ISTINITA PRIČA: 'Potpuno sam izgubio glavu za mladom zaposlenicom! Ponovno sam se osjećao kao muškarac!'

Nastupi vrijeme u muškarčevu životu kad on još pošto-poto želi osvajati, dokazivati se kao muškarac, pokazati sebi i drugima da još može, da je još privlačan suprotnom spolu. Vrijeme je to kada se sve više udaljava od obitelji, migoljeći i izmišljajući svakakve isprike, zaplićući se u mreži svojih prozirnih laži, nesvjestan da ga je okolina prozrela i da ga se često srami. On, međutim, ne skida svoje ružičaste naočale, dragovoljno se prepuštajući nemilosrdnom zovu posljednjih nagona svojih strasti koje su na izdisaju.

Danas mi je pedeset i treći rođendan i ne sjećam se kad sam bio tako sam. Zatvaram oči i vraćam film na nedavnu prošlost, kada je još sve bilo u redu.

Tišina je neizdrživa. Ne čujem čak ni ptice koje su obično u ovo doba dana u krošnjama obližnjih stabala znale dizati veliku graju. Izlazim jer se počinjem gušiti u ovom prostoru koji izgleda kao da je umro zajedno s mojom dušom. Ova je kućica nekad živjela. Tu smo moja obitelj i ja provodili vikende i godišnje odmore. Sada je ona moj zatvor.

Slobodan jesam, ali ipak zarobljen u svojoj slobodi. Ne želim biti slobodan! Tako sam isuviše sam.

Potpuno sam trijezan i svjestan svega. Nisam si mogao pomoći. Osjećaji i strasti vitlali su mnome i bio sam potpuno slijep i gluh za sve oko sebe. Vidio sam samo nju, mladu, poželjnu, putenu i potrebnu zaštite. Želio sam joj sve to pružiti, potvrđujući sebe kao muškarca.

Ema mi više nije dostajala za to. Bila je i previše samosvjesna i samostalna. Uz nju nisam bio jak, bio sam slabić. Njoj nije trebao muškarac, uzimala je stvari u svoje ruke. Bio sam figura u kući u kojoj su obaveze već bile podijeljene, a ja izišao iz okvira stupa obitelji koji sam mislio da mi pripada. Oduzeli su mi ulogu. Komad se prikazivao bez mene. Nikome više nisam bio potreban. Ignorirali su me. Barem se meni tako činilo.

Nedostaju mi Ema, Marko i Lana. Tko zna nedostajem li ja njima? Upao sam u začarani krug uvrijeđenosti, predbacivanja krivnje, ponosa i inaćenja. Tko je kriv? Ja, naravno! Ja sam taj koji se usudio iskoračiti.

Ugasila se kao žena i supruga. Bili smo kao dva satelita koji kruže svojim putanjama u beskraju svemira ne dotičući se. Nije tražila ništa. Nisam ni ja tražio ništa. Prestali smo si čitati misli.

Monitor ekrana moga računala postao je moj drugi prijatelj, sugovornik. Pozivala me kad je ručak bio na stolu, potom i večera. Sjedao bih, pojeo. Naša se komunikacija svodila na nekoliko rečenica o političkim zbivanjima i računima koje je trebalo poplaćati. Odavno su naše nježnosti presahnule, ugasila se strast u očima. Oboje smo bili sudionici u ubojstvu naše nekadašnje velike ljubavi. Ponestajalo nam je snage i želje za borbom i njezinim oživljavanjem. No, krenimo redom...

- Davore, košulja ti je čista i ispeglana. Naći ćeš je na vješalici u sobi. Ja idem u trgovinu. Treba li i tebi nešto? - viknula je moja supruga Ema odijevajući jaknu u predsoblju i otvarajući vrata našega stana. Ja sam se tuširao i zadovoljno pjevušio pod mlazom tople vode.

- Hvala, ne treba mi ništa. Ema, čekaj! - iznenada sam se dosjetio da je trebam upitati gdje mi je plava kravata.

- O, Bože, pa gdje i uvijek! Zajedno s hlačama i sakoom u ormaru. Hoćeš li moći toliko upamtiti i naći sve to? - upitala je iznervirano jer sam se ponašao kao dijete ili, u najmanju ruku, maloumnik koji je, iako je odjeća uvijek bila savršeno složena i spremljena na svoje mjesto u ormaru, uvijek postavljao ista pitanja.

Nervirao sam svoju ženu. Lupila je vratima i izašla ne čekajući moj odgovor. A meni se baš sviđa što se na taj način brine o meni. Osjećam se uljuljkano, maženo i paženo. Postaje mi poput majke, a ja se vraćam u pubertet.

