Olgice, dušo, smiri se. Hajde, sve će biti dobro. Molim te, smiri se! Još se živo sjećam kako sam pokušavala umiriti našu kćer tada, prije jedanaest godina. No, jedva da sam je stizala pratiti pogledom kako je ubrzano hodala gore-dolje po sobi. Djelovala je kao da je luda. Njeno lijepo mlado lice bilo je žarko zajapureno, a iz krupnih zelenkastih očiju sijevale su munje. Vatreno crvena kosa vijorila se za njom poput zastave.
- Ne mogu vjerovati. Eto, ne mogu vjerovati! - ponavljala je hodajući poput razjarene lavice u kavezu.
- On meni da nabije nogu. On meni! Hajde reci, je li to tebi normalno?
Poznavajući svoju kćer, ali i dotičnog dečka koji je tako uzburkao njezine emocije, takvo što mi nije bilo iznenađenje. Pomislila sam to čim sam ih jednom prilikom slučajno srela u gradu kako hodaju zagrljeni i tom prilikom upoznala Tina. Ona me kasnije danima maltretirala da priznam kako je dotični "božanstveno zgodan", "meden", "neodoljiv" i što ja znam što još sve ne, ali ja sam u njemu vidjela samo vraški umišljenog i egocentričnog klinca, baš kakva je bila i moja kći. Odmah mi je bilo jasno da takva veza neće moći biti dugog vijeka. Oboje su bili suviše nezreli i usredotočeni na sebe. I, moj me nos nije prevario.
- Onda? Je li tebi to normalno? - razdražljivo je povisila ton kad joj nisam odmah odgovorila na pitanje.
- Što to, milena? Ah, misliš to što je prekinuo s tobom? Ne, naravno da je to skroz nenormalno - lagala sam birajući radije liniju manjeg otpora.
- Mogao je biti sretan da ima djevojku poput mene. Presretan! Debilčina obična! - žestila se Olga.
- I zamisli, molim te, što mi je rekao: da sam razmažena i da mu se više jednostavno ne da biti sa mnom. Njemu se ne da! Kao da se meni dalo ići s njim na sve one glupe tekme i družiti se s onim njegovim tupavim prijateljima. Sve odreda seljačinama!
To je bila moja Olga. Ohola mala princeza kojoj ništa i nitko nije bio dovoljno dobar. Htjela sam je upitati zašto je uopće bila u vezi s tim dečkom ako joj je bio toliko bezvezan, ali sam se na vrijeme zaustavila. Bila sam svjesna da bi je takvo pitanje samo gurnulo preko ruba i izazvalo novu provalu bijesa. Zato sam se radije ugrizla za jezik, ne mogavši se ne zapitati shvaća li Berislav što joj čini svojim odgojem.
Dan kad je Olga stigla na svijet bio je hirovit i svojeglav baš kao ona. Iako je od tada prošlo dvadeset i osam godina, sjećam se tog travanjskog ponedjeljka kao da je bio jučer. Ujutro je najprije padala kiša i grmjelo je, oko podneva je nakratko zasjalo sunce, da bi se u poslijepodnevnim satima iz tustih oblaka prosuo debeli snijeg. Olga se rodila negdje između onog sunčanog i snježnog razdoblja, zadržavši u svom karakteru upravo tu oprečnost. Berislavu, koji je u to vrijeme navršio četrdeset godina i kojem je brak sa mnom bio već drugi, Olga je bila prvo dijete i bio je izvan sebe od sreće.
- Pogledaj je. Ne, ozbiljno ti govorim, pogledaj je! Jesi li ikad vidjela ljepše dijete? Crvenokosa je na moga djeda Janka - izjavio je ponosno. - On je imao kosu crvenu poput bakra. Bili smo vrlo bliski nas dvojica, znaš. Sjećam se kako mi je pričao da je u mladosti volio jednu Olgu, pravu ljepoticu. Nesreća je bila u tome što je ona bila iz bogate obitelji, a on običan dečko, nedovoljno dobar za njene roditelje. Navodno su se potajno strastveno voljeli, no kad su njeni saznali za njihovu vezu, otpremili su Olgu kriomice u neki samostan i Janko je nikad više nije vidio. Jadni djed. Godinama ju je pokušavao naći, ali bezuspješno. Na kraju je upoznao moju baku i oženio se njome, no mislim da Olgu nikad nije prebolio.
