ISTINITA PRIČA: 'Pohotna šefica me odvukla u krevet! Morala je dobiti svakog muškarca kojeg je poželjela!'

Kad se pročulo da ćemo dobiti novog šefa, zapravo šeficu, svi smo bili vrlo znatiželjni. Kakva li će biti, pitali smo se, osobito muški dio odjela. Nije do sada radila u našoj firmi pa je nitko, osim vlasnika, nije poznavao. Vjerojatno neka oštrokondža.

Kako smo se prevarili! Mirela je bila lijepa, šarmantna plavuša u kasnim tridesetima. No, već na prvom sastanku, kad nas je okupila da bismo se upoznali, shvatili smo da s njom nipošto neće biti lako. Odavala je dojam osobe koja dobro zna što hoće.

Tako je i bilo. Držala se na distanci od svih, ne sjećam se da sam vidio da se smješka, zahtijevala potpunu predanost poslu. Tražila je od nas, ako je ocijenila potrebnim, da ostanemo u firmi i poslije isteka radnog vremena, a kadšto smo dolazili i subotom.

Prvi sam se put s njom našao u četiri oka tri mjeseca nakon što je došla. Do tada sam imao dojam da me ne primjećuje, ni kao zaposlenika, a kamoli kao osobu. Onda je sve krenulo tokom koji ni u snu nisam očekivao.

- Vlatko, šefica želi s tobom razgovarati u svom uredu - poručila mi je njezina tajnica.

- Da odmah dođem?

- Ne, nego sasvim pri kraju radnog vremena. Sada je zauzeta.

Nije slutilo na dobro, uopće nije slutilo na dobro. Zašto bi me htjela vidjeti nasamo, i to kada više nikoga ne bude u uredu? Samo mi se jedan odgovor nametao: izribat će me, negdje sam nešto zabrljao. Cijelo sam vrijeme razmišljao o tome što sam učinio da sam joj se zamjerio, ali nikakav mi prihvatljiv odgovor nije padao na pamet. Bio sam kao na iglama, uopće se nisam uspijevao koncentrirati na posao. Strahovao sam da ću zbog te nervoze toga dana zaista i napraviti neku pogrešku.

- Mislim da ne trebaš biti toliko uznemiren. Najvjerojatnije te želi bolje upoznati ili pohvaliti - umirivao me kolega Darko, kojem sam napomenuo da me šefica zove.

- Ne bih se u to kladio - rekao sam rezignirano.

- Molim te, nemoj biti takav pesimist. A možda je šefica samo bacila oko na tebe - nasmijao se. Nije ni slutio koliko je u pravu.

Desetak minuta prije isteka radnog vremena, kada su se ostali već pripremali za odlazak kući, našao sam se u njezinoj kancelariji. Dočekala me iznenađujuće srdačno, nikad je takvu nisam vidio.

- Uđite, Vlatko - široko se smiješila. - Sjednite - pokazala mi je rukom na stolac nasuprot svog radnog stola.

Premetala je papire koje je imala pred sobom, a ja sam napeto iščekivao što će se dogoditi. Početak je bio dobar, ništa nije slutilo na to da bi me možda mogla izribati. Naprotiv.

- Dobro radite svoj posao. Vrlo sam zadovoljna. A i vaši suradnici lijepo govore o vama - godile su mi njezine riječi. - Uz to, vrlo ste simpatičan čovjek, što je u našem poslu također važno - nastavila je s komplimentima.

Bio sam iznenađen što se toliko otvorila, nisam ni slutio da bi se tako mogla ponašati prema suradnicima. Ipak, na trenutak sam osjetio, naslutio, da u njezinim riječima i komplimentima ima nečega što je izvan granica posla. No, odmah sam odbacio tu pomisao. Otkud bi se tako uspješna poslovna žena mogla zanimati za nekoga poput mene.

- Eto, samo sam vam to željela reći. Može se dogoditi da ću vam povjeriti i poneki zadatak koji je izvan vašeg područja rada. Nadam se da ćete mi tada izići ususret - uz srdačan smiješak otpravila me iz ureda.

Zaista mi je dala misliti. Ne znam što bi od mene mogla očekivati, osim da dobro obavljam svoje zadatke. Posao izvan mog područja rada? Što bi to moglo biti? Za večerom sam o tome razgovarao sa suprugom Karmelom. Potanko sam joj ispričao što mi se dogodilo toga dana i što me muči. Sa zanimanjem me slušala.

- Ha, možda te želi odvući u krevet - vragolasto se nasmiješila.

- Ma, daj, molim te. Istina je da privlačim žene, ali nemoj pretjerivati - pokušao sam i ja sve okrenuti na šalu.

