ISTINITA PRIČA: 'Postala sam stjuardesa i zavela direktora! Kada sam mu dosadila, uručio mi je otkaz!'

Tridesetak djevojaka stajalo je i čekalo intervju za posao pred vratima iza kojih je bila karta za bolju budućnost. Ali samo za nekoliko nas. Bila sam na rubu da napustim prostoriju jer nisam vjerovala da ću baš ja biti sretnica koja će dobiti posao iz snova.

Izgledalo je, naime, kao da su se na oglas javile samo bivše manekenke. I samo pomisao na ono što me čeka doma, uvijek ljuta maćeha i njezina zlobna kći, zadržala me ovdje. Posljednje dvije godine često sam se uspoređivala s Pepeljugom, svjesna da se meni ipak neće dogoditi čuveni bal na kojem ću upoznati princa. Nisam vjerovala u čuda, život mi nikad nije dao razlog da povjerujem u nešto lijepo.

Iako su i meni govorili da sam lijepa, kompleksi koje sam vukla zbog te dvije žene teško su se mogli izbrisati komplimentima. Zato sam se posvetila učenju i završila ekonomski fakultet s visokim prosjekom, a onda upisala i dva strana jezika. No ni takvo obrazovanje nije bilo jamstvo da ću dobiti posao stjuardese u novoj kompaniji koja je nudila sjajne uvjete.

Opet sam se htjela povući, ali znala sam što bi me dočekalo kod kuće. Maćeha bi mi rekla kako ovako nesposobna i lijena nikad nigdje neću raditi, a onda bi se okrenula svojoj kćeri Nadi i ponovila mi kako je ona odavno menadžerica u dobroj firmi. Naravno, prešutjet će da je to zbog mog pokojnog oca kojem su, zbog poštenja i predanosti poslu, zaposlili pokćerku. Otac bi sigurno zaposlio i mene, ali umro je iznenada, prije nego što sam završila fakultet. Od tog trenutka sva skrivena mržnja koju je maćeha osjećala prema meni izašla je na vidjelo.

S dvadeset i četiri godine bila sam nepoželjna gošća u svojoj kući. Najteže mi je padalo što su sve majčine slike završile u podrumu i što me više ništa nije podsjećalo na djetinjstvo, vrijeme kada su moji roditelji bili živi, a ja bila sretna.

Otac se polako oporavljao od gubitka moje mame, a ja sam ga hrabrila da ponovo nađe ženu s kojom bi živio i koju bi volio. Naravno, nije mi palo na pamet da će crnokosa, natapirana, ljubazna gospođa koja nam je jedne večeri došla u kuću biti tako loše naravi. Marica je, sve do vjenčanja s tatom, bila nježna i brižna maćeha. Njezina kći iz prvog braka, Nada, bila je tri godine starija od mene i trebale smo se lijepo slagati. Ipak, nismo.

Kada su se vrata napokon otvorila, mučna sjećanja su nestala, a srce mi je zalupalo od treme i straha. Čovjek razbarušene sijede kose provirio je i pogledao sve nas. Djevojke su redom ulazile u ured, a onda su napokon pozvali i mene.

Zakoračila sam u prostranu prostoriju u kojoj su sjedila dva muškarca. Moju pažnju privukao je onaj drugi. Mogao je imati oko trideset i pet godina. Crna kosa bila mu je prošarana sijedim vlasima taman toliko da njegovu licu da dozu zrelosti. Obratio mi se onaj čupavi gospodin.

- Sjednite, gospođice. Kako se zovete?

- Jasmina.

- Drago nam je. Ja sam Natko, direktor ove kompanije, a ovo je vlasnik, Marko. Pretpostavljam da znaš o kakvom je poslu riječ? - rekao je.

Pitanje me je podjednako zbunilo kao i Markov prodoran pogled.

- Naravno, tražite stjuardese.

- Da. To podrazumijeva znanje najmanje jednog jezika. Koji jezik ti govoriš?

- Engleski i njemački.

- Vidim, završila si fakultet, a voliš li putovati avionom?

- Ne znam. Nisam nikad letjela - šokirala sam ih.

- Barem si iskrena. Možeš ići, javit ćemo ti se za nekoliko dana. - Natko je slegnuo ramenima.

Krenula sam prema vratima. Sat kasnije bila sam u svom stanu i ignorirala podrugljive poglede koje sam osjetila na sebi. Produžila sam u svoju sobu.

- Umorna sam i idem na spavanje. Laku noć - rekla sam.

Iako je bilo tek sedam sati, njih dvije me nisu zaustavile. Samo su me ispratile pogledima. Kad sam legla u krevet, suze su krenule u izobilju. Plakala sam nad sobom. Nekad sam puno htjela od života, a sada su mi silno nedostajali roditelji. Trebala mi je podrška, da barem na trenutak osjetim ljubav.

