ISTINITA PRIČA: 'Postala sam šefica svome mužu! Njegov ego to nije mogao podnijeti!'

Kad me direktor poduzeća u kojem sam radila obavijestio da sam imenovana šeficom odjela, moja je prva pomisao bila: Super! No odmah zatim pomislila sam: Oh, ne!

Oduševljenje je vrlo brzo ustupilo mjesto osjećaju krivnje, jer je među osobljem kojemu sam trebala postati nadređena postojao netko koga sam jako dobro poznavala: moj muž. Dakle, upravo ja, koja sam se uvijek šalila na račun dominantnih žena, trebala sam mu postati šefica!

Iako Darko definitivno nije spadao među muškarce koji su smatrali da je ženama mjesto u kuhinji i krevetu, ipak sam se bojala kako će reagirati kad sazna novost. Da se dogodilo suprotno, da je moj muž preuzeo tu dužnost, vjerojatno nitko ne bi imao što za reći. Pa čak ni ja, koja sam uvijek žestoko zagovarala ravnopravnost spolova, iako sam odrasla u obitelji u kojoj su vladala sasvim drukčija pravila. Moj je otac odlučivao o svemu, a mama i ja nismo imale pravo glasa, tako da sam jedva dočekala trenutak kad sam mogla početi živjeti po svom.

Darko je, pak, imao razvedene roditelje: otac mu je bio nezaposlen, više zbog lijenosti nego aktualne krize, i nikad sinu nije plaćao alimentaciju. Na majčina je leđa pala obaveza da samostalno uzdržava sina, tako da je on od malih nogu navikao na to da žene donose novac u kuću.

Darko i ja upoznali smo na predavanjima na Ekonomskom fakultetu. Diplomirali smo gotovo istodobno i oboje smo dobili posao u poduzeću u kojemu smo sada radili i to, sasvim slučajno, u istoj podružnici.

- Želim da odmah preuzmete svoju novu dužnost, Irma – obavijestio me direktor. – Idući ćemo tjedan obavijestiti i vaše kolege o promjeni vašeg statusa.

- Smijem li vas zatražiti dopuštenje da tu novost odmah priopćim svome mužu? – upitala sam.

Samo je nedostajalo da Darko to sazna od drugih, a ne od mene. Sve do toga dana smo uspijevali pomiriti profesionalni život s onim privatnim, biti kolege i istodobno i bračni par. Kad bismo se navečer vratili kući, prepričavali smo događaje od proteklog dana provedenog u uredu, savjetujući jedno drugo i otkrivajući poneki trač. Sada je, pak, u opis mog radnog mjesta ulazilo i to da nadzirem efikasnost svoga muža na poslu.

Odmah mi je postalo jasno da će mi biti potreban akrobatski osjećaj za balansiranje kako ne bih prešla tanku liniju koja je dijelila ulogu supruge od uloge šefice. Na žalost, na toj tankoj liniji već sam napravila prvi krivi korak i to sam shvatila po neodobravanju na direktorovu licu - kao da sam mu postavila nekakav uvjet, a ne zatražila njegovo odobrenje.

- Irma, naravno, odnos prema mužu ne smije biti drugačiji od odnosa prema bilo kojem drugom zaposleniku… - podsjetio me.

- Naravno – složila sam se.

To je značilo da sam prema Darku trebala biti stroža nego prema ostalima. On nije smio imati nikakve privilegije, a ja nisam smjela biti optužena da ga favoriziram.

- Priznajem da nam je upravo činjenica da vam i muž radi na istom odjelu otežala donošenje konačne odluke – otkrio mi je direktor. – No ja sam se našalio na račun vaše dvostruke uloge: postoje ljudi koji su spremni prodati rođenu majku, a naša je Irma spremna prodati vlastitog muža!

