ISTINITA PRIČA: 'Ostavila sam ga zbog šarmera i gorko se pokajala! Sve mi je oprostio!'

Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti, kaže se, a istinitost tih riječi osjetila sam na vlastitoj koži. Nakon prekida duge srednjoškolske veze s Petrom, tijekom cijelog studija nisam pogledala nijednog mladića. Petar me ostavio zbog druge i ja sam godinama bila neutješna, bojeći se novog slamanja srca. A onda su, kad sam se najmanje nadala, u moj život ušla dvojica muškaraca i napravila veliku pomutnju. Sve je počelo odlaskom na dogovor oko novog posla kojem je posredovao zajednički prijatelj.

Čim sam ušla u tu poslovnu zgradu, osjetila sam napetu atmosferu. Vladala je neobična tišina, koju je narušavao samo zvuk telefona. Pitala sam se jesam li na pogrešnom mjestu? Što jedna scenografkinja može ponuditi toliko ozbiljnom i bezdušnom prostoru? I čime se, uostalom, bavi ta tvrtka?

- Gospođice, možete ući. Direktor vas očekuje – prenula me tajnica.

Muškarac koji je ustao predstavio se kao Marin i mogao je imati blizu četrdeset godina. U njegovom osmijehu bilo je toliko šarma da sam se odmah upitala je li to ona muška ljepota koju žene najviše vole.

- Dobio sam sjajne preporuke za vas i volio bih da uredite moj hotel – odmah je prešao na stvar.

Podigla sam obrvu, a moja mu začuđenost nije promakla.

- Da, suvlasnik sam jednog hotela na jugu Hrvatske i mislim da mu nedostaje zabavni sadržaj. Rado bih da ga prilagodite i modernizirate jer prostora ima dovoljno.

- Mislim da pogrešnoj osobi nudite posao. Vama je potreban dizajner ili možda arhitekt, a ne scenograf. Ja osmišljavam pozornice za kazališne predstave, ne uređujem hotelske prostorije za zabavu...

Zapalio je cigaretu i po njegovoj odlučnosti bilo mi je jasno da neće odustati od svog nauma. Ekran svog kompjutora okrenuo je prema meni pokazujući mi fotografije hotela.

Izgleda svjetski, unutrašnjost je osmišljena do najsitnijeg detalja, pomislila sam.

- Ovo vam je prvi takav posao i razumijem da vas zbunjuje, ali ne sumnjam u vaše kvalitete i sposobnosti. Uostalom imate najbolje preporuke zajedničkog nam prijatelja. A on nije lak na riječima pohvale – rekao je.

Nasmijala sam se, a Marin je uzeo poveću omotnicu sa stola i pružio mi je.

- Unutra je ugovor koji ćemo potpisati ako prihvatite posao. Javite mi do kraja tjedna što ste odlučili – rekao je i ustao.

Time je naš sastanak bio završen. Kad sam se vratila kući, počela sam čitati što se od mene očekuje. Nakon dvije-tri stranice zaklela bih se da neću prihvatiti posao. A onda sam došla do honorara. Bio je veći od zarade za tri velika filma na kojima sam radila. Privlačio me novac, ali zvučalo je predobro da bi bilo istinito. Sljedeći tjedan ipak sam nazvala Marina.

- Ponuda je primamljiva i inspirativna, ali prije nego što prihvatim, voljela bih vidjeti hotel. Je li to izvedivo?

- Naravno. Odgovara li vam sljedeći vikend?

- Da, može.

Na nekoliko ću dana otići iz grada, a to mi je u ovom trenutku trebalo. Iza sebe imam dva velika i zahtjevna projekta i osjećam se kao iscijeđena krpa. Promjena klime i besplatni vikend na moru dobro će mi doći, razmišljala sam.

Iste večeri moja prijateljica Maja pozvala me da dođem k njoj. Iznenadila sam se jer smo se posjećivale samo kad je jedna bila bolesna. No Maja je inzistirala, a nije mi htjela objasniti zašto.

