ISTINITA PRIČA: 'Pohotni svekar namamio me u kuću i pokušao zavesti!'

- Matija, moraš li baš posvuda odlagati ono što svučeš sa sebe? - nervozno sam upitala shvativši da je muškarac mog života umjesto u košaru za prljavo rublje svoju potpuno promočenu jaknu i ovaj put nonšalantno prebacio preko naslonjača u dnevnom boravku.

Upravo se po najvećem pljusku vratio iz noćne smjene u bolnici i budući da sam baš prethodnog dana detaljno pospremila stan, takvo ponašanje držala sam neoprostivim.

Dok se s jaknom u ruci puževim korakom vukao do kupaonice, nisam osjetila ni trunku grižnje savjesti. Oduvijek sam bila pedantna i premda je već na prvi pogled bilo jasno da smo Matija i ja po tom pitanju dva različita svijeta, činila sam sve kako bih njegovu šlampavost barem donekle dovela u red.

- Oprosti, nije bilo namjerno. Ne moraš se odmah ljutiti - pomalo uvrijeđeno je rekao čim se vratio strovalivši se u naslonjač. Opazivši koliko je iscrpljen, moja je ljutnja, kao i nebrojeno puta do tada, počela popuštati.

- Teška noć, ha? - blago sam upitala promrsivši mu kosu.

- Prilično, ali kad bolje razmislim, mislim da je u meni preostalo još malo snage. A kasnije se ionako moramo dogovoriti kamo ćemo na doček - šaljivo je odgovorio privlačeći me k sebi. Već idućeg trenutka usne su nam se spojile u strastvenom poljupcu i osjećala sam kako unatoč prvotnoj ljutnji, ali i nesnosnom gastritisu, i ovoga jutra polako ali sigurno počinjem gubiti tlo pod nogama.

Nešto kasnije, dok smo iscrpljeni, ali sretni, zagrljeni ležali na trosjedu, Matija je ponovo potegao pitanje dočeka.

- Znam da baš nećeš biti oduševljena time, ali moji su nas pozvali na večeru. Mislim, ne moramo se dugo zadržati kod njih. Lijepo se upoznate, večeramo, a potom možemo dalje. Siguran sam da se mama i tata neće ljutiti zbog toga - dodao je.

- Ne znam, nisam sigurna. Možda da ipak još malo pričekamo - pokušavala sam se izvući jer iskreno baš i nisam bila oduševljena idejom da najluđu noć provedem u kurtoaznom razgovoru s Matijinim roditeljima.

- Ne moraš odmah odlučiti. Ima još vremena do tada, ali eto… Iskreno, puno bi mi značilo da dođeš sa mnom i upoznaš moje roditelje. Osim toga, ionako nećemo biti jedini gosti na večeri. Mama je pozvala još neke prijatelje, tako da… - nelagodno je zastao u iščekivanju mog odgovora.

- Imam li uopće izbora? Uostalom, ionako je već i vrijeme da ih upoznam - uzdahnula sam nakon nekog vremena.

- Hvala ti, ljubavi. Ali to još uvijek nije sve. Što kažeš da kasnije odemo na tulum kod Nikše, mog kolege s posla. Ondje će biti uglavnom svi dečki s odjela zajedno sa svojim boljim polovicama. Mislim da bi moglo biti jako zabavno - navaljivao je uvidjevši moje kolebanje dok konačno ponovno nisam popustila.

Nakon što me izljubio od oduševljenja, okrenuo se na bok i mirno zaspao snom pravednika. Dok sam promatrala njegovo ujednačeno disanje, osjetila sam kako me preplavljuje golema ljubav.

Matiju sam upoznala posve slučajno u bolnici kada sam jednog popodneva ondje odlučila posjetiti kolegicu s posla. Nakon lakše prometne nezgode Vanja je morala ostati nekoliko dana na promatranju. Baš sam se s vrećicom voća u jednoj i buketom cvijeća u drugoj ruci uspinjala stubama na odjel intenzivne njege, kad sam iza leđa začula nečiji glas.