Što je to bilo, nekakva šala? Možda je to trebao biti kompliment, ali zvučao je kao uvreda. Zar je moguće da se muškarca koji napreduje u poslu smatra sposobnim i ambicioznim, a ženu beskrupuloznom karijeristicom? Osim toga, nisam ni sumnjala da će ovo promaknuće potaknuti brojne glasine. Vjerojatno će se šuškati da sam do svog novog radnog mjesta došla preko nečijeg kreveta.

- Slobodno osobno obavijestite svoga muža – dopustio mi je direktor, samo naizgled dobrodušno, jer je zatim nešto tiše dodao: - Ali neka to bude prvi i posljednji put.

Pripremila sam klasičnu romantičnu večeru, sa svijećama, prigušenom glazbom i šampanjcem. Možda će Darku biti lakše progutati gorku pilulu ako mu novost poslužim na srebrnom poslužavniku, ironično sam pomislila dok sam na stol postavljala skupocjeni srebrni pribor koji smo dobili kao vjenčani poklon. Gluposti, moj je muž bio iznad takvih trivijalnosti, njemu će sigurno biti drago zbog mog promaknuća…

Darko je stigao kući nakon uobičajenog trčanja po parku, oznojen i umoran. Iznenadio se ugledavši svečano postavljen stol.

- Zar nešto slavimo? – uznemirio se, budući da je obično zaboravljao sve naše važne datume, što bi mene uvijek iznova ljutilo. – Zar naša godišnjica nije idući mjesec?

- Da…

- Ali onda zašto. Oh, znam, trudna si!

Ponovno nisam shvatila je li bio iznenađen ili razočaran. Bili smo samo dvije godine u braku i trenutno nismo planirali djecu.

- Ne…

- Pa dobro, što to onda slavimo? – upitao je, sada već gotovo zabrinut.

- O čemu god da se radilo, nemam ti namjeru otkriti dok ne skineš trenirku – odgovorila sam, nervozno se nasmijavši. – Idi se otuširati i pristojno odjenuti.

Pojavio se nešto kasnije, u odijelu i kravati. Bilo je to upravo ono odijelo koje je običavao nositi na važnim poslovnim sastancima. Nije ni slutio koliko se prigodno odjenuo, upravo je stajao pred svojom šeficom.

- Zaista sam znatiželjan – priznao je sjedajući za stol.

No već nekoliko trenutaka kasnije izgledao je sasvim zbunjeno.

- Kakva neočekivana vijest – bio je njegov komentar na hladni tuš.

Neočekivana, rekao je, a ne lijepa. Čak mi nije ni čestitao, zagrljajem ili poljupcem. Štoviše, ostao je kao prikovan sjediti na svom stolcu, očigledno je to bio prejak udarac za njega.

- Nisam znao da si se kandidirala za to mjesto – primijetio je blago optužujućim glasom, kao da me sumnjiči da sam mu nešto skrivala.

Dijalog je uvijek bio najčvršća točka našeg odnosa i svaka bespotrebna sumnja mogla ga je oslabiti. No sada je više nego ikad prije trebao ostati čvrst jer smo prolazili kroz veliku promjenu. Nadala sam se da ćemo nas dvoje, bez obzira na sve, uspjeti ostati ono što smo bili: Darko i Irma, muž i žena.

- Nisam ni ja znala – objasnila sam mu. – Nakon Karlovog odlaska u mirovinu, mjesto je ostalo prazno i nisam ni sanjala da će ga ponuditi meni.

Sudeći po izrazu Darkova lica, ni njemu to nije bilo ni na kraj pameti i iznenada sam osjetila bijes. Možda se kod mene radilo o lažnoj skromnosti jer sam, zapravo, bila uvjerena da zaslužujem to mjesto više nego itko drugi. No kod Darka se radilo o neskrivenoj skepsi, kao da nije vjerovao u moje sposobnosti.

Taj mi je izraz lica bio jako dobro poznat; tako me uvijek promatrao moj otac, koji mi nije dopuštao slobodu da budem ono što jesam, već je zahtijevao da poslušno slijedim njegove odluke. Udala sam se za Darka upravo zato jer je bio sasvim drugačiji od mog oca. Ili ipak nije?

