Beru poznajem od osnovne škole. Sjedili smo zajedno u klupi. Sjećam se, on sitna, mršava mrvica, a ja najdeblja djevojčica u razredu. Kad gledam školske fotografije iz tog vremena, uopće me ne čudi da su nas zvali Stanlio i Olio. Kakav par, da pukneš od smijeha! No naš tadašnji izgled nije uvjetovao naše prijateljstvo, koje je potrajalo do današnjih dana.
- Hej, Bucka! - samo me jedna osoba na svijetu tako zvala i prepoznavši njen glas tako sam se naglo okrenula da mi se zavrtjelo u glavi. Upravo sam izišla iz knjigovodstvenog ureda i nakon osmosatnog buljenja u brojke jedino sam razmišljala kako što prije stići doma.
- Hej, Glista! - veselo sam uzviknula i bacila mu se u zagrljaj. Bero je bio jedna od rijetkih osoba čija me blizina uvijek mogla oraspoložiti.
- Otkud ti ovdje?
Nije to bilo prvi put da je osvanuo ispred mog ureda, ali u posljednje vrijeme rijetko smo se viđali jer je on stalno poslovno izbivao iz grada.
- Nisam dobro i morao sam s nekim razgovarati. A tko bi me bolje razumio od moje Bucke! - rekao je bez uvijanja.
- Oh, jadno moje malo mršavo - tepala sam mu kao da je još uvijek onaj mali žgoljavi dječarac od nekad. - Reci ti samo svojoj Bucki što te muči!
- Zar ovako, na cesti? - začuđeno se osvrnuo oko sebe. - Imaš li vremena za kavu?
Zapravo sam bila gladna i umorna, a doma su me čekali i školarci kojima je trebalo pomoći oko domaćih zadaća, no kako sam mogla odbiti Beru?
Desetak minuta kasnije, u kafiću u blizini ureda umorno sam se bacila u udoban naslonjač i naručila vruću čokoladu. Cijeli je dan bio kišan i prohladan, pa mi je baš tako nešto trebalo.
- Onda? Da čujem? Gdje gori? - upitala sam ga oblizujući jezikom usnice od čokolade.
Bero, koji je naručio pivo, otpio je mali gutljaj i prešutno prešao preko mog pitanja. Pogledala sam ga ispod oka i zabrinuto zaključila da zaista ne izgleda dobro.
Kao što sam rekla, Bero i ja bili smo najbolji prijatelji još od osnovne škole. Usprkos zaista velikim razlikama među nama, uvijek smo jedno drugome mogli sve reći. Tako je bilo nekad, a tako je ostalo i do današnjih dana. Našu povezanost nije omeo ni moj brak s Brankom, od mene tri godine starijim knjigovođom kojeg sam upoznala na poslu. Tijekom godina Bero mi je postao poput brata kojeg nisam imala.
- Onda? Da čujem! - ponovno sam ga potaknula.
Berina šutnja me zbunila. Zar je zaista imao tako velike probleme?
- Hm - ispustila sam dug uzdah zagledavši se pronicljivo u njega.
- Je li možda ovaj posljednji foto session koji si imao u Dubrovniku bio fijasko? Znam da si mi spominjao nekog novog, neiskusnog kolegu fotografa…
Bero je bio fotograf i često je snimao raznorazne reklame. Posljednje takvo snimanje za koje sam znala trebalo se održati u Dubrovniku.
- Jeste li uopće išli u Dubrovnik? - upitala sam ga kad mi i opet nije ništa odgovorio.
- Ma jesmo - kimnuo je glavom i otpio dug gutljaj iz čaše.
- I? - upitno sam podigla obrve. - Kako je bilo?
- Valjda dobro. Nemam pojma - rekao je tobože ležerno, no njegov nemiran pogled i nervozan rad prstiju jasno su mi govorili da je vrlo uznemiren.
Zavalila sam se dublje u naslonjač i još ga pomnije promotrila. Bio je to moj stari prijatelj Bero, a opet nije bio on! Ovako smušenog i čudnog nisam ga još nikad vidjela.
- Bero, maloprije si mi rekao da nisi dobro i da moraš razgovarati sa mnom. Nemoj se ljutiti, ali ne mogu cijeli dan čekati da ti progovoriš.
Na moje riječi kao da se malo trgnuo, ali već trenutak kasnije ponovno je potonuo.
- Jedino tebe imam - rekao je.
- Da, meni možeš sve reći! - potvrdno sam mu kimnula glavom bacivši kriomice ponovno pogled na ručni sat. Moji su se već sigurno pitali gdje sam tako dugo.
- U Dubrovniku je zapravo bilo bezveze - protisnuo je konačno.