- Dopustite, pomoći ću vam. Idete nekome u posjet? - zanimalo je privlačnog tamnokosog muškarca u bijeloj kuti dok mi je uzimao vrećicu iz ruke. Susrevši se s prodornim pogledom njegovih inteligentnih smeđih očiju, osjetila sam kako bezrazložno počinjem rumenjeti.

- Da, ovaj, prijateljica mi je tu negdje na odjelu pa… - petljala sam.

- Ako mi kažete njezino ime, siguran sam da vam mogu pomoći. Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Matija, jedan od liječnika - predstavio se.

- Vanja - smeteno sam promucala.

- Drago mi je, Vanja - dodao je pruživši mi ruku.

- Ma ne, zapravo, Monika. Ja sam Monika - nastavila sam petljati kad su nam se ruke spojile. Kad se Matija zbunjeno zagledao u mene, shvatila sam da mu tek sad zapravo više ništa nije jasno.

- Volio bih kad biste se napokon odlučili - rekao je uz nelagodan osmijeh.

- Ja sam Monika, a Vanja je moja prijateljica zbog koje sam ovdje - napokon mi je pošlo za rukom objasniti mu.

Ubrzo me Matija uveo u bolničku sobu moje prijateljice. Gotovo sam prasnula u smijeh ugledavši Vanju kako već potpuno spremna za odlazak sjedi na krevetu i dotjeruje nokte na rukama.

- Dakle, moje dame, bilo mi je zadovoljstvo - dodao je Matija uz nonšalantan naklon dok smo se grlile. - Nadam se da ćemo se vidjeti još koji put. Naravno, u nešto boljim okolnostima - brzo je dodao mahnuvši nam na odlasku, dok mu je pogled i dalje počivao na meni.

Otprilike tjedan dana kasnije rano ujutro zazvonio mi je telefon.

- Bok curo, što ima? Nisam te valjda probudila? Ali dobro, čak i ako jesam, sigurna sam da ćeš mi brzo oprostiti kad čuješ što ti imam za reći - uzbuđeno je započela Vanja čim sam se javila.

- Pucaj - pospano sam promrmljala i jedva čekala kraj razgovora kako bih se ponovo vratila u krevet.

- Upravo se vraćam iz bolnice. Morala sam otići po rezultate nekih pretraga, ali to sad nije važno - nestrpljivo je dodala. - Važno je to da sam ondje vidjela Matiju. Pitao je za tebe. Čini se da mu se jako sviđaš. Nadam se da nećeš imati ništa protiv što sam mu dala tvoj broj - dovršila je, a ja sam osjetila kako mi tlo izmiče pod nogama. Matija? Onaj doktor Matija? Oh, Bože - proletjelo mi je glavom dok mi je srce glasno tuklo od uzbuđenja.

- Naravno da se neću ljutiti. Čak štoviše, zahvalna sam ti. Vidimo se na poslu - smeteno sam promucala prekinuvši vezu.

Suvišno je reći kako sam ostatak dana provela u iščekivanju Matijinog poziva, no unatoč tome on nije došao ni tog, a niti narednog dana. Trećeg dana već sam se počela brinuti da Matija nikad neće ni nazvati i da se zacijelo samo htio našaliti s Vanjom, kad mi je u večernjim satima ipak zazvonio mobitel. Bio je to Matija i pozvao me na piće.

Dok sam drhtavim rukama prebirala po ormaru u potrazi za onim što bih večeras mogla odjenuti, sva sam treperila od uzbuđenja. Ruku na srce, Matija mi se već na prvi pogled jako svidio i gorjela sam od nestrpljenja da ga ponovno vidim.