Tjedan dana nakon razgovora za posao zazvonio je moj mobitel. Glas s druge strane govorio mi je da sam prošla u drugi krug, da trebam sutra ponovno doći i čestitao mi na uspjehu. Kad sam završila, nisam mogla zaustaviti vrisak oduševljenja, koji je Maricu izvukao iz kuhinje.

- Jesi li poludjela? Zašto se dereš?

S viklerima na glavi i posudom punom tijesta u rukama, izgledala je kao lik iz komedije pa sam prasnula u smijeh.

- Dobila sam šansu, idem u drugi krug!

- Drugi krug? Pa to samo znači da ćeš otpasti pred ciljem. Zašto se toliko raduješ kad nisi dobila posao?

- Nije još gotovo. Imam šanse.

- Ma, da. Samo se ti nadaj.

Iako je sastanak bio zakazan za deset sati u jutro, ustala sam mnogo ranije. Od uzbuđenja nisam mogla spavati. U ogledalu sam se napokon vidjela u punom sjaju. Raspustila sam kosu koju sam inače uvijek vezala u rep, a velike su kovrče poskakivale u ritmu mog veselja. Tek sam sada vidjela odraz lijepe djevojke. Ušla sam u kuhinju, a Marica me zapanjeno pogledala.

- Što ti je s kosom?

- Ništa, mislim da je ljepša raspuštena.

Majka i kći su se pogledale i prasnule u smijeh.

- Nado, čuješ ti ovo, misli da je ovako raščupana ljepša?!

Nisam željela da mi pred odlazak unište samopouzdanje koje sam dobila jednim telefonskim pozivom. Bez riječi sam prošla pored njih i ostavila ih otvorenih usta. Imala sam dovoljno vremena da prošetam do tvrtke. Kad sam tog jutra stala pred tajnicu, srce mi je zalupalo od čudne pozitivne treme.

- Došla sam zbog posla, zvali su me jučer - rekla sam.

- Izvolite, direktor vas čeka.

Opet sam prošla kroz ista vrata kao i prije tjedan dana. Međutim, ovaj put nisam ugledala lijepog vlasnika kompanije, već čupavog Natka koji je sjedio u društvu lijepe crnke.

- Jasmina, dobro mi došla! Želim te upoznati s našom glavnom stjuardesom Mirnom, tvojom šeficom.

Znači li to da sam dobila posao, ponadala sam se.

Mirna je ustala iz fotelje i pružila mi ruku. Djelovala je kao da su joj ovakva upoznavanja dosadna. Natko mi je pokazao rukom da sjednem.

- Da te ne držimo u neizvjesnosti, želimo te primiti zajedno s još dvije djevojke koje su bile na razgovoru, ali prije toga trebamo vidjeti kako ćeš se snaći na prvom letu. Pođi odmah s Mirnom u zračnu luku, a mi se vidimo poslije - rekao je Natko.

Mirna je ustala, a ja za njom. Prošle smo pored tajnice, izašle iz zgrade i uputile se prema malom kombiju. I do zračne luke nismo progovorile ni riječ. Tamo me Mirna upoznala s pilotima, Ivanom i Perom.

- Pričekajte me, moram još pokupiti Marka i onda krećemo - rekla je i ostavila nas troje da popijemo kavu.

Došli su za nepuni sat. Kad smo napokon poletjeli, jedva sam oči držala otvorenima. Krišom sam gledala u jedina dva putnika koja su šaputala. Bili su jako prisni. Slijetanje sam lakše podnijela od uzlijetanja, a po izlasku iz aerodromske zgrade Mirna se obratila Ivanu:

- Ti odvezi Jasminu do ureda, čeka je tvoj otac. Ja ću odbaciti Peru i Marka jer mi je Pero usput.

- U redu - odgovorio je.

Nisam se bunila, čak mi je godila pomisao da ću napokon doznati jesam li doista dobila posao. Mirna neće biti s nama da priča o strahu na mom licu. Krenula sam iza Ivana kad me zaustavio muški glas.

- Jasmina, pričekaj trenutak!

Zastala sam. Marko je išao prema meni i smješkao se.

- Htio sam ti reći da ti mnogo bolje stoji raspuštena kosa. Daje ti snažniji izgled.

Okrenuo se prije nego što sam stigla odgovoriti. Srce mi je snažno lupalo, nisam ni pokušala sakriti koliko sam sretna jer mi se obratio. Ivan me dovezao do ulaza u kompaniju.

- Ja ne idem unutra, ali bilo bi dobro da mi ostaviš broj mobitela. Odsad radimo zajedno - rekao je.

- Naravno, osim toga kako bih te odbila kad si direktorov sin - nasmijala sam se i razmijenili smo brojeve.

Shvatila sam da mu se sviđam, a sada sam se napokon i ja osjećala vrijednom nečije pažnje. I on se svidio meni, nevjerojatna mi je bila pomisao da sam u samo nekoliko sati našla posao, a možda i dečka. S puno sam samopouzdanja došla pred tajnicu.