Dobro, i što sad? Kao da je to bilo prvo snimanje koje nije prošlo kako je očekivao! Koliko mi se samo puta znao žaliti na neprofesionalnost modela, na aljkavost organizatora ili na loše uvjete smještaja. No, uvijek smo se na kraju na tu temu znali nasmijati.
- Je li problem u tom novom, s kojim sad trebaš surađivati? - ponovila sam pitanje od maloprije, osjećajući da bi se tu mogao skrivati problem. Riječ je bila o nekom mladcu, petnaestak godina mlađem od nas, koji si je navodno, prema Berinim riječima, umišljao da je Lupino ili tko zna kakva fotografska veličina.
- Pa… - zamišljeno je razvukao usta uhvativši se pritom prstima za bradu - na neki način i jest.
- Kako to misliš, na neki način? - zbunjeno sam zatresla glavom.
- Hoću reći da je pravi problem zapravo u meni - rekao je i ispio čašu u nekoliko gutljaja.
Taman kad sam pomislila da će ponovno zašutjeti, dodao je:
- U proteklih tjedan dana shvatio sam da je život zapravo totalno bezveze!
Na ove njegove posljednje riječi zapanjeno sam podigla pogled s torbe po kojoj sam upravo prekapala tražeći papirnate maramice. Kad je rekao da je nešto shvatio, pomislila sam da je došao do nekog dubokoumnog zaključka, ali ovo…
- Bezveze, veliš? - sumnjičavo sam ga pogledala i puhnula nos.
- Da, totalno bezveze. I baš si mislim, čemu sve to? Čemu sav taj trud i muka? Čovjek radi, trudi se, neprestano se bori s nekakvim preprekama u životu da bi na kraju skončao. Vjerojatno jadan i sam.
- Što? - promrmljala sam zbunjeno, ne znajući uopće kako bih shvatila ovakva njegova razmišljanja. Bero je ponekad znao zapadati u loša raspoloženja, ali ovo je bilo previše čak i za njega. Zvučao mi je poput nekog zlogukog proroka koji na horizontu ne vidi ništa doli smaka svijeta.
- Ti imaš Branka i djecu, možeš računati na to da će se netko brinuti o tebi u starosti. A ja? Što misliš, što mene čeka za deset, dvadeset godina?
Bero je bio sam otkad sam znala za njega, no nikad se nisam pitala zašto je tako. Naprosto je bio takav: slobodan duh, vjetropir i vuk samotnjak.
- Čekaj, čekaj - podigla sam dlan. - Da pojasnimo, jesam li ja glupa ili si ti to meni upravo rekao da se ne isplati živjeti?
- Znaš dobro da nisi glupa, Bucka - pomilovao me pogledom svojih plavih očiju. - Ako je netko inteligentan i pronicljiv, onda si to ti.
Njegovo laskanje nije mi mnogo značilo jer svejedno nisam ništa shvaćala.
- Čovječe, pa što je tebi? - povisila sam sad glas na njega.
- Kao da je neki izvanzemaljac ušao u tebe tamo u tom Dubrovniku! Priznaj, stranče, što si učinio s mojim prijateljem? Gdje si sakrio mog Beru koji uvijek svijet gleda kroz ružičaste naočale? - pokušala sam se našaliti s njim, no Berine oči su ostale ozbiljne.
- Ma oprosti mi, molim te, ali ja tebe ništa ne razumijem! - rekla sam bespomoćno raskrilivši ruke.
- Znam. A kako i bi, kad ni ja samoga sebe ne razumijem!
- Znaš što - rekla sam konačno bacivši ponovno pogled na sat na ruci. Već smo sjedili gotovo sat vremena u kafiću, a ja još nisam imala pojma zbog čega je Bero htio tako hitno sa mnom razgovarati. Jedino što sam znala bilo je da me moji doma čekaju i da nemam više strpljenja izvlačiti riječi iz njega.
- Ja sad moram doma. Ako mi se odlučiš povjeriti, javi mi se. Znaš da sam uvijek tu za tebe!
Na trenutak je još u meni zatreperila nada da će mi ipak, makar na odlasku, otvoriti srce, ali on me samo šutke zagrlio i ispratio otužnim pogledom. Dok sam se u tramvaju vozila doma, razmišljala sam samo o Beri. Što li mu se to dogodilo u Dubrovniku? Što je moglo biti tako strašno da mu se smučio život?
- Olgice? Joj, dušo, ja sam. Slavica, Berina mama!
Glas tete Slavice bio mi je poznat još od malih nogu, tako da bih je bez problema prepoznala i da se nije predstavila. No sad sam osjetila da nešto nije kako valja.
- Je li sve u redu s Berom? - upitala sam uz lagani drhtaj u glasu.
- Nije, dušo! Bero je u bolnici. Pokušao si je oduzeti život!