- I ti si, dakle, već pristala? – upitao me.

Od svih primjedbi koje sam očekivala, ovakvu nisam predvidjela.

- Postoji li neki razlog zbog kojeg sam trebala odbiti ponudu? – iznenadila sam se.

Ne, ali postojao je jedan zbog kojeg sam si trebala uzeti vremena za razmišljanje: moj muž. Shvatila sam da se uopće nisam posavjetovala s njim i možda smo se upravo zato sada, umjesto da svečano podignemo čaše i nazdravimo novosti, gubili u dugoj raspravi.

- Ne, naravno da ne, bila bi luda da si odbila – složio se.

Zatim se nasmiješio. O čemu god da se radilo, bilo je zaboravljeno, poput prolaznog oblaka na plavom nebu. Možda je ostalo još malo magle, jer je Darko djelovao zbunjeno, ali uspio je ponovno naći put do mene i na kraju je konačno ustao i prišao mi.

- Čestitam, ljubavi – rekao je zagrlivši me. – Ponosan sam na tebe. Uvijek sam znao da si najbolja, a sada to znaju i svi ostali.

Upravo to su bile riječi koje sam željela čuti. Zašto sam onda morala tako dugo čekati da ih izgovori? Kao da mu je trebalo vremena da pripremi prigodni govor, koji nije imao veze s njegovom prvotnom spontanom reakcijom. Vrijeme koje si ja nisam uzela da malo porazmislim o prijedlogu, uzeo si je on i u tim dugim minutama neizvjesnosti, umjesto momentalnog odobravanja, uspio je dovesti u pitanje čak i naš zajednički život.

- To promaknuće neće ništa promijeniti između nas, zar ne, između tebe i mene? – upitala sam, tražeći njegovu potvrdu.

Privila sam se uz njega kao da se bojim da bih ga mogla izgubiti. Njegov je zagrljaj bio čvrst kao i uvijek i osjetila sam olakšanje.

- Naravno da neće: u našoj kući i dalje ću ja biti taj koji nosi hlače! – našalio se.

- Oh, ne brini, meni je sasvim dovoljan poslovni kostim.

Izgleda da mi šala nije baš uspjela jer se ponovno namrštio. No, zatim mu se na licu ponovno pojavio osmijeh.

- Onda, hoćemo li proslaviti? – podsjetio me, izvadivši bocu iz posude s ledom.

Večer smo proveli omamljeni pjenušcem. Na kraju smo, opijeni osjećajem sreće, završili u krevetu. No, kao što se uvijek događa nakon svake opijenosti, probudili smo se s gorkim okusom u ustima i glavoboljom.

Nisam još ni slutila da će me narednih tjedana neprestano pratiti glavobolje uzrokovane Darkovim ponašanjem i zavišću mojih kolega. Počelo je već idućeg ponedjeljka ujutro, kad je direktor pozvao sve zaposlenike kako bi im objavio novost. Uslijedila je apsolutna tišina, a nakon nekoliko dugih sekundi žamor i šaputanje. Tračevi, ogovaranja, zločeste insinuacije ostali su visjeti u zraku, ali svejedno su se dali naslutiti. Zatim su svi, kao što to obično biva, počeli govoriti u isti glas.

- Čestitke, Irma! – dovikivali su mi.

Mnogi od njih su mi prišli i stisnuli ruku, drugi su me prisno poljubili u obraz. Bili su to Judini poljupci jer sam po napetoj atmosferi osjećala da bi me najradije spržili pogledom. Ivica, na primjer, koji je ciljao na moje mjesto i njegovi simpatizeri koji su ga željeli vidjeti kao svoga šefa.

- Moja sućut, Darko! – netko je podrugljivo dobacio mome mužu, vjerujući da je duhovit.