Priča je bila vrlo dirljiva, no zašto mi ju je odlučio ispripovijedati u bolnici baš u tom trenutku kad je prvi put ugledao našu kćer, shvatila sam tek kad ju je završio.
- S obzirom na to da malena ima kosu na moga djeda, a da je on cijeloga života maštao o svojoj neprežaljenoj Olgi, mislim da bismo joj trebali dati upravo to ime - Olga.
Sjećam se kako sam bila zbunjena i kako sam ga u onom trenutku bespomoćno gledala. Olga... Nije mi to ime bilo ružno, daleko od toga, no ja sam od četvrtog mjeseca trudnoće, otkada sam saznala da nosim djevojčicu, razmišljala o Ani, Maji, Ivi. Olga? Ne, to nipošto nije bio moj izbor.
- Bit će Olga! - zaključio je Berislav prepun ponosa, gledajući kao hipnotiziran u svoju kćer. - Olga, ljepotica nad ljepoticama! Uvijek ćeš biti najljepša od svih i nikad te nitko neće biti dostojan!
Tada u njegovim riječima nisam nalazila ničeg uznemiravajućeg. Svaki otac misli tako za svoju kćer, ili? Tek mnogo godina kasnije, kad sam se osvrnula unatrag, shvatila sam da su njegove riječi bile nešto poput kletve zle vile u Trnoružici.
Olga je zaista izrasla u ljepoticu, baš kao što je to njezin otac i predviđao, i to takvu da njezina ljepota nigdje nije mogla proći nezapaženo. Ipak, ono što je mene iz godine u godinu sve više brinulo bio je njezin karakter. Iako sam se svim silama trudila usaditi joj skromnost, poniznost i dobrotu, Berislavov utjecaj je prevagnuo. Olga je bila lijepa, ali obijesna, tvrdoglava i bahata. I iako je sve to bilo očito još dok je bila djevojčica, pravi problemi nastupili su kad je ušla u pubertet i počela nizati ljubavne neuspjehe. Tin, zbog kojeg je ludovala u svojoj sedamnaestoj, bio je njezino prvo ljubavno razočaranje. Nakon njega uslijedila je veza sa Svenom, zatim Mislavom, pa Jakovom, i sve odreda su završavale tako da je Olga bivala napuštena.
- Što je svim tim idiotima? Zašto me ostavljaju? Umjesto da zapale svijeću u znak zahvale što ih netko poput mene hoće uopće pogledati, oni mi okreću leđa. Evo, sad me i ovaj glupan ostavio. Mama, što se to događa? Imam osjećaj kao da sam ukleta!
Gledala sam sa sažaljenjem u svoju kćer, pokušavajući pronaći riječi kojima ne bih izazvala novu erupciju njezina bijesa.
- Slušaj, zlato - polako sam započela. - Ti si prekrasna djevojka. Prava ljepotica. Tko god te vidi, ostane očaran tvojim izgledom. Nema dana da ne čujem komplimente na račun tvog izgleda. "Mala vam je predivna, prekrasna, božanstveno lijepa…", tako mi govore.
Olga me pažljivo slušala. Činilo se da moje riječi padaju na njenu ranjenu dušu poput melema i ona ih je gladno upijala poput spužve.
- Dakle, tvoj izgled ne može biti i nije nikako sporan kad su u pitanju tvoje ljubavne veze.
Ovdje se složila sa mnom kimanjem glave.
- Ipak, negdje postoji problem - nastavila sam oprezno.
- Da, naravno da postoji: u tim idiotima! - zasiktala je, odmaknuvši bahatom kretnjom pramen crvene grive s lica.
- Moguće - kimnula sam polako. - A onda opet…
- Što?
- Možda nekakav problem ipak postoji i u tebi - konačno sam se odvažila ispljunuti istinu.
- U meni? - Olga se ironično iskesila i uprla ruke prema sebi. - U meni?!
- Da, dušo. U tebi - odlučno sam ponovila svoju tvrdnju od malo prije.
