Ako ste srednjih godina, sigurno se sjećate „Fatalne privlačnosti“ s Glenn Close i Michaelom Douglasom u glavnim ulogama. Znam da sam onda pomislila kako su mogli biti tako naivni pa upasti u takve nevolje. Ni na kraj pameti nije mi bilo da ću se mnogo godina kasnije i ja naći u sličnoj situaciji. Najbolje da počnem od početka.
Živim na selu, s mužem i osmogodišnjom kćeri. Ja sam ekonomistica, a muž automehaničar. Spletom nesretnih okolnosti oboje smo ostali bez posla. Nije teško danas ostati bez posla, ma kako dobar radnik bio, svi to znamo. Onda sam bila jako revoltirana, osjećala sam prazninu i izgubljenost. A kad je uskoro i muž došao kući s radnom knjižicom, počela sam se bojati za našu i budućnost našeg djeteta.
No ipak, nas dvoje smo zreli ljudi i ni jedno od nas nije sklono predavati se očaju. Moglo bi se reći da smo borci. Nakon nekoliko dana očajavanja počeli smo tražiti rješenje. Ja sam nagovarala muža da otvori automehaničarsku radionicu. No on nije bio za to. Bio je dobar mehaničar, ali nekako se skanjivao upustiti u taj posao - bilo je previše automehaničara u okolici, i to s već uhodanim poslom.
Mi nismo imali veliku ušteđevinu, kredit bismo ovako nezaposleni teško dobili, a u svaki posao u početku treba uložiti. A da bi se posao isplatio, treba imati mušterije. Ne ide to preko noći, potrebno je nekoliko godina da se uhoda. Ako uopće uspije, mnogo ih propadne, izgube uloženi novac. Razmišljajući o svemu tome, nekako se samo od sebe nametnulo drugo rješenje.
Pošto smo imali nešto zemlje i neku poljoprivrednu mehanizaciju, odlučili smo se baviti uzgojem povrća. Još smo zakupili nešto zemlje i tako je krenulo. To je težak i mukotrpan posao, ali oboje smo bili odlučni da ćemo uspjeti. Isprva smo nas dvoje bili na polju od zore do sumraka, od ponedjeljka do ponedjeljka.
Nismo puno znali o uzgoju povrća, osim onoga što smo naučili uz naše roditelje dok smo bili djeca i pomagali im na polju. Ali ponavljam, bili smo odlučni da osiguramo našoj kćeri pristojan život. Po danu bismo naporno radili, a po noći pretraživali po internetu, učili.
I nekako je prvo ljeto bilo milostivo prema nama te je urod svih kultura bio dobar, otkupne cijene zadovoljavajuće i krenulo nam je. Već smo prve godine zaradili, a bili bismo sretni već i da smo bili na nuli. Kupili smo još strojeva i sada već s nekim iskustvom proširili posao.
Moj muž se radu na polju potpuno predavao. Ali, njemu nije vodilja bila samo zarada, on je u tome i uživao. I sam mi je puno puta priznao da mu nema ljepšeg od mirisa zemlje u ranu zoru. A ja sam na tu njegovu rečenicu uvijek pomislila: miris žene u ranu zoru trebao bi ti biti još ljepši. Ali nikad mu to nisam rekla.
Trebala sam. Da sam to onda učinila, ne bi nam se poslije dogodile sve ružne stvari. Ali onda sam mislila da ćemo se opet zbližiti, samo da nam posao krene i ustali se.
Uz svu mehanizaciju koju smo imali, kasnije ja i nisam često odlazila na polja. Moja su zaduženja prešutno postala kuća i vrt. Uz to sam posadila cvijetnjak ispred kuće. To je bio moj raj, moje utočište. Svaki slobodan trenutak posvećivala sam tom vrtu.