Bio je to, očigledno, udarac za njegovo dostojanstvo jer je Darko, koji je uvijek bio ponosan na mene i hodao uzdignute glave, sada pokunjeno spustio glavu. Baš lijepo, bila sam mu šefica tek nekoliko minuta i već su mi svi zavidjeli i žalili moga muža. Odličan početak, nema što!

A još je bolji bio nastavak te večeri, kad smo se našli za stolom razgovarajući, kao i obično, o nama. Nešto se promijenilo i više nismo bili isti kao prije, kao što sam se naivno zavaravala da možemo ostati.

- I, kakve su bile reakcije naših kolega? – upitala sam glumeći nehajnost, pokušavajući ubaciti to pitanje u naše uobičajeno večernje čavrljanje.

- Ne očekuješ valjda da budem tvoj uhoda?

Hm, zašto ne? Zar je to smatrao zlouporabom ovlasti?

- Pa, ne nedostaje ti šarma, a i sličan si onom najnovijem Jamesu Bondu – pokušala sam biti duhovita. – Hajde, ne pretjeruj, samo sam znatiželjna.

Darko je nekoliko trenutaka oklijevao, razapet između dvije suprotstavljene strane: je li da bude lojalan ženi ili kolegama? Zatim je izabrao ženu, ili sam barem vjerovala da je tako.

- Vijest je izazvala određeno čuđenje. Svi smo očekivali da će Ivica preuzeti odjel – otkrio mi je.

Rekao je „svi smo očekivali“, a ne „svi su očekivali“ i ta mi pojedinost nije promakla. Dakle, i Darko je navijao za Ivicu, a ne za mene. Za svog kolegu, a ne za svoju ženu! Sada više nije bilo sumnje kome je bio lojalan. Više nismo bili Darko i Irma protiv ostatka svijeta, već Darko i svijet protiv Irme. Štoviše, bila je to međuplanetarna bitka, jer zna se, muškarci dolaze s Marsa, a žene s Venere, to je vječna bitka među spolovima.

Ja sam sada bila neprijatelj, jedan od onih šefova kojima podređeni glume solidarnost, a najradije bi im zabili nož u leđa. Tamo gdje je prije bio brak, sada se nalazio sukob interesa.

- Ne razumijem što to Ivica ima, a ja ne? – zanimalo me.

- Pa, zapravo, ti imaš nešto što on nema: prekrasne noge i lijepo lice – zafrkavao me Darko.

Nije to bila nikakva ljubavna izjava niti kompliment, već više bezobrazno izazivanje: maloprije je bio napao moju vjerodostojnost na poslovnom planu, a sada me pokušao seksistički diskriminirati, ono što je moj otac uvijek činio mami i meni.

- Zar mi možda pokušavaš reći da sam promaknuta samo zato što sam zgodna? – prešla sam u protunapad.

- Nije to moje mišljenje, već naših kolega – pokušao se izvući i ostati neutralan. A zatim je naglasio: - Ako nisi spremna čuti što drugi misle o tebi, zašto si me to onda uopće pitala? Dakle, nemoj se ljutiti na mene zbog tuđeg mišljenja.

Bio je u pravu. Nije on bio taj koji me napadao, već sam se ja osjećala napadnutom.

- A koje je tvoje mišljenje? – inzistirala sam. – Ono me, zapravo, jedino zanima.

- Bez brige, ja znam da taj posao nisi dobila preko kreveta, jer u krevet ideš samo sa mnom – zacerekao se moj muž. Ta vrsta prostačkog humora nije bila tipična za njega.

Uvijek je bio jedan od rijetkih muškaraca koji nisu bili zadojeni mačizmom i nikad se nije busao u prsa svojom muževnošću. No sada kada je jedna žena, i to njegova, zauzela teritorij, vjerojatno je osjetio potrebu da dokaže svoju prevlast.

