ISTINITA PRIČA: 'Poruku namijenjenu hostesi zabunom sam poslao - vlastitoj ženi!'

- Tako! - zadovoljno sam se smješkao dok sam još jednom prelazio pogledom preko pisamca koje sam upravo napisao. Još samo jedan klik mišem na ikonicu "pošalji" i to je to. Klik! Otputovalo!

Međutim, gotovo istog trena dok sam aktivirao slanje poruke, u glavi mi se upalio alarm. Jesam li poslao poruku na dobru adresu? Naime, stotinku sekunde prije nego što je poruka odlepršala s ekrana, krajičkom oka uhvatio sam adresu primatelja - i sledio se. Ne, ne, ne… To nije bilo moguće. Drhtavim prstima otvorio sam pretinac s poslanom poštom. Ovdje sam mogao provjeriti jesam li poruku poslao kamo je trebalo… Ali nisam!

Ovako je, dakle, sve započelo. Jednim krivim klikom miša. Jednom sićušnom pogreškom.

Potpuno odrvenjen zurio sam u ekran, ne vjerujući samome sebi da mi se takvo što moglo dogoditi. Ledeni znoj koji me maloprije oblio sad se počeo isparavati na mojoj odjednom poput žeravice vreloj koži. Toplo - hladno, hladno - toplo, smjenjivala se temperatura u meni. Dok me u jednom trenu oblijevao znoj, u drugom sam već cvokotao zubima. Kako je to bilo moguće? Umjesto da poruku pošaljem djevojci kojoj je bila namijenjena, ja sam je zabunom poslao - svojoj ženi! Umjesto na šifriranu adresu "Dubrovnik", pod koju sam stavio Gogu, pismo je otputovalo mojoj ženi - Dubravki!

Što sad? Što sad? Zgroženo sam se uhvatio rukama za glavu. Mnogo puta u životu čujemo riječ panika. I ja sam je izgovorio bezbroj puta, potpuno bez veze. Kao ono, "joj, imam paniku na poslu…" ili tako nešto glupo. No ovo što je sad u meni skakalo iz želuca u glavu, pa iz glave natrag u želudac - to je bila prava, istinska panika!

"Hej, ljepotice", čitao sam ponovo svoje netom napisano pismo zarivši prste u kosu. Ovo je još zvučalo relativno neutralno. Moglo se odnositi na bilo koga, pa i na moju ženu. No, onda je slijedio udarac ravno među rogove. "Baš sam se maloprije sjetio tebe i prekrasne večeri koju smo proveli zajedno u Dubrovniku!!"

Glupane! Što si to učinio! Kakva prekrasna večer! Zašto si morao spominjati Dubrovnik!

"Sanjao sam te neku noć. Šetali smo podno zidina, ti si bila bosa, a tvoja duga kosa je vijorila na vjetru. Bio je to veličanstven san…"

Bit će tebi veličanstveno, majmune, kad Dubravka ovo pročita! "Tvoja duga kosa…" Moja žena je otkad je rodila našeg sina, dakle već dvadeset godina, nosila kratku kosu. Bilo mi je žao kad je ošišala svoju dugu crnu grivu, ali nisam imao pravo glasa.

"Ako ga ti budeš prematao, hranio i pustio da tebe vuče za kosu - onda je možda ponovo pustim", rekla mi je kad sam joj se požalio. "Do tada si želim olakšati život!"

Dubravka je oduvijek bila odlučna. Zato sam se i zaljubio u nju. Mlada, perspektivna studentica medicine točno je znala što želi od života. Ja, naprotiv, tadašnji izgubljeni slučaj studenta ekonomije, znao sam jedino da želim nju. I da nije bilo nje, ne znam bih li ikada diplomirao. No, ona je svojom neiscrpnom snagom puhala u jedra naše veze, a kasnije i našega braka. Jin i jang, ženska i muška energija, kod nas su definitivno bile poremećeni: Dubravka je bila ta koja je bila glava obitelji, a ja samo onaj koji nosi hlače i slijedi je.