Izašavši iz tuš-kabine, počeo sam prekapati po polici tražeći mlijeko za tijelo. Nešto mi se koža u posljednje vrijeme osušila, stanjila. Kao da se mreška. Možda će pomoći ako se namažem ovim, kako sam vidio da to Ema radi.

Promatrao sam se u zrcalu, ali bilo je isuviše malo da obuhvati cijelu moju figuru, zato sam, provjerivši prije jesam li potpuno sam u stanu, odjurio u spavaću sobu omotan jedino frotirskim ručnikom. Ovdje je ogledalo veće. Stao sam se ogledavati potpuno gol i nastojao biti kritičan i objektivan.

Zapravo, uopće ne izgledam loše. Imam pedeset i dvije godine, ali kladim se da bi jedino moja majka mogla to potvrditi. Ona zna kad me rodila. Tu i tamo pokoja sjedina, ali skupile su se baš tamo gdje sam smatrao da bi morale biti, na sljepoočnicama. Mome su licu davale dozu šarma i muževnosti. Zaljubljeno sam se promatrao. Lanjska odluka da počnem posjećivati teretanu činila se punim pogotkom. Poboljšao mi se tonus mišića i uspio sam uočiti muskulaturu nadlaktica i trbuha. Davao sam si truda i rezultati se sada posve jasno vide. Odlično, bio sam zadovoljan sobom.

Volio sam izgledati besprijekorno. To je danas također važno. Pa nisam ja kao onaj Ivan, moj školski kolega. Gotovo ga nisam prepoznao na nedavnoj godišnjici mature. Opustio se. Kad sjedi, trbuh mu počiva na koljenima, a i oćelavio je odavno. Moj vršnjak! Smiješno. Izgleda kao da mi je otac! Pomislio sam kako sam još uvijek zgodan muškarac i samozadovoljno zakopčao košulju do posljednjeg dugmeta i na kraju privezao kravatu.

Moj je posao takav da moram izgledati besprijekorno. Ipak sam ja vlasnik renomirane autokuće koja unatoč krizi dobro posluje. Bio sam ponosan na rast svog poslovnog carstva. Unatoč konkurenciji, uspješno smo udovoljavali sve složenijim tržišnim zahtjevima po pitanju kvalitete i usluge pa smo u skladu s tim redovito obogaćivali svoju ponudu novim modelima i sve povoljnijim oblicima financiranja vozila.

Danas smo upravo imali prezentaciju novih modela i morao sam izgledati kako priliči poslovnom čovjeku. Dolaze nam partneri i zainteresirani klijenti. Pripremili smo razne akcijske pakete i atraktivne popuste i vjerovao sam da će se današnja predstava isplatiti. Imao sam desetak zaposlenih i svima sam uspijevao osiguravati pristojan standard.

U mome je braku sve ili gotovo sve u najboljem redu. Tako se možda činilo našim susjedima, rodbini i prijateljima. Takvu smo iluziju stvorili. Uvijek odmjereni, pazili smo da se slika naše obiteljske idile ne nakrivi. Sve je trebalo biti na svome mjestu.

Imam dvoje odrasle djece, ženu ugodnu i nenametljivu. Mogao sam se pohvaliti vikendicom na moru i pet metara dugim čamcem kojim sam ljeti krstario oko obližnjih otočića kad bismo boravili u okolici Rovinja. Rijetko sam bio u krugu svoje obitelji jer mi posao to nije dopuštao. Morao sam biti prisutan i imati nadzor nad svime, nismo si smjeli dopustiti propuste. Borba za kupca bila je bespoštedna i na sve ih se načine nastojalo privući. Trebalo je stoga pratiti novine, biti u tijeku, putovati, biti mjesečno u tri velika europska grada, posjećivati salone i priredbe te izlagati na sajmovima.

Ema se na takav život već bila navikla, barem sam vjerovao u to. Nije prigovarala, nije se svađala, ali ipak sam u posljednje vrijeme počeo primjećivati da s njom nešto nije u redu. Nekako se povukla u sebe. A i opustila se.

Kad se samo sjetim kako je bila lijepa u doba naše mladosti. Imala je dugu smeđu kosu i najljepše bademaste oči. Njezina puna, poželjna usta uspio sam zadržati samo za sebe. Uz nju sam se osjećao vrednije. Imao sam potrebu brinuti se o njoj. To mi je, dok još nisu došla djeca, bio dotad najdragocjeniji zadatak u životu. Održao sam svoje obećanje sve donedavno. Kad je naš brak napunio trideset godina, nisam više imao snage. Izgubio sam nadzor nad sobom, nad nama.

Kako je vrijeme našeg braka protjecalo, shvatio sam da Ema