- Sjećaš se Luke, mog susjeda koji mi se mjesecima sviđa? Želi se upoznati s tobom – rekla mi je odmah s vrata.

- I to govoriš tako mirno? – šokirala sam se.

- Doći će za desetak minuta i to je sjajna prilika da napokon ostanem s njime na samo.

- Zašto sam ja onda ovdje? – ništa mi nije bilo jasno.

- Popričaj s njime pola sata, pa nađi neki izgovor da odeš. Luka će morati ostati ovdje, a to je onda mojih pet minuta – govorila je.

Luka se doista pojavio za petnaestak minuta. Bio je nevjerovatno pričljiv, zabavan i šarmantan. Podjednako se obraćao i Maji i meni, a s lica nije skidao zavodnički osmijeh. Nisam ni primijetila da se zabavljamo već punih sat vremena. Maja se počela vrpoljiti, u jednom mi trenutku ljutitim pokretom pokazavši na sat. Skočila sam, pokupila svoju torbicu i rekla da jurim. Luka me začuđeno pogledao, a Maja iza njegovih leđa namigivala.

- Idem i ja, otpratit ću te do auta – ustao je i Luka.

Sad sam tek bila u nezavidnoj situaciji i nisam znala kako se izvući. Pogledala sam u Maju i u njezinim očima vidjela bijes. Zato sam bez riječi izišla iz kuće. Dok sam prelazila njezino malo dvorište, čula sam Majin glas, a onda i korake koji su me ubrzo sustigli. Maja nije nagovorila Luku da ostane.

- Ovo je samo prijateljska pomoć Maji da me zadrži kod sebe, zar ne? – shvatio je.

Nasmijala sam se jer mi je bilo jasno koliko dobro poznaje žensku psihu.

- Hoćemo li na piće ovih dana?

Lomila sam se. Sviđao mi se, fakin s ulice koji ima dovoljno stila da potuče šarmere najelitnijih društava. Ali to je i onaj isti šarmer koji djevojke mijenja svakih tjedan dana, upozoravao me neki unutarnji glas.

- Daj mi broj mobitel pa ću te nazvati. Možda se predomisliš! – rekao je toliko milo da me nije trebao nagovarati.

Prije nego što smo se rastali, dobila sam poljubac u obraz. San mi je te noći bio čudesno sladak. Već sutra sam očekivala Lukin poziv, ali ga nisam dočekala. Bila sam razočarana jer za tri dana odlazila sam na put.

Nazvala sam Maju koja mi se desetak minuta žalila jer ju je ostavio samu. Sramila sam se što sam joj zatajila da smo razmijenili brojeve telefona, no osjećala sam da je Luka vrijedan te male prevare.

- Jedva čekam subotnji izlazak – rekla je Maja.

Tek sam tada shvatila da još nisam rekla prijateljici da odlazim na put. Ispričala sam joj sve o sjajnoj ponudi i poželjela da se lijepo provede i bez mene.

Sljedećeg jutra u dogovoreno vrijeme bila sam u zračnoj luci. Silno sam se iznenadila kad sam ugledala Marina jer nisam znala da i on ide sa mnom. Kao da je pročitao moje misli, nasmijao se i slegnuo ramenima.

- Pomislio sam kako ne bi bilo loše da spojim ugodno s korisnim – rekao je.

S jedne strane, sviđalo mi se provesti nekoliko dana u njegovu društvu, a s druge me moje šesto čulo upozoravalo na opasnost. Tijekom leta Marin je opisivao ljude koji rade u hotelu, kao i goste koji tamo dolaze. Uživala sam slušajući ga. Često bi njegov pogled skrenuo s mojih očiju naniže, a ja sam bila svjesna da bih ga lako mogla poželjeti. Njegova blizina nije me činila nervoznom, ali ipak nisam se osjećala ni sasvim mirnom. Htjela sam vjerovati da je to samo fizička privlačnost, i to kratkotrajna. Avanturu s takvim muškarcem poželjela bi svaka djevojka.

