ISTINITA PRIČA: 'Pažnju koju nisam dobila od muža, potražila sam u naručju zgodnog konobara!'

Stajala sam ispred slastičarnice zagledana u izlog prepun različitih kolača. Borila sam se s porivom da uđem i napunim tanjur. Glas u meni govorio je 'produlji', ali noge su me samo uvele u raj za nepce. Za van sam naručila četiri kolača. U tišini svog stana pojela sam ih u samo nekoliko zalogaja.

Dok sam se kasnije borila s mučninom zbog pretpanog želuca, shvatila sam da je moja muka puno veća od tovljenja kolačima. U tridesetoj zadovoljstvo sam nalazila u televizijskim serijama i poslasticama, a zbog sve više šlaufova oko mog nekad ravnog trbuha osjećala sam i grižnju savjesti.

Iako formalno u braku, najljepše sam godine provela sama. Beskrajno sam se dosađivala i stalno čekala da se moj suprug Bruno vrati s posla, službenih putovanja, poslovnih večera, iznenadnih sastanaka, kartanja s prijateljima. Za koji ćemo dan proslaviti deset godina braka, a moj je život u tom desetljeću bio toliko jadan i frustrirajući da mi je vrhunac zadovoljstva postao - pojesti kolač.

Naravno da nisam tako zamišljala brak, nitko se ne bi pomirio s takvom ispraznosti. Da Bruno i ja imamo djecu, sve bi bilo drukčije, često sam mislila.

No, nisam bila te sreće. Nekoliko godina obilazila sam klinike i specijaliste za neplodnost. Redom su me uvjeravali da je sa mnom sve u redu. Zašto onda nemam dijete, često sam se pitala? Osvijestile su me tek riječi jednog starijeg liječnika, koji je tvrdio da "za djecu treba puno mira i opuštenosti, tada to ide samo od sebe".

Baš to Bruno i ja nismo imali. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti sati koje smo Bruno i ja proveli zajedno. Njegove ambicije, želja da uspije u poslu, za sve naše prijatelje bile su vrline, a za mene izvor svih naših problema.

Ne mogu reći da se nismo vjenčali iz ljubavi i da se nismo silno voljeli. No već tada smo jedva pronašli deset dana za medeni mjesec. I tada je u našoj kući bila strka. Nedostatak slobodnih dana, briga kome će ostaviti poslove i moje nezadovoljstvo jer se ne raduje danima koje ćemo provesti sami.

Danas, deset godina kasnije, svjesna sam da hitno nešto moram mijenjati ili je kraj, koji ne želim, neizbježan. Voljela sam svog muža, no više nisam imala strpljenja. Odlučila sam razgovarati s njim, sve što me muči staviti na stol. Zato sam nazvala njegovu tajnicu, ali s druge strane opet isti odgovor.

- Gospodin Bruno je na poslovnom ručku, a nakon toga ima sastanak. Prenijet ću mu da ste zvali.

- Hvala, ne treba - odgovorila sam i frknula nosom.

Opet sam bila ljuta, ni nakon deset godina braka nisam se pomirila s time da s tajnicom trebam dogovoriti razgovor s vlastitim suprugom. Kad navečer dođe kući, opet će biti umoran i neće mu biti do razgovora. Kao i uvijek, reći će da to odgodimo za sutra i tako već cijelo desetljeće. Kao lav u kavezu hodala sam od zida do zida. Željela sam se smiriti, no bila sam sve ljuća. I kao nikada dosad odlučna da se izborim za sebe i naš brak.

Prije svega, moram se zaposliti. Zbog Brune sam ostavila studij, ali i sa srednjom ugostiteljskom trebala bih naći posao. Kuharice se uvijek traže, pomislila sam.