Karmela i ja imali smo sretan brak. I danas se volimo kao na početku veze, prije deset godina. Sreli smo se na ljetovanju, brzo zbližili i postali nerazdvojni. Lijepa, ljupka, duhovita, rječita, s prekrasnom dugom kosom i uvijek iskričavima očima, sasvim mi se zavukla pod kožu. U brak smo ušli poslije desetak mjeseci hodanja. Jedina je sjenka nad našom srećom to što nemamo djece i s time se još nismo posve pomirili. Ako ništa drugo, mogli bismo uskoro posvojiti dječaka ili djevojčicu. Nismo još za to prestari.

U svih tih deset godina za mene je na svijetu postojala samo jedna žena - Karmela. Nikad je nisam prevario s drugom. Bilo je prilika, na službenim putovanjima, poslije uredskih proslava, ali mene to jednostavno nije zanimalo. Možda sam se samo jednom našao u iskušenju, ali i to samo na tren.

- Primjećuješ li ti uopće koliko ti se Ivona nabacuje? I u uredu i ovdje - šapnuo mi je za jedne takve proslave kolega Franjo.

- Misliš? Ne bih rekao - odmahnuo sam rukom, iako sam znao da ne griješi u procjeni.

- Čovječe, iskoristi priliku. Ona je zgodna žena, svatko bi poželio otići s njom u krevet - namignuo mi je.

S Ivonom sam do tada znao porazgovarati u uredu, popiti kavu, ali to je bilo tek usput. I uvijek na njezinu inicijativu. Te se večeri prilijepila uz mene. Sjedili smo jedno uz drugo, ona je to spretno uspjela izvesti, tako da smo cijelo vrijeme čavrljali i plesali.

Kad se na podiju stiskala uz mene, ne mogu reći da mi je bilo neugodno. Naprotiv. Ali, strepio sam od onoga što bi moglo uslijediti. Nemam osobitih iskustava sa ženama, ali bilo mi je sasvim jasno što joj je na umu. Nipošto je nisam želio povrijediti, ali ni završiti s njom u krevetu. Ples i razgovor je jedno, vođenje ljubavi nešto sasvim drugo.

Imam Karmelu i nijedna me druga ne zanima. Jesi li baš posve siguran u to, previše često sam sebe uvjeravaš da je tako, možda bi ipak večeras mogao popustiti, kao da mi je šaptao neki vražićak u meni.

- Vlatko, nemam prijevoz, možeš li me odvesti kući? Ne stanujem daleko - upitala me Ivona kad se večer bližila kraju. Očekivao sam tu molbu. Nisam je mogao odbiti, nije bilo ni razloga za to, zašto kolegicu s kojom sam se zabavljao cijelu večer ne bih odvezao kući.

- Naravno, Ivona. Samo reci kada želiš ići?

- Možemo li odmah? - brzo je ustala i dohvatila svoju torbicu, i ne čekajući moj odgovor.

Nije još bilo previše kasno, tek je minula ponoć. Znao sam da stanuje sama, jer mi je to, očigledno ne bez razloga, izričito napomenula.

- Hoćeš li još k meni na jedno piće? - upitala je kada smo se zaustavili pred zgradom u kojoj je stanovala.

Priznajem, sekundu sam oklijevao. Što ima loše u tome da popijem jedno piće? Ali, ona ne očekuje samo piće, to je bilo jasno.

- Hvala na pozivu, Ivona. Ali ne mogu noćas. Možda nekom drugom prilikom. Sutra imam naporan dan i moram biti svjež - petljao sam i vadio se.

- Dobro onda, neću inzistirati. Laku noć - na njezinu sam licu, dok je izlazila iz automobila, čitao nevjericu i iznenađenje.

Svojim sam je odbijanjem povrijedio, bilo je to očigledno i idućih dana u uredu. Gotovo da od tada više nismo progovorili ni riječ. Možda je tako i bolje, zaključio sam. No, ono što se nije dogodilo s Ivonom, dogodit će s jednom drugom ženom.

- Idući tjedan imam poslovni razgovor s partnerima u Ljubljani. Voljela bih, Vlatko, da vi pođete sa mnom. Na putu ćemo biti dva dana - rekla mi je šefica mjesec dana poslije našeg prvog razgovora.

Ton njezina glasa jasno je pokazivao da nije riječ o molbi, nego o zapovijedi. Iznenadila me, iako sam, poslije one njezine najave, očekivao da će povući neki potez.

- Možete mi pobliže reći o kakvom se poslu radi? - usudio sam se pitati.

- Saznat ćete putem. Nije posve u opisu obaveza za vaše radno mjesto, ali snaći ćete se, bez brige - tek ću kasnije shvatiti da je zapravo u tom trenutku, na neki način, bila duhovita.