Čim smo ušli u hotel, odnijeli su kovčege u naše sobe, a Marin i ja smo se dogovorili naći u baru za jedan sat. Kad sam ušla u sobu, shvatila sam što sve podrazumijeva pet zvjezdica. Ogledalo na zidu spavaće sobe odražavalo je veliki krevet, zidovi su bili boje breskve, a osvjetljenje čudesno. A tek kupaonica? Jacuzzi je svojom bjelinom iz mene izmamio uzvik sreće i odmah sam ga poželjela isprobati. Kad sam uronila u te tople, uzbudljive mjehuriće, s usana mi se otela djetinjasta rečenica:

- Osjećam se kao kraljica! – povikala sam i počela se smijati.

Kad smo se malo kasnije našli, Marin me proveo hotelom. Sve je bilo uređeno s puno ukusa. U restoranu na nekoliko snježnobijelih stolova stajale su raskošne svijeće, a na svakoj salveti bio je izvezen grb hotela. Večerali smo nekoliko vrsta riba i neodoljivu salatu od morskih plodova. Pili smo domaće vino koje mi je nakon samo pola čaše obojilo lice, što Marinu nije promaklo. Od njegovog pogleda malo zamućenog jakim vinom i meni su se oduzimale noge. Čaše su nam se sudarile, a pogledi stopili. Kako je vrijeme prolazilo, sve su jače frcale iskrice među nama. Prvi put sam pogledala na sat kad mu je prišao jedan od hotelskih menadžera i shvatila da je već tri ujutro.

- Ovdje je izgleda uvijek živo, a ja sam zbog toga izgubila pojam o vremenu. Pozdravljam vas i idem na spavanje – rekla sam.

Kad sam legla, njegov mi lik nije izlazio iz glave. Zatvorila sam oči i maštala. Iz slatkog me sanjarenja prenuo zvuk mobitela. Bio je to Marin. Petnaestak minuta kasnije bila sam u njegovu zagrljaju. Bio je strastven, ali i nježan ljubavnik, govorio mi je divne riječi i ponavljao kako je na prvi pogled znao da mu trebam. Već je odavno svanulo kad smo iscrpljeni legli jedno kraj drugoga.

- Nismo trebali – moj uzdah bio je iskren i dubok.

- Zbog posla?

- Da, ja sam ovdje poslovno. A sigurna sam da će ovo utjecati na sve. Možda je bolje da odmah odustanem.

- Ovo među nama nije avantura, barem ne s moje strane. Odavno ne vodim ljubav iz hira – šapnuo mi je.

Godile su mi njegove riječi. Njegove oči gledale su me zaljubljeno i bila sam sigurna da isto to vidi i on u mojim očima.

- Morat ćemo glumiti da među nama nema ničega, zar ne? – upitala sam.

- Ne želim skrivati da sam s tobom, najradije bih cijelom svijetu pokazao koliko sam sretan, ali doznaju li za nas, počet će razne priče, a ja bih volio da radiš taj posao jer ga zaslužuješ - rekao je.

Znala sam da je u pravu. Kad smo malo došli k sebi, ustali smo i naručili duplu kavu. Cijelo to poslijepodne obilazila sam hotel i smišljala zabavni program za goste. Jedna prostorija učinila mi se odličnom za hrvanje djevojaka u blatu. Vizualizirala sam boje zidova, čak i buku muškaraca koji navijaju za zgodne hrvačice. Marin je bio uz mene dok sam razgledavala hotel, ali kako se od nas nije odvajao glavni menadžer, nismo se mogli ni dotaknuti. Proveli smo nezaboravan vikend, a onda se vratili kući. Očekivala sam da će me nazvati i u tom čekanju radila skice za uređenje njegovog hotela. Sve je na njima bilo romantično, strastveno, tajanstveno. No, Marin se nije javljao, a ja sam počela sumnjati bismo li uopće opstali u stvarnom svijetu. Nakon trećeg dana njegova me tajnica nazvala i zakazala mi sastanak, a ja sam strepjela od ponovnog susreta s njim. Nisam ni slutila da će me tamo čekati nepoznato lice.

