ISTINITA PRIČA: 'Pomogla sam nepravedno optuženom tinejdžeru! Polusestra ga je optužila da ju zlostavlja!'

Dominika sam primijetila na loše pošljunčanoj stazi koja je vodila do skupine klupa, među kojima je bila i ona na kojoj sam sjedila čitajući ne osobito napet kriminalistički roman.

Otkad sam prihvatila prijevremeno umirovljenje, stekla sam naviku gotovo se svakog lijepog prijepodneva koje je osiguravalo dovoljno topline, bez obzira na godišnje doba, povlačiti u otrcan nevelik park koji je činio jedno od središta društvenog života našega gradića.

Ondje bih provela određeno vrijeme, čija je dužina ovisila o mom raspoloženju i vremenskim prilikama, čitajući i promatrajući ljude koji su se ondje zadržavali ili samo prolazili, loveći one odlomke njihova života koji su se za to kratko vrijeme dali naslutiti.

Oduvijek sam imala taj voajerski nagon zbog kojega su mi tuđi životi bili zanimljiviji od vlastitoga, bilo oni stvarni ili oslikani u knjigama ili filmovima. Znam da su me zbog toga mnogi, pa čak i moji dobri prijatelji, nazivali njuškalom i zabadalom. Svjesna sam da su moja znatiželja, oštro oko iskusnog promatrača i pitanja koja se nisam skanjivala postavljati glavni razlozi zbog kojih moje nećakinje, sada u adolescentskoj dobi, izbjegavaju moje društvo.

S tim mladićem nešto ne valja, bila sam uvjerena promatrajući ga kako prilazi klupi najdaljoj od one na kojoj sam sjedila, kako sjeda s nekom težinom neprimjerenom njegovim godinama te počinje prekopavati ruksak u potrazi za nečim.

Način na koji je premetao stvari u ruksaku djelovao mi je napola panično, a napola malodušno. Napokon je pronašao što je tražio, ali izraz njegova lica nije odavao da ga je to zadovoljio. Primijetila sam da je riječ o više od dvije trećine pojedenom ne osobito velikom pakiranju slanih krekera. Zar je gladan, u čudu sam se zapitala.

Promatrala sam ga lagano škiljeći zbog jutarnjeg sunca koje je nisko prosijavalo iza njegovih leđa. Koliko sam zbog višemetarske udaljenosti i pomalo zaslijepljena jesenjom sunčanom raskoši mogla vidjeti, bio je prilično visok i mršav, raskuštrane bujne kose koja je bila nešto između zlaćano plave i bakrene te blijede puti. Procijenila sam da bi mogao imati petnaestak godina. Prvi, najviše drugi razred srednje škole, samouvjereno sam zaključila.

Nešto slabije, ali ipak izraženo samopouzdanje bilo je na snazi kad sam zaključila da mladić nije odavde. Iako se službeno vodilo kao grad, naše je mjesto bilo dovoljno malo da smo se svi međusobno poznavali makar iz viđenja, čak i bez obzira na generacijske razlike. A ovoga bih mladića sigurno primijetila, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog te njegove bakreno-zlatne grive na glavi.

Dakle, pregladnjeli nepoznati maloljetnik jutro provodi na klupi u parku. To ne sluti na dobro, odjednom sam se zabrinula nastojeći biti diskretna u svom proučavanju mladića koji je završio nimalo hranjiv doručak te je sada besposleno zurio ravno ispred sebe.

Prenula sam se kad je naglo ustao te se korakom koji je odavao besciljnost i neodlučnost u odabiranju pravca uputio ravno prema meni. Morala sam hitro nešto smisliti ako sam mu željela pomoći, a to je zaista, neobjašnjivo i bez pravoga razloga, bila moja želja.

- Oprosti, dečko, mogu li te nešto zamoliti? - obratila sam mu se kad mi se sasvim približio.

Mogla sam primijetiti da ga je moje pitanje iznenadilo, a možda pomalo i prestrašilo. Kao i većina današnje mladeži (a možda su mladi oduvijek bili takvi), izbjegavao je susret očima upućujući mi tek kratke poglede ispod trepavica te nije odgovorio suvislim riječima nego nerazumljivim mrmljanjem koje sam ja ipak protumačila potvrdno.