Sve je to zapravo moja greška, razmišljala sam dok sam je gledala kako afektira, prevrće očima i uzdiše. Ja sam počinila užasan propust. Ja sam podbacila kao majka. Nisam smjela dopustiti Berislavu da prevagne njegov odgoj, da joj usadi u glavu stvari koje su bile nedopustive. Nisam smjela šutke slušati kako je uvjerava da joj nitko na svijetu nije ravan i da se prema svima treba odnositi kao prema podanicima.
- Ti si kraljica za sve te glupane - govorio joj je - i tako se i ponašaj. Zapamti, Olgice, oni su samo bijednici koji trebaju biti sretni da plešu kako ti sviraš. Kud ti okom, oni skokom. Je li ti to jasno, princezo moja?
Od najmanjih nogu tako joj je govorio i svi moji pokušaji da učinim od nje skromnu, realnu i normalnu djevojku pali su u vodu. No, nisam smjela tako ustuknuti pred Berislavom, trebala sam biti upornija. Možda sam mu trebala otvoreno uvjetovati da ću se razvesti od njega nastavi li tako trovati dijete. Možda…
- Mama! - Olgin glas me trgnuo iz razmišljanja. - Što si se tako zamislila? Tu mi govoriš da je problem za sve što mi se događa u meni, a onda se poput luđakinje zagledaš u jednu točku i zanijemiš!
- Oprosti… - nakašljala sam se. Da sam barem mogla razgovarati otvoreno sa svojim djetetom. Da sam joj mogla iskreno reći ono što mislim, bez straha od njenih burnih reakcija. Ali nisam. I previše sam dobro poznavala svoju kćer. Ona bi mi skočila ravno u oči da sam joj rekla kako nitko ne voli hladne, razmažene, hirovite, egocentrične i prgave osobe poput nje. Što bi tek bilo da sam joj rekla kako se nitko u njezinoj blizini ne može osjećati dobro jer ona vidi samo sebe. Katastrofa! Zato sam odabrala liniju manjeg otpora.
- Olgice, zlato - još jednom sam pročistila grlo. - Kad sam ti rekla da je problem možda i u tebi, nisam mislila ništa loše.
Dva para mačkastih očiju sad su me gledala malo manje ljutito, ali još uvijek ispod namrštenih obrva.
- To ti je jednostavno tako u životu. Znaš kako se ono kaže, da svako lice ima i svoje naličje, da svaka batina ima dva kraja, da nikad za svađu nije kriv jedan. Eto, tako je vjerojatno bilo i s tim tvojim dečkima. Jesi li se ikad upitala nisi li negdje i sama pogriješila?
- Hah! - sad se Olga glasno nasmijala zapljeskavši dlanovima kao da mi aplaudira. - Majčice, ti mora da se šališ!
Ne, očito je svaki argument bio besmislen. Berin otrov isuviše je duboko prodro u nju. Punih dvadeset godina punio joj je glavu raznim glupostima o tome kako je ona "princeza", "neprikosnovena kraljica", "nedodirljiva"… Nikakvo čudo što se ovako ponašala kad je odrasla u uvjerenju da svi muškarci u njenom životu moraju ljubiti tlo po kojem ona hoda.
- Mene jedino tata razumije! - izjavila je uputivši mi pogled pun prezira. - Njemu je jasno da su to sve bijedni crvi koji mene ne zavređuju. Ne znam zašto ti nikad nisi na mojoj strani. Kakva si ti to majka?
Njene su me riječi ubole tako oštro da sam doslovce osjetila fizičku bol u grudima. Zaista, kakva sam ja to bila majka koja je skakala na svaki njezin mig, ispunjavala svaki njezin hir, trudila se udovoljiti joj iako je to praktički bilo nemoguće?
Odjednom se u meni nešto prelomilo. Taj neprijateljski pogled uperen u mene učinio je da na trenutak zaboravim da se radi o mojoj rođenoj kćeri i sad je preda mnom stajala samo mlada, bezobrazna i drska žena. Prvi put u životu osjetila sam potrebu uzvratiti joj jednakom mjerom.
- Ti ćeš mene pozivati na red! Ti! - podbočila sam se rukama o struk. - Mene koja sam cijeli svoj život podredila tebi i tvom ocu. Vama koji se uvijek prema meni ponašate kao da ste neka povlaštena kasta. Jednako kao što se s omalovažavanjem odnosite prema svima drugima oko sebe, tako i na mene gledate svisoka. Ja vam ovdje služim samo kao nužno zlo, zar ne? Netko tko vam kuha, pere, ugađa. Ali, kad treba nešto reći, dati svoje mišljenje, onda me odmah drsko poklopite!