- Slobodno uđite, direktor vas očekuje.

Pokucala sam na vrata i zatekla Natka kako sjedi u fotelji i čita novine. Više se nisam bojala.

- Prije nekoliko minuta zvala me Mirna i rekla da se nisi najbolje snašla. Kako sam shvatio, preplašila si se letenja pa ne možeš raditi kao stjuardesa - šokirao me.

U djeliću sekunde moj svijet se raspao, i to baš kad sam bila sigurna da su mi se otvorila vrata. Oči su mi se napunile suzama. Željela sam nešto reći, razuvjeriti ga, zamoliti ga za još jednu šansu, ali glas me izdao. Zato sam samo gledala u njega. Ni Natko nije skidao pogled s mene. Analizirao me, kao da čeka odgovor.

- Jasmina, ti si tako nježna djevojka. I krhka, osjetljiva. Ne možeš opstati u ovom svijetu ako ne znaš reći što misliš i želiš. Da, Mirna mi je javila da te ne smatra pravom kandidatkinjom, ali netko drugi je smatrao da ona griješi. Zato ti nudim posao, ako ga i dalje želiš.

Moje su se oči raširile, a jezik razvezao.

- Naravno da želim! Jako želim taj posao. Priznajem, bila sam uplašena, ali to je, valjda, prirodno jer nikad nisam bila tako visoko iznad zemlje. Sigurna sam da ja to mogu. Samo mi dajte šansu, to je sve.

- U redu, dajem ti šansu. Sljedeći put kad uđeš u avion, nemoj misliti o visinama. I imaj oči otvorene.

- Hvala vam - rekla sam i izašla.

Dok sam se probijala kroz uličnu gužvu, razmišljala sam koliko sam imala sreće. Bila sam sigurna da je Ivan nazvao oca i tražio da me primi. Bio mi je još draži zbog toga i jedva sam čekala da mu zahvalim. No prije toga trebam se vratiti kući, pomislila sam i uzdahnula. Rijetko sam se osjećala da se doma vraćam kao pobjednik, a sada je bilo baš tako. Kad su nam se pogledi sreli, opet sam vidjela podsmijeh kojim me je Marica inače dočekivala.

- Što je? Ispala si u drugom krugu?

- Nije ni bilo drugog kruga. Odmah sam primljena. Danas sam već letjela i baš mi se svidjelo. Za dva dana počinje obuka tako da ću vrlo brzo na međunarodne letove. A sada se idem malo odmoriti - rekla sam.

Na obuci su, osim mene, bile još dvije djevojke koje su sa mnom bile na prvom razgovoru, Branka i Sanja. Jednom sam u zračnoj luci srela Ivana. Poljubio me u obraz, prijateljski, ali znala sam da među nama može biti više od prijateljstva.

- Hoćeš da odemo na kavu? Da se maknemo od tvojih kolegica? - upitao me.

Vidjela sam da nas Branka i Sanja gledaju, ali odbila sam ga jer za kavu nije bilo vremena. Baš tada se pojavila Mirna i oštro nas opomenula da je druženje završeno. Sve nas je pozvala u avion. Krenula sam za njima i šapnula Ivanu:

- Hvala ti što si urgirao za mene kod svog oca da dobijem posao. Dužnik sam ti. Ne sjećam se kad je netko bio tako dobar prema meni i učinio mi tako veliku uslugu - rekla sam.

Ivanov izraz lica bio je začuđen.

Posljednji dan obuke Mirna je održala kratak sastanak i objasnila nam što je sve stjuardesama zabranjeno. Bila sam pogođena kad je govorila da tijekom leta nema koketiranja s članovima posade. Znala sam da se to odnosi na mene. Sve ostale djevojke su primijetile da se nešto ružno događa između nas dvije, ali ni jedna se nije usudila nešto upitati. Mirna je svima utjerala strah u kosti.

Pitala sam se zašto baš mene od svih djevojaka ne podnosi. Kao da je postojao skriveni razlog njezina ponašanja koji nisam mogla ni naslutiti. Sljedećeg jutra sve tri bile smo pozvane u kompaniju.

- Želim vam dobrodošlicu u tvrtku. Već preksutra letimo za London i tamo se zadržavamo cijelu noć. Uniforme će vas čekati ovdje, a rezervne ćete dobiti na povratku. Na svako sljedeće putovanje trebate doći spremne - rekao je Marko.

Šutjele smo. Izgledalo je kao da smo sve opčinjene muškarcem koji nam govori. A Marko i jest izgledao kao princ iz snova.

- Ako nemate pitanja, slobodne ste. I vidimo se preksutra!

Pet minuta nakon njegova odlaska nazvao me Ivan.

- Bi li večeras izašla sa mnom u kino? Mislim da bi nam dobro došla jedna komedija - predložio je.

Pomislila sam na maćehu i Nadu. Što će reći kad čuju da idem u kino? Dugo nisam izlazila. A onda sam se sjetila da sam zaposlena i napokon sama odlučujem o svom životu.