Još nisam odlučila kako ću razgovarati s Marinom, hoću li mu priznati koliko mi je nedostajao ili se pretvarati kao da me se vikend uopće nije dojmio. No kad sam ušla u njegov ured, doživjela sam šok jer preda mnom je stajao nepoznat mladić u tamnoj košulji s prevelikom kravatom.

- Ja sam Joško, zamjenik direktora. Marin je hitno morao na službeni put, pa ću vam pomoći oko potpisivanja ugovora – rekao je.

Nadala sam se da sam uspješno skrila razočaranje. Dogovorili smo se da za mjesec dana predam skice i planove uređenja za tri glavne prostorije.

- Predujam ćemo vam isplatiti već ovaj tjedan, a ostatak po završetku posla – rekao je.

Potpisala sam ugovor i jedva čekala da iziđem iz ureda. Bez Marina, ovo je bio samo posao, novi projekt kojeg sam se morala primiti što prije. Izišla sam iz zgrade pitajući se je li Marin doista na putu ili me izbjegava.

Kad je tijekom večeri zazvonio telefon, potrčala sam se javiti puna nade da je to Marin. Umjesto njega nazvao me Luka. Otišli smo na piće i kasnije prošetali uz rijeku.

- Kad bi me prijatelji vidjeli kako kao umirovljenik šetam uz obalu, ismijavali bi me sljedećih godinu dana. Sva sreća da nitko od njih ne dolazi ovamo pa nema straha od neželjenih susreta – rekao je.

Slatko sam se nasmijala, a on me rukama obuhvatio oko struka i poljubio. Nešto se u meni bunilo protiv Luke. Možda zato jer je bio fakin s ulice, ali nasmijavao me, pored njega nisam morala paziti na rječnik, mogla sam pjevati, psovati... S Marinom je sve bilo kao na filmu, posvuda zvuci nekih melodija, šumovi prirode, šapat strasti. Luka me je podsjećao na prve prolazne mladenačke ljubavi, a Marin na one posljednje, opasne i trajne.

- Netko drugi je u pitanju, zar ne? – upitao me.

Nisam mogla lagati, pa sam skrenula pogled.

- Znam, to je zbog Maje?! – uskliknuo je.

- Nije problem u Maji, nego u meni. Laku noć – rekla sam i otišla.

Te sam noći usnula zbunjenija vlastitim osjećajima nego ikad dosad. Sljedećih sam dana puno radila na projektu, a s Lukom se nalazila dva do tri puta tjedno. Što sam više bila s njim, sve bi me češće živcirali dani kada nisam imala pojma gdje je, ni s kim je, no kad bismo se našli, sva bi me ljutnja prošla.

Marin se od onog vikenda nije javio. No zato me njegov zamjenik Joško nazivao svaka tri dana i zanimao se kako napredujem. Tri tjedna od potpisivanja ugovora sve su skice bile gotove. Nazvala sam Joška, a onda je uslijedio novi šok:

- Direktor će biti sutra ovdje oko šest sati, pa ću odmah dogovoriti sastanak – rekao je.

Naravno, morala sam pristati. Znala sam da ću se prije ili poslije sresti s Marinom, no nisam još bila spremna. Te večeri ni Luka me nije nazvao. Pretpostavljala sam da s prijateljima luta gradom, zavodi druge djevojke i tek ponekad pomisli na mene. Sada me to nije smetalo jer mi je godila samoća.

Kad sam se našla pred Marinovim vratima, poželjela sam pobjeći. Ipak sam pokucala. Sjedio je za svojim stolom, a na licu su mu se isticali tamni podočnjaci. Nasmijao mi se, ali me nije poljubio. Nije me čak ni zagrlio, što me zbunilo.

- Donijela sam skice i popis potrebnog materijala – rekla sam.

Htjela sam nastaviti, no zašutjela sam kad sam ugledala čudan izraz njegovog lica. Osjetila sam da nešto nije u redu.

- Žao mi je, Jasna, ali ništa od posla!

Zinula sam od čuda. Na pamet mi je pao predujam kojeg sam već gotovo potrošila, a sada ga moram vratiti. Uzalud tolike neprospavane noći kako bih projekt odradila savršeno, pomislila sam.