- Pa kad uvijek izvališ neku glupost - Olga je zafrknula svojim malim, prćastim nosom. - Kao evo sad: ja tu očajavam zbog onog bijednika Jakova koji me nogirao, a ti, što činiš ti? Umjesto da me podržiš i utješiš, ti tražiš krivnju u meni!
Odmahnula sam rukom. Odjednom sam se osjećala umornom i nisam imala snage za nastavak ovakvog razgovora. Doduše, u meni se s jedne strane lomila majčinska ljubav, koja je željela učiniti sve kako bi pomogla svome djetetu, no s druge strane se u meni rodio duboki otpor prema tretmanu kakav nisam zasluživala.
- I što sad? To je sve što mi imaš reći? Ili bolje ne reći! - inzistirala je na daljnjem razgovoru, no ja sam joj već bila okrenula leđa. Bez riječi sam se uputila u hodnik, uzela s vješalice kaput i izašla.
Dok sam hodala vlažnom cestom koju je netom oprao proljetni pljusak, vrtjela sam u glavi film unatrag. Koliko sam već trpjela ovakvo Olgino ludilo zbog nesretnih ljubavi? Tri godine, četiri? U svakom slučaju, previše dugo! Taman dok sam ulazila u tramvaj koji me trebao odvesti do kvarta u kojem živi moja sestra, zazvonio mi je mobitel u torbi. Bio je to moj muž. I bio je ljut.
- Mirela, što sad opet izvodiš?
- Molim? - dlanom jedne ruke pokrila sam slobodno uho kako bih ga bolje čula. Buka u tramvaju bila je tako jaka da nisam bila sigurna jesam li ga dobro razumjela.
- Pitao sam te koji ti je vrag? Olga me maloprije nazvala, plače k'o kišna godina. Kaže da je ti optužuješ za Jakova, da je ona kriva što ju je on ostavio. Jesi li ti normalna, takvo što joj ići govoriti? Hvala Bogu da se riješila tog kretena. I umjesto da joj to tako prezentiraš, ti joj stvaraš osjećaj krivnje. Ne mogu vjerovati, Mirela!
- Ti si, Bero, jedna obična… - kraj rečenice izgubio se u škripi tračnica.
- Što?
- Rekla sam ti da si… - tramvaj je ponovo došao na ravnu dionicu i buka je naglo utihnula, a ja zastala u pola rečenice. Ovaj put bi vjerojatno jasno čuo da mislim kako je budala, ali i svi putnici u tramvaju.
- Mirela - Berislavov glas je bio nabijen nervozom. - Ti stvarno možeš izludjeti čovjeka! I kamo sad uopće ideš? Ja ću uskoro doći doma.
- Dobro - rekla sam, a u sebi pomislila kako me baš briga. Cijelog života sam se trudila dočekati ga doma s toplim ručkom, no sad mi se odjednom živo fućkalo. To što je mene tretirao kao komad pokućstva koji nema pravo glasa, to sam mu još i mogla tolerirati. No to što je učinio našoj kćeri bilo je neoprostivo. Od lijepe djevojke učinio je stvorenje koje, odjednom sam u to bila sasvim sigurna, zbog svoje oholosti nikad neće pronaći sreću.
- Kakvo iznenađenje! Jura, pogledaj tko nam je došao! - moja sestra Renata radosno me zagrlila i brzo povukla u unutrašnjost hodnika.
Na njen povik na vratima se pojavio i moj šogor. Sretno su mi se smiješili, a onda su se njihova lica smrknula kad sam briznula u plač.
- Čuj, ja te stvarno potpuno razumijem - rekla je Renata kad sam joj se jecajući izjadala. - Ti znaš koliko volim Olgu, ali lagala bih kad bih rekla da nisam primijetila tu njenu oholost. Znaš da sam ti to već jednom prilikom i natuknula - podsjetila me. Kimnula sam glavom. Sjećala sam se.
- Znam da joj nisi ti to usadila - rekla je uhvativši me za ruku. - Nas su roditelji uvijek odgajali da budemo pristojne, skromne i ponizne. Možda i previše. No, s druge strane, bolje i tako nego parati nosom nebo. Ne razumijem kako Berislav ne vidi da joj takvim odgojem ne čini uslugu.