- Naravno da bih - rekla sam.

- Odlično. Doći ću po tebe u osam. Adresu sam saznao, vozač kombija mi je prijatelj.

Oboje smo se slatko nasmijali. Na izlasku iz zgrade vidjela sam Marka kako razgovara s Mirnom. Bilo je očito da je uvrijeđena, usnice su joj se tresle od bijesa. Marko je pak svoju ljutnju pokazivao gestikulacijom ruku. Prošla sam pored njih, spuštene glave, no čula sam Markove riječi.

- Tvoja ljubomora počinje smetati poslu.

Ipak je istina da je ovo dvoje ljudi u vezi, pomislila sam i shvatila da mi je krivo. Bila sam razočarana. Sanja i ja izašle smo na ulicu i osjetile prve kapi kiše. Već u sljedećem trenutku nebo se otvorilo. Trkom smo se vratile do ulaznih vrata zgrade ne bismo li se tu sakrile dok pljusak ne prođe. Marko se pojavio na vratima. Zagledao se u nebo, pa u nas.

- Djevojke, odvest ću vas - ponudio se.

U trenutku kad sam sjedala na mjesto suvozača jedan se crveni kišobran pojavio na ulaznim vratima zgrade. Mirna je ljutito gledala kako ulazim u njegov auto. Pogledom me mogla ubiti. Marko je prvo odvezao Sanju, a onda se uputio prema mojoj kući.

- Uvijek si tako šutljiva? - upitao je.

Zbunila sam se, nisam znala što reći.

- Jasmina, čujem da se između tebe i Ivana nešto događa? Istina? - iznenadio me.

Samo je od jedne osobe to mogao doznati pa sam sada još više mrzila Mirnu. Zar mu je baš sve morala reći? Uplašila sam se da bi takva informacija mogla završiti otkazom.

- Ne znam što bih rekla. Večeras prvi put izlazimo - odgovorila sam.

Marko je šutio, a ja se pitala o čemu razmišlja. U tišini smo došli do moje kuće. Poželjela sam još samo malo uživati u mirisu njegova parfema.

- Kad bih ti rekao da nije pametno privatno se viđati s Ivanom, bi li me poslušala? - ozbiljno me upitao.

- Ako je to pravilo kompanije, prihvatit ću bez pogovora.

- Žrtvovala bi ljubav zbog posla?

Uvijek bih odabrala ljubav, ali u nedostatku osjećaja, samo me posao mogao ispuniti.

- Treba mi posao - diplomatski sam odgovorila.

- A ljubav?

Zagledao mi se u oči. Bio je tako opasno blizu, a privlačnost se osjetila u zraku. Ivan u meni nije budio takve osjećaje. Uspoređivala sam strast koja se budila sa slatkom ugodom koju mi je Ivan pružao. Jedan pramen moje kose našao se među Markovim prstima. Igrao se njime, ne prestajući me gledati u oči. Mislila sam da će me poljubiti.

- Treba mi i ljubav - priznala sam.

- Znam, vidi ti se u očima. Ivan je dobar mladić i sigurno će ti je pružiti - rekao je.

Pocrvenjela sam i promrmljala kako moram ići, a onda pobjegla iz njegova auta.

Film koji smo Ivan i ja te večeri gledali bio je glup i dosadan. Najavljivan kao komedija godine, bio je pravo razočaranje. Nakon kina sjeli smo na piće. Ivanova je ruka pronašla moju. Taj dodir je bio topao, ali nije izazvao ništa slično kao trenutak kada sam se nadala Markovu poljupcu. Pitala sam se je li ljubav moguća s mirnim, prijateljskim osjećajima.

- Znaš li da ne putujemo zajedno u London? - prekinuo je tišinu.

- Ne.

- Marko ima neke svoje ideje koje nitko od nas baš ne razumije. Ali definitivno je uspješan pa i ne pitamo zašto je vas neiskusne odabrao za taj let.

Spominjanje Marka nije mi se svidjelo. Nezgodno mi je s budućim dečkom razgovarati o muškarcu koji me privlači. Kad smo izašli iz kafića, Ivan me poljubio, a nastavili smo s nježnostima i ispred moje zgrade. Godili su mi njegovi dodiri, ali leptirića u trbuhu nije bilo.

Letovi su se nizali jedan za drugim, a s Ivanom sam se viđala nakon posla. Često bi me dočekivao u aerodromskoj zgradi i vozio me kući. Što sam više bila s njim, to mi je bilo jasnije da je on samo idealan prijatelj.

Branku i mene sljedeći tjedan pozvali su na izvanredan let. Odnekud se pojavio pilot Pero, a iza njega i Ivan. Razmijenili smo nježne poglede i taman se htjeli poljubiti kad se pojavio i Marko. S njim je bio i, shvatile smo odmah, mlađi brat. Imali su isti pogled, a i način gestikulacije bio im je sličan. Naravno, dotjerana kao i uvijek, s njima je bila i Mirna. Ovaj put bila je umiljata, na licu joj se vidjela sreća, no Markov je brat, kojeg su zvali Braco, pokazivao očitu netrpljivost prema budućoj šogorici. Trudila mu se približiti, činila sve da ga udobrovolji, ali Braco je ostao hladan.