- Izišao sam iz tog posla, iz hotela.

Nije nastavio, a meni se činilo nepristojnim dalje ispitivati. Osjećala sam koliko se srami jer me zaslijepio velikim obećanjima i svotama koje sada ne može ispuniti. Ali nisam se ljutila.

- Sve je u redu. Uostalom, već su mi ponudili da radim scenografiju nove kazališne predstave – izmislila sam.

- U ugovoru stoji da se predujam ne vraća ukoliko posao propadne našom krivnjom – rekao je.

Malo sam odahnula, ali i dalje sam se osjećala nelagodno. Bojala sam se osjećaja koje on budi u meni. Mislila sam da neću izdržati pa sam ustala.

- Žao mi je što je tako ispalo. Sad idem.

U samo nekoliko koraka stvorio se pokraj mene. Gledao me pogledom punim želje, a u tim je očima ponovo bilo one čarobne nježnosti.

- Nedostajala si mi – šapnuo mi je.

- Zašto me onda nisi nazvao?

Umjesto odgovora poljubio me. Prepustila sam mu se opet uživaljući u njegovim šaputanjima. U jednom trenutku pomislila sam na Luku, no već u sljedećem osim Marina nije postojao nitko drugi. Znala sam da mi usne bride, da mi je odjeća izgužvana. Marin me je dugo ljubio, govorio da me želi samo za sebe. Prije nego što smo se rastali, obećali smo si da više nećemo biti dugo razdvojeni.

Izišla sam iz zgrade i krenula prema svom autu. Nisam se obazirala na prolaznike koji su me u čudu gledali. A onda sam stala kao ukopana jer na moj se auto naslonio Luka. Susret nisam mogla izbjeći. Znala sam kako izgledam i bila svjesna da ću teško skriti prevaru.

- Otkud ti? Čekaš me u zasjedi?

Na njegovom je licu bila ledena maska, a sjaj u očima nije bio šarmantan nego agresivan, gotovo luđački.

- Vidim, sastanak je bio jako uspješan! – rekao je pun sarkazma.

- I nije. Izgubila sam posao na kojem sam radila ovih dana.

- Onda se u krevetu baš i nisi iskazala. Izgleda da ti sa mnom bolje ide!

Opalila sam mu pljusku.

- Ne želim te više vidjeti! – rekao je i otišao.

S Marinom sam provodila vikende, a preko tjedna bismo se čuli telefonom. Te nedjelje, dok sam pakirala naše stvari za još jedan povratak kući, nisam mogla zadržati gorčinu jer ga ponovo neće biti desetak dana.

- Želim ti sretan put – rekla sam tonom koji me lako otkrio.

- Što se događa s tobom? U posljednje vrijeme si tako strana, daleka?

- Ništa. Umorna sam od ovog ležanja vikendima i tvojih isprika da svako malo ni vikend nećemo biti zajedno jer opet nekamo putuješ.

- Možda nisam tu pored tebe svaki dan, ali zbog tebe živim i izdržavam ovakav tempo. Kad bi me ostavila, poludio bih od boli – umirio me.

Ponovno smo se zagrlili, no njegove slatke riječi nisu mi bile dovoljne. Željela sam puno više od pokojeg vikenda. Htjela sam prsten, brak, djecu, zajednički život, a on to nije ni spominjao.

I onda je u moj život ponovo ušao Luka. Vraćala sam se iz kazališta kad sam, na samo nekoliko metara od mog automobila, ugledala Lukin. Prošla su četiri mjeseca otkada smo se ružno rastali. Stajala sam i razmišljala hoću li ga pričekati ili ne, no Luka je riješio sve dvojbe. Stvorio se iza mojih leđa i veselo me pozvao na piće.

Prihvatila sam poziv iako su mi u glavi brujale Marinove riječi "Poludio bih da me ostaviš". Uzdahnula sam pitajući se hoću li ikad odlučiti kojeg od njih dvojice želim. Te smo se večeri opet ludo zabavljali, a onda je Luka sve pokvario glupim i suvišnim pitanjem.

