na te plemenite životinje i usaditi im strast za jahanjem. Osim toga, nakon napornog tjedna kad su se viđali praktično tek navečer, subota je bila samo njihov dan i Ivor se želio potpuno posvetiti Miji i Jani. Ja se nisam osjećala zakinutom jer sam ionako puno vremena provodila s kćerima, a k tome sam se i malo bojala konja. Ivor se šalio da se on više boji neurotičara koji subotom odlaze u kupovinu, tako da smo drage volje podijelili dužnosti. No navečer bismo obično otišli na pizzu i u kino pa nisam morala kuhati. Imala sam, dakle, dosta vremena na raspolaganju. Sandra je djelovala nervoznije i napetije od mene. Uz duboki uzdah sjela je na svoj stolac kao da joj je to prvi trenutak predaha od tko zna kada.

- Konačno! - rekla je s olakšanjem i primijetila sam da joj je lice, iako vrlo pažljivo našminkano, zapravo umorno.

- Zar radiš i subotom? - upitala sam.

- Da. Hvala bogu na tome jer to znači da mi posao ide dobro. U ovoj krizi bolje se žaliti da se radi previše nego uopće ne raditi.

- To se vidi na tebi, da znaš. Mislim, to da si uspješna žena.

Nisam pod time mislila na njezinu skupocjenu odjeću, nego na samouvjerenost kojom je zračila, sigurnost u njezinim pokretima koja je odavala osobu koja savršeno vlada situacijom.

- I na tebi isto.

Ali ovaj je put njezin kompliment bio usiljen, samo kako bi mi uzvratila, jer ja nisam bila uspješna žena, nego kućanica.

- Uostalom, drukčije nije ni moglo biti: diplomirala si s najvišom ocjenom, dobila stipendiju za usavršavanje jezika u Londonu - nastavila mi je laskati Sandra, uvjerena u ono što govori. - Hajde, učini me malo zavidnom i ispričaj mi dokle si dogurala.

Nasmijala sam se.

- Pa, ja sam glavni i izvršni direktor u svojoj obitelji, s naglaskom na sektoru kuhinje - našalila sam se. - Ne obavljam nikakve druge poslove osim kućanskih - pojasnila sam.

- Oh, Emanuela! - zaprepastila se, pretpostavivši vjerojatno da sam ostala bez posla. - Baš je bio neumjesan moj maloprijašnji komentar o onima koji previše rade i onima koji su bez posla. - Žao mi je. Kako to? Zar je i vašu obiteljsku tvrtku pogodila recesija?

Mislila je na tvrtku moga oca, koja se bavila uvozom i izvozom.

- Ne, tatina tvrtka se još uvijek dobro drži, ali ja moram misliti na drugu obitelj: dvije djevojčice od pet i sedam godina - objasnila sam joj.

- Razumijem, moraš biti kod kuće kako bi se brinula o njima - puna sućuti zaključila je Sandra.

Upotrijebila je glagol "morati", no kod mene se radilo o "htjeti". I moći, na svu sreću. Jer zahvaljujući odličnoj plaći moga muža i simboličnoj svoti koju sam svakog mjeseca dobivala od tatine tvrtke mogla sam si dopustiti da ne radim i da budem kod kuće s djecom.

Moja sestra Danijela izabrala je pak drukčiji način života. I ona je od tatine tvrtke mjesečno dobivala mali iznos, i također je bila majka dvoje djece, koju je radije povjeravala dadiljama kako bi što dulje mogla ostati u uredu.

- Ali rješenje sigurno postoji, da znaš! - nastavila je moja prijateljica dobacivši mi pogled pun ohrabrenja. Uvijek je bila takva, solidarna, i na nju se uvijek moglo računati.

- U školi djeca mogu ostati na boravku, a ti možeš pokušati potražiti neki posao na pola radnog vremena - savjetovala mi je. - Naravno, takav posao neće ti donijeti bogzna kakvu perspektivu napretka u karijeri, ali i to je bolje nego biti zatvoren u svoja četiri zida.

- Čekaj, Sandra, nije to baš tako - prekinula sam je.