Bruno nije želio da radim, ideal mu je bila tradicionalna obitelj. Ona u kojoj suprug radi i zarađuje za sve, a žena brine o kući i djeci. Možda je jaz među nama stvorilo upravo to što sam ostala na srednjoj školi, možda se moj Bruno sramio neobrazovane žene. Sigurno bi bilo puno lakše reći da mu je supruga pravnica ili liječnica nego obična kuharica.

A ja sam obožavala svoj posao. Još kao djevojčica voljela sam mami pomagati peći kolače, smišljati nova jela, čitati o specijalitetima svjetskih kuhinja. Na žalost, ni u svojoj kući nisam imala kome pokazati što sam sve naučila. Kome kuhati kad Bruno nikad ne dolazi na ručak, a večere izbjegava jer se ne želi udebljati, tužno sam uzdahnula.

- Doma sam. Što se dogodilo? Rekla mi je tajnica da si zvučala jako ozbiljno kad si me zvala? - upitao me s vrata.

- Htjela sam razgovarati s tobom. Ne znam kakav sam dojam ostavila, ali ne shvaćam njezinu potrebu da analizira moj glas - tlak mi je već počeo skakati.

- Vidim da si opet nervozna. Imao sam naporan dan, možemo li svađu ostaviti za sutra? - opet ista priča, isti odgovor.

- Ne možemo! Dosta mi je toga da samo za mene nikad nemaš vremena. Zvala sam te jer želim da nekamo otputujemo na desetak dana. Samo nas dvoje. Uskoro nam je godišnjica braka i puno je toga o čemu želim razgovarati s tobom. Mislim da nam je nužno to putovanje - rekla sam.

- Romana, jesi li pri sebi? Kakav odmor usred reorganizacije tvrtke? Ovih se dana odlučuje o biti ili ne biti. Da si samo jedan dan sa mnom na poslu, ne bi ti palo na pamet ni izreći takvu glupost - povisio je ton.

- Već deset godina to slušam. Sve to vrijeme sama idem na godišnje odmore, čak ni vikende ne provodimo zajedno. Radiš da bi nama bilo bolje, a u deset godina meni je sve gore. Brak nam se raspada, čak ni dijete nemamo. Trebam li ići na umjetnu oplodnju jer ti nemaš ni vremena ni snage prirodnim putem to riješiti? - vrištala sam od bijesa.

Bruno mi je uputio prijeteći pogled. Krenuo je prema meni, zjenice su mu se od bijesa suzile i prvi je put dignuo ruku na mene. Svom snagom opalio mi je takav šamar da sam od siline udarca pala na pod. Nakon toga se okrenuo i ostavio me. Od šoka nisam mogla doći k sebi. Kad sam se malo pribrala, otišla sam u našu spavaću sobu i zaključala se. Nisam mu htjela dati priliku da se ispriča. Ujutro sam ga čula kako bijesno lupa po vratima. Kad je shvatio da mu neću otvoriti, opsovao je, odjenuo ono što je jučer nosio i otišao na posao.

Pola sata kasnije, u kupaonici sam gledala veliku modricu ispod oka. I tada sam shvatila da nas dvoje doista više nemamo budućnosti. No prije nego što se odselim i vratim mami ili sestri, željela sam o svemu dobro razmisliti. U ovoj kući više nisam htjela provesti ni sat. Novca sam imala, Bruno nikad nije bio škrt, a ja sam od kućnih troškova poveću svotu uspjela spremiti na stranu. Redom sam nazivala turističke agencije i raspitivala se o aranžmanu na koji mogu krenuti već danas. Bruni neću ostaviti poruku niti ću ga zvati. Neka si misli gdje sam i kad ću se vratiti, mislila sam uvrijeđeno. Onaj šamar još me bolio.

- Kamo biste željeli ići? More, planine, seoski turizam? - upitala je ljubazna službenica.

- Važno mi je samo da odem negdje gdje je toplo, gdje se mogu kupati, sunčati i biti sama - odgovorila sam.