Čim smo sletjeli u Lisabon, Marko i Braco nestali su u velikoj, dugačkoj limuzini, a nas je Mirna smjestila u dva taksija i organizirala vožnju do hotela. Rečeno nam je da uvijek uza se imamo mobitele kako bismo bili dostupni ako krenemo ranije. Po dolasku u hotel Pero se odmah uputio prema šanku, a Branka je otišla u sobu. Ivan i ja krenuli smo u šetnju gradom.

- Postoji realna mogućnost da nam ovo bude prva zajednička noć. Nadam se da Marko neće poželjeti krenuti već danas natrag - rekao mi je.

Zastao je, zagrlio me i počeo ljubiti. Nisam htjela provesti noć u hotelu. Molila sam se da šefovi završe svoje poslove što prije pa da izbjegnem neugodnu situaciju. Strast sam osjetila samo u Markovu autu. Mirna nas je nazvala nešto prije osam sati i rekla da se što prije vratimo u hotel. Odahnula sam.

- Vraćamo se kući? - upitala sam Ivana.

- Vjerojatno. A tako sam želio da provedemo cijelu noć zajedno - rekao je.

Šutjela sam. Ovo je bio sasvim nepoznat grad za mene, a dojmovi su bili predivni. Kad smo došli, u predvorju su nas čekale Branka i Mirna, obje dotjerane i hladne.

- Marko nas je sve pozvao na večeru. Požurite, da vas ne čeka - rekla je Mirna.

Kuća u koju smo stigli bila je preslika vila iz holivudskih filmova. Dočekala nas je starija, ugodna žena. Iza nje pojavio se Marko sav u sivom, nasmijan i poveo nas do stola. Jedan sat kasnije polako me hvatalo vino. Marko je pustio glazbu, a Branka zaplesala s Bracom. U jednom trenutku Marko mi se obratio. Ponovno sam upoređivala lupanje svog srca s prijateljskim osjećajima prema Ivanu.

- Kako ti se sviđa Lisabon? - upitao me Marko.

- Prelijep je. Cijeli dan sam šetala ulicama i vidjela puno, ali najviše mi se sviđa duh ovih ljudi.

- U pravu si. Živio sam ovdje i volim to podneblje. Možda više nikad ovo neće biti moj dom na dulje od dva-tri dana mjesečno, ali ne želim ga se odreći.

- Stvarno bi bilo šteta izgubiti ovaj raj - rekla sam.

Osjećala sam njegov pogled na svom licu, ali mu nisam smjela uzvratiti. U tom trenutku Mirna nam je prišla i obratila mu se kao da me nema.

- Markić, hoćemo li otići do nekog kluba? Tvoj vozač ih može vratiti u hotel da budu odmorni kad se budemo ujutro vraćati kući - cvrkutala mu je.

- Nećemo se ujutro vraćati, znaš da moram završiti još nekoliko poslova. Najranije ćemo tek poslijepodne. I ne ide mi se nikud, pomalo sam umoran.

Vidjela sam da joj nije bilo svejedno što ju je preda mnom odbio, ali ipak je umiljato nastavila.

- U redu, onda ćemo ti i ja ostati ovdje, a njima ću za desetak minuta reći da kreću u hotel.

- Pusti ljude, zvat ćeš vozača kad se sami požele vratiti u hotel. Zašto bih ih tjerao? - odgovorio joj je.

Okrenuo se i krenuo prema Peri koji se njihao u ritmu glazbe, a Mirna mi je ponovo uputila ubojit pogled.

- Zašto si šutjela? Zar nisi mogla reći da si umorna i provesti noć sa svojim dečkom, kojeg si tako brzo uhvatila? Valjda zato što mu je otac direktor!

Bila sam šokirana njezinim riječima, no nisam joj stigla odgovoriti jer se okrenula i izašla iz sobe. Braco mi je prišao s leđa i uplašio me.

- Ne brini, to sam samo ja. Što je vještica htjela?

- Malu pomoć da ostane nasamo s Markom.

- Aaa, naravno! To je njezin jedini cilj.

Iznenadila me gorčina u njegovim riječima, a onda se pokupio i izašao za njom. Nekoliko sati kasnije Marko nas je otpratio do taksija. Ušla sam posljednja.

- Jasmina, bude li vremena, mogao bih te sutra odvesti u jedan pravi portugalski restoran da probaš nacionalnu kuhinju - predložio je.

Na sreću, nitko osim mene nije ga čuo. Ivan je sjedio na mjestu suvozača, a Pero odostraga.

- Nazvat ću te - dodao je.