Ništa moj blesavi muž nije vidio, to je bila istina. Doslovce lud za kćerkom od prvog trenutka otkad se rodila, izgubio je svaki pojam o tome što je ispravno, a što ne.
- Ne znam, Renči - zamišljeno sam se ugrizla za usnicu. - Zaista ne znam kako će to sve završiti. Njih dvoje su klan koji je uvijek protiv mene. Što god ja rekla ili učinila, ona i Bero me poklope i tjeraju po svom. Znam si ponekad predbaciti da sam se trebala drukčije postaviti prema Beri dok je Olga još bila mala, ali znaš ga kakav je. Nije se lako suprotstaviti čovjeku poput njega.
Renata je kimnula glavom. Ona se znala često zakvačiti s mojim mužem i redovno bi ona bila ta koja bi se povlačila iz diskusije. On jednostavno nikad nije odustajao od svog.
Još sam neko vrijeme ostala kod svoje sestre, a onda se oprostila od nje i šogora i krenula kući. Osjetila sam kako me podilazi jeza pri samoj pomisli na smrknuta lica koja će me ondje dočekati. I bila su smrknuta, baš kao što sam i predviđala.
- O, vratila nam se uvrijeđena gospođa - rekao je Bero kad sam ušla u dnevni boravak.
- Nisi se trebala truditi. Ionako ti nije stalo do nas. Baš tebe briga što se sa mnom događa - nadovezala se Olga istim uvrijeđenim tonom.
Osjetila sam kako krv kipi u meni. Kad su točno stvari izmakle kontroli? Kad su me njih dvoje počeli tretirati kao manje vrijedno biće?
- Idem leći, boli me glava - rekla sam i brzo nestala u spavaću sobu.
Nisam lagala. Zaista mi je bubnjalo u sljepoočicama. I opet sam tijekom kratkog boravka kod svoje sestre mogla zaključiti kako ima obitelji koje žive normalno. Kod kojih svi imaju jednako pravo glasa i nitko nikoga ne omalovažava. No, ondje su svi stajali čvrsto s obje noge na zemlji. Renata i njezin muž nisu kovali svoje dečke u zvijezde. Nisu ih uvjeravali da su kraljevi koji trebaju mijenjati djevojke poput čarapa. Naprotiv, obojica mojih nećaka su uz studij i radili i pomagali mojoj sestri u kućanstvu. Za razliku od njih, moja Olga nikad nije digla ništa teže od žlice. Usisavanje, pranje, peglanje, kuhanje - sve su to za nju bile nepoznanice. Otkada se to jedna princeza trebala baktati s poslovima koji su bili namijenjeni isključivo običnim smrtnicima? A ona je bila upravo to: tatina princeza.
Ležeći u krevetu, mogla sam čuti razgovor oca i kćeri u dnevnom boravku koji je u isprekidanim intervalima dopirao do mene. Raspravljali su o meni, o Jakovu te konačno o tome kako "nitko nije vrijedan njenih suza". Po tom sam se pitanju slagala s Berom, no kako on nije shvaćao da je upravo on bio taj koji je Olgu činio nesretnom.
Godine su prolazile, a neke stvari se jednostavno nisu mijenjale. Uslijedili su novi i novi ljubavni brodolomi. Moja nadanja da će moja kći shvatiti u čemu griješi pokazala su se uzaludnima. Iako joj se bližila trideseta, Olga je i dalje gledala na sve oko sebe svisoka, i kako bi neka ljubavna romansa započela, tako bi brzo i završila. Nitko nije želio trpjeti njeno osorno ponašanje, čak ni po cijenu da ima takvu ljepoticu za djevojku. Olga i dalje nije shvaćala što joj se događa, a njezin tatica ju je i dalje zdušno podržavao.
- Ma tko ga šiša! - mahao je rukama kad bi mu se požalila na nekog dečka. - Neka samo ide, široko mu polje! Gubitak je njegov, a ne tvoj, mišiću. Vidiš da je to budala čim je u stanju odreći se djevojke poput tebe. Znaš kad će on ponovno naći takvu ljepoticu? Nikad, pa ni tada!