Suvišno je govoriti o tome kako se naš prvi zajednički izlazak pokazao kao pun pogodak. Premda sam s obzirom na njegovu liječničku titulu u početku razgovora osjećala laganu nesigurnost, zahvaljujući njegovu šarmu i dosjetkama već ubrzo sam se uspjela opustiti. Matija mi je ispričao većinu toga o sebi.

Tako sam doznala da živi s roditeljima i da mu je otac također liječnik, zaposlen u jednoj privatnoj klinici, dok mu je majka šefica računovodstva u jednoj uglednoj tvrtki. Nije trebalo dugo da shvatim kako je Matija jednostavan muškarac te da nas dvoje unatoč svemu imamo puno toga zajedničkog. Osim što je bio silno duhovit i neprekidno me nasmijavao šaljivim dosjetkama, Matija je obožavao životinje, što mu je definitivno bio veliki plus kod mene.

Naš je razgovor potrajao do dugo u noć. Ni uz najbolju volju nisam se mogla prisjetiti kad sam se posljednji put toliko nasmijala u nečijem društvu.

Od toga dana nastavili smo redovito izlaziti. Nije trebalo proći dugo da shvatim kako sam se do ušiju zaljubila u Matiju. Koristili smo svaki slobodan trenutak kako bismo što više bili zajedno.

Jedina nevolja bila je u tome što nismo imali prostor koji bi bio samo naš. Premda je Matija više puta predložio da odemo k njemu, redovito sam odbijala tu mogućnost. Ipak je stan dijelio s roditeljima i nisam željela da bilo kome od nas bude neugodno. Uz sve to, nisam htjela da međusobnim upoznavanjem s roditeljima eventualno upropastimo naš odnos.

Dok sam ja potjecala iz skromne obitelji, njegovi su roditelji bili ugledni ljudi u našem gradu i, iskreno, bojala sam se da ne bi najbolje prihvatili našu vezu. Kad sam to jednom prilikom povjerila Matiji, činio se iznenađenim.

- Daj, Monika, što ti je? Ti si divna osoba i žena koju volim. Siguran sam da ćeš im se svidjeti - rekao je pomilovavši me po kosi. Premda sam se zbog njegovih riječi osjetila malo bolje, ipak sam odlučila i dalje odgađati susret s njegovim roditeljima dokle god to bude moguće.

Kad smo se jednoga dana zasitili držanja za ruke, kilometarskih šetnji, ukradenih poljubaca u kinu i čekanja prilika da jednom od nas roditelji barem na sat-dva odu u goste, odlučili smo potražiti vlastiti stan.

Imali smo sreće i već nakon nekoliko dana pronašli upravo ono što nam je trebalo: malu garsonijeru koja nam je, uz najnužniji namještaj, već ubrzo postala ljubavno gnijezdo. Živcirala me jedino Matijina neurednost, no unatoč tome i dalje sam ga voljela svim srcem.

Kako se približavao trideset i prvi, i odlazak na večeru kod Matijinih roditelja, osjećala sam sve veću nervozu. Nije pomoglo čak ni kad se Matija te večeri s posla vratio s golemim buketom cvijeća za mene i sretno me obavijestio kako je upravo razgovarao s majkom.

- Zanimalo ju je što najviše voliš jesti. Vjeruj mi, gori od nestrpljenja upoznati te - vedro je rekao.

- Matija, opet mi nije dobro. Užasno me boli želudac. Možda bi ipak bilo bolje da ostanemo doma - pokušala sam se izvući po posljednji put ni sama ne znajući zašto.

- Dobro, Monika, što ti je? Da te ne poznajem, rekao bih da se bojiš. U pitanju je najobičnija večera. Opusti se malo. Osim toga, tata je liječnik opće prakse. Siguran sam da ti može preporučiti nešto čime bi se napokon riješila tih svojih bolova - bio je neumoljiv.

Napokon mi je postalo jasno da nemam izbora. Duboko uzdahnuvši, pošla sam u kupaonicu urediti se.