- Kako vam zvuči Azurna obala? Tamo je toplo, a možete birati kako ćete provoditi vrijeme. Nude se izleti, šoping, ali i samoća, kako vam odgovara. Nema puno naših ljudi, a i cijenom je prihvatljivo. Možete odsjesti u mondenom hotelu ili obiteljskom apartmanu. Otputovati možete već danas - rekla je.

- Odgovara mi i želim hotelski smještaj. Brzo ću se spakirati i za jedan sat sam kod vas. Molim vas, pripremite sve što je potrebno da otputujem što prije - odmah sam odlučila.

U dva sata poslije podne već sam bila u zračnoj luci, spremna za šetnju Monte Carlom. Letjela sam preko Münchena i u ranim večernjim satima ušetala u ugodan apartman. Veseli taksist nešto je govorio na francuskom, a ja sam mu se samo smješkala. Kroz prozor sam gledala krajolik i osjećala da sam na pravom mjestu. Pred vratima hotela dočekao me portir i uzeo moje kovčege. Pozdravio me i odveo u moju sobu koja je imala pogled na more.

Namještaj je bio star i skroman, ali ulašten, bez truni prašine. Krevet također starinski, velik, prostran, s umjetnički izrađenim ornamentima iznad glave. Bacila sam se na njega i osjetila udobnost i mekoću. Oduševila me mala kupaonica s tuš-kabinom i velikim ogledalom. Iznad umivaonika razni šamponi, mlijeka za tijelo, sapuni...

Kad sam se smjestila, osjetila sam žeđ i spustila se u hotelski bar. Sjela sam u kut omanje terase. Bujna vinova loza goste je štitila od sunca, a posvuda oko mene bile su lončanice šarenog cvijeća. Ugodan povjetarac puhao je s mora i donosio pomiješane mirise soli i cvijeća. Osjećala sam se puno bolje. Jutros sam se probudila s velikom modricom na licu koju sam dobro prikrila povećim slojem pudera, a sada sjedim na suncu, okružena cvijećem i morem i ne osjećam nimalo napetosti.

- Što ćete popiti? - upitao me ljubazni muški glas.

Okrenula sam se da vidim tko mi se obraća i ugledala dva divna crna oka na vrlo muževnom licu.

- Hladnu limunadu, molim - odgovorila sam.

Ispijajući taj osvježavajući napitak predala sam se povjetarcu i divnom cvrkutu ptica. Radovalo me što ne čujem zvuke automobila, prometa. U ovom ću se raju sigurno dobro odmoriti, pomislila sam.

Konobar se diskretno povukao u polumrak restorana, a ja sam uživala sama na terasi. Pola sata kasnije gosti su počeli pristizati. Lagano odjeveni, očito su dolazili s plaže ili iz obilaska grada. Gledajući razna jela koja im donose, i sama sam osjetila glad. Naručila sam večeru i ispod oka stala promatrati goste. Čula sam njemački i engleski i odahnula. Oko mene samo stranci, pomislila sam.

Primijetila sam jednu ženu koja također sama sjedi u drugom kutu restorana, no nije mi bilo do druženja. Slatko sam pojela ukusno spremljenu ribu i nakon večere otišla u sobu. Iz polusna me prenuo nježni zvuk gitare. Provirila sam iza zavjese i ugledala onog konobara kako prebire po žicama. Stajao je naslonjen na zid i tiho svirao, za svoju dušu. Godila mi je ta glazba pa sam se spustila u vrt. Stala sam nedaleko od njega uvjerena da me nije ni primijetio, ali on se okrenuo prema meni i iznenadio me.

- Što želite da vam sviram? - upitao me.

- Ne obraćajte pažnju na mene. Svirajte što želite, sve mi odgovara. Lijepo vas je slušati - zbunila sam se.

- Zovem se Pierre - nasmijao se.

- Ja sam Romana - odgovorila sam.

- Želite li da vam donesem neko piće ili možda desert? Svi su gosti već otišli na spavanje pa sam se malo uhvatio gitare, no ne smijem zaboraviti za što primam plaću.