Ušla sam u taksi crvena u licu. Nije mi bilo ugodno, osjećala sam se kao da svima radim nešto iza leđa, naročito Ivanu. Pred vratima moje hotelske sobe opet me počeo ljubiti. Njegova strast podmazana s nekoliko čaša vina dobila je svoje pravo lice. Ruke su mu letjele po mom tijelu, pritiskao me uza zid i nisam mogla disati. Pokušala sam ga odgurnuti, ali Ivan je silom htio u moju sobu.

Na svu sreću, naišao je Pero i Ivan me na trenutak pustio iz zagrljaja. Iskoristila sam priliku, utrčala u sobu i zaključala se. Lupao je po vratima, vikao, a ja sam pozvala recepcionera. Ujutro smo se sreli na doručku i oboje šutjeli. Vidjela sam da se srami, ali osjetila sam i da je uvrijeđen jer nismo noć proveli kako je planirao.

Branka i Pero također su ustali na vrijeme za doručak, ali Mirne nije bilo. U jednom trenutku Pero je zatražio lijek za glavobolju, a ja krenula u sobu donijeti mu ga. Na stepenicama sam se skoro sudarila s Bracom. Izgledao je kao da sam ga uhvatila u pogrešnom trenutku.

- Nisi me vidjela, OK? - rekao je.

Kad sam nešto kasnije sišla na doručak, sve mi je bilo jasno. Braco je bio u jednoj od hotelskih soba. Brankina je bila pored moje i sigurno bih čula da se tu nešto događalo. Kod Pere i Ivana sigurno nije bio, a nije ni kod mene. Dakle, ostala je samo jedna osoba - Mirna, shvatila sam.

Nakon doručka odmah sam napustila hotel jer nisam htjela razgovarati s Ivanom. Hodala sam ulicama Lisabona, gledala zgrade, ljude, sladila se kolačima, a onda je oko pola dva zazvonio moj telefon. Odmah sam prepoznala Markov glas.

- Gdje si? Jesi li raspoložena za ručak?

Okrenula sam se oko sebe i pročitala mu naziv ulice. Za manje od deset minuta pored mene se zaustavio taksi, a Marko me pozvao da uđem.

- Sama šetaš ulicama? A gdje je ostatak ekipe? - smijao se.

- Ne znam. Ostali su u hotelu kad sam odlazila.

Znala sam da misli na Ivana, ali nije više ispitivao. Odvezli smo se do jednog otmjenog restorana u kojemu su bili ljudi u grupicama i veselo razgovarali. Osjećala sam se kao da sam zalutala u neki sasvim drugačiji svijet.

- Nemoj biti zbunjena. Sve su to ljudi koji imaju iste strahove kao i ti, samo se lakše nose s njima. Novac im daje veću dozu sigurnosti nego tebi. Nego, strašno me zanima tvoj život. Stvarno bih volio da mi kažeš nešto o sebi - rekao je čim smo sjeli.

Način na koji je razgovarao sigurno je zbunjivao ljude, ali ja sam imala potrebu odgovoriti mu. I pričala sam o majci i njezinoj iznenadnoj smrti, o očevu novom braku, o maćehi i njezinoj kćeri. Pričala sam i o svom sobičku, o skrivanju od podsmijeha, o usamljenosti nakon očeve smrti. Nisam zaobišla ni javljanje na oglas za posao koji sam dobila. Sve sam izbacila iz sebe, a njegovo lice jasno je pokazalo da je moja priča ostavila dojam na njega.

- Da, tako sam i mislio. Ima u tvom pogledu nešto što otkriva da si proživjela puno više od drugih. I htio sam to čuti.

- Mislila sam da baš ništa nisam doživjela dok nisam počela letjeti i upoznavati druge svjetove.

- Griješiš.

Gledala sam ga očarana načinom na koji razgovara sa mnom. Možda sam za njega bila samo stjuardesa koja je imala težak život, ali svakako je prepoznao buru emocija u meni.

- Što je novo na emotivnom planu? Sinoć sam vidio da ste ti i Ivan bliski, ali učinilo mi se da nešto nedostaje? - nastavio je.

Nisam htjela razgovarati o svom ljubavnom životu. I kako bih mu priznala da mi se dlanovi znoje samo pred njim? Zato sam šutjela. Marko nije inzistirao na odgovoru, ali je zatražio račun. Zaustavio je taksi, dao taksistu novac i nešto mu rekao na portugalskom, a onda je naglo spustio usne na moje. Istina, kratko. Kad je taksi krenuo, mislila sam da ću se onesvijestiti od uzbuđenja. Nije to bio pravi poljubac, ali je izazvao buru osjećaja.

U hotelskom kafiću zatekla sam Peru i Ivana, bili su u pilotskim odijelima. Ivan me ljutito pogledao, a Pero dobacio da se spremim jer odlazimo za nekoliko sati. Bila sam zbunjena, Marko mi ništa nije rekao o povratku. Otišla sam u sobu, odjenula uniformu i spustila se k njima. Za stolom je već bila i Mirna. Sjetila sam se zadihanog Brace, a jedan dio mene više se nije bojao opake šefice.