Svake sam sezone smišljala nove kombinacije, nabavljala nove egzotične biljke i sjemenje. Nisam htjela da to budu samo puzavci koji vise s balkona ili nasumce posađeni grmići. Puno sam čitala o hortikulturi i shvatila kako je to cijela znanost i da je za uspjeh potrebno i znanje. Imala sam i promašaja, ali nisam odustajala.
Uskoro se, uz moju ljubav i trud, taj cvijetnjak pretvorio u pravi park, perivoj, rekli bi pjesnici. Često bi ljudi zastajali uz našu kuću kako bi se divili mom vrtu. U tim bih trenucima bila ponosna i još se više posvetila njezi biljaka. Moj muž Ivan nije me zbog toga glasno hvalio. Nije me ni zbog čega hvalio. A kuću i domaćinstvo vodila sam besprijekorno. Nekako se to podrazumijevalo.
Znam da je u većini brakova tako, za ženu se podrazumijeva da radi stotine poslova po kući. Ne kažem da je on veličao svoj posao i svoje zasluge, ali nekako se isto tako podrazumijevalo da je on taj koji zarađuje. I išlo je to tako godinama, i išlo bi još godinama, samo da je barem povremeno zamijetio mene kao ženu, ženu s osjećajima, a ne samo suprugu, majku, sluškinju.
Ivan je u početku našeg braka bio nježan i osjećajan. Znao se čak rasplakati na neki tužan film, što je neobično za jednog muškarca. Ali kako je počeo raditi na zemlji, kao da je otvrdnuo. Počeli smo se udaljavati, živjeli smo jedno uz drugo, ali ne zajedno. Nekako usporedno, ne dotičući se puno.
I bilo je nešto seksa među nama, ali isto tako iz dužnosti. Bar sam ja to tako osjećala, a mislim da je i on. U početku sam pokušavala probuditi onog nježnog muškarca u njemu, međutim uvijek bi me nekako odbio. Bilo žurbom, na primjer riječima:
- Miro, nemam se vremena sada zabavljati. Znaš da me vani čeka puno posla!
Bilo umorom:
- Ti, Miro, kao da ne znaš koliko sam tona danas prevalio preko svojih leđa!
I tako sam postupno odustajala od njega, ustvari odustajala sam od nas. Ja sam mu se s jedne strane divila jer zaista je puno i naporno radio. I dobro nam je išlo u prvom redu zbog njegova truda, rada i snalažljivosti. Ali, s druge strane nisam mogla razumjeti da baš nikad i nikako ne može naći vremena za mene.
I odgoj kćeri je potpuno prepustio meni. Ustvari, on našu kćer voli beskrajno, to znam sigurno. Ali kao da se držao principa „ne talasaj“ pa se nije htio miješati u odgoj koji je bio moj posao, učenje i uspjeh u školi također.
Dakle, vodili smo uobičajen život. Ovo što slijedi isto je uobičajeno, događa se, češće nego mislimo. Znam da je priča otrcana, toliko puta već prepričana, ali zašto se uvijek ispočetka događa? I kad sve to već znam, zašto sam dopustila da se dogodi i meni?
Posao se toliko proširio da Ivan i uz pomoć svog oca to više nije stizao sam. Došao je trenutak da uzme još neke ljude za ispomoć. Pogotovo kad je sezona branja nekog povrća, onda to treba završiti u nekoliko dana jer u protivnom ili se tržište zasiti ili urod propadne na polju neubran.
Sezonski je zaposlio trojicu mladića iz susjednih mjesta. Sva trojica bila su nezaposlena, iako sa završenim školama. Bili su mi simpatični i činilo se da će biti dobri radnici. Poslije tog upoznavanja rijetko sam ih viđala, uglavnom samo kad bi navečer odlazili ili kad bi išli po užinu u obližnju trgovinu pa bi prolazili pored mog cvjetnjaka.
Međutim, jedan od mladića uvijek bi se zaustavio kad bi me ugledao u cvijetnjaku. Uvijek bi mi uz pozdrav uputio i nekoliko riječi pohvale za moje cvijeće. A na to sam uvijek bila slaba. I tako smo mi iz dana u dan razgovarali sve dulje i sve sadržajnije. Shvatila sam da dosta o tome zna, a to je čudno za tako mladog dečka.