Glumeći tipičnu staricu, kako sam svakome njegove dobi zacijelo i izgledala, iako sam nedavno navršila tek pedeset i devet godina, zamolila sam ga da mi pomogne ponijeti vrećice koje sam ranije toga jutra napunila namirnicama tijekom svog uobičajenog obilaska tržnice. Požalila sam se na bol koja bi se javila u mojima navodno artritičnim ramenima svaki put kad bih se preračunala u teretu te sam lukavo, naizgled obzirno dodala:

- Naravno, ako ideš u mom smjeru.

Njegovim je čelom osutim prištićima kasnog puberteta preletjela sjena zabrinutosti. Bilo mi je odmah jasno da mu se spominjanje pravca njegova kretanja nije svidjelo. Ali istodobno su mu oči zasjale nadom koja je bljesnula iz njegova srca prestrašenog samoćom i nesigurnim rezultatom avanture u koju se upustio - nisam više nimalo sumnjala - zbog neke njemu nepremostive nedaće. Iznova je sebi u bradu promrmljao nekoliko nerazumljivih slogova, ali me pogled koji je uputio vrećicama odloženima na klupu pored mene uvjerio da je spreman odazvati se mom pozivu za pomoć.

Obasula sam ga izrazima zahvalnosti, uz pohvale njegovu dobrom srcu i jednako dobrom odgoju, prateći kako pohvale u njemu izazivaju sve šire valove nelagode, zbog čega sam se naglo zaustavila i razgovor skrenula na osnove upoznavanja:

- Ja sam Maruška. Ako nije problem, voljela bih znati tvoje ime.

- Dominik - bila je to prva riječ koju je izgovorio jasno, ali je i dalje izbjegavao moj pogled.

- Nisi odavde? - nastavila sam ispipavati dubinu teritorija privatnosti do koje me je bio spreman pustiti.

- Da. Mislim ne, nisam odavde.

Dok je to izgovarao, lagano je podignuo bratu u gesti koja je upućivala na prkos i odlučnost da zadrži svoju tajnu. U sebi sam se tome od srca nasmijala jer ovaj mladić nije imao pojma na koga se namjerio. Ako sam ja jedina bila sposobna na obiteljskim okupljanjima izvući više od deset rečenica iz svoga šogora Milana, nesumnjivo najšutljivije osobe na svijetu, već ću znati izvući pokoji podatak iz neiskusnog i, uvjerena sam, prestrašenog klinca. Samo je hitro trebalo otkriti koja bi strategija bila najučinkovitija.

Do moje kuće nije bilo više od dvadeset minuta hoda laganim staračkim ritmom koji sam nametnula, a Dominik ga teškom mukom održavao boreći se s dugim koracima svojih mršavih nogu. Već nakon dva pokušaja odustala sam od jalovih nastojanja da započnem razgovor i iz nerazgovorljivog mladića možda štogod izvučem. Računala sam da će upasti u zamku koje sam se domislila, a tada će ga biti lakše smekšati.

- Evo, tu smo. Stvarno ti puno hvala. Baš si zlatan momak. Ne znam kako da ti se odužim osim da te pozovem na doručak. Imam svježeg peciva. Sama sam ga ispekla rano jutros. Imam i domaćeg pekmeza, pa onda maslaca, mislim da mi je ostalo još malo i domaće šunke koju mi je prijateljica nekidan donijela. No, oprosti, sada brbljam - naglo sam se prekinula promotrivši Dominika ispod oka.

Jasno sam mogla vidjeti da teško guta slinu koju mu je na usta natjeralo moje nabrajanje. Promatrao je kuću pred čijim smo ulazom stajali i gotovo sam mogla čuti njegove misli koje su se vrtložile oko želje za udobnošću koju je nudila te se sudarale sa željom da ode nastavljajući svoj put. A to je put u nepoznato jer ovaj je mladić pobjegao od kuće, bila sam uvjerena u to.

- I, što kažeš? Hajde, meni bi baš prijalo društvo za stolom, a ti potom možeš nastaviti svojim putem - pokušala sam još jednom razbiti njegovu neodlučnost.

Mada se poklapalo s mojim nadanjima, njegovo prihvaćanje ponuđenog mu prijedloga ipak me iznenadilo, a kako nisam željela propustiti priliku, žurno sam se usprtljala s ključevima, širom otvorila vrata i s još širim ga osmijehom pozvala da uđe, što je on i učinio mada mu se u svakom pokretu odražavala nesigurnost.