Za manje od jednog sata čekali smo da se ukrcamo u avion. Marka nije bilo. Mirna je nervozno gledala na sat, a kad joj je telefon zazvonio, njezino je lice problijedjelo. Buljila je u mene s takvim prezirom da sam mislila kako će me naglas izvrijeđati. Kad je prekinula razgovor, pozvala me prstom.

- Vrati se taksijem - rekla je i pružila mi novac.

Nisam imala pojma što se događa, ali sam taksistu rekla Markovu adresu. Iz kuće je izašla domaćica, mahnula mi i uvela me u kuću. Dovela me u sobu u kojoj ću spavati i ostavila me s mojim stvarima. Napeto sam osluškivala korake koji su se približavali. Kad su se vrata otvorila, ugledala sam Marka.

- Nadam se da se ne ljutiš što te nisam pitao želiš li biti moj gost nekoliko dana.

Grčevito sam razmišljala kako se izvući iz ove situacije koju sam, istina, priželjkivala, ali i znala da to nije u redu.

- Nemam ni odjeću, rublje, ništa - nespretno sam rekla.

- Ne brini, time će se pozabaviti Marija. Za dva sata imat ćeš sve. Idem na jedan sastanak, a onda sam samo tvoj.

Privukao me k sebi i poljubio. Ovaj je poljubac bio dulji od prethodnog, ali je naglo završio. Marko je jednostavno nestao.

Marija je za samo dva sata pred moja vrata donijela nekoliko vrećica s odjećom koja mi je savršeno pristajala. Od predivnih i skupih stvari koje sam dobila odabrala sam crvenu haljinu golih leđa i šal. Kad je Marko zakucao na moja vrata, oteo mu se zvižduk.

- Izgledaš božanstveno - rekao je.

Ponudio mi je da ga uhvatim pod ruku i tako smo odšetali do njegova auta. Večerali smo u manjem restoranu, popili piće u jednom klubu, prošetali glavnim trgom i ponovo svratili u još jedan klub. U jedan sat ujutro još sam plesala, što je bilo neobično za mene. U dva sata smo se vozili prema Markovoj kući i ljubili se na semaforima. Željela sam da ovo nikad ne prestane. Ušli smo u kuću, a Marko me je obasuo poljupcima.

I sljedeća dva dana bila su ista. Marko bi me odveo do grada i ostavio u nekom trgovačkom centru s karticom koju sam mogla koristiti do mile volje. Onda bi se vratio po mene, otišli bismo na ručak, šetali, smijali se, ljubili pa bi se vratili kući i vodili ljubav.

A onda je svanuo posljednji dan naše idile. Probudila sam se i vidjela da Marka nema. Na krevetu je bila ruža i ceduljica na kojoj je pisalo da će u podne po mene doći auto i odvesti me u zračnu luku pa kući. Zapitala sam se što se događa. Zar odlazim bez ijedne riječi? Gdje su obećanja da će se naša priča nastaviti?

Odjednom sam se osjetila iskorišteno i odbačeno. Dok sam letjela iznad Španjolske i Italije, mislila sam kako sam u Markovim očima ispala glupa, naivna djevojka s kojom je ubio vrijeme.

Samo dva dana kasnije došla sam na posao i odmah naletjela na Mirnu. Pozvala me u na stranu.

- Prvo si uhvatila direktorova sina, a onda si shvatila da ni vlasnik nije loš. Dok si bila s Ivanom, nije me zanimalo. Ali sad si došla na teren koji je moj i na koji te ne puštam. Što si radila u Lisabonu?

- Ostala sam jer se to zahtijevalo od mene.

- Zabavio se malo, a ti, naivna, pomislila da će se on zaljubiti u tebe - smijala mi se u lice.

Najgore je bilo priznati da je Mirna u pravu. Doista sam se tome nadala.

- Ne mogu te otpustiti bez njegova potpisa, ali obećajem ti, neću na to dugo čekati. Bolje ti je da sama daš otkaz nego da čekaš da te odbaci i kao ljubavnicu i kao zaposlenicu - siktala je.

Nešto se u meni snažno usprotivilo i hrabro sam odgovorila:

- Neću dati otkaz. Možda jesam pogriješila, ali barem nisam završila u krevetu s njegovim bratom.

Mirnino se lice izobličilo od šoka, a ja se okrenula i izašla. Požurila sam iz te zgrade, a ispred ulaza naletjela na Ivana. Samo sam promrmljala nešto što je trebao biti pozdrav i htjela proći, ali Ivan me zaustavio.

- Jasmina, ostani samo nekoliko minuta, moramo nešto raspraviti.

- Imala sam vrlo neugodan razgovor sa šeficom. Je li hitno?

- Da. Meni je.

Morala sam ostati, toliko sam mu dugovala. Ipak smo proveli neko vrijeme zajedno.