- Dosta znaš o cvijeću. Odakle ti to? To je neobično za nekog tako mladog - pitala sam ga.
- Završio sam srednju za vrtlara i htio sam se upisati na agronomiju. Međutim, nisam uspio. Onda sam četiri godine radio u jednom privatnom rasadniku, međutim firma se zatvorila i ostao sam bez posla. Jednostavno nema posla za moju struku - bio je pomalo sjetan Toni.
- Možda da pokušaš kao svoj gazda - ohrabrivala sam ga.
- Da, o tome razmišljam, ali nemam početnog kapitala. Radim i štedim, ali teško je. Proći će godine dok nešto ne uštedim. A i banke daju kredite samo bogatima. U međuvremenu moram od nečega živjeti. I tako radim sve što mi dođe pod ruku.
Razumjela sam ga. Sjetila sam se kako smo mi počinjali. E sad, je li se upornost isplati ili smo mi samo imali sreće, to nisam znala. Valjda ponešto od obojega.
Toni, tako se zvao, uvijek je točno vidio koja je trenutačna zvijezda u mom vrtu. Tako sam ja nazivala biljku koja bi tog trena bila najljepša. Imao je oko za cvijeće. Ali imao je oko i za nešto drugo - za usamljene žene. A ja sam imala samo oko i osjećaj za cvijeće, ali ne i za predstojeću nevolju.
Kako je vrijeme odmicalo, nas smo dvoje sve više razgovarali u tom vrtu. On je sve češće preskakivao ogradu ne bi li mi se pridružio u radovima. Tako bi znao odvesti počupani korov, dovesti mi vreću s gnojivom ili svježom zemljom, čak mi sugerirati neke kombinacije.
- Ali, Toni, proći će ti vrijeme za pauzu dok tu meni pomažeš! - jednom sam mu rekla.
- To mi je najljepših pola sata u danu. Ne želim to nikako propustiti - izrekao je to pomalo sramežljivo.
Shvatila sam da to govori zbog mene, a ne zbog vrta i cvijeća. Mislim da sam se zacrvenjela. I, moram biti iskrena do kraja - ja sam njega već prije odmjerila. Bio je lijep mladić, duge plave kose svezane u rep, plavih očiju i mišićavog, preplanulog tijela oblikovanog napornim radom. Ali, najljepši na njemu bio je besprijekoran osmijeh. Očaravao je osmijehom.
Sigurna sam da je mnogo djevojaka uzdisalo za njim. Ali ja sam ta zapažanja tumačila po onoj izreci da žena nije oslijepjela ako se udala. Pa tako sam i ja zamjećivala druge privlačne muškarce, ali nikad, baš nikad nisam pomišljala na avanturu. Čak ni u mašti.
I što mi se onda dogodilo? Kada mi se to dogodilo? Kako mi se to dogodilo? Jednostavno, počela sam svoje odlaske u vrt tempirati u vrijeme njihove pauze. Makar je to bilo teško izvesti jer ti radnici nisu mogli imati pauzu svakodnevno u točno određeno vrijeme.
Međutim, ja sam se uvijek nekako uspijevala naći u vrtu u pravo vrijeme. Ako mi koji dan to ne bi uspjelo, bila sam cijeli dan nesretna i nalazila bi najrazličitije razloge da odem u stražnje dvorište ne bih li ga makar tamo srela. Postao mi je opsesija. Ali nisam ni pomislila da se tome othrvam. Promatrala sam to kao malo radosti u svom životu. Jer bila sam zanemarena, zapostavljena, usamljena žena, preopterećena kućanica, majka s puno obaveza i odgovornosti.
Zar malo uživanja u blizini lijepog muškarca može nekome naškoditi? Tako sam razmišljala. Do tada su se sva naša druženja svodila na razgovore o vrtu i cvijeću, ukrasnim grmovima, egzotičnim biljkama, uz pokoju njegovu dvosmislenu izjavu ili malo dulji pogled ili dodir.