- Dobro bi mi došao bokal crnog vina, ali samo pod uvjetom da ga popijemo zajedno - i sama sam se iznenadila prijedlogom.

- Svakako - odgovorio je i na trenutak me napustio.

Noć je bila mirna, gosti odavno u svojim sobama, a Pierre i ja popili smo dva bokala ukusnoga gustog vina koje je mirisalo na ruže. Nismo razgovarali, Pierre je svirao, a ja se osjećala kao na drugom planetu. Ni u jednom trenutku nisam pomislila na svog supruga. Sljedećeg jutra iskoristila sam prve jutarnje zrake da se, dok još nije bilo turista, okupam u moru. Dugo sam plivala ne razmišljajući ni o čemu, tek su me glad i sve punija plaža opomenuli da je već podne. Na terasi hotela vidjela sam iste goste kao i sinoć.

Povukla sam se u svoj kutak s kojeg se pružao pogled na more. Pierre me ljubazno pozdravio i preporučio specijalitet kuće. Hrana je bila iznimno ukusna, a čaša bijelog vina malo me uspavala. Nakon šalice kave vratila mi se energija, no umjesto na plažu, uputila sam se u obilazak ovog mondenog svjetskog ljetovališta. S divljenjem sam razgledavala prinčevsku palaču.

Dobro sam odlučila, promjena mi doista godi, osjećam se puno mirnijom, pomislila sam i bila silno ponosna na sebe.

Još uvijek nisam razmišljala o Bruni, nama, bračnim problemima. Trebao mi je još koji dan opuštanja prije nego što se uhvatim u koštac s važnim odlukama. Šetajući gradom našla sam se ispred katedrale baš u vrijeme večernje molitve. Ušla sam među te kamene zidove i pomolila se. Nije bilo puno vjernika i godilo mi je provesti pola sata na tom svetom mjestu. Zapalila sam veliku svijeću i molila za pomoć u najvećoj životnoj dvojbi. Tim sam zidovima priznala da silno želim biti majka. Nisam bila svjesna suza koje su klizile niz moje lice niti prisutnosti starog svećenika. Samilosno me gledao i kad sam izlazila iz crkve, pozdravio tek kimanjem glave.

Vani je već bio sumrak. Crvenilo na zapadu i sunce koje je nestajalo u moru izgledali su tako čarobno nestvarni. Osjećala sam se puno bolje. Možda od molitve, a možda i od čvrste odluke da svoj život promijenim nabolje.

Nakon večere opet sam se osamila na obali mora i prvi put pomislila kako će Bruno reagirati kad shvati da sam otišla. Znala sam da će zvati moje roditelje, a kako ni oni ne znaju gdje sam, obratit će se mojoj sestri. Napravit će paniku u barem tri kuće, a potom, vjerojatno, nazvati i policiju. Zadrhtala sam od straha i shvatila da to ne smijem dopustiti. Moji roditelji i sestra ne smiju se zabrinuti, pomislila sam i nazvala mamu. S druge strane čula sam vrisak olakšanja.

- Ona je! Romana, gdje si? Izludjeli smo od brige! - vrištala je mama u telefon.

Mogla sam zamisliti: tata i sestra već su nazvali sve bolnice i prijatelje i sada očajni sjede svi zajedno i čekaju moj poziv. Požalila sam što sam ih se tek sada sjetila.

- Ne brini, mama, na odmoru sam. I ne pitaj me zašto sam sama. Neka ti to Bruno objasni. Nemojte brinuti, lijepo mi je. Treba mi samoća, vrijeme da donesem važne odluke. Znaš i sama da sam s njim bila nesretna i tužna - rekla sam.

- Kakve odluke, kakva nesreća? Ništa nismo primijetili, a ni Bruno nije o tome govorio. Jako je zabrinut, a sada sam i ja. Zašto mi ništa nisi rekla? Tko ti je veći prijatelj od nas? Je li moguće da si to i od mene skrivala, pobjegla od svih, pa i od nas? - mama se rasplakala.