No, ne mogu reći da sam bio nesretan zbog toga. Naprotiv. Volim svoju ženu i ne bih je mijenjao ni za što na svijetu. Zaista! Zašto mi je onda bila potrebna ova glupa poruka upućena praktički nepoznatoj djevojci? Nemam pojma, no pretpostavljam da me spopala famozna kriza srednjih godina.

Zapravo mi se uopće nije išlo na taj službeni put u Dubrovnik na koji me je moja firma poslala prije tri tjedna. Moja žena je tu bila drugačijeg mišljenja.

- Što se mora, mora se - rekla je pakirajući mi kofer. Kad ga je zaklopila, utisnula mi je zvučni poljubac u obraz.

- Hajde, Mislave, ne pravi facu kao da ideš na stratište - nasmijala se.

- Stvarno, tata. Ideš u Dubrovnik. Hej, čovječe - Dubrovnik! Da barem ja mogu… - sad joj se pridružio i naš sin Luka.

- A što ti misliš? Da se ja tamo idem zabavljati? Kupati i sunčati? Pa to je službeni put, pobogu! Bit će to samo dugačak iscrpljujući put i beskonačna sastančenja - obrecnuo sam se na njega. Ništa taj mali nije znao o životu. Tatica i mamica su mu sve financirali, a on je mislio da je život pjesma!

- Dobro, dobro! - branio se Luka. - Ne moraš odmah skakati na mene.

- Lukica te samo htio oraspoložiti - Dubravka nije skidala osmijeh s lica. Često je znala reći kako razmirice između mene i našeg sina doživljava poput dijaloga dvoje djece. Očito je i ovaj put imala takvo mišljenje o našem natezanju.

- Javi mi se čim stigneš i pazi na sebe. Pristojno se ponašaj. Da nisi gledao tuđe žene!

Pri ovim posljednjim riječima tobože je prijeteći podigla prst u zrak, ali oči su joj ostale nasmijane i jasno govorile da se šali. Naravno da je to rekla tek onako. I naravno da sam ja to shvatio kao šalu. U našem dvadeset i dvogodišnjem bračnom stažu nikada mi nije palo na pamet prevariti je niti sam ikada pomislio da bi ona mogla prevariti mene. Zato smo se uvijek i mogli tako opušteno šaliti na tu temu.

Na rastanku smo se svi izgrlili, a onda me ona lupnula rukom po ramenu i odgurnula od sebe.

- Hajde, kreni već jednom, na kraju ćeš zakasniti! Pa nije kao da putuješ na drugi kraj svijeta. Uostalom, to su samo tri dana.

Da je nisu izdavale vlažne oči, čovjek bi mogao pomisliti da joj je zaista svejedno.

U Dubrovniku je bilo baš onako kako sam i pretpostavio. Mnoštvo ljudi u odijelima, ukočena atmosfera, poslovni sastanci, poslovne kave, poslovna jela. No onda me posljednje večeri moj kolega, s kojim sam dijelio hotelsku sobu, upitao bi li malo prošetao s njim Dubrovnikom. Možda otišao do casina?

Isprva sam se nećkao, ali onda se u meni nešto prelomilo. Što je to bilo sa mnom? Zašto si nisam želio priuštiti malo zadovoljstva? Zar zato što sam onako uporno tvrdio ženi i sinu da će boravak u Dubrovniku biti tlaka?

- Ako još nikada nisi bio u casinu, onda mislim da je krajnje vrijeme da to nadoknadiš! - rekao je Krešo, moj kolega, smiješeći se.

- Pa jasno! U pravu si - nasmijao sam se i krenuo za njim.

Dok smo čekali lift, pričao mi je o svom braku i svojoj djeci. Radili smo godinama zajedno u istom poduzeću, a ovo je bilo prvi put da sam saznao nešto pobliže o njegovoj obitelji.

- A ti? Imaš li djece? - upitao me.

- Imam sina - rekao sam. - Ali, on nije malen poput tvojih. To je već pravi klipan od dvadeset godina. Za cijelu glavu je viši od mene!

Tako je dakle počela večer. Potpuno bezazleno. Dvojica poslovnih kolega koji su se prvi put izvan radnog okruženja malo zbližili i odlučili provesti ugodnu večer. Tako bi vjerojatno sve i završilo da u casinu nisam susreo lijepu hostesu, Gogu…

- Igrajte na peticu. Petica je moj sretan broj - prišapnula mi je dok je prolazila pokraj našeg stola. Imala je dugu, vatreno crvenu kosu i zelene mačkaste oči.