- Svaka čast, gladiole su ti besprijekorne, a i boje si iskombinirala tako da oduzimaju dah. No, gledaj, Miro, one suncokrete tamo. Dobro si to zamislila što se boja tiče, ali onaj bor je narastao i sad im pravi sjenu u podne. Predlažem da ih sljedeće godine posadiš malo niže, prema sredini vrta. Znaš da suncokreti vole sunce. Suncokreti zablistaju na suncu, a i neke žene zablistaju na suncu - dodao je značajno me gledajući.
Osjećala sam kako crvenim, ali istodobno sam osjećala i uzbuđenje i sreću. Pomisao da se još mogu nekome sviđati, i to još tako zgodnom, mladom muškarcu, potpuno me smutila. Dakle, nisam još za staro željezo!
I trajalo je to tako nekoliko dana, samo smo si dobacivali značajne poglede i laskave, dvosmislene primjedbe. Onda je on krenuo korak dalje.
Jednog prijepodneva opet je došao do mene i ponudio mi pomoć oko piljenja nekih grana.
- Hej, nemoj to ti, Miro. Moglo bi biti opasno. Tvoje ruke nisu dovoljno snažene da zadrže tu granu - dok je govorio, približio mi se, skinuo rukavice i stao nježno prelaziti prstima po mojim rukama.
- Ruke su ti ipak nježne, makar puno i teško radiš. Kako to uspijevaš? Sva si nekako nježna - govorio je i lagano mi podigao bradu prisilivši me da ga pogledam u oči.
Bila sam zbunjena, ali nisam ništa poduzela da ga spriječim. Osjećala sam neopisivu ugodu i ono titranje u želucu, leptiriće kažu neki. Onda me lagano uzeo za ruku i povukao iza jednog bora i grma magnolije koji su činili zaklon od pogleda i obgrlio me jednom rukom oko struka, a drugom mi opet podigao bradu i poljubio me. Lagano, ne dugo, ne strastveno. Samo me poljubio i pustio.
Priznajem, ja se uopće nisam branila niti bunila, štoviše, bila sam pomalo razočarana što je poljubac bio tako nevin i kratak. Međutim, onda kad me pustio iz zagrljaja, probudila se trunka savjesti te sam ga odgurnula i bez riječi otišla.
Cijelog tog dana bila sam kao pijana, drogirana, ili sve to zajedno. Čak su i kći i Ivan primijetili da sam odsutna.
- Mama, već ti treći put kažem da bih u kino večeras, a ti ni glasa. Uvijek ispituješ s kim, kada, što, zašto i tisuću takvih pitanja, a sada kao da te nije briga - bila je pomalo šaljiva moja kći.
- Pa da, i meni je stavila šećer u kavu, a zna da nikad ne pijem sa šećerom. Mama kao da je zaljubljena. Što sam učinio da se ponovno zaljubiš u mene? - nadovezao se moj muž.
On je sve htio okrenuti na šalu, a nije znao koliko je bio blizu istine. Samo što nije on bio predmet moje žudnje! Toni mi je bio u mislima. Čak sam se pobojala da će ga to što sam naprasno otišla od njega odvratiti od mene i da se neće više usuditi približiti. A ja sam htjela da se i dalje usuđuje!
Htjela sam opet osjetiti njegov dodir na svojoj koži i ono uzbuđenje koje je uz to išlo. I kao za inat, nekoliko idućih dana je kišilo i nisam ga sretala. Bila sam poput divlje životinje u kavezu. Kći mi se sklanjala s puta, a muž je ionako bio odsutan veći dio dana pa to nije ni primjećivao, ili ako je, nije me ništa pitao. Ali tako je bilo već godinama u našem braku - svatko je rješavao svoje unutarnje probleme i dileme sam.