Za Darka je ta tema bila završena, a ja sam osjećala da me još peče poput otvorene rane. Istu mi je bol nekoć nanosio i moj otac, a moj muž sada kao da mi je još dodatno zario nož u ranu. Tresla sam se u sebi od bijesa i poniženja. Ili me, možda, samo potreslo mišljenje naših zajedničkih kolega? Srećom, naš je brak stajao na čvrstim temeljima, iako je cement još bio svjež, budući da smo se tek nedavno vjenčali.

Trebalo je pretrpjeti razne udarce koji su došli u paketu s mojim promaknućem. Već idućeg jutra na naš sentimentalni i profesionalni život nadvila se velika sjena. Darko i ja običavali smo doručkovati kroasan i popiti kavu u kafiću preko puta našeg ureda, skupa s ostalim kolegama, kako bismo dan započeli ugodnim druženjem.

- Ali, što to radiš? – upitao me moj muž kad sam, izišavši iz auta, krenula prema našem kafiću. – Sada kada si šefica ne možeš se više družiti sa svojim podređenima, kao što si to činila. To ne bi bilo umjesno od tebe, a i njima bi bilo neugodno.

- Oh, nisam razmišljala o tome – priznala sam i bacila tužan pogled prema izlogu lokala iza kojeg su se nazirali neki od mojih kolega kako se smiju i šale. Sve do jučer i ja sam bila dio tog društva, pomislila sam, a sada sam im bila šefica. Moje prisustvo sigurno bi izazvalo sumnjičavost i nelagodu.

- Kamo ćemo onda? – uzdahnula sam. – Susjedni je kafić udaljen desetak minuta i bojim se da ne zakasnimo u ured.

- Da budem iskren, ja sam namjeravao popiti kavu ovdje, kao i obično… - odvratio je Darko i pokušao ublažiti svoju izdaju nježnim poljupcem. – Pomiri se s tim, ljubavi – dodao je. – Sudbina svakog vođe je da ostane sam.

- U redu, slobodno idi… - promrmljala sam teška srca.

- Imam li tvoje dopuštenje? – našalio se.

Ni sama nisam bila sigurna je li jednostavno htio biti duhovit ili mi se narugati. Ignorirala sam tu šalu i nisam reagirala na provokaciju.

- Ovako ćemo: ja sada idem direktno u ured, a ti mi kasnije donesi kroasan i kavu – odlučila sam.

Nisam imala osjećaj da je to zvučalo kao zapovijed, već prije kao molba, no Darko je to protumačio kao naređenje i odmah se usprotivio.

- Irma, ja jesam tvoj podređeni, ali ti nisam sluga. Ako želiš doručak, nazovi lokal i zatraži da ti ga donesu u ured – odgovorio je, blago iznerviran.

Zar je bilo moguće da je izokretao svaku moju riječ? Sve što sam izgovorila dobivalo je drugo značenje. Počela sam shvaćati da se naš brak polako pretvara u zajednicu četvero ljudi: žene, šefice, muža i podređenog.

Jesam li pogriješila što sam prihvatila to promaknuće? Darko se osjećao poniženim i njegove uvrijeđene reakcije bile su pretjerane. Nisam smjela zaboraviti da ga je oduvijek krasio natjecateljski karakter. Iako je volio trčanje po parku, pravi izazov predstavljali su mu veliki maratoni koje nikad nije propuštao.

Nekoliko dana poslije, primijetivši da je preskočio uobičajeni doručak u kafiću s kolegama i odmah došao u ured, začudila sam se.

- Kako to da nisi ostao s ostalima? – upitala sam ga.

- Bez tebe više nije isto – odgovorio je.

Pa ipak, nije ostao ni sa mnom, nego se zaputio u svoj ured. Zapravo uopće nije osjećao da mu nedostajem, već mi je jednostavno htio dokazati da radi koliko i ja. Naravno, od toga dana moj je muž postao najrevniji od svih zaposlenika: prvi je dolazio na posao i zadnji odlazio. Naravno, osim mene.