Najgore od svega bilo je to što je Olga gledala u svog oca kao u Boga. Njegova riječ bila je za nju zakon, dok bi joj sve što bih joj ja govorila na jedno uho ušlo, a na drugo smjesta izašlo. A onda se jednoga dana dogodilo nešto što nitko nije mogao očekivati. Najmanje Berislav, koji je ostao užasnut. Naša kći se nakon jednog, za nju vrlo bolnog raskida, preko noći preobratila. Moj muž i ja smo umalo pali u nesvijest kad nam je priopćila svoju odluku.
- Tako će biti najbolje - govorila je monotonim glasom, kao da je drogirana. Do tog joj je dečka, prema kojem je možda prvi put u životu gajila dublje osjećaje, naime bilo stalo više nego do svih drugih zajedno. Prvi put sam primijetila da se čak trudi ugoditi mu, no neke stvari, koje su poput otrova ušle u njenu krv, nisu se dale tek tako promijeniti. Ma koliko se trudila potisnuti svoju prgavu narav, ona je svako malo izlazila na površinu, kulminirajući histeričnim ispadima i konačnim povlačenjem njenog voljenog.
- Očito je da nikad neću moći imati normalnu vezu pa mi je onda najbolje da se prestanem i truditi - govorila je sliježući ramenima.
- Jesi li ti uzela nešto, zlatice? - upitala sam je sa strahom. Djelovala mi je zaista kao da je pod utjecajem nekakvih droga. No, zapravo je samo bila pijana.
- Vidjet ćeš - frfljala je - bit ću najljepša časna nadaleko i naširoko. Tata će biti ponosan. Hoćeš li, tatice? Uostalom, nije li i ona Olga, ona djedova neprežaljena ljubav po kojoj si mi dao ime, završila u samostanu? Valjda si potajno priželjkivao da se takvo što dogodi i meni.
Nikada ranije Bero nije povisio ton na nju, no sad je vikao tako da su mu iskočile žile na vratu.
- Sram te bilo, ovako se napiti i lupetati! Priliči li takvo što djevojci poput tebe?
- A kakva sam ja to djevojka, molit ću fino? - smijuljila mu se u lice. - Vidiš da me nitko neće. Preostaje mi još jedino nadati se da će me htjeti dragi Bog!
- Olga! - sad sam i ja podviknula na nju. Odmalena sam je učila da ne uzima Božje ime uzalud u usta, ali kao ni išta drugo čemu sam je učila, tako ni to nije vrijedilo.
- Ti misliš da je to nekakva šala, jedan od tvojih hirova? Da se opaticom postaje tek tako? - vikala sam. - Koliko misliš da bi izdržala? Tri dana? Tri tjedna? Dulje od toga ti ne dajem.
Kao da su je moje riječi prvi put dotakle, pocrvenjela je. Čak mi nije osorno odgovorila na njih.
Okrenula sam se prema mužu nadajući se njegovoj podršci. No, on je prvi put djelovao potpuno bespomoćno. Kao da mu je netko skinuo povez s očiju i da je shvatio što je učinio.
Istinsku pomoć od njega očito nisam mogla očekivati, no iskoristila sam trenutak njegove slabosti i to što je šutio te brzo stala obrađivati našu kćer.
- Olgice, ljubavi - prišla sam joj i obujmila joj dlanovima lijepo lice. - Ti si prelijepa djevojka i svjesna si svoje ljepote. Možda i previše svjesna. Pokušavam te od malih nogu podučiti da nije dobro biti toliko samouvjeren, toliko samodopadan, ali bezuspješno. Ti si uvijek sve radila po svom.
Bacila sam kratak smrknut pogled prema Beri. Bila sam beskrajno ljuta na njega. On je bio kriv za sve i dobro je to znao. To što je sad konačno zašutio, prvi put u gotovo trideset godina, nije bilo od neke koristi. Upirala sam oči u njega kao da ću ga mentalnom snagom prisiliti da naglas prizna svoju pogrešku pred kćerkom, ali to se, naravno, nije dogodilo. Zato sam ja morala nastaviti govoriti.
- Koliko sam ti puta rekla, dušo, da prava ljepota nije ona vanjska, nego ona unutarnja, koja izvire iz nas samih: iz naših riječi, našeg ponašanja, naših djela. Koliko puta sam ti rekla da će ljubazna riječ i topao osmijeh prije otvoriti vrata od lijepog lica. Govorila sam ti da i drugi imaju osjećaje i da se treba truditi uvažavati ih, ali ti me nisi htjela slušati.