Onda je svanulo prekrasno jutro. Morala sam ga vidjeti. Ali bojala sam se da će možda otići nekamo dalje i da ih neće biti cijeli dan. Nisam to mogla samo tako prepustiti slučaju. Zamolila sam muža da pošalje jednog dečka da mi pomogne u cvijetnjaku premjestiti neke velike lončanice. Onako usput sam spomenula da bi Toni bio najprikladniji jer mi je već pomagao, a i obrazovani je vrtlar pa može pomoći i savjetom.
Naravno, moj muž, ništa ne sluteći, složio se s mojim zahtjevom. Bila sam poput šiparice dok sam ga čekala da se pojavi. Stalno sam odlazila u kupaonicu provjeriti kako izgledam. Čak sam odjenula novu trenirku, iako su radovi bili prilično prljavi. Došao je, veselo preskočio ogradu i kao da se ništa nije dogodilo upitao me:
- Što ćemo danas?
- Htjela bih da preselimo ove žardinijere. Imaš li kakvu ideju kako da to učinimo? Prilično su teške - pokušala sam zvučati poslovno, ali nekako sam izbjegavala pogledati ga u oči.
- Ne brini, imamo tamo iza u dvorištu kolica upravo za takvu namjenu. Idem po njih.
I zaista, bilo je to čas posla. Prebrzo smo završili. Morala sam hitno smisliti kako da ga još malo zadržim u svojoj blizini. Ništa mi nije palo na pamet osim da ga pozovem na kavu kao nagradu za brzo obavljen posao. Posjela sam ga u kuhinju i dala se na kuhanje kave. I kao što to obično biva u takvim situacijama, napetost se osjećala u zraku, a nikakvi dijalozi mi nisu padali na pamet. Ruke su mi drhtale i bojala sam se da on to ne primijeti, a opet tako sam ga htjela u svojoj blizini.
Kad sam skuhala i servirala kavu i kekse, sjela sam nasuprot njemu. Međutim, on se pomaknuo i sjeo uz mene. Uzeo je moju ruku u svoje i rekao:
- Oprosti mi, Miro. Znam da sam se nedolično ponašao neki dan. Ali ti u meni izazivaš toliku silinu osjećaja da se nisam mogao suzdržati. Žao mi je - bio je tih i ozbiljan.
U najsmjelijim maštanjima zamišljala sam da učini upravo to, ali ipak nisam očekivala da će to zaista i napraviti. Opet sam ostala bez riječi, ali nisam izvukla ruku iz njegovih. Odlučila sam ga pogledati i očima mu reći što osjećam. Vidio je žudnju u mojim očima i poljubio me. Ovaj put bilo je to strastvenije, puno strastvenije. I danas ne znam koliko dugo smo se tako ljubili bez riječi, ali trgnula nas je zvonjava telefona. Bio je moj muž.
- Trebaš li još dugo Tonija? Idemo na sajam za pola sata i trebao bih ga - ne sluteći što je upravo prekinuo, pitao me u žurbi.
- Evo dolazi - bilo je sve što sam uspjela prozboriti.
Još smo se jedanput lagano poljubili na vratima i samo je rekao:
- Naći ćemo se uskoro - a ja sam doslovno lebdjela. Zaljubljena poput šiparice, nisam primjećivala ništa oko sebe. Sva sreća što sam bila već uhodana gazdarica pa sam kućanske poslove obavljala i tako odsutna duhom.
I tako je to krenulo. Skoro svaki dan našli bismo neku priliku da se nađemo i da se strastveno ljubimo. Međutim, sve bi to trajalo kratko, a oboje smo htjeli nešto više i duže. Ja sam cijele noći zamišljala njegovo golo tijelo i od samog bih se razmišljanja uzbudila. Kraj mene je ležao moj muž, pomalo hrkao i bio sušta suprotnost onome što sam ja zamišljala, o čemu sam maštala.