Uvidjevši da mi nije dovoljno doći ranije u ured i da, koliko god se trudila, posla ima sve više, morala sam skoro svakoga dana ostajati u uredu sve do kasno navečer. Kad bih stigla kući, Darko bi već izašao van s društvom i vidjeli bismo se tek kad bi se vratio. U svakom slučaju, naučili smo se nadvladavati sve prepreke kako bi se naši razgovori nastavili voditi u ugodnom tonu. Bilo je zabranjeno pričati o poslu i kolegama.

Ipak, moj je muž pronašao novi razlog za svakodnevne bračne svađe: koliko je bio revan na poslu, toliko je postao nediscipliniran u kući. Ostavljao je prljavo rublje posvuda po stanu, umjesto da ga, kao što je to uvijek činio, odlaže u košaru za rublje. Sve je češće zaboravljao iznijeti van smeće, iako je to do tada bila njegova dužnost.

- Ja radim više od tebe i imam manje vremena, pa ipak uspijem obaviti sve što moram – predbacila sam mu jedne večeri. – Ostajem budna do sitnih sati i ustajem u ranu zoru kako bih oprala rublje i ispeglala ga.

- Onda manje radi, pa ćeš imati više vremena. A po noći bi ti bio bolje da vodiš ljubav s mužem umjesto da se baviš rubljem – spremno je odvratio Darko.

- Kad bi moj muž surađivao…

- Ali ja nisam tvoj suradnik, već tvoj podređeni.

Zapravo me pozivao na red i zahtijevao da obavljam kućanske poslove samo zato jer sam gradila karijeru. No to ga nije sprečavalo da od mene na poslu očekuje određene povlastice. Svake je godine Darko uzimao tri slobodna dana kako bi sudjelovao u maratonu koji se održavao u jednom drugom gradu.

Ovaj sam mu put ja trebala odobriti slobodne dane, ali mu ih ipak nisam htjela dati. U tom su razdoblju dvojica kolega bili na godišnjem: jedan na svadbenom putovanju, a drugi je bio Ivica, koji je na vrijeme zatražio tjedan dana godišnjeg. Nisam mogla dopustiti da i Darko bude odsutan i pokušala sam mu to objasniti.

- Karlo mi nikad nije odbio dati slobodne dane – usprotivio se, aludirajući na mog prethodnika.

- Ne mogu raditi bez troje ljudi na odjelu…

- Irma, znala si da u ovo vrijeme uvijek sudjelujem na maratonu, zar se nisi mogla nekako organizirati?

- A što sam trebala učiniti? Zabraniti Miroslavu da ide na medeni mjesec? Ili ne odobriti Ivici godišnji kako bi ti mogao ići na maraton? Osim toga, ja sam za tvoj maraton znala kao tvoja žena, ali kao šeficu me nitko nije obavijestio. Ti znaš da u uredu za tebe vrijede pravila kao za sve ostale.

- Baš naprotiv, prema meni si najstroža – primijetio je on. – Da se radilo o bilo kojem drugom kolegi, potrudila bi se izaći mu u susret. Ali kad je riječ o meni, potpuno si nefleksibilna jer se bojiš da te se ne optuži da imam privilegije. Posao ti je ispred svega i važnije ti je da te poštuju kao šeficu, nego da te poštuje tvoj muž.

Ovaj put nisam znala što bih mu odgovorila. Mogla sam samo lagati jer je bila istina da sam prema Darku bila stroža nego prema drugima kako ne bih dovela u pitanje svoj položaj. Čak sam posumnjala da me Ivica namjerno zatražio godišnji baš u isto vrijeme kad sam ga trebala odobriti svome mužu samo kako bi me iskušao. Darko je, dakle, izvukao deblji kraj kako mi nitko ne bi imao što prigovoriti.

- Ispričavam se, ali imam nekog posla za obaviti… - pokušala sam privesti kraju našu raspravu.

- Oh, idem, idem, ne brini.