- Tko još ide s nama?

- Samo nas dvoje. Mislim da nam nitko drugi ne treba - taj je odgovor, najblaže rečeno, bio prilično dvosmislen.

Ostao sam zbunjen. Želi li me ona zaista odvući u krevet? Ali zašto? Pa gotovo da se i ne poznajemo. Nemoguće je da se zagledala u mene. Možda se ipak radi samo o poslu, zaključio sam. Kad sam Karmeli rekao da u ponedjeljak i utorak idem sa šeficom na put, i to sami nas dvoje, opet sam joj izmamio onaj njezin vragolasti smiješak.

- Opa, vidim da ću se i ja učlaniti u klub prevarenih supruga - zagrlila me.

- Karmela, molim te, ne govori to. Pa znaš…

- Znam, dušo. I ti znaš da se šalim. Samo, pokaži joj se u najboljem svjetlu, makar je morao i zavesti - poljubila me.

Nisam se osjećao osobito ugodno kad sam tog ponedjeljka oko podneva sjeo u službeni automobil. Šefica je vozila. Odmah se raspričala. Kao da je navijena i kao da se poznajemo godinama. Prešli smo granicu, a onda je skrenula prema dvorcu Mokrice.

- Idemo nešto prezalogajiti. Danas još ništa nisam pojela - objasnila je kad je uhvatila moj začuđeni pogled.

Ručak je, moram priznati, bio odličan. Kao i vino koje je ona naručila. Čudio sam se što pije, jer ipak je vozila i mogla bi imati neugodnosti. No, nisam joj to spočitnuo.

Zapravo je alkohol učinio svoje. Opustio sam se i počeo uživati u njezinu društvu. Nisam ni slutio da, kada nije u uredu, može biti tako šarmantna žena. Nekoliko me puta dodirnula za ruku, a onda ju je u jednom trenutku uzela u svoju i više nije ispuštala. Naginjala se prema meni kao da će me poljubiti, ali ipak to nije učinila. Dugo smo sjedili za stolom, više od četiri sata.

- Idemo - kratko je rekla, uzela me za ruku i iz restorana povela prema sobama.

- Zar ne idemo u Ljubljanu? - zamucao sam.

- Ne, Vlatko, ne danas. Sastanak u Ljubljani je sutra prije podne. Prespavat ćemo ovdje - rekla je glasom koji nije trpio pogovora i naprosto me ugurala u sobu.

- Ali, ja… Mislim… - petljao sam.

- Nećeš misliti, sad ćeš raditi neke druge stvari. I potrudi se, želiš li napredovati na poslu - priprijetila mi je.

Stidim se onoga što se dogodilo. Mogao sam joj se oduprijeti, mogao sam otići, ali nisam to učinio. Tako me divno mazila da mi je tijelo reagiralo, da sam osjetio uzbuđenje i želju za njom. Kasnije smo otišli i na večeru pa se vratili u sobu. U međuvremenu sam Karmeli poslao poruku da smo stigli u Ljubljanu, te da mi je baterija pri kraju, pa će se mobitel uskoro isključiti. I onda ga ugasio, da kojim slučajem ne bih morao razgovarati s njom. Kakav sam gad bio! Tek sutradan, kada sam otvorio oči, postao sam posve svjestan onoga što sam učinio.

- Daj, molim te, ne budi tako smrknut. Neće tvojoj ženici pasti kruna s glave ako si se malčice zabavio izvan kuće. Pa svi muževi to rade. Ne znam što ćeš misliti o meni, ali kad poželim nekog muškarca, moram ga imati. U pravilu to ne radim s ljudima iz ureda, ali ti si me privukao i nisam mogla odoljeti. No, imaj na umu, ovo se dogodilo samo noćas i neće se dogoditi nikad više. Zaboravi sve, od danas ide po starom, kao da nikad nismo spavali zajedno - izrecitirala mi je svoja pravila.

Osjećao sam se strašno prljavo. Kad sam stigao kući, a bilo je vrlo kasno, jer se sastanak u Ljubljani, na kojem uopće nisam trebao biti, prilično otegnuo, Karmela je, na sreću, već spavala. Teško mi ju je sutradan bilo pogledati u oči, ali ona ništa nije primijetila, samo se šalila da se nada da je bolja u krevetu od šefice. Toliko mi je vjerovala. Mogu se tješiti da sve to što mi se dogodilo i nije toliko važno, tek prolazna epizoda, ali ne osjećam se tako. Tjednima se grizem u sebi. Mislim da ću Karmeli uskoro sve ispričati. S nadom da će mi oprostiti.