Osjetio sam lagan dodir njene ruke na svome ramenu i miris njenog parfema. Istog trena u meni je nešto zatitralo.

- Pet, crveno - rekao sam opijen čudesnim trenutkom. U tom jednom djeliću sekunde više nisam bio četrdeset i osmogodišnji suprug i otac, ozbiljan poslovni čovjek, već zaigrani mladić kojem je zbog lijepe djevojke srce brže zakucalo. Nisam više bio ni ziheraš. Bio sam hazarder koji uživa u opasnosti. Bio sam James Bond!

- I petica dobiva! - čuo sam glas krupjea i hrpica žetona je bila smjesta pogurnuta prema meni.

- Nevjerojatno! - uskliknuo sam ushitom čovjeka koji nikada u životu nije dobio ništa na igrama na sreću. Pogled mi se ponovo susreo s lijepim zelenim očima. Tko je bila ta djevojka? Hostesa? Ma, ni govora! Pa to je morala biti neka vila! Neka proročica s nadnaravnim sposobnostima!

- A sad? Što mi dalje predlažete, lijepa damo? - upitao sam u maniri iskusnog tajnog agenta, dok mi je srce tuklo kao u usplahirenog dječarca.

Lijepa Goga bila je toliko ljubazna da ostane i dalje uz mene, samo što brojevi koje mi je nastavila govoriti nisu više bili dobitni.

- Niste vi krivi. Sve je ovo ipak samo kocka! - rekao sam joj kad sam konačno prokockao svoje dnevnice, i još više od toga. Iako sam ja bio taj koji je izgubio, u njenim zelenim očima dalo se naslutiti žaljenje. Ničim izazvan, odjednom sam osjetio neodoljivu potrebu da je utješim.

- Jeste li možda za piće?

- Za pola sata mi završava smjena - rekla je, odgovorivši time indirektno potvrdno na moje pitanje.

No, piće nismo popili u casinu jer, kako je rekla, nije bilo primjereno da se djelatnici ondje zadržavaju nakon radnog vremena. Zato smo izašli van, u noć. Večer je bila blaga, proljetna, i ona je predložila da malo prošetamo. Šetali smo tako malo po Stradunu, a onda je ona poželjela da se spustimo do mora. Ondje, na plaži podno zidina izula je cipele i zagazila u more. Mjesečina je obasjavala njeno bijelo lice i dugu bakrenu kosu. Izgledala je poput morske vile. Kad sam joj to rekao, nasmijala se. Bilo joj je drago što na takav način razmišljam o njoj, no ona sama nije imala tako dobro mišljenje o sebi.

- Mislave, ja sam obična varalica. Moj zadatak je navesti gosta da zaigra i da pomisli kako pobjeđuje, a potom ga gurnuti u poraz.

Eto. Priznala je da je pridonijela mom gubitku. No, ni to nije moglo umanjiti moju fascinaciju njome. Iako me opčinila svojom ljepotom i iskrenošću, baš ništa se nije dogodilo između nas. Bili smo te večeri jednostavno dvoje ljudi koji su osjećali uzajamnu privlačnost i uživali u druženju.

- Kamo si nestao, kompa? - upitao me moj kolega kad sam se kasno te večeri vratio u hotelsku sobu. - Zadnji put sam te vidio s onom crvenokosom malom i onda si nestao. A da nisi ti možda… - na licu mu se pojavio vragolast izraz.

- Ne, ništa se nije dogodilo! Cura je osjećala grižnju savjesti jer me navodila na igru, a ja sam izgubio. Zato sam malo s njom porazgovarao, i to je sve.

Krešo me i dalje sumnjičavo promatrao, ali nije više ništa rekao. Tko zna što si je mislio. No, meni je bilo svejedno što on misli. Ja sam znao da se nije dogodilo ništa čega bih se trebao stidjeti i to mi je bilo dovoljno.