Upravo toga sam se najviše i bojala, da Darko zaista ne ode. Počela sam strepiti da će se udaljiti od mene. Približavala se druga godišnjica našeg braka i plašila sam se da ujedno ne bude i posljednja. Što sam trebala učiniti da to spriječim? Vratiti se na staro i oprostiti se od mjesta šefice?

Imala sam osjećaj da nas je to iskustvo previše koštalo. Darko i ja pokazali smo manje ugodne strane svog karaktera i više se nismo mogli vratiti natrag. Mogli smo samo nastaviti dalje i vidjeti kamo će nas ta nova obostrana spoznaja dovesti jer dobar brak ne poznaje zapreke, već samo izazove. Mi smo se sada nalazili na raskrižju i trebali smo odlučiti hoće li se naši putovi razdvojiti ili ćemo nastaviti zajedno. Sve je na kraju završilo upravo onako kako je i počelo: uz večeru sa svijećama u našem stanu.

Zbog napetih odnosa nije dolazilo u obzir da godišnjicu proslavimo negdje vani. Darko je te večeri stigao kući direktno iz ureda, u poslovnom odijelu. Ja sam se potrudila ranije otići s posla kako bih stigla kupiti sve potrebno za romantičnu večeru. Kao i prethodni put, on je zbunjeno zastao na pragu dnevnog boravka.

- Daj da pokušam pogoditi: postala si predsjednica Hrvatske! – našalio se, ali ovaj put bez podrugljivosti koja je karakterizirala naše posljednje razgovore.

Vjerojatno je zaboravio da nam je godišnjica, pomislila sam s gorčinom. No, upravo u tom trenutku pružio mi je veliki buket cvijeća koji je do tada držao skriven iza leđa.

- Sretna godišnjica, ljubavi! – veselo je rekao. – Mislila si da sam zaboravio, zar ne?

Točno, ali kako to da je se sjetio baš sada kad možda više nismo imali što slaviti? Je li to značilo da mu je još uvijek bilo stalo do našeg braka? Da, željela sam vjerovati da je tako. Na žalost, ratna sjekira još nije bila zakopana i iskre su ponovno frcnule upravo u trenutku kad smo si predavali poklone. Ja sam njemu kupila najnoviji model ručnog sata kakav si je već dugo priželjkivao, ali si ga nije mogao priuštiti. Ali to se sada promijenilo, zahvaljujući mojoj ogromnoj povišici.

- Zašto si mi poklonila tako skup poklon? – naljutio se Darko, umjesto da pokaže oduševljenje. – Ja sam tebi kupio samo knjigu i cvijeće.

- Zato jer si to mogu priuštiti – izletjelo mi je.

- A ja ne mogu!

- Ali ne postoji tvoje i moje, već samo naše – naglasila sam jednom za svagda.

- Od kada to vrijedi? U posljednje vrijeme neprestano izdaješ naredbe i očekuješ da ih ja poslušno izvršavam.

- Pa eto, ovaj sam ti put nešto poklonila, ili bi samo muškarci smjeli poklanjati ženama? No, bez brige, svoju mušku čast obranio si poklonivši mi cvijeće – odbrusila sam mu, ogorčena i iznervirana.

- Zar ti misliš da se kod mene radi samo o muškom ponosu i glupom šovinizmu? – razbjesnio se, narogušivši se poput kakvog pjetlića. – Radi se o nečemu drugom, Irma, o dostojanstvu. Obećao sam samome sebi da moja žena nikad neće morati prolaziti kroz ono kroz što je morala proći moja majka, a sada živim sa ženom koja smije trošiti novac koji ja ne smijem.

- Ali to je sasvim drukčija situacija! – pokušala sam ga urazumiti. – Tvoja je majka bila prisiljena raditi, a kod mene je riječ o slobodnom izboru.

Činilo se da mu moje objašnjenje nije pomoglo. Štoviše, pogled koji mi je dobacio bio je pun predbacivanja.