Dok smo se nešto kasnije zaustavljali pred lijepo uređenom prizemnicom Matijinih roditelja na samom izlazu iz grada, osjećala sam u sebi sve veći nemir, no nisam željela da Matija to opazi.

- Oh, Bože, kako sam mogla biti tako glupa! Mislim da sam zaboravila ponijeti dar za tvoju mamu. Ako se ne varam, ostavila sam ga na stolu u dnevnoj sobi - procijedila sam u neprilici.

- Ne brini za to. Mama ionako nikad nije previše držala do takvih trivijalnosti - utješio me.

- Oh, dušo, napokon ste stigli. Izvolite, uđite, vani je jako hladno. Večera je gotova, svi još samo čekamo na vas. A ova prelijepa mlada dama je sigurno Monika. Ja sam Nada, Matijina mama. Drago mi je što ćeš večeras biti naša gošća - nasmiješila mi se visoka tamnokosa žena u elegantnoj haljini pružajući mi ruku kad nam je otvorila vrata. Sličnost između nje i Matije bila je golema. Čak su i jamice na njihovim obrazima kad bi se nasmiješili bile identične.

- Monika, drago mi je - odgovorila sam prihvativši njezinu ruku. Stisak joj je bio čvrst i topao. Nakon što me zaštitnički obgrlila, proletjelo mi je glavom kako je moj strah od upoznavanja Matijinih roditelja bio potpuno bezrazložan. Gospođa Nada je bila topla i srdačna osoba i napokon sam osjetila kako se polako počinjem opuštati.

- No, što još čekamo? Ne mogu dočekati da Lukasu i našim gostima predstavim svoju buduću snahu - namignula mi je u znak ohrabrenja.

Već pola sata kasnije zajedno s drugim gostima sjedili smo za ukusno postavljenim stolom. Gospodin Lukas, Matijin otac, pritom se pokazao iznimno spretnim domaćinom. Prije same večere neprekidno nas je nutkao kojekakvim aperitivima i silno se trudio zadržati veselu atmosferu.

Unatoč tome, ni uz najbolju volju nisam mogla ne primijetiti kako u njegovu ponašanju ima neke prijetvornosti. Posebice je to dolazilo do izražaja u razgovoru s ostalim gostima za stolom, od kojih je većina imala značajniju funkciju u našem gradu.

Cijelo vrijeme večere Lukas je vodio glavnu riječ i pritom se potpuno nepotrebno razmetao svom silom stručnih ili čak latinskih termina. Premda to nikad ne bih priznala Matiji, za razliku od njegove majke, Lukas mi se zapravo uopće nije svidio. Nikako mi nije bilo jasno kako je nježna i topla duša poput Nade mogla pregurati gotovo tri desetljeća zajedničkog života s davežom kakav je po meni bio Lukas.

Kad smo napokon završili s večerom, Lukas se u jednom trenutku našao pokraj mene i pokušao mi uliti još vina u čašu. Budući da sam već dovoljno popila, odbila sam uz ispriku kako se posljednjih nekoliko dana ne osjećam najbolje.

- Da? A u čemu je problem, ako smijem pitati? - upitao je.

- Ma, ništa, vjerujte. Tek manje smetnje sa želucem. Doista vas ne bih željela večeras zamarati svojim problemima… - pokušala sam se izvući.

- Monika, dušo. Ipak sam ja liječnik. Kad bi mi rekla gdje te točno boli ili, još bolje, kad bi dopustila da te pregledam, siguran sam da bi ti uz primjerenu terapiju već ubrzo bilo bolje - navaljivao je liječnik u njemu. Sada su već svi gosti za stolom s velikim zanimanjem zurili u nas dvoje.

Nisam si mogla pomoći. Osjetila sam kako rumenim. Koliko god da sam pokušavala dati nekakav znak Matiji, činilo se kako on to uopće ne primjećuje. Dok sam ja mijenjala boje poput semafora, moj voljeni je zajedno sa svojim susjedom po stolcu živo raspravljao o vodećim igračima u nadolazećoj nogometnoj sezoni.