- Nećeš više biti sa mnom? - upitao me.

- Ne. Ne mogu.

- Zbog Marka?

Shvatila sam da ovo nije bilo prvi put da je odabrao jednu od stjuardesa i pružio joj dane iz snova. Možda je tražio baš pepeljuge poput mene, s tužnim pričama. Problijedjela sam. Istina me poput šamara udarila posred lica.

- Ne, to nema veze s njim. Nisam zaljubljena u tebe. To je jedini razlog. Oprosti, znam da sam zbog tvog inzistiranja dobila posao, ali…

- Nikad ja nisam inzistirao ni na čemu. To je mogao biti samo Marko - prekinuo me.

Sad mi je sve bilo jasno. Marko je od Mirne tražio da me zaposli, a ona je zbog toga bila protiv mene od samog početka. Vidjela je u meni konkurenciju.

Točno dva mjeseca nakon što sam počela raditi, opet sam bila kod Natka, koji mi je uručio otkaz. Objasnio mi je da je sa mnom nemoguće ostvariti timski rad.

- Jako sam razočaran, Jasmina. Uopće nisi tako djelovala - rekao je.

Njegov sin je također bio razočaran. Možda i Marko. A mene nitko nije pitao kako mi je, u kome sam se ja razočarala. Marka nisam vidjela od Lisabona, a čula sam da se vratio. Sada sam dobila i otkaz, a on ga je morao potpisati. I očito je to napravio. Život mi se opet raspao, ovaj put zbog ljubavi kojoj sam se naivno i lako prepustila.

I Marici i Nadi rekla sam da više ne radim. U svom sobičku ponovo sam pronašla mir od njihovih podsmijeha. Likovale su jer više nisam najviše zarađivala niti putovala po cijeloj Europi. Zaklela sam se da nikad više neću poletjeti visoko, ma koliko god mi se činilo da na to imam pravo. Prisjećala sam se dana u Lisabonu i pitala se kako se muškarci mogu tako dobro pretvarati. Držao me za ruku, ljubio, pazio, šaputao mi najljepše riječi. I onda nestao.

Sanja me jednoga dana pozvala na kavu. Sjedile smo u malom kafiću, a ja sam ispitivala što se sve događalo u kompaniji otkad sam otišla.

- Mnogo toga, draga moja. Ivan se neko vrijeme sa svima svađao pa je prebačen na drugi avion. Peri je bez njega dosadno, a Mirna je ista, hladna i grozna. Branka se potajno čuje i viđa s Bracom, samo to nitko ne smije znati jer bi je Mirna otpustila kao i tebe.

- A Marko? Viđaš li njega?

- Jednom smo ga vozili u Kopenhagen, ali smo se kratko zadržali.

Nakon kave sa Sanjom ponovo sam se dobro isplakala. Došao je kraj mojim nadanjima. Cijelo to poslijepodne sjedila sam u sobi i čitala knjigu. Vani je već padao mrak, a iz dnevne sobe dopirala je glazba. Na zvono svog mobitel nisam reagirala, danima me nitko nije zvao. Netko je ipak bio jako uporan pa sam se nevoljko javila. Bio je to Marko. Osjetila sam snažnu bol i šutjela.

- Jasmina? Molim te, progovori.

- Šta želiš od mene, Marko?

- Vidjeti te - zvučao je tužno.

- Marko, izbacio si me iz života i iz kompanije. Prvo si mi dao posao, onda si mi ponudio ljubav, da bi mi sve to oduzeo i slomio me. Što sada hoćeš?

- Ne mogu više sputavati emocije. Želim ih podijeliti s tobom.

- Sa mnom?

- Da. Samo s tobom. Možeš li se spremiti, stižem po tebe.

Opet sam šutjela. Htjela sam ga vidjeti, nisam imala što izgubiti. Sve voljene sam izgubila i preživjela. Ostao mi je samo on. I dokle god želi biti u mom životu, ja ću ga prihvatiti, pomislila sam.

- Mogu, Marko.

Prošla sam pored Marice i Nade s kovčegom. Nisu me stigle ništa upitati. Ušla sam u auto koji me već čekao pred kućom i odvezla se do aerodroma. U zračnoj luci već su nas čekali Branka, Sanja i Pero. Marko me nije ispuštao iz zagrljaja.

- Idemo li? - nježno me upitao.

- Kamo?

- Kamo god želiš. Ovo je samo tvoj i moj let.

Nasmiješila sam se. Sad sam bila sigurna da će ovo trajati, da me Marko više neće ostaviti. I nisam htjela upitati zašto se nije javljao tako dugo.

- Prvo mi pada na pamet Lisabon. Tamo smo prvi put zaplesali.

- Dobro, Pepeljugo moja. To sam i želio čuti.

Krenuli smo u grad iz mojih snova, a ja sam za ruku držala svog princa. Bila sam silno sretna, svjesna da se ovo ne događa svakome.