Pa ipak... Noćna šetnja sa zgodnom djevojkom ostavila je mnogo dublji dojam na mene nego što sam to htio samome sebi priznati. Iako među nama nije bilo ničeg, niti je postojala ikakva šansa da nečega bude, tu večer nisam mogao zaboraviti. Kad sam se vratio kući, odlučio sam joj se javiti na e-mail adresu koju mi je dala. Možda sam bio u zabludi kad sam uvjeravao samog sebe da u tome nema ništa loše i da takvom prepiskom ne ugrožavam ni na koji način svoj brak. Vjerojatno je tako, jer kad sam poruku zabunom poslao svojoj ženi, cijela stvar mi se odjednom više nije činila nimalo bezazlenom. Dobro sam znao da bi moj brak mogao doći u pitanje ako Dubravka pročita tu poruku.

"Baš sam te se sjetio i prekrasne večeri koju smo proveli zajedno u Dubrovniku… Sanjao sam te neku noć..." Kako li je ovo Dubravka trebala shvatiti nego kao odvratnu prevaru?

- Hej, kompa! Što te muči? Blijed si k'o krpa! - netko je otvorio vrata i začuo sam glas. Podigao sam pogled i ugledao Krešu.

- Nije mi baš dobro u želucu - rekao sam brzo mijenjajući prikaz na ekranu kako Krešo ne bi vidio pismo namijenjeno Gogi.

- Pa odi kući ako ti je tako loše. Stvarno ne izgledaš dobro. Možda te lovi gripa ili viroza - na spomen bolesti, Krešo je smjesta ustuknuo korak unazad.

Da odem kući…? Pa da! Možda je ipak postojalo rješenje da se izbjegne katastrofa! Došlo mi je da izljubim svog kolegu zbog ideje koju mi je dao, no umjesto toga samo sam ustao od stola i, pokupivši svoje stvari, odšetao prema vratima.

- Imaš ti pravo, Krešo. Čini se da se radi o nečem gadnom. Idem ja radije kući prije nego što vas tu sve zarazim!

Izrekavši ovu laž, napustio sam ured. Ako budem jako brzo vozio, možda uspijem stići kući prije Dubravke i izbrisati poruku s njenog laptopa! Ovako sam razmišljao dok sam nemilice pritiskao papučicu gasa. Laknulo mi je kad sam konačno došao pred našu kuću i vidio da Dubravka još nije stigla. No, ledeni znoj me ponovo oblio kad nigdje nisam mogao pronaći prokleti laptop.

- Mama ga je uzela sa sobom na posao - rekao je Luka kad sam ga upitao.

- Što?! Što će joj pobogu laptop u bolnici? - unezvijereno sam se osvrtao oko sebe ne bih li možda ipak negdje ugledao vražju napravu.

- Ne znam - Luka je slegnuo ramenima. - Pričala je o nekakvoj prezentaciji zbog koje joj treba…

Misli! Misli!, naređivao sam samome sebi. Možda je već bilo kasno. Možda je upravo čitala glupi mail. Možda je već hitala advokatu po papire za razvod...

Luka me začuđeno gledao dok sam jurcao po kući. U nekoliko navrata me čak pokušao nešto upitati, ali ja sam samo odmahivao rukom na te njegove pokušaje.

- Ne sada, Luka. Zar ne vidiš da sam u žurbi?

Uvidjevši da je Dubravka zaista ponijela laptop, izjurio sam iz kuće i odjurio prema bolnici kao da me gone svi vrazi. Dva puta nisam poštovao pravo prednosti, jedanput sam prošao na semaforu kroz crveno… Ako stignem živ i bez kazne do bolnice, bit će to pravo čudo, mrmljao sam si u bradu, fokusiran samo na jedno: uništiti poruku prije nego što je vidi Dubravka.

Pred bolnicom u kojoj radi moja žena vladala je kao i obično gužva. Parkirnog mjesta ni za lijek. Jedno mjesto sam ipak spazio. Doduše, pored njega je bio znak za zabranjeno parkiranje, ali izvanredne okolnosti su zahtijevale izvanredne mjere. Izletio sam iz auta i pojurio prema bolničkoj zgradi. Molim te, dragi Bože… Molim te, ne daj da Dubravka otvori laptop! Pošalji joj neku hitnu operaciju ili je okupiraj nečim sličnim. Samo da ne pročita onu prokletu poruku!