Pekla me savjest jer sam u svojoj brzopletosti sve povrijedila. Za Brunu me zapravo baš briga, ni on nije brinuo o mojim osjećajima svih tih godina. Ali tate i mame bilo mi je iskreno žao.

- Molim te, ne brini. Sve je u najboljem redu i javit ću ti se ovih dana - rekla sam i prekinula vezu.

Znala sam da bi mama ispitivala gdje sam, a ja to nikome nisam htjela reći. Udubljena u svoje misli, nisam ni primijetila da mi je prišao Pierre.

- Nadam se da tuga nije razlog osamljivanju - obratio mi se onim lijepim baritonom od kojeg se ježe dlačice na rukama.

- Ma kakva tuga?! Samo uživam u ovoj toploj noći - krišom sam obrisala suze.

- Možda niste znali, ali imamo divan oceanografski muzej. I tamo su divne, zaštićene kornjače. Moj prijatelj je ondje noćni čuvar pa ako želite, rado ću vas odvesti tamo. Tako velike i rijetke kornjače sigurno nikad niste vidjeli - smijao se.

Petnaest minuta kasnije sjedila sam iza njega na motoru. Ušetali smo u muzej i odmah sam bila oduševljena viđenim. Rijetke ribe, morski psi, koralji, hobotnice... bila sam impresionirana svime. Noć je bila čarobna, u zraku se osjećalo nešto neobično, ispunila me silna pozitivna energija. Ne znam kako se dogodilo, ali u jednom sam se trenutku našla u Pierreovu snažnom zagrljaju. Strastveno me ljubio i budio u meni osjećaje za koje sam mislila da ih više nemam. Predala sam mu se dok su nas ribe iz akvarija znatiželjno gledale.

Tu noć šarmantni je Francuz proveo u mojoj hotelskoj sobi. Probudilo nas je rumenilo zore, a ja sam se osjećala važno. Umjesto da me grize savjest, bila sam spokojna i sretna. Svaka je sljedeća noć bila naša, no vrijeme je proletjelo i ja se morala vratiti kući.

Dosadnoj svakodnevici, mužu koji me i ne primjećuje, besposlici i tuzi. Nije mi se išlo, no novca za ostanak više nije bilo. Posljednje noći ni Pierre ni ja nismo spavali. Ujutro me dopratio do zračne luke i pozdravio. Samo petsto metara dalje pred sobom sam ugledala masu ljudi koja je štrajkala. Letovi su bili otkazani i nisam se mogla vratiti. Zato smo se javnim prijevozom vratila u hotel uvjerena da će se već sutra sve smiriti.

Pomislila sam da me prst sudbine vratio u zagrljaj mog ljubavnika. Čim sam ušetala na terasu, spazila sam ga kako nekome odnosi piće. Htjela sam ga iznenaditi i krenula za njim.

- Donijet ću vam čašu crnog vina i sira u maslinovom ulju. To će sigurno vratiti osmijeh na ovo lijepo lice - govorio je Pierre.

Pogledala sam ispod suncobrana i ugledala onu ženu koja je u drugom kutu terase uvijek sjedila sama. Tada sam shvatila da se Pierre jednako odnosi prema svakoj ženi. Sve sam pogrešno doživjela. On je obični zavodnik, lovac na usamljena ženska srca, pomislila sam i stegnulo me oko srca.

Kao da je osjetio moju blizinu, Pierre se okrenuo i susreo s mojim preneraženim pogledom. Zaustio je da nešto kaže, no ja sam se okrenula i otišla. Nije mi bilo do razgovora s njim, taj zgođušni Francuz bio je još jedno razočaranje u mom životu.