Ona je uvijek jurila pred rudo. Meni je pak uvijek trebalo malo više vremena, ponekad me čak trebalo i malo pogurnuti. Tko zna bih li uopće diplomirala da moj otac nije inzistirao da obavezno završim studij kako bih dobila posao u obiteljskoj tvrtki. Puno mi je značilo što je tata vjerovao u mene i nisam ga željela razočarati.

Tata nikako nije želio vođenje tvrtke prepustiti nekom nepoznatom. Ni moja sestra Danijela nije iznevjerila tatina očekivanja. Diplomirala je pravo i zastupala našu tvrtku. Njezin je muž bio zaposlen u sektoru vanjske trgovine i unaprijedio je izvoz. Ja, međutim, nisam imala nikakvih ambicija. Sve što sam željela bilo je udati se i postati majka. Definitivno sam pripadala razdoblju postfeminizma, za razliku od moje mame, čiju su mladost obilježile militantne feministkinje koje su demonstrativno palile grudnjake. A ja sam, i to sigurno nije bilo slučajno, obožavala grudnjake. Štoviše, i korzete, i haltere.

Tko zna, možda sam bila staromodna i čeznula za vremenima kad se prema ženi odnosilo kao prema krhkijem spolu, a da se toga nije trebalo sramiti ili se boriti protiv toga. Da ne bi bilo zabune, poštovala sam slobodu svačijeg izbora, onih koje su željele nositi hlače i onih koje se nisu skidale iz suknji, onih ambicioznih i s druge strane onih kojima je uloga majke bila najdraža.

Ali činilo se da nitko ne poštuje slobodu mog izbora. Čak se i Sandra, koja je bila puna razumijevanja, morala dobro potruditi da shvati da je biti kućanica isključivo moj izbor, a ne prisila. Zapravo privilegija, jer sam se bila spremna kladiti da bi mnoge zaposlene majke željele isto, ali su, na žalost, bile prisiljene raditi jer nisu imale izbora. Jedna plaća nije im bila dovoljna za uzdržavanje obitelji.

- A kako provodiš dane kad ništa ne radiš? - upitala me Sandra, bez traga provokacije, s iskrenim čuđenjem. - Ja bih ponekad dušu dala za malo slobodnog vremena, ali s druge strane, kad nemam posla, umirem od dosade.

Nasmiješila sam se.

- Ti nemaš djecu, zar ne? - upitala sam.

Jer da ih je imala, vrlo dobro bi znala da izraz "ne raditi ništa" ne postoji u rječniku jedne majke.

Sandra je odmahnula glavom.

- Ne, još je prerano za to. Sada sam usredotočena na karijeru i trudnoća bi samo pokvarila moje dugoročne planove - uzdahnula je promiješavši šećer u kavi. - Ali, priznajem da se ponekad bojim da bi moglo postati prekasno. Imam zaručnika, ali ne živimo zajedno, već svatko u svom stanu. Osim toga, Eduard je još posvećeniji karijeri od mene. Zapravo se viđamo u rijetkim trenucima kad uspijemo uhvatiti malo slobodnog vremena i ne bih se čudila da naše sastanke počnemo dogovarati preko naših tajnica - zaključila je s gorkim humorom.

Ako je moj način života zaprepastio Sandru, njezin način mene uopće nije. Poznavala sam brojne poput nje, jedna od njih bila je i moja sestra. Iako je Danijela bila i žena i majka, njezina posvećenost poslu činila ju je sličnijom Sandri nego meni. Mogla sam točno zamisliti Sandrin stan, mada u njemu nikad nisam bila. Vjerojatno je bio minimalistički uređen, s dizajnerskim komadima namještaja, s jednom sobom pretvorenom u garderobu. Ona je tako malo jela da nije morala ni kuhati, a nije imala ni vremena za to i vjerojatno je sa svojim Eduardom večerala u restoranima. Moja je kuća pak uvijek bila prepuna razbacanih igračaka i u njoj se život odvijao dvadeset i četiri sata na dan. Baš kao i naša kolica, pomislila sam u sebi, i naša je svakodnevica bila različita, ali obje smo punim plućima uživale u njoj. Sandra je bila gladna uspjeha, ja obitelji i obje smo našle načina kako da budemo zadovoljne.