- Dakle, Monika, gdje točno osjećaš bolove? - protrnula sam kad je Lukas nastavio. - No, ne boj se. Samo ću nakratko pogledati - nisam mogla povjerovati kad su se njegove ruke bez ikakvog upozorenja odjednom našle na mom trbuhu.

- Ovdje? Ili pak ovdje? - zanimalo ga je i dalje.

- Reci mi kada si posljednji put imala mjesečnicu? - nastavio je ispitivati kao da smo sami u sobi, dok je nelagoda u meni postajala sve većom. Upravo sam se spremala vrisnuti kako ovo nije ni mjesto ni vrijeme za pregled, kad se iz kuhinje s pladnjem kolača u rukama pojavila Nada.

- Molim te, Lukas, pusti djevojku na miru. Zaboga, zar ti baš ni na jedan jedini dan ne možeš bez posla. Zaboravljaš kako je Monika gošća u ovoj kući - ukorila je svoga supruga uvidjevši moju nelagodu.

- Ali, draga, nisam mislio ništa loše. Htio sam joj samo pomoći - odskočio je kao oparen, dok mu se na licu jasno nazirala krivnja.

- Oh, ljubavi, oprosti mi što sam te nakratko zapostavio. Baš sam razgovarao s Goranom - odahnula sam začuvši Matijin glas iza leđa. Činilo se da je ipak na vrijeme shvatio što se događa.

- Ako si spremna, možda bismo mogli polako krenuti dalje. Što kažeš? - nastavio je, na što sam gotovo glasno odahnula od olakšanja.

- Matija, svakako već prekosutra dovedi Moniku k meni u ordinaciju. Stvarno nema smisla da sirota djevojka trpi toliku bol kad…. - započeo je Lukas ali, na sreću, nitko više nije obraćao pažnju na njegove riječi.

- Ali, djeco, kamo vam se toliko žuri. Tek je deset sati….

- Žao mi je, mama, ali imamo još neke planove za večeras - ispričao se Matija kad nas je Nada pokušala zaustaviti. Nakon što smo navukli kapute i ljubazno zahvalili na ukusnoj večeri, zagrljeni smo izašli u hladnu, ali prekrasnu zimsku noć.

- Oprosti, ljubavi, moj otac ponekad stvarno zna pretjerati. Nadam se da ti večeras ipak nije bilo previše neugodno - rekao je Matija kad smo se nešto kasnije napokon zaputili k Nikši.

- Ne, naravno. Sudeći prema onome što sam večeras čula, tvoj otac je doista vrstan liječnik. Samo mi je pokušao pomoći - odgovorila sam što sam mirnije mogla, premda to baš i nije bilo ono što sam doista mislila u tom trenutku.

Kad bolje promislim, Lukas se cijele večeri ponašao prilično čudno u mojoj blizini. Kao da se svim silama trudio impresionirati me. Prisjetivši se njegovih pogleda, napokon mi je postalo jasno kako Lukas u meni nipošto nije gledao samo buduću snahu. Bilo je tu još nečega. Nečega o čemu sam se bojala i razmišljati. Ipak, koliko god se trudila odagnati tu misao od sebe, više nije bilo nikakve sumnje da mi je Matijin otac zapravo cijele večeri udvarao.

- Nekako si mi zamišljena. Još uvijek te boli želudac? - zabrinuto je upitao Matija prenuvši me tako iz razmišljanja.

- Znaš što? - nastavio je. - Mislim da je tata u pravu i da bi napokon trebala provjeriti o čemu je riječ. Evo, možemo već sutra popodne zajedno otići kod njega i dogovoriti termin za pregled - predložio je Matija.

Već i na samu pomisao na to obuzela me panika. Nisam mu mogla povjeriti svoje sumnje. Bojala sam se da ne bi shvatio. S druge strane, bila sam sigurna da bi ga moje optužbe na račun oca, s kojim je oduvijek bio jako blizak, silno povrijedile.