Jedva sam čekala da napustim Francusku pa sam rano sljedećeg jutra zvala zračnu luku. Štrajkovi su buknuli i na ulicama Cannesa, doma nisam mogla čak ni autobusom. Zabrinuta sam šetala plažom i razmišljala što učiniti. Više nisam imala novca za hotel. Vratila sam se i u predvorju ugledala strku. Glavni kuhar hotela pridružio se štrajku i menadžer je bio očajan. Rekla sam da sam završila za kuharicu i ponudila pomoć u zamjenu za sobu.

Brzo sam se snašla među hotelskim posuđem. Pokazala sam što znam unoseći neke novotarije u jelovnik, na zadovoljstvo gostiju. Kad sam navečer završila s poslom, sjela sam na terasu s čašom omiljenog crnog vina. Čula sam kako mi se netko približava. Zvuk opreznih muških koraka bio je sve bliži. Pomislila sam da se Pierre želi ispričati. Još uvijek mi nije bilo do razgovora s njim, nisam se htjela ni okrenuti.

- Mogu li sjesti za tvoj stol? - čula sam poznati glas.

Iznenađeno sam se okrenula i ugledala Brunu. Nije bio ni ljut ni uvrijeđen. Smijao se i izgledao kao da je presretan što me vidi. Samo sam mu pokazala na slobodan stolac i ponudila ga vinom.

- Kako si me našao? - upitala sam kad je otpio nekoliko gutljaja.

- Pogledao sam pozive s našeg telefona i okrenuo zadnji broj. U turističkoj agenciji rekli su mi gdje si, ali i dodali da si se već trebala vratiti. Vidio sam štrajkove na televiziji, prepao se, sjeo u auto i evo me.

Nezainteresirano sam kimala glavom i nastavila gledati u more.

- Imaš divnu boju, vidi se da ti odmor godi. I da, mada s nekoliko dana zakašnjenja, sretna ti godišnjica braka - rekao je moj muž i iz džepa izvadio kutijicu.

Otvorila sam i imala što vidjeti, divan zlatni prsten.

- Hoćeš li mi ikad oprostiti onaj šamar, jer ja sebi ne mogu? - tiho je upitao.

- Probat ću. Ja tebi nisam ništa kupila - rekla sam zbunjena.

- Ima vremena i za to. Nego, želiš li još uvijek sa mnom provesti lijep i dug odmor? - bojažljivo se nasmijao.

- Naravno! No što je s tvojim poslom? - upitala sam.

- Dobio ga je nećak jednog člana uprave nakon što sam dao otkaz. Zapravo, tražio sam premještaj na manje stresno radno mjesto. S puno više vremena za obitelj. Od sada radim na odobravanju stambenih kredita, i to od devet do pet. Ostalo sam vrijeme samo tvoj, ako to još uvijek želiš.

- Želim - rekla sam tako tiho da sam i ja jedva čula.

- Naravno, plaća neće biti ni blizu onoj koju sam do sada imao, ali mogla bi i ti pridonijeti zaradom u, primjerice, vlastitom restoranu. Uštedjeli smo dovoljno i možemo nešto otvoriti.

Oboje smo se počeli grohotom smijati. Bruno je napokon shvatio što je bio glavni problem u našem braku.

- Divno je to čuti. Zapravo, žao mi je ako si razočaran zbog degradacije na poslu, ali ovako ćemo imati vremena za sebe, djecu. A odmor možemo provesti i ovdje, vjeruj, divno je - cvrkutala sam.

Nakon deset godina Bruno i ja napokon smo dočekali zajednički odmor i divno se provodili. Izgladili smo naš odnos, a kad je tri mjeseca kasnije došao s posla kući, dočekala sam ga s tako željenom vijesti: napokon ću postati mama. Onaj stari liječnik bio je u pravu, za napraviti dijete najvažniji je mir i opuštenost, sve ostalo dođe samo po sebi. Avantura s Pierreom zauvijek će ostati moja tajna. Recimo da smo Bruno i sada izravnali račune. Tih nekoliko strastvenih noći moja su osveta za onaj šamar.