- Eto, da ti bolje objasnim… - započela sam. - To ti je kao da su moja djeca zapravo obaveze na poslu. Ujutro ustajem prva, pripremim doručak za sve, a zatim vodim djevojčice u vrtić i školu. Pri povratku obavljam dnevnu kupnju, kruh, mlijeko i namirnice za ručak, ponekad odem platiti račune u poštu ili banku. Malo pospremim po kući i već je podne. Odem po Miju u školu pa kuham ručak. Nakon ručka pomažem joj da napiše zadaću i oko pola četiri zajedno odlazimo po Janu u vrtić.

Nakon toga djevojčice obično vodim u park da se poigraju sa svojim prijateljima. Kad se vratim kući, Ivor preuzima djevojčice i uživa u igri i maženju s njima, a ja punim perilicu i peglam. Nakon toga pripremam večeru i kad konačno strpam Miju i Janu u krevet, muž i ja obično popričamo o proteklom danu, naravno ako nismo preumorni.

Sandra me pažljivo slušala.

- Čovječe, pa ti radiš više od mene - komentirala je na kraju. - Zar ne možeš zaposliti nekoga da ti pomaže? Neku ženu da ti pazi na djecu i vodi domaćinstvo?

- Mogla bih, ali ne želim. Ne bi ni bilo pošteno, jer sam se odrekla karijere upravo zato da bih se posvetila obitelji, a ne da bih se ulijenila prekriženih ruku i bila uzdržavana. Bilo bi me sram jer većina žena nije privilegirana poput mene i ne mogu si priuštiti pomoć. Zaposlene su i imaju djecu, pa ipak sve stižu.

- Ja to ne bih uspjela, eto zašto ne želim djecu - bila je iskrena Sandra.

- Ni ja ne bih i zato nisam željela karijeru - priznala sam.

- Oprosti što ti to kažem, ali zar to nije šteta? S tvojim znanjem, diplomom…

Nisam svoju prijateljicu vidjela godinama, ali izraz koji mi je uputila viđala sam godinama na licima onih koji su se zgražali i užasavali mojim životnim izborom, uvjereni da podrazumijeva frustraciju i očaj.

- Za mene bi bilo šteta ne vidjeti svoje kćeri kako rastu, odreći se uživanja u njihovu društvu tijekom dana, ne moći se opustiti uz čitanje dobre knjige. Meni se čini da je to privilegija, a ne šteta.

No zaista nisam željela trošiti riječi kako bih obranila svoj način života. Ponekad bih se znala zapitati čemu je služio pokret za emancipaciju žena, kad žena više nije bila slobodna ni da bude domaćica. Gdje je stajalo da mora biti ambiciozna karijeristica? Na žalost, moja me obitelj pokušavala usmjeravati u tom pravcu, a ja sam joj predugo pokušavala udovoljiti. Zato je i Sandrina nevjerica bila opravdana jer me ona uvijek gledala zadubljenu u knjige, u lovu na najviše ocjene, spremnu zalagati se do maksimuma. Svima sam se činila ambicioznom mladom ženom koju nitko i ništa ne može zaustaviti na putu do uspjeha. Zapravo sam se samo trudila ispuniti tatina očekivanja. A iz primjera moje majke i sestre mogla sam vidjeti isto i plašila sam se da se moje protivljenje takvom načinu života ne doživi kao nezahvalnost. Tek kad sam postala mama, sve se promijenilo i odlučila sam slijediti svoj unutarnji glas.

- Ali otkad si to toliko privržena kući? - čudila se Sandra. - Ja sam mislila da su te zanimale sasvim druge stvari.

- Željela sam da i drugi vjeruju u to - priznala sam.

Željela sam biti prihvaćena, a ta moja različitost učinila bi me strankinjom u obitelji. Mnogo sam propatila kao djevojčica, odrastajući uz roditelje koji su uvijek bili prezauzeti svojim poslom i nisu imali vremena za mene i sestru. Danijelu, izgleda, to nije previše diralo, ali ja sam obećala samoj sebi da ću svojoj djeci posvećivati više vremena. No, tada još nisam znala koliko je to teško izvedivo kad radiš cijeli dan. Nakon Mijina rođenja odlučila sam porazgovarati s Danijelom.