- Više me ne boli. Trebala bih samo malo više pripaziti na prehranu. Bit ću dobro. Ne brini - požurila sam uvjeriti ga, premda je to bilo daleko od istine. Moji problemi sa želudcem trajali su već neko vrijeme i unatoč lijekovima koje sam prilično neodgovorno uzimala na svoju ruku nikako nisu prestajali.

- Ah, napokon smo stigli - tobože veselo sam rekla kako bih promijenila temu kad smo se napokon zaustavili pred zgradom u kojoj je stanovao Nikša. Premda mi više nije bilo do proslave, odlučila sam dati sve od sebe kako bi mi ostatak večeri protekao u malo opuštenijoj atmosferi. Ako ništa drugo, barem sam bila daleko od Lukasova pohotnog pogleda.

Idućeg dana probudila sam se oko podneva. U krevetu pokraj mene Matija je još uvijek čvrsto spavao. Budući da je prethodne noći u žaru proslave malo više popio, odlučila sam ga pustiti da još malo odspava. Na prstima sam se iskrala iz sobe i krenula u kuhinju skuhati kavu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Povjerovala sam kako je zacijelo u pitanju dostavljač novina i požurila otvoriti ih.

- Dobar dan, Monika. Nadam se da vas nisam probudio - ispričao se Lukas čim sam otvorila vrata. Bila sam toliko iznenađena njegovim neočekivanim posjetom da nekoliko trenutaka nisam znala što bih mu odgovorila. Pritom sam naravno potpuno zaboravila na činjenicu da na sebi imam samo tanku spavaćicu. Dok sam se u neprilici zbunjeno premještala s noge na nogu, zaklela bih se kako me moj budući svekar gutao pogledom.

- Lukas. Otkud vi ovdje? - nelagodno sam upitala.

- Bio sam u blizini. A gdje je Matija? Sigurno još uvijek spava. Zašto me to ne čudi? - pravio se da ne primjećuje moju zbunjenost. - I, ako dobro poznajem svoga sina, a poznajem ga, siguran sam da će nakon svega prespavati veći dio današnjeg dana - nastavio je. - No, zar me nećeš pustiti unutra? Nadam se da imaš kave. Baš bi mi prijala jedna - rekao je, na što mi nije preostalo ništa drugo nego propustiti ga u stan.

- Lijepo, jako lijepo - dodao je osvrnuvši se oko sebe kad sam ga uvela u dnevnu sobu.

- Trudimo se - mrzovoljno sam odgovorila. - Slobodno se raskomotite, a ja idem u kuhinju skuhati kavu.

- Ma, zapravo, znaš što? Možda je bolje da ne stvaramo buku kako ne bismo probudili Matiju. Što kažeš da lijepo prošećemo do kafića iza ugla i ondje popijemo kavu? Prekrasan je dan - zatekao me svojim prijedlogom.

Premda baš i nisam bila oduševljena njegovom ponudom jer mi po toj hladnoći baš i nije bilo do šetnje, a još manje do povlačenja po kafićima s njim, ipak je Lukas bio moj potencijalni, budući svekar i nisam ga smjela uvrijediti.

- U redu, samo da se odjenem - promrmljala sam, na što je Lukas radosno poskočio iz naslonjača. Dok sam odlazila u sobu odjenuti se, i dalje sam osjećala njegov pogled na sebi.

Dok smo nešto kasnije sjedili za stolom u polupraznom kafiću, Lukas je počeo pričati o tome koliko voli svoj posao. Dok sam mu odgovarala pristojnim kimanjem glave, već sam počela razmišljati o tome kako sam krivo shvatila njegovu naklonost kad je razgovor, potpuno neočekivano, krenuo u drugom pravcu.

- Znaš, premda se bližim pedesetoj, još uvijek se osjećam kao mladić - nasmijao se primivši me za ruku.