- Bravo, Irma, dobro si to rekla: to je bio tvoj izbor.

- Pa znaš koliko mi je važno imati slobodu u donošenju odluka – odvratila sam i čim sam to izrekla shvatila da upravo toliko koliko je Darku bilo važno plaćati iz svog novčanika. Ja sam bila obilježena svojim ocem, on svojom majkom i oboje smo se pokušavali osloboditi njihova utjecaja na naš život.

- Moj otac… - započela sam.

- Ja nisam poput tvog oca – prekinuo me - ali ti jesi. Donijela si odluku bez da si me upitala za moje mišljenje, ne mareći za to da se u braku odluke donose zajedno.

Imao je pravo. Dovela sam ga pred gotov čin, umjesto da o svemu najprije porazgovaram s njim.

Bila sam toliko zaokupljena svojom neovisnošću da sam zaboravila koliko se ona može pokazati pogubnom za brak, gdje se nijedno od supružnika ne bi smjelo osjećati zanemarenim ili isključenim.

- Spremna sam odstupiti sa svoje nove dužnosti, Darko – iznenada sam donijela odluku. Nije to bila nikakva predaja, jer sam shvatila da jedino zajedničkim snagama možemo izboriti pobjedu. – Ti si mi najvažniji.

- Ne moraš se odreći svog posla, Irma, samo moraš prihvatiti mene, u svojoj glavi, kao što si to već učinila u svom srcu. Nema smisla biti par ako svatko radi po svom. Mene nije povrijedila činjenica što mi je žena postala šef, već što me isključila kao muža. U uredu ti budi ta koja će donositi odluke, ali kod kuće ćemo ih donositi zajedno.

I tako smo zajedno odlučili da se naši putovi moraju razići, oni profesionalni. To sam definitivno shvatila idućeg dana kad sam slučajno načula razgovor dvojice naših kolega. Izašli su na pauzu i razgovarali ispred glavnog ulaza, točno ispod mog otvorenog prozora.

- Jesi li primijetio da Darko više ne pije kavu s nama? – začula sam kako se spominje ime mog muža i odmah sam naćulila uši. – Shvatio je da više nije poželjan.

- Ja mislim da mu ona to više ne dopušta – odgovorio je drugi.

- Siroti Darko, on i žena jednako dugo rade u našem poduzeću i nije mi jasno zašto su baš nju postavili za šeficu.

- Njemu to sigurno nije teško palo jer je odrastao samo uz majku, pa mu je vjerojatno normalno da ga žena uzdržava.

Obojica su se podrugljivo zacerekali. Zatim je prvi nastavio:

- U svakom slučaju, sigurno svojoj ženici otkucava sve što pričamo. Zapravo, možemo biti sretni da više ne pije kavu s nama.

I ponovno su se nasmijali. Ja sam, pak, bila na rubu plača, jer sam shvatila da je Darkovo dostojanstvo bilo gaženo više nego što sam mogla i pretpostaviti. On se žalio samo na neugodnosti koje je trpio s moje strane, prešućujući nepravdu koju je trpio na poslu, ne zbog svog ponosa, već kako se ne bih osjećala krivom.

Moj je predivan muž, dakle, mislio najprije na mene, a ja sam mislila samo na sebe. I tako smo Darko i ja, zajedničkim dogovorom, odlučili da više nećemo raditi zajedno. On je zatražio premještaj u drugu poslovnicu, u kojoj je odmah izgradio dobar odnos s novim kolegama, a ja sam zadržala svoj posao.

Od tada je prošlo gotovo godinu dana. Navečer kad se oboje vratimo kući, uvijek mnogo pričamo i o svemu zajedno donosimo odluke. Jer u zajednici dvoje ljudi nitko nema pravo raditi samo po svom, već svatko ima dužnost izaći onom drugom u susret: to je jedini način da dvoje ljudi zajedno koračaju kroz život i grade budućnost.