- Zar se ponekad ne osjetiš shizofrenično, razapeta između kuće i ureda, između obitelji i karijere, igrajući istodobno ulogu žene, majke i odvjetnice? - upitala sam je jednoga dana.

Mia je tada imala četrnaest mjeseci i ja sam se dva mjeseca prije bila vratila na posao.

- Neprestano! - nasmijala se. - Ali tu nema pomoći, Emanuela, to je sudbina žene dvadeset i prvog stoljeća.

- Ah, onda sam se ja trebala roditi prije sto godina. Jesi li sigurna da ti zaista to želiš?

- Naravno - odgovorila mi je bez imalo oklijevanja. Zatim mi je dobacila sumnjičav pogled. - Zašto, zar ti ne želiš? - glas joj je zazvučao optužujuće.

- Pa želim - slagala sam ne želeći joj priznati svoje nedoumice.

Zapravo su to drugi željeli od mene. To je bio danak emancipacije koji je ženski rod osjećao na svojoj koži. Neke su žene bile prisiljene na dvostruke uloge zbog financijske situacije, dok su druge, poput Danijele, smatrale da majčinstvo i karijera idu zajedno.

- No ponekad se pitam ne bi li moglo biti drukčije - pokušala sam ponovno.

- Na primjer?

- Pa, ne znam, biti kod kuće s djecom, na primjer, kao što su to radile naše bake.

Eto, ispalila sam, a moja je sestra odmah skočila na noge.

- Naša je baka bila prva žena u našem gradu koja se bavila javnim radom - podsjetila me. Na svu sreću, mi pripadamo obitelji koja nikad nije bila podložna muškoj dominaciji i seksizmu.

Ne, bile smo samo zadojene feminizmom, pomislila sam.

- I, na svu sreću, imale smo divnog oca koji nas nikada nije diskriminirao, već nam je priznavao ista prava i dodjeljivao iste dužnosti kao da smo mu sinovi - nastavila je Danijela. - Pokušavaš li mi možda reći da tvoj muž ne cijeni to što radiš? - nagađala je, krivo protumačivši moju izjavu. - Možda se boji da ne budeš uspješnija od njega?

Kad sam upoznala Ivora, radio je kao moja zamjena dok sam bila u Londonu. Na kraju sam uspjela uvjeriti oca da je upravo on pravi čovjek za to mjesto koje je tata namijenio meni. Danijelina insinuacija nije imala nikakva smisla i razljutilo me što je uopće mogla posumnjati u mog muža. Ja sam bila kriva za to, jer nisam imala hrabrosti svojoj obitelji otvoreno priznati svoje stavove.

Ivor je uvijek bio spreman podržati svaku moju odluku, nije me ni na što nagovarao niti radio ikakav pritisak na mene i možda upravo zato nisam znala što da učinim. Ali zato sam vrlo dobro znala što ne želim: raditi, iako se su se i uloge majke i kućanice slobodno mogle nazvati zanimanjem, jer nismo bez razloga Danijela i ja plaćale spremačicu i djevojku koja nam je čuvala djecu. Eto, to sam pokušavala reći svojoj sestri, ali nisam imala hrabrosti, kao da je to bila moja krivnja.

A možda je zapravo i bila moja krivnja što nisam uspijevala uskladiti svoje obaveze. Činilo se pak da Danijela uspijeva sve. U redu, ne baš sve. Jednog petka uvečer, prolazeći pokraj njezina ureda, primijetila sam da u njemu još gori svjetlo. Zatekla sam je za radnim stolom zatrpanim brdom papira.

- Nemoj se dugo zadržati - savjetovala sam je ne želeći da moji nećaci večeraju sami, kao što se često događalo nama dok smo bile male. Bilo mi je žao i zbog moje sestre koja, čini se, nije shvaćala što propušta.

- Radi se o onom čovjeku koji nam nije isporučio robu koju smo platili - objasnila mi je masirajući si umorne oči.

Tko ju je tjerao da ostane u uredu, umjesto da ide svojoj djeci? Sudsko ročište bilo je zakazano tek za idući mjesec i imala je dovoljno vremena do tada, ali izgubljene trenutke sa svojom djecom više nikad neće moći nadoknaditi.