Ovako sam bez prestanka molio u sebi dok sam grabio stepenicama prema drugom katu. Umalo sam srušio jednu medicinsku sestru otvorivši silovito staklena vrata iza kojih je ona stajala.

- Žao mi je, doktorica nije na odjelu. Morala je hitno u ambulantu u prizemlju, baš su je maloprije pozvali - odgovorila mi je prestrašeno kad sam je upitao za svoju ženu. Zahvaljujući raščupanoj kosi, izgužvanoj kravati i ubrzanom načinu na koji sam govorio, vjerojatno je mislila da sam nekakav luđak. Sigurno je to bio i razlog zašto mi nije dopustila da pričekam Dubravku u njenom uredu.

- Žao mi je, ali morat ćete pričekati u čekaonici - rekla je uzmičući preda mnom.

- Shvaćam vašu brigu i cijenim to. Ali, pobogu, ja sam njen muž. Evo, ako ne vjerujete, pogledajte - rekao sam i namjestivši najšarmantniji osmijeh kojim sam raspolagao izvadio osobnu kartu.

Vidjevši da imam isto prezime kao i Dubravka, sestra se blijedo osmjehnula i nevoljko me propustila.

- Oprostite… znate, mjere opreza - mucala je dok mi je otvarala vrata i propuštala me u Dubravkin ured. Ipak, još je neko vrijeme ostala na vratima, bojeći se valjda ostaviti me samog.

- Velika vam hvala - rekao sam trudeći se zvučati ležerno. Krajičkom oka u kutu velikog stola ugledao sam ženin laptop. To! Srce mi je poskočilo. No, to nisam pokazao.

- Slobodno vi idite za svojim poslom. Ja ću ovdje pričekati suprugu. Ah, evo vidim da je donijela i naš laptop - napravio sam se tobože iznenađen. - Malo ću se na njemu pozabaviti!

Kad je sestra konačno izašla iz prostorije, brzo sam zgrabio laptop i drhtavim prstima ga uključio.

- Hajde. Otvori se. Brže! - požurivao sam program koji se nikada sporije nije podizao. A onda je konačno sve bilo tu! I moja poruka!

Isto kao što sam je jednim klikom miša poslao na pogrešnu adresu, tako sam je sad jednim klikom poslao u nepovrat. Izbrisano! Riješeno! Mogao sam plesati po stolu od veselja! Mogao sam… Ali onda su se vrata naglo otvorila.

- Hej! - rekao sam pomalo prestrašen nenadanim dolaskom moje žene. Ostala je stajati nekoliko trenutaka na vratima kad me ugledala, a onda ušla u sobu i zatvorila za sobom vrata.

- Brzo si stigla, ljubavi. Sestra je rekla da si dolje u ambulanti. Mislio sam da će trajati dulje, ali eto… Čini se da sam imao sreće!

Brbljao sam bez točke i zareza, pokušavajući time prikriti svoju nervozu. Bezuspješno, naravno.

- Zašto si došao? - upitala me Dubravka hladno. Zašto se tako držala? Nikada nije bila ovakva. Rijetko sam je posjećivao na njenom radnom mjestu, ali kad god bih to učinio, uvijek mi se veselila. Sad me promatrala smrknuto ispod crnih šiški.

- Kako misliš, zašto? Zar mi treba neki poseban razlog da bih vidio svoju ženu? Svoju ljubljenu ženicu - tepao sam joj.

- Svoju "ljepoticu", hoćeš reći - glas joj je poprimio čudnu boju dok je polako izgovarala riječi. - A da me nisi možda sanjao, pa si morao doći da me vidiš? Ili ne možeš zaboraviti moju dugu kosu? Oh, pa vidi ti ovo. Ja uopće nemam dugu kosu! - teatralno je raširila ruke.

Isuse mili i blagi, smiluj se. Pročitala je moju poruku! Uzalud sam jurio ovamo i brisao je. Sve je bilo gotovo!

- Dubravka, ja… - stajao sam pred svojom ženom poput djeteta koje je upravo napunilo gaće i koje se boji kazne koja će uslijediti.