Htjela sam reći "slušala si svog taticu", ali sam se i opet suzdržala. Ovaj se razgovor nije smio pretvoriti u opću svađu. Situacija je bila ozbiljna i zahtijevala je od mene hladnu glavu. Za jezikovu juhu prema Beri bilo je vremena.
- Na sreću, ljubavi moja, nikad ni za što nije kasno. Život je jedna velika škola koja nas svakodnevno podučava, ali i daje prilike da ispravimo svoje pogreške. Ja mislim da si ti svoju lekciju naučila. Još si mlada i lijepa, ali sada i ponešto pametnija.
- Da, mislim da sam donijela pametnu odluku - zakimala je glavom. Krupne suze su joj kapale niz lice ostavljajući tamni trag na njenoj crvenoj majici.
- Naravno da to nije pametna odluka! Kakve su to gluposti - ponovo se oglasio Bero, koji se u međuvremenu pribrao od šoka.
Podigla sam ruku u znak da zašuti i on je, na moje nemalo iznenađenje, smjesta to učinio.
- Olga, ljepotice naša - čvrsto sam zagrlila shrvano biće. Njena bol bila je i moja, tako da sam točno znala da se osjeća kao da su joj sve lađe potonule, kao da ne postoji sutra. Ali, naravno da je to bio samo privid. Jer, nikakav realni razlog nije postojao da tako lijepa i mlada djevojka ostane nesretna.
- Znam da ti je teško. Znam da ti se povlačenje u osamu čini jedinim rješenjem nakon niza razočaranja. Ali griješiš, čemu ići iz krajnosti u krajnost? Takvo što ne može biti dobro. Ne kaže se uzalud "zlatna sredina". E, upravo toj umjerenosti valja uvijek težiti.
Časna sestra? Moja obijesna kći? Stresla sam se pri samoj pomisli na to. Svaka druga djevojka se možda mogla zarediti, ali ne i naša Olga.
- Znaš i sama da to ne bi bio život za tebe. Ako tražiš sreću, onda je potraži u svom srcu.
Krupne zelene oči gledale su me zamućene suzama.
- Ne moraš se sakriti iza zidina samostana da bi postala dobra. Počni odmah sada, ovdje! - poticala sam je gorljivo.
- Kako? - jedva je čujno prošaptala.
- O, sunce moje. Pa lako! Jednostavno budi dobra. Promisli prije nego što kažeš nešto ružno i nekoga povrijediš. Počni voditi računa o tuđim osjećajima. Razmisli uvijek kako bi se ti osjećala da je netko takav prema tebi. Prestani se ponašati kao da se cijeli svijet vrti oko tebe. Počni razmišljati o tome kako usrećiti ljude oko sebe. Jer, vjeruj mi, nema veće sreće od one kad nekoga usrećimo.
Nisu to bile riječi koje je Olga prvi put čula od mene, ali činilo se kao da su prvi put istinski doprle do nje. Pažljivo me slušala, šmrcajući i brišući suze poput male djevojčice.
- Tata ti uvijek govori da si princeza, kraljica. I jesi. Nama ćeš to uvijek biti. No, zapamti da je veličina i kod takvih osoba u njihovoj dobroti i poniznosti.
Ponovo sam pogledala Beru. Držao je glavu spuštenu i netremice zurio u vrhove svojih papuča. I on je konačno shvatio, pomislila sam.
Teško je opisati riječima kako sam se osjećala kad smo sve troje krenuli večerati i kad se Olga ponudila da sve sama iznese na stol. Inače je bilo normalno da to činim ja.
- Sjedite vas dvoje, ja ću - rekla je i u trenu postavila stol.
Još uvijek joj je lice bilo otečeno od plača, no s njega je nestalo one duboke tuge. A i onaj oholi izraz. Smireno i opušteno, kao da nismo godinama živjeli u paklu i netom proživjeli obiteljsku krizu, sjedili smo poput najnormalnije obitelji za stolom i pričali o svakodnevnim stvarima. Konačno, pomislila sam. To je bilo sve što sam ikad željela od života. Zlatnu sredinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....