- Još se viđaš s njim?

- Da – nisam mu htjela lagati.

- Zašto si sa mnom na piću, a doma te čeka drugi? – zgroženo me upitao.

Ustao je i napustio lokal. Gledala sam kako odlazi i uspoređivala ga s Marinom. Kad sam te večeri ušla u njegov stan, bila sam svjesna koliko je toga susret s Lukom promijenio. Čarolija je nestala, a Marin mi više nije blistao svojim sjajem.

- Slušaš li me? Je li sve u redu s tobom? – prenuo me Marin.

- Znaš da radim na novom filmu i da je tempo doista pakleni. Oprosti, umorna sam.

- Sada ćemo se potopiti u jacuzziju i opet uploviti u naš svijet. Volim taj svijet s tobom, toliko miran i opušten - šapnuo mi je.

A ja želim pobjeći iz tog svijeta baš zato što je tako prokleto miran, pomislila sam. Marin je te noći zaista bio najzaljubljeniji muškarac na svijetu.

U pet ujutro probudila me zvonjava telefona. Skočila sam kako bih dohvatila mobitel iz torbice i s užasom shvatila tko zove. Bila sam svjesna Marinova pogleda.

Lukin glas bio je podmazan velikom količinom alkoholom. Čula sam buku i mogla ga zamisliti kako sjedi u nekom kafiću, prekriženih nogu, okružen novim i usputnim prijateljicama.

- Jesam li te probudio?

- Jesi... Zašto zoveš u ovo doba?

- Da ti nešto otpjevam. Zapravo ne ja, već oni koji to rade bolje od mene.

Čula sam kako nekog doziva, a onda su odjeknuli prvi taktovi moje omiljene pjesme „Da te mogu pismom zvati“. Kad je i posljednji takt završio, čula sam Lukin pijani glas.

- Laku noć! Ako ikada shvatiš koliko si mi potrebna, znaš moj broj – rekao je.

Htjela sam se prepustiti silnim emocijama, no to nije bilo izvedivo.

- Netko ti je pjevao? – upitao me Marin.

- Jedan pijani prijatelj.

- Zakleo bih se da takvi ne postoje u tvom životu. Pijani prijatelj ti pjeva na telefon u pet ujutro? - nije mi povjerovao.

Ustao je iz kreveta i zapalio cigaretu.

- Zašto jednostavno ne kažeš da imaš drugog?

Sad sam se sasvim razbudila. I ja sam ustala iz kreveta i počela se odijevati. Bilo mi je dosta obojice. Skupljala sam svoje stvari želeći nestati. Marin me uporno promatrao. Kad sam došla do ulaznih vrata, čvrsto me uhvatio za ramena.

- Molio sam te da me ne ostavljaš. Zar ti on doista pruža više od mene? – zavapio je.

- Ne znam.

Stisak njegove ruke je oslabio i izjurila sam iz njegovog stana. Moj je život sada nalikovao na srušenu kulu od karata. Sve je ukazivalo na to da će se izroditi jedna lijepa i trajna ljubav, a ispao je prekid. I to s obojicom. Nisam znala koji mi više nedostaje, niti za kim plačem tijekom dugih besanih noći. A onda sam nazvala Maju i nas dvije smo ponovno zajedno izlazile.

Jedne večeri u naš je kafić ušetalo veselo društvo i među njima Luka. Pogledi su nam se sreli. Poslao mi je poruku da sam mu i dalje najljepša djevojka. Poslije toga još jednu u kojoj me pozvao na piće. Na kraju smo otišli zajedno. Puna dva tjedna ponašao se zaljubljeno i bila sam uvjerena da sam među njima dvojicom odabrala pravog. A onda je na moj rođendan netko pozvonio na vrata. Bio je dostavljač ogromnog buketa cvijeća.

- Ovo je za vas – rekao je.

Jedva sam to cvijeće unijela u kuću. U ogromnoj je košari bilo stotinjak ruža, sve crvene, rascvjetale i pune života.