Ali, to je tako, kad si u stresu, ne znaš se zaustaviti, možda zato što se bojiš da se neće raditi samo o trenutku predaha, već o nesposobnosti da se opet pokreneš. Upravo to se meni dogodilo nakon druge trudnoće, kad više nisam imala snage vratiti se na posao. Zapravo, imala sam snage prestati raditi.

- Morat ću i sutra doći u ured kako bih završila ovaj slučaj, a možda i u nedjelju - nastavila je Danijela.

- Ali sutra tvoja Laura pleše! - podsjetila sam je. Bože mili, ona je bila majka, ta zar sam je ja morala podsjećati da joj kći nastupa?

- Znam, ali neću moći doći. Ovaj mi je slučaj sada na prvom mjestu - odvratila je.

Ja sam pak u tom trenutku pomislila kako ne želim da mi itko ili išta u životu bude na prvom mjestu osim moje Mije.

- Doći će joj pljeskati tata, baka i djed, ti i Ivor. Bit će još nastupa, hvala Bogu, nije joj ovo zadnji - dodala je moja sestra, primijetivši moj zaprepašten izraz.

Ali Lauri je bilo dovoljno da joj mama ne dođe na jedan nastup pa da se osjeti povrijeđenom. Otplesala je dobro, ali izraz lica bio joj je toliko razočaran da nije bilo teško pogoditi kako se osjeća.

Ja nikad neću dopustiti da me posao spriječi da sudjelujem u važnim trenucima života moje djece, zaklela sam se samoj sebi. No, nekoliko dana poslije tog petka, kad sam se vratila kući, otkrila sam da je Mia napravila prve korake dok me nije bilo, hodajući prema raširenim rukama tete čuvalice. Suze koje su mi krenule niz obraze nisu bile samo odraz ganutosti, već i žaljenja i samopredbacivanja. U takvom me stanju zatekao i Ivor.

- Živim život koji ne želim živjeti - rekla sam mu.

- Ovaj sa mnom i Mijom? - začudio se, zbunjen.

- Upravo suprotno, vas dvoje ste mi sve na svijetu, ali premalo vas viđam i premalo uživam u vama. Razapeta sam između osjećaja dužnosti i osjećaja krivnje.

- Kako to misliš, razapeta? - upitao je Ivor, a zatim, kao da je iznenada sve shvatio, upitao me: - Zašto ne pokušaš samo biti ono što jesi?

Privukao me k sebi i ja sam pomislila kako se jedino u njegovu zagrljaju osjećam zaštićenom od svih sumnji koje su me opsjedale. Naša druga kći začeta je upravo te noći i budući da je trudnoća počela s komplikacijama, ginekolog mi je propisao strogo mirovanje, tako da mi nitko iz obitelji nije mogao ništa predbaciti kad sam otišla na prijevremeni porodiljni dopust. S Janinim rođenjem dobila sam razlog više da se ne vratim na posao.

- Neću to moći - rekla sam kroz suze, bacivši se mužu u zagrljaj kad mi se porodiljni dopust počeo bližiti kraju.

Iako sam ga mogla produljiti, nisam to željela, jer sam htjela biti mama na puno i neodređeno vrijeme.

Tako smo Ivor i ja sjeli za stol i počeli računati možemo li se izvući samo s njegovom plaćom. On je dobro zarađivao, ali trebalo se brinuti o četveročlanoj obitelji. Moj je otac Danijeli i meni, kad smo postale punoljetne, darovao mali postotak udjela u vlasništvu svoje tvrtke i simboličan mjesečni postotak od ostvarene dobiti, što je bila više simbolična gesta, kako bi nas učinio odgovornima. Ostatak smo trebale zaraditi same, a ja sam znala da, budem li dala otkaz, neću više ništa zaraditi.

- Tvoja će zarada biti zdravlje i dobro raspoloženje - rekao mi je Ivor. - I djevojčice će sretnije odrastati budeš li ti s njima.

- Zar to nije rizik? Može li se samo s jednom plaćom osigurati budućnost dvoje djece? - bila sam sumnjičava.

- Ne znam, ali znam da se može ulagati u sadašnjost i da će naše kćeri znati cijeniti dobrobiti mamine prisutnosti. No, nekih ćemo se stvari morati odreći i odrediti drugačije prioritete.