A onda nam je priliku pružio upravo moj muž. Ja sam trebala za njega nešto obaviti u banci, a Toni je vozio naručenu robu jednom samoposluživanju. Bilo je logično da idemo zajedno u kombiju. Cijelim putem pritajena strast osjećala se u zraku. Ali toliko smo još bili svjesni pa smo se suzdržavali do povratka. A onda je skrenuo u jedan šumarak i stao. Bez riječi smo se bacili u zagrljaj i sva suzdržavana strast provalila je iz nas.
Ne znam ni kada ni kako smo se našli na stražnjem sjedalu kombija, ali kad sam opet postala svjesna okoline, vidjela sam da sam gotovo razodjevena, kao i Toni, na stražnjem sjedalu auta u nekom šumarku. Prilično neprilično za ženu mojih godina. Sad kad o tome razmišljam, vidim kako je to bilo neprilično. Ali onda sam bila toliko slijepa da to nisam vidjela.
Godinama već nisam osjećala takvo tjelesno zadovoljstvo. Jesam li ga uopće ikad osjetila sa svojim mužem, pitala sam se. Valjda jesam jer sjećam se da smo bili jako zaljubljeni dok smo bili mladi. U to vrijeme nikakav osjećaj srama nije se mogao probiti do moje svijesti.
U stvarnom svijetu funkcionirala sam kao robot, sve sam svoje obaveze i dalje besprijekorno obavljala, ali u svijetu snova samo sam smišljala kako i gdje da se potajice nađemo. Uz mog zaposlenog muža, to nam je relativno lako uspijevalo. Trajalo je to gotovo do kraja ljeta. A onda sam se naglo prizemljila.
- Miro, možeš li mi posuditi nešto novca. Nekako sam kratak ovaj mjesec, a ne volim moliti tvog muža predujam. Znaš, on je prilična škrtica - rekao mi je Toni jednom poslije neobuzdanog seksa.
- Koliko trebaš? - bez puno razmišljanja ponudila sam pomoć.
Prošlo je nekoliko dana, a Toni me nazvao na mobitel i opet zatražio prilično veliku sumu novaca jer mu kao treba za servis auta, koji usput mora i registrirati. Samo sam spomenula onako usput da mi već nešto duguje i on mi je poklopio slušalicu. Nakon toga osjećala sam toliku krivnju da sam ga nazvala i još mu se ispričala i, naravno, ponudila mu novac. Pa svi mi imamo ponekad novčanih problema - opravdavala sam ga.
Naravno, pretpostavljate kamo je sve krenulo. Nije mi vratio ni prvu posudbu, ni drugu, ni treću, a novac je tražio sve češće. Trebalo mi je vremena da shvatim - on mi prodaje seks. Bila sam zgranuta nad samom sobom kad sam shvatila u kakvu sam se situaciju dovela. Još uvijek bih izgubila glavu u njegovu naručju, ali sve sam više shvaćala kakva je on osoba. Ne zanimam ga ja kao žena nego moj novac. I od početka ga je to zanimalo. A ja sam bila slijepa i naivna.
Shvatila sam da to moram što prije prekinuti. Prije ili kasnije moj će muž pitati za taj novac čije trošenje baš i nisam mogla objasniti. Uvijek sam mogla reći da sam kupila neku egzotičnu biljku, ali to ipak ne košta toliko novca. S obzirom na to da se bližio kraj sezonskih radova, pa tako i potreba za sezonskom pomoći, mislila sam da će to samo od sebe prestati. Njega neće biti u blizini i svemu će doći kraj. Ali, prevarila sam se. On je vidio kako sam ja lak i dobar izvor zarade - ne pušta se takva žena lako. Nakon što ga nisam zvala dva puta za redom u dane kad bismo se obično nalazili, on je nazvao mene. Već sam prije smislila što ću mu reći, te sam počela:
- Žao mi je, ali ovo mora prestati. Ne mogu se više viđati s tobom.