- Nije ono što misliš… - mucao sam slušajući kako mi srce udara kao da će probiti iz prsnog koša.

- Svi to uvijek kažu - rekla je s mirom koji me nije mogao zavarati. Znao sam da je Dubravka najopasnija dok je ovako tiha.

- Ali, ja ti govorim istinu. Ništa, apsolutno ništa se nije dogodilo u Dubrovniku!

- Apsolutno ništa?

- Ništa!

- Zašto onda sanjaš tu djevojku? I zašto spominješ večer koju ne možeš zaboraviti? Ako nije bilo ništa!

- Molim te, ljubavi - prišao sam joj i sklopio ruke pred njom. - Molim te, daj mi da ti sve objasnim.

Upravo u tom trenu otvorila su se vrata i na njima se pomolila glava medicinske sestre koja me pustila u ured.

- Ja sam pustila gospodina supruga da vas pričeka ovdje. Je li to u redu, doktorice?

Dubravka je samo nijemo kimnula glavom i sestra se povukla.

- Molim te - ponovio sam. - Idemo negdje gdje ćemo moći u miru razgovarati.

Bez riječi je uzela svoju torbu i laptop sa stola i krenula prema vratima. Kad je vidjela da se nisam pomaknuo s mjesta, povisila je ton.

- Hajde sad, što čekaš! Rekao si da hoćeš razgovarati. Idemo razgovarati!

Izbor mjesta gdje ćemo obaviti taj presudan razgovor prepustila je meni, a ja sam lukavo odabrao naš omiljeni restoran. Onaj u koji smo već gotovo dvadeset godina odrađivali sve važne događaje: naše vjenčanje, proslavu Lukina krštenja i krizme, godišnjice našega braka… Hoće li ovo biti naš posljednji zajednički izlazak ovdje, prošlo mi je kroz glavu dok sam pridržavao Dubravki vrata da uđe, i nešto me zaboljelo u grudima, poput uboda nožem.

- Dakle, bilo je to ovako… - započeo sam svoju priču nakon što nam je konobar donio svakome po čašu vina. Nisam izostavio ništa. Niti kako sam se osjećao važno dok sam kockao u pravom casinu, niti kako mi je godila pažnja lijepe mlade djevojke. Ispripovijedao sam joj u detalje naš razgovor dok smo kasnije šetali Stradunom, a nisam preskočio ni detalj kad smo se spustili do mora i kad je Goga zagazila bosim nogama u vodu.

- Vjeruj mi, ljubavi: ti si jedina žena koju sam ikada volio i koju ću ikada voljeti. Niti u jednom trenutku nije mi palo na pamet da bih te prevario. Niti u jednom! Ni ta djevojka nije gledala mene na taj način. Ja sam joj bio samo jedna od brojnih mušterija iz kojih mora izmusti novac.

- Ipak si joj napisao poruku - rekla je Dubravka ne skidajući svoje crne oči s mene.

- Jesam - kimnuo sam glavom. Osjećao sam kako mi se dlanovi znoje. Prokleta poruka! Prokleta moderna tehnika! Nekada, dok još nije postojala elektronička pošta, ovakvo što mi se sigurno ne bi moglo dogoditi.

- I nemam opravdanje za to. Rekao sam ti: jednostavno je ta večer ostavila dubok dojam na mene. Ne toliko ta djevojka, koliko ono kako sam se te večeri osjećao. Bio sam netko drugi. Mnogo mlađi, mnogo odvažniji.

I dalje me šutke gledala.

- Bio sam glupan, eto što sam bio! To uopće nisam bio ja. Ja sam muškarac koji ne zalazi u kockarnice i koji u srcu ima samo jednu ženu - tebe! Molim te, oprosti mi taj kratak izlet u um nekog stranca!

- Opraštam ti! Bio si iskren i vjerujem ti. Uostalom… mogu shvatiti te osjećaje koji su te ponijeli.

Zapanjeno sam podigao obrve. Što? Zar je zaista bilo tako lako? A ja sam se već vidio kako s koferima letim iz stana naglavačke. Sreća pa imam pametnu i mudru ženu. Kad sam već sam tako glup da pišem besmislene poruke i šaljem ih na pogrešnu adresu!