Zbunjenost i nelagoda bile su mu nedvosmisleno iscrtane na licu dok je šutke sjedio za mojim kuhinjskim stolom na koji sam slagala hranu pa sam upalila radio kako bi mi mrmorenje glasova i glazba pomogli u razbijanju napetosti. Jeli smo šutke. A tada, kada je lagano odgurnuo tanjur i pristojno mi zahvalio na "super ukusnom" objedu, odlučila sam krenuti u napad. Možda zvuči neprimjereno, ali vjerovala sam da sam, nahranivši ga, stekla dovoljno njegova povjerenja, kao što bih vjerovala da sam zdjelicom mlijeka pridobila izgladnjelog mačića.

- Slušaj, Dominik, činiš se stvarno pristojnim i dobrim momkom pa mi nije jasno što te moglo natjerati da pobjegneš od kuće.

Prestrašeni je pogled bljesnuo prema meni i vidjela sam kako otvara usta u namjeri da zataji i slaže, ali ih je onda iznova zatvorio i spustio pogled na svoje šake sa do krvi izgrizenim noktima koje su, položene na stol, lagano podrhtavale.

- Ne želim ti nikakvo zlo. Ne namjeravam početi vrištati ni nazvati policiju, niti tražiti tvoje roditelje. Jednostavno, bilo bi mi drago da mi se povjeriš jer mi nešto govori da bih ti možda mogla pomoći u rješavanju problema u kojem si se našao. Zapravo, sigurna sam da ti mogu pomoći.

Čekajući da Dominik u sebi prelomi odluku i prekine zdvojnu šutnju, skuhala sam vruć i sladak kakao, prisjećajući se kako se svojedobno taj napitak pokazivao čudotvornim u zaustavljanju boli, straha ili suza mojih nećakinja.

- Moji mama i tata rastali su se prije tri godine - napokon je počeo.

U idućim sam minutama iz njegovih kratkih i šturih rečenica, koje je izgovarao preko volje i gotovo neprekidno zureći u svoje šake, ipak doznala dovoljno o tim trima godinama koje za Dominika nisu bile osobito sretne.

Jedan od uzroka raskida njegovih roditelja bilo je to što je tata previše radio, nikad nije bio kod kuće, a mama je bila uvjerena i neprekidno ga optuživala za kršenje bračnih zavjeta s ljubavnicama kojima, po njenom mišljenju, nije znao ni broja. Mami je, očito, bilo pomalo dosadno jer nije nigdje radila otkad je prije nekoliko godina njezina firma otišla u stečaj.

Osim dosade, vjerojatno ju je mučila i potpuna financijska ovisnost o suprugu te očaj koji izaziva spoznaja da dani prolaze u monotoniji koja ubija svaku nadu da su mogući promjena i napredak. Odgovor na svoje muke potražila je u čašici i prije nego što su ona ili njezin suprug shvatili, pretvorila se u ovisnicu. Nizale su se rasprave, svađe, neugodne scene i šutnje sve dok tata nije izgubio strpljenje i nestao iz njihova života.

Dominika i mamu sada je pritisnula i besparica jer su preživljavali od alimentacije koja možda i nije bila tako beznačajna, ali se uglavnom utapala u maminoj neutaživoj žeđi za zaboravom.

Dominiku je postalo osobito teško kada je upisao srednju školu gdje je pritisak bio puno snažniji, zahtjevi za učenjem veći, dok je istodobno izgubio vezu s većinom svojih starih prijatelja. Nekako u isto vrijeme tata je počeo živjeti s Nevenkom, mladom medicinskom sestrom, i njezinom šestogodišnjom kćeri Eminom. Preselio se u Nevenkinu kuću na drugom kraju grada.

Udaljenost i nova obitelj definitivno su i potpuno udaljili tatu i Dominika pa je mladić sve dublje zapadao u mračnu osamljenost, prepušten sam sebi i majčinim alkoholnim nesvjesticama.

Tanak potok njegovih nevoljkih riječi naglo je prestao teći.

- Ali, što se dogodilo, što se promijenilo da te navelo na nešto tako dramatično kao što je bijeg od kuće? - progovorivši prekinula sam višeminutno strpljivo čekanje nastavka njegove pripovijesti.