Jedino čega se nisam željela odreći bilo je vrijeme provedeno s mojim najbližima, to je bio moj jedini luksuz.

- S druge strane, ako ostaneš kod kuće, srezat ćemo troškove čuvanja djece i čišćenja kuće - podsjetio me Ivor. - K tome, ako nam bude teško, uvijek se možeš ponovno vratiti na posao. Siguran sam da će ti tata uvijek čuvati mjesto u tvrtki.

- Ja ne bih bila tako sigurna u to. Moji roditelji neće mi nikad oprostiti tu moju odluku. Ni Danijela.

- Emanuela, oni samo žele da ti budeš sretna. Ali ne vide te kao kućanicu, to im je potpuno neshvatljivo. No kad uvide koliko si sretna, njima će prvima biti drago zbog toga, vjeruj mi.

Moj je muž bio u pravu jer je to na kraju ispalo lakše nego što sam mislila. Zapravo, ne baš odmah: tata je isprva bio očajan, daleko od toga da je bio sretan zbog mene!

- Sav taj novac koji sam potrošio na tvoj studij… - negodovao je. - Gdje smo samo pogriješili, tvoja majka i ja? Možda smo ti bili loš primjer?

Ah, ovisi o točki gledišta. Bili su dvoje vrijednih i poštenih radnika, ali i dvoje odsutnih roditelja. Uvijek su se trudili da meni i sestri bude dobro, da ni u čemu ne oskudijevamo i da nam omoguće najbolje obrazovanje. No zaboravili su nam posvetiti svoje vrijeme i provoditi ga zajedno s nama.

Ali nije imalo smisla vraćati se u prošlost. Željela sam se okrenuti budućnosti i posvetiti svojim kćerima. Međutim, dugo sam osjećala suzdržanost svojih roditelja, kao da se nikako nisu mogli pomiriti s mojim izborom. Sve dok jednoga dana tata nije komentirao, promatrajući me kako se igram sa svojim djevojčicama:

- Ti si zaista divna majka.

Imala sam osjećaj kao da mi je konačno dao svoj blagoslov. Danijela, koja je bila uz njega, potvrdila je njegove riječi.

- Toliko si dobra mama da bih ti najradije i ja povjerila svoju djecu na brigu - našalila se, izrazivši na taj način svoje odobravanje.

I sada, evo nas ovdje, Sandra i ja, dvije suprotstavljene ženske uloge, ona majke i ona poslovne žene. A između nas dvije nalazila se Danijela, koja je istodobno pokušavala objediniti obje uloge. Tko je bio u pravu, a tko u krivu? Sve i nijedna, očigledno, jer nije postojalo apsolutno pravilo što je dobro, a što loše, već samo ono što je bilo prikladno za svaku od nas.

- Jesi li sretna? - upitala me Sandra.

A kako ne bih bila? Štoviše, morala sam biti sretna, drugačije nije moglo ni biti, zbog svega onoga što mi je život pružio. Imala sam dvije prekrasne djevojčice i divnog muža. Mali vrt u kojem sam uzgajala cvijeće. Lijepu kuću o kojoj sam se voljela brinuti i uređivati je do najsitnijeg detalja, često i vlastitim rukama. Sama sam sašila zavjese za kuhinjski prozor, restaurirala komade namještaja, prebojila parkete u bijelo. Djevojčice su mi pomagale u svemu, pune oduševljenja i ja sam bila jako ponosna na njih. Kao da to nije bilo dovoljno, iako je, zapravo, meni bilo i više nego dovoljno, mogla sam se vratiti na posao ako se jednoga dana bude ukazala potreba za tim. Znala sam da bih se bez tog sidra spasa teško odlučila ostaviti posao i napraviti tako velik korak u nepoznato.

Jesam li bila sretna? Mnogo više od toga. Bila sam ispunjena i osjećala se privilegiranom što mogu voditi tako divan život.

- To se vidi, znaš li? Izgledaš kao sretna žena - komentirala je Sandra, upotrijebivši iste riječi kojima sam maloprije ja opisala nju i njezin uspjeh na poslovnom planu. Moj je uspjeh pak bila moja obitelj. Nisam bila žena od karijere, već kućanica. I ponosila sam se time.