- Lijepo. Sigurna sam da to ima i nekih svojih prednosti - odgovorila sam bez ikakvih primisli uz usiljen smiješak. Situacija je iz trena u tren postajala sve neugodnija. Barem meni. Osjećala sam silnu potrebu izvući ruku iz njegove, ali nisam znala kako to učiniti a da ga ne uvrijedim.

- Zapravo, usudio bih se reći da u meni ima više energije i života nego u kakvom mladiću. S tim u vezi, sposoban sam ja za još puno toga. Na žalost, Nada baš i nema previše razumijevanja za moje potrebe - dovršio je. Dok mi je rumenilo oblijevalo obraze, napokon mi je pošlo za rukom osloboditi se njegovog stiska.

- Drago mi je zbog vas. A sada, ako nemate ništa protiv, trebala bih krenuti. Hvala na kavi - žurno sam dodala pridižući se.

- Ali, Monika, mislio sam te pozvati k nama na ručak. Nada nas očekuje. Sinoć je pripremila toliko toga. Bila bi prava šteta da propadne sva ona hrana. Osim toga, ručak je bio upravo njena ideja. Sviđaš joj se i htjela bi te ponovo vidjeti. Matija ionako još uvijek spava i tko zna kada će uopće i ustati. Nećeš valjda danas kuhati samo za sebe? - navaljivao je.

Na spomen Nadinog imena, osjetila sam kako otpor u meni polako popušta. Za razliku od Lukasa, Matijina majka mi se svidjela već od prvog trenutka. Znala sam da bi bilo vrlo nezahvalno od mene kad bih je iznevjerila.

- U redu. Ako ste sigurni da vam neću smetati… - smeteno sam promucala.

- Zaboga, Monika, što ti pada na pamet? Ti si prelijepa djevojka. I dobra, naravno - brzo je dodao.

Već desetak minuta kasnije bili smo pred kućom Matijinih roditelja.

- Dođi, dušo, Nada nas već zasigurno očekuje - požurivao me Lukas uhvativši me za nadlakticu, premda to uopće nije bilo potrebno. Dok je otključavao ulazna vrata, ponovo sam osjetila poznatu nelagodu.

- Izvoli, raskomoti se. Idem nam donijeti piće. Hoće li pjenušac biti dovoljno dobar? - upitao je kada smo ušli u dnevnu sobu. Kuća mi se činila neobično tihom. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako smo Lukas i ja po svoj prilici jedine osobe u njoj.

- Nije li ipak malo prerano za pjenušac? A gdje je gospođa Nada? Zar nije kod kuće? - zbunjeno sam upitala.

- Ah, zacijelo je otišla susjedi poželjeti sretnu Novu godinu. Znaš već kako to ide s tim sredovječnim ženturačama. Bapska posla - pomalo sarkastično je dodao moj budući svekar. Premda bih mu najradije odbrusila kako ni on više nije u cvijetu mladosti, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

Nekoliko trenutaka kasnije vratio se s čašama i bocom pjenušca i sjeo na trosjed pokraj mene.

- Nego, reci mi, kako tvoj želudac? Nadam se da se sutra vidimo u ordinaciji? - započeo je ulijevajući mi malo pjenušca u čašu.

- Na sreću, mislim da to ipak neće biti potrebno. Naime, već mi je puno bolje - izvlačila sam se.

- Zapravo, bilo bi mi jako drago da dođeš. Nakon pregleda mogli bismo otići nekamo na ručak. Samo nas dvoje. Što se mene tiče, Matija ne mora znati za to, što kažeš? - znakovito se zagledao u mene.

- Svašta. Volim Matiju i ne želim mu ništa skrivati - odgovorila sam otpivši malo pjenušca kako bih prikrila nelagodu. Razgovor je sve više vodio u smjeru koji mi se uopće nije sviđao. Upravo sam počela smišljati neku ispriku kako bih što prije otišla kad sam odjednom osjetila Lukasovu ruku na svom ramenu.