Neznatno je oklijevao, a na njegovu sam mladom, nevinom licu mogla vidjeti da mu prisjećanje postaje sve mučnije. Ipak, nastavio je i prenio me u trenutke kada im je na vrata zakucala socijalna radnica. Ondje ju je dovela zabrinutost Dominikove razrednice koja je nepogrešivim pedagoškim instinktom i nagomilanim iskustvom primijetila zlokobne promjene u mladićevu ponašanju, a nije mogla zanemariti ni to što na roditeljske sastanke i informacije nikad nije došao nijedan od Dominikovih roditelja. Ova je intervencija naposljetku dovela do odlaska Dominikove mame na višemjesečno liječenje.

Naravno, Dominik je bio premlad da bi ostao prepušten sam sebi, a smještanje u dom uz živog, zdravog i dobro situiranog oca nije imalo smisla. Tata, međutim, nije bio osobito oduševljen što mu se u novi život umiješao stari sin s kojim je, u međuvremenu, izgubio bliskost koju su nekad imali.

Dominik se za njega pretvorio u problematičnog, napornog klinca koji je ujedno bio neugodan podsjetnik na propali brak. Očinstvo je bilo jednostavno dok su mu se sve obveze prema sinu svodile na redovito plaćanje alimentacije, ali sada…

Ipak, nije imao izbora, i to ne samo zato što ga je na skrb o vlastitom djetetu obvezivao zakon. Jer kako bi izgledalo hladnokrvno odbijanje brige o sinu koje bi ga osudilo na odbojnost soba i hodnika domova za nezbrinutu djecu, kad je Nevenka pokazala tako veliku nesebičnost, suosjećajnost i brižnost inzistirajući da se Dominik doseli k njima.

Čak je za njega jednu malu prostoriju u potkrovlju, koja je služila za glačanje i spremanje svih onih stvari kojima se nije uspijevalo naći prikladnije mjesto, preuredila u skučenu, ali zgodnu momačku sobu.

Dominika ipak nije bilo moguće zavarati. Sa sigurnošću je osjećao da nije dobrodošao i znao je da je očev stav "sad si već dovoljno odrastao da možemo biti prijatelji" lažan i usiljen. Isto je tako vrlo dobro shvaćao da su ljubaznost i brižnost kojima ga je obasipala Nevenka samo izraz strogog morala koji joj je usađen odgojem i želje da vrijeme koje će proći do povratka Dominikove majke s liječenja svi prežive što bezbolnije. Moglo bi se pomisliti da mu je prelazak iz maloga stana koji se zbog neodržavanja pretvorio u zapuštenu i neurednu jazbinu u lijepu, sunčanu i prostranu kuću s vrtom prijao. Ali nije bilo tako jer je u tom kontrastu postajao pretjerano bolno svjestan bijede života s majkom alkoholičarkom.

Uza sve to, a možda baš zbog svega toga, Dominik je odlučio ustrajati. Ali izgubljenom, nesretnom i prestrašenom mladiću bilo je takvu odluku puno lakše donijeti nego provesti. Uskoro se pokazalo da mu je situaciju naviše otežavala Emina, što je teško povjerovati zna li se da je u pitanju slatka šestogodišnja djevojčica koju su svi smatrali pravim anđelom.

Od samog početka prisilnog suživota Emina i Dominik nisu uspjeli izgraditi povjerenje niti razviti simpatiju. On je osjećao da djevojčica pozorno prati svaki njegov pokret i to mu je smetalo. Odgovaralo mu je što nije pokazivala ni najmanju namjeru da se s njim igra ili sprijatelji na bilo koji uobičajen dječji način, ali ga je pogađalo kada bi ga za svaku, pa i najmanju sitnicu tužakala Nevenki ili tati.

Ta njezina izdajnička tužakanja bila su napuhana pretjerivanjem, a s vremenom je čak počela izmišljati, ne bi li ga što više ocrnila u očima odraslih. Mala je lukavica primijetila kako Dominikov tata pokazuje sve manje razumijevanja i strpljenja za prokazane stvarne te izmišljene lažne tinejdžerske hirove svojega sina i shvatila da to može dobro iskoristiti.

Dok sam slušala Dominikove šture opise Emine i njenih postupaka, shvatila sam da je riječ o jedinici samohrane majke kojoj je njezina djevojčica bila sve na svijetu i koja joj je zauzvrat odlučila darovati cijeli svijet na dlanu.

Drugim riječima, bila je strahovito razmažena. Kad je ušao u njihov život, Dominikov je tata prihvatio, podržao i dodatno ojačao njezin položaj princeze i tako zaslužio relativno ravnopravan položaj u njihovu malom povlaštenom krugu. Ali njegov sin, tinejdžer koji nije mario za udovoljavanje željama i taštini jedne male djevojčice i koji je bio suviše zaokupljen svojim problemima, nije joj nikako odgovarao. Već je to bilo dovoljno da Dominik dospije na njenu crnu listu.