Na liniji je na trenutak zavladala tišina. Pred očima mi je u djeliću sekunde prošao njegov tužni pogled kad smo se rastajali, a odmah nakon toga preplavila me teška grižnja savjesti. Nisam ga smjela ostaviti u onakvom stanju!
- Olgice? Jesi li tu? - iz razmišljanja me trgnuo glas isprekidan glasnim šmrcanjem.
- Idem odmah k njemu, teta Slavice. Hvala što ste mi javili! - rekla sam i ne čekajući odgovor bacila slušalicu na aparat. U bolnici sam bila za manje od pola sata, iako se nalazila na sasvim suprotnom kraju grada.
- Bero? Glistice moja… - zazvala sam ga tiho, našavši ga prikopčanog na infuziju kako spava. Bio je blijed, kao da u njemu nema ni kapi krvi.
- Glupane jedan - rekla sam ganuto i nježno ga pogladila po kosi. - Zašto si to učinio? Vidiš kako si sebičan. Nisi nimalo razmišljao o meni. Znaš da bih i ja umrla da se tebi nešto dogodilo!
- Bucka, osjećam se užasno - iznenada je otvorio oči i progovorio.
- Psst - stavila sam mu prst na usta jer nisam htjela da se umara. - Bit će vremena…
- Ne, želim ti reći odmah. Ja sam otkrio nešto grozno o sebi. Zamisli, volim muškarce!
Na trenutak je zastao kao da želi vidjeti moju reakciju, a kad nisam ni okom trepnula, nastavio je.
- Bila si u pravu, problem je u Dinu, novom fotografu. Zajedno smo dijelili sobu u Dubrovniku i on me natjerao da shvatim…
Iskreno? Bila sam duboko šokirana. Naravno da je bilo čudno što Bero u svojih trideset i sedam godina nikad nije imao nikakvu vezu, ali ni u ludilu ne bih pomislila da je homoseksualac! Ipak sam zadržala hladnokrvan izraz.
- Ne znam uopće kako bih ti to opisao. Lagao bih kad bih rekao da me muškarci nisu i ranije privlačili, no uvijek sam takve misli tjerao od sebe. Znaš moju mamu i tatu, njih bi srce izdalo kad bih im u kuću doveo dečka!
Na te sam se riječi morala nasmijati jer mi je pred očima zatitralo šokirano lice tete Slavice.
- Uglavnom, ovaj put sam prvi put u životu potisnuo razum i potpuno se prepustio osjećajima. Što da ti kažem, bilo mi je prekrasno.
- Pa u čemu je onda problem? - tiho sam ga upitala.
- Ne želim tako živjeti! Sad kad sam shvatio tko sam i što sam, znam da će moj život ubuduće biti bezvrijedan. Svi će me ismijavati, roditelji će me se odreći, a vjerojatno ću i na poslu imati problema. Nikad neću imati djecu i vjerojatno ću skončati sam i napušten od svih. Shvaćaš li me, ne želim takav život!
- Bero - počela sam polako. Znala sam da će riječi koje ću mu sada uputiti biti od presudnog značenja za njega i zato sam ih vrlo pažljivo birala.
- Ovo nije srednji vijek i nema više progona vještica. Naravno da postoje ljudi koje te neće shvatiti, ali na to se ne trebaš obazirati jer ionak nikada - ali baš nikad - ne možeš ugoditi svima. To je tvoj život i trebaš ga živjeti onako kako ti želiš, kako osjećaš da je najbolje za tebe. Kreni polako. Ne kažem da se trebaš skrivati, ali nema potrebe ni da svojima odmah na sva zvona objaviš svoju seksualnu orijentaciju. Znam, znam, teta Slavica te već dugo pili kad ćeš se oženiti i kad će držati unuče na rukama. Ali, ponavljam ti, ovo je tvoj život, a ne njezin. Ni njoj nije nitko krojio kako će živjeti, pa ne treba ni tebi. Što se tiče mene… - rekla sam i napravila tu malu stanku. Bero koji me cijelo vrijeme gledao kao da mu stavljam melem na ranu, sad se sav pretvorio u uho. Znala sam koliko mu je moje mišljenje bilo važno.
- Živio ti s muškarcem, svemircem ili sa sedam patuljaka, moju podršku i ljubav imat ćeš uvijek!
Dok mi je čvrsto stiskao ruku, Berine oči su se ispunile suzama.
- Hvala ti, hvala ti - ponavljao mi je uzastopce, no zaista nije morao. Kao ni sve ostale razlike među nama, tako nas ni ova nije mogla razdvojiti. Jedino pravo prijateljstvo za mene je uvijek bilo i bit će ono bez uvjeta, zadrške i osude!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....