Ali kako sam se prevarila misleći da će to biti tako jednostavno. On se s druge strane linije samo nasmijao i rekao mi:
- Ti, Miro, misliš da sam ja budala. Iskoristila si me i sad me želiš odbaciti kao staru krpu! Ne, to ćeš platiti. I plaćat ćeš neko vrijeme, dok ja ne odlučim da si otplatila dug - bio je nemilosrdan Toni.
- Ti to mene ucjenjuješ?
- Slušaj, ja bih isto tako mogao tebe upitati jesi li me seksualno iskorištavala kao gazdarica? Jer ja sam daleko mlađi od tebe, trebao sam posao po svaku cijenu i nisam imao izbora. Morao sam udovoljavati zahtjevima gazdarice. Što li će na to reći gazda? Što li će na to reći susjedi?
Nisam mogla vjerovati da sam to čula. Upala sam u klopku iz koje ne znam kako bih se izvukla. Pa neću valjda doživotno strepiti da ne otkrije mom mužu? Ali ja nemam svog novca koji bih mu mogla dati, muž će prije ili kasnije primijetiti te moje izdatke. Odjednom mi je i sram isplivao na površinu - što ću pred kćeri ako sazna? Kako ću susjedima pogledati u oči? Kako sam se upetljala u to? Gdje mi je bila pamet?
Onda sam jednostavno prekinula vezu. Nisam mu imala što reći. Što se može reći ucjenjivaču kad vam objavi ucjenu? Nazvao me sutradan i opet sam samo prekinula. Sljedeći dan također čim sam čula njegov glas, isključila sam mobitel. Još uvijek sam razmišljala što mi je činiti. Mislila sam u svojoj naivnosti da će odustati budem li uporno odbijala njegove zahtjeve.
Opet sam bila izvan sebe i odsutna, samo sada iz posve drugog razloga - bila sam preljubnica i žrtva ljubavnika ucjenjivača. U toj svojoj odsutnosti i zabrinutosti nisam ni primijetila da je i moj muž također nekako zamišljen i odsutan. Ionako je uvijek odsutan.
Jednog kišnog ponedjeljka pozvao me da dođem u stražnje dvorište u njegov ured. I prije me znao tako pozvati kada bi nešto na brzinu trebalo obaviti u gradu ili nešto poslati, napisati, tako da mi to i nije bilo neobično. Međutim, kad sam ušla, noge su mi se odsjekle. Tamo je bio Toni. Ležerno zavaljen, sjedio je u fotelji ispred radnog stola moga muža. Okrenuo se i počastio me ironičnim smiješkom i besramno mi namignuo. Moj je muž bio ozbiljan.
Sjela sam na stolac i nekoliko dugih trenutaka nitko od nas nije progovorio ni riječ. Što da kažem? Sve mi je bilo jasno. Toni me razotkrio mužu. Ali ono što sam saznala kad je konačno moj muž progovorio još me više potreslo.
- Prošli tjedan nazvao me Toni i razotkrio mi vašu vezu. Kaže da si ti od njega tražila i druge usluge, a ne samo da ti pomaže u vrtu. Kaže da se osjeća poniženo - započeo je moj muž ozbiljno i usmjerio pogled prema Toniju. On je pak samo lagano kimnuo prema Ivanu.
Bila sam toliko posramljena i zatečena da nisam mogla progovoriti ni riječ. Samo sam šutjela. Nemam što lagati, došla sam do ruba, ali odakle da počnem? Moja se šutnja mogla protumačiti i kao priznanje.
- Reci, Miro, svoju verziju - ustrajao je moj muž.
Pogledala sam Ivana sa svim onim sramom i bolom na licu i rekla mu:
- Ne mogu, Ivane. Ne tu i ne pred njim.