"Ovaj dan zamišljao sam na koljenima. Umjesto cvijeća htio sam ti dati prsten, svoj život. Na žalost, nije se ostvarilo. Svaka od ovih ruža reći će ponešto o proklinjanju tvog imena i mnogo pokušaja da te zaboravim. Ni to mi nije pošlo za rukom. Sretan rođendan!"

Briznula sam u plač jer sam lako mogla zamisliti Marina nagnutog nad ovom porukom, kako polako ispisuje svaku riječ, miran i pun boli. Odmah sam ga nazvala, no mobitel mu je bio isključen. Luka se nije javljao, a ja sam odlučila ubiti tugu u alkoholu i svoj rođendan proslaviti s Majom. Iako se Luka zaklinjao u svoje osjećaje prema meni, boljelo me što večeras nije sa mnom. Nazvao je tek oko ponoći i začudio se što nisam doma. Ljutito sam prekinula vezu. A onda je neka djevojka koja je sjedila s nama u društvu upitala Maju gdje stanuje.

- Sad ću te svako malo posjećivati. U istoj ulici živi dečko koji mi se sviđa – zacvrkutala je.

Osjetila sam bolan nemir jer sam slutila tko bi mogao biti odabranik njezinog srca, a djevojka je nastavila oduševljeno brbljati.

- Svako malo se čujemo i dopisujemo, ali čini mi se da ima djevojku jer uvijek otkaže u posljednjem trenutku.

- A kako se zove taj šarmer? – upitala sam hineći ravnodušnost.

- Luka.

Trebalo mi je samo nekoliko minuta da izjurim iz kafića, sjednem u auto i stvorim se pred lokalom u kojem je Luka provodio večeri i noći. Namrštio se i odmaknuo od svojih prijatelja, a ja sam bijesno vikala iz sveg glasa:

- Ne mogu vjerovati da sam tako pogriješila! Zbog tebe sam mu slomila srce, a ti si obična šaka jada. Uvijek sa svima nikad samo s jednom. Ni rođendana mi se nisi sjetio.

- Rođendana? – začudio se.

- Ovaj put ja tebi kažem: Ne želim te više vidjeti! Nemoj me ni pokušavati tražiti!

Pokušao me zaustaviti, no priprijetila sam mu šakom. Bila sam dovoljno ljuta da bih ga sigurno dobro opalila, samo da mi se približio. Kad sam ušla u kuću, ponovo sam okrenula Marinov broj. Zvonilo je i zvonilo, ali se nije javljao. Suze su mi tekle niz lice, ali to su bile one najteže suze - pokajnice.

Onda je on ipak nazvao mene.

- Oprosti, nisam čuo mobitel, bio sam u kupaonici.

Cijelim tijelom strujala mi je želja da budem uz njega, milujem mu lice. Cijeli bih svijet okrenula naopačke samo da još jednom to doživim. Nekoliko sekundi čuli su se samo tihi jecaji koje sam se uzalud trudila prikriti.

- Stižem po tebe ako mi obećaš da me nikad više nećeš ostaviti – rekao je.

Nisam vjerovala vlastitim ušima. Bila sam sigurna da nikad ne bi pristao pomiriti se sa mnom, ali sam se nadala da će mi barem pružiti priliku... Rado bih mu cijeli život ponavljala koliko ga volim.

- Jesam. Sigurna sam. Napokon sam sigurna – uzviknula sam.

Marin je za petnaestak minuta došao po mene i odveo me u svoj stan. Ležali smo na krevetu i gledali se. Nježno smo se držali za ruke, uživajući opet u našoj blizini.

- Sada znaš šta želiš?

- Sve što želim je ovdje. Među ovim zidovima, ali samo kad si i ti tu – priznala sam.

Zagrlio me s puno ljubavi i razumijevanja. Znala sam da će odsada doista biti tako jer Marin je ispunjavao svoja obećanja. On nikad neće voditi ljubav samo da bi se pohvalio, niti je romantiku učio od Casanove. U sebi sam se zaklela da će mu nadoknaditi sve što za njega nisam učinila.