- Gledaj, malena, mene ne možeš prevariti. Zašto, za promjenu, napokon ne bismo igrali otvorenih karata? Poznajem takve kao što si ti. Reci mi, ali iskreno, voliš li ti uistinu Matiju ili ti je ipak važnija njegova titula kao što pretpostavljam? - podrugljivo je upitao.

Najprije sam pomislila da je sve ovo samo ružan san iz kojeg ću se svakog trena probuditi, no Lukasova ruka koja se poput zmije polako omatala oko moga struka brzo me razuvjerila u tome.

- Dođi, lutkice, želim te od prvog trenutka kad sam te ugledao. Ne brini, nitko ne mora doznati što se dogodilo. Bit će to naša mala tajna. Nada se ionako tek večeras vraća od svoje ljubljene mamice. Uostalom, dobro bih ti platio - teško dišući grubo me počeo privlačiti k sebi.

- Kako vas samo nije sram?! Priznajte da ste isplanirali sve ovo samo kako biste me namamili u stan - povikala sam kad me primio za grudi.

- Mmmm, prava lavica. Sigurno si i u krevetu živa vatra. Moram priznati da obožavam takve - mrmljao je stežući me sve jače.

- Lukase, što vam je?! Pustite me na miru! - vrisnula sam izvlačeći se iz njegovog čeličnog stiska, što baš i nije bilo tako jednostavno.

- Umiri se, dušice. Evo, spreman sam ti platiti koliko god zatražiš. Otkad sam te sinoć vidio u onoj haljini, ne prestajem misliti na tebe - nastavio je.

- Odvratni ste! Kako se samo usuđujete predložiti mi takvo što? Ne shvaćate li da volim Matiju? - zaridala sam grčevito mičući njegove ruke sa svoga tijela.

- Ha, ha, molim te, nemoj me nasmijavati. Uostalom, sve i da jest tako, što zapravo seks ima s ljubavlju? Po meni su to dvije potpuno različite stvari. Eto, na primjer, i ja volim Nadu, ali zato neću odbiti dobru priliku u krevetu. Posebice s lijepom i mladom djevojkom poput tebe - podrugljivo je nastavio grabeći me.

Mislila sam da ću umrijeti od srama i gađenja kad je svoje usne grubo prislonio uz moje. U žaru borbe otimala sam se kao luda, no uzalud. Lukas je bio puno jači od mene. Kada sam u jednom trenutku osjetila njegove ruke na bokovima i začula paranje zatvarača na mojim hlačama, znala sam da je vrag odnio šalu.

Iskoristila sam trenutak kada mi je pokušao svući hlače i oslobodila jednu ruku. Potom sam zamahnula i pljusnula ga svom snagom posred lica. Trenutak njegove zbunjenosti iskoristila sam da se napokon odvojim od njega.

- Vi ste jedan najobičniji besramnik! Baš me zanima što će vaš sin reći na sve ovo kad dozna. Ili, još bolje, policija? - prosiktala sam dok je šokirano zurio u mene.

- Monika, oprosti, molim te, nisam tako mislio. Sve si krivo shvatila - opravdavao se, ali ga više nisam slušala. Lica umrljanog suzama, poput furije sam izjurila iz kuće. Nije me pokušavao sustići. Nije to niti morao. Ionako više ničim ne bi mogao popraviti učinjeno.

Vrativši se kući, odahnula sam kad sam shvatila da Matija još uvijek čvrsto spava. Otišla sam pod tuš. Željela sam vjerovati kako će vruća voda barem djelomice isprati sav sram i ogorčenje u mojoj duši. Premda još uvijek nisam znala što ću učiniti, Matija nikad neće doznati od mene kakav je uistinu čovjek njegov otac. Mislim da bi ga to uništilo. A što se mene tiče, po cijenu života moja noga više nikad neće kročiti u Lukasov dom.