Opet tajac. Na licu moga muža vidjela sam svu silinu osjećaja: bijes, bol, razočaranje. Ali i nešto što nisam očekivala - ljubav. Jesam li ja to dobro vidjela ili sam to samo željela vidjeti? On me pogledao s ljubavlju kao davnih godina! I onda je učinio nešto što također nisam očekivala - ustao je od stola, prišao vratima, širom ih otvorio i rekao:
- Napusti našu kuću ovog trenutka. Nastoj da te više nikad ne vidim i ne čujem. I upamti, nekad sam vježbao karate i još imam u klubu puno prijatelja - Ivan je izgovorio odrješitim tonom gledajući Tonija.
Pogledi su im se sreli. Dva pogleda, dva mača. Jedan zrelog muškarca, svjesnog da odbijanjem prljave igre riskira da bude proglašen rogonjom, i drugog, nezrelog mladca željnog brze zarade bez imalo moralnih skrupula. Toni se dignuo, na vratima se okrenuo i oboje nas namršteno gledao nekoliko trenutaka. Otišao je zalupivši vratima.
Ostali smo sami, Ivan i ja. Dugo smo šutjeli. Ja sam se bojala išta reći da ga ne izazovem, a opet sam bila svjesna da sam ja ta koja mora nešto reći. On nikad nije bio nasilan i uvijek smo svađe rješavali samo riječima. Doduše, bilo je i vikanja, pa i psovanja, ali nikad nije dignuo ruku na mene. Bojala sam se da bi ovo mogla biti prva takva situacija. Ali, prevarila sam se. On je ipak prvi progovorio:
- Dugo se poznajemo, gotovo cijeli život. Mislim da ti i misli mogu čitati. Stoga ne mogu prihvatiti da si ti njega ucjenom silila na seks. Razmišljam o tome već nekoliko dana, otkad sam saznao za vašu vezu. Znam da si se u posljednje vrijeme osjećala zapostavljeno i da je to moja krivnja. Stalno sam nekako mislio da ću naći vremena da te nekamo izvedem, da ti pokažem da te volim i da si mi jako važna u životu. Ali stalno bi neki hitan posao to odgodio. I mogu shvatiti da si onako usamljena podlegla čarima i šarmu mladog, zgodnog dečka - mirno i odmjereno govorio je Ivan.
A ja sam mogla samo plakati bez glasa. On mene tako dobro poznaje, a ja nisam znala koliko je on velik čovjek!
- Ivane, kriva sam! Zaista sam bila s njim. Ali nikad, nikad nisam ja njega silila niti ucjenjivala. On je mene ucjenjivao posljednjih tjedana! Ja sam upala u zamku, naivno misleći da malo dodatnog uzbuđenja nikome ne može naškoditi. A eto kamo me to dovelo! Kamo je nas dovelo! - govorila sam grcajući i kroz suze. - Ako mi možeš oprostiti, oprosti mi! Ako ti treba vremena, čekat ću koliko treba! Želim samo nastaviti s tobom miran život kakav smo imali.
- Pokušat ćemo, Miro. Ali nemoj od mene očekivati previše, prebrzo. Nekako mi stalno dolaze slike tebe i njega u vrućem zagrljaju. Boli me to, jako me boli.
O, Ivane moj! I mene boli. Boli me to što sam bila naivna, nepoštena, što sam povrijedila osobu koja to najmanje zaslužuje, što sam posrnula žena kakve su nekad kamenovali i vezali za stup srama. Ako mi ti i oprostiš, ne znam hoću li si ja ikad oprostiti.
Zima je. Gledam kroz prozor svoj vrt. Prekriven je snijegom. Ali ne mogu reći da je tužan jer u kućici za ptice čuje se cvrkut, a vidim i dvije vjeverice kako skakuću po boru. A kad se okrenem, unutra čujem kćer i muža kako se veselo smiju gledajući neki film. Idem im se pridružiti.
- Dođi, mama, to još nisi vidjela - pozvala me kći.
- Dođi, mama, sjedni kraj mene - pozvao me Ivan.
Sjedam kraj Ivana. Grlim ga i on grli mene. Još boli, njega izdaja, a mene sram. Ali bit ćemo dobro. Možda već ovog ljeta, a možda sljedećeg. Ali bit ćemo dobro.