Grozno joj je bilo kad je primijetila da Dominikov tata ipak ne može protiv svojih očinskih osjećaja i da na svoga sina troši daleko više osjećaja nego što ih je Emini ikad pokazao. Ali sasvim ju je izbezumljivalo dok bi promatrala brižnost kojom se njena mama vrzmala oko tog uljeza, bez obzira na to što to nije ni na koji način umanjilo ljubav kojom je zasipala nju ili skratilo vrijeme u kojem je mama bila samo njena.

Nevenka je Dominika sažalijevala zbog teškoća koje su ga snašle, u najboljoj mu je namjeri htjela pružiti podršku, potaknuti mladenačku vedrinu i iznova probuditi vjeru u ljude i ne sluteći da mu položaj, zapravo, samo otežava.

- Sve je to jako tužno i sigurno ti je bilo grozno, ali ne mogu vjerovati da te od kuće uspjela otjerati jedna obična razmažena balavica i njezina sitna podmetanja - nisam izdržala da ga ne prekinem.

Prije nego što je napokon došao do presudnih događaja koji su ga nagnali na cestu, naveli da autostopira i doveli u naš gradić te naposljetku za moj kuhinjski stol, mladićevo se mrko lice još više smrknulo, a kad je nastavio pripovijedati, u glasu mu se pojavila gorčina koja je drastično odudarala od njegove mladosti.

Dominik je sve više popuštao u školi, o čemu je njegova razrednica sada redovito izvještavala tatu. Napet zbog isprevrtanja svog donedavno udobnog novoga života i potpuno neiskusan u ophođenju s mladićem pritisnutim mukama kasnoga puberteta, Dominikov je tata gotovo redovito reagirao na načine koji su kod njegova sina izazivali bijes, prkos i potrebu da učini još pokoju glupost.

Incidenti i svađe su se izmjenjivali, a Emina je uočila svoju veliku priliku i uskočila u pravom trenutku, pokazujući prepredenost neprimjerenu svojim godinama i dražesnom liku slatke male djevojčice.

Tijekom zastrašujuće svađe koja je u vrijeme ručka pred cijelom obitelji izbila nakon što je tata doznao da je Dominik pobjegao s posljednja četiri školska sata i vrijeme ubijao klatareći se trgovačkim centrom s dvojicom kolega na zlu glasu, prvi put ga je udario.

Šamar koji mu je udijelio Dominika je zapekao i na licu i u srcu i izazvao žestoku reakciju koja je burnu svađu dovela do usijanja. I do trenutka kada su se otac i sin opasno unijeli jedan drugome u lice, kezeći se i režeći poput razjarenih zvijeri.

- Propalico! Tko zna što sve još možemo od tebe očekivati! - Dominik mi je citirao svojega tatu imitirajući ton i izraz lica čovjeka izbezumljenoga od bijesa. Opis bolnih događaja ponio ga je do te mjere da je odbacio suzdržanost i škrtost na riječima.

- On je pedofil! - iznenada se ubacila Emina, prvi put izrekavši optužbu tiho, a drugi put glasnije, glasom koji je bio na rubu histeričnog vriska. Kasnije se Dominik, prema vlastitim riječima, neprekidno pitao gdje je uopće pokupila taj izraz i njegovo značenje.

U tom se trenutku sve zaledilo, ostavši tako nekoliko dugih trenutaka, a onda je uslijedila eksplozija obilježena zastrašujućom zbrkom koja je Dominika spriječila da se prisjeti detalja i opiše mi ih. Uglavnom, pažnja odraslih usmjerila se na Eminu što je njoj, po mom mišljenju, i bio cilj.

Ispitivali su je, nježno uvjeravali i sve činili kako bi se osjetila sigurnom da mučne događaje kojih bi svako dijete moralo biti pošteđeno bez straha podijeli s njima. Dominik je sleđeno slušao kako djevojčica izmišlja nesuvislu i iskrzanu priču o tome kako ju je gledao, dirao i uznemiravao na neprirodan način.

Njena je priča bila nedosljedna, besmislena i bez ijednoga podatka ili detalja koji bi joj davao autentičnost, ali odraslima to nije bilo važno jer su bili hipnotizirani Emininim riječima i krokodilskim suzama na silu istisnutima iz krupnih dječjih očiju.

Ne mogavši više izdržati besmislenu nestvarnost situacije u kojoj se našao, Dominik ih je sve poslao k vragu i odjurio u sobicu u potkrovlju koja mu je privremeno bila dodijeljena. Ali do njega su i dalje dopirale sve one riječi i ulomci rečenica koji bi bili izgovoreni malo glasnijim tonom. Tako je besprijekorno jasno čuo Nevenu kada je zaurlala glasom prepuklim od bola i natopljenim ledenim strahom:

- Ne želim ga više ovdje! Ne želim ga u svojoj kući! Mora otići odmah! Sada!

Jasno je čuo tatu kako je pokušava smiriti uvjeravajući je da će poduzeti sve da zaštiti Eminu i riješi tu nevjerojatnu situaciju. Čuo ga je kad je rekao da će Dominik odmah napustiti kuću i da više nikada neće prići blizu ni njoj ni Emini. Doduše, nije bio siguran gdje bi ga trebao i mogao odvesti, ali je pomislio da bi dobro rješenje bio stan Dominikove mame koji je sada, privremeno, bio prazan. Za prvu će ruku to biti dobro rješenje, mislio je, a sutra će razmišljati što dalje.

Dominiku je bilo svega dosta. Vlastiti otac nije ni pokušao provjeriti istinitost stravičnih optužbi bačenih na njega poput opasne kletve i bez trenutka razmišljanja odlučio ga se riješiti. Mladićev uskuhali mozak proganjale su slike grubih policajaca i neugodnih istražnih postupaka kojima će, vjerovao je, biti podvrgnut prije nego što ga na dugo godina bace u popravni dom ili čak zatvor. Bijeg je vidio kao svoj jedini izlaz.

Njegova me je priča dirnula, rastužila i zabrinula. Bila sam više nego sigurna da su objede kojima je izložen izmišljene, da su plod egocentričnosti razmaženog djeteta. Ipak, nisam bila sigurna što učiniti. U svakom slučaju, odbjeglog maloljetnika kojeg će, u to nije bilo sumnje, uskoro tražiti i policija, nisam mogla skrivati, bar ne dulje od jednoga ili dva dana. Ali nisam ga jednostavno mogla prepustiti njegovoj sudbini niti baciti u ralje bezličnog sustava ili onih koji mu unaprijed nisu vjerovali.

- Kako se zove tvoja razrednica? - upitala sam nakon dugih minuta šutnje u kojima sam procijenila da je ta žena pokazala primjereno zanimanje za sudbinu svog učenika te da bi, kao osoba u sustavu, mogla znati što učiniti.

Nakon kratke potrage u imeniku, uspjela sam je dobiti na telefon i u sažetim joj i jasnim crtama opisati sve što sam doznala. Nije me prekidala, a kad sam završila pripovijedanje, sigurnim glasom me uvjerila da će učiniti sve da zaštiti Dominika i istjera istinu na vidjelo. Uzela je moje podatke i broj telefona, zahvalila mi i obećala da ćemo se uskoro vidjeti.

Dominik je bio začuđujuće miran dok smo čekali konačan rasplet njegove avanture. Malo smo gledali televizor, malo sam ga ispitivala o svemu i svačemu, pokušavajući na taj način, uglavnom bezuspješno, potaknuti razgovor, a zatim smo ručali. Upravo kad smo završili s objedom, a Dominik se ponudio da će oprati suđe, začulo se zvonce na vratima.

Dominikova je razrednica došla u pratnji njegove socijalne radnice. Obje su žene djelovale kao da točno znaju što treba učiniti, a strah koji je potaknut nepovjerenjem iznova nabujao u Dominiku brzo su stišale.

- Ne brini. Sve će se srediti. Cijeli ćemo slučaj pomno ispitati. Budući da sam uvjerena da govoriš istinu, nemaš se čega bojati. S druge strane, onima koji lažu baš i neće biti ugodno. Ali tako to ide jer samo je istina važna. Tebe ćemo smjestiti u dom. Tamo uopće nije strašno, a i privremeno je jer ti se mama treba vratiti s liječenja za koji mjesec - socijalna je radnica mirno i uvjerljivo Dominiku tumačila sve što ga idućih dana očekuje.

Meni je, pak, najveća nagrada bilo Dominikovo obećanje da će mi se javljati te osmijeh koji mi je uputio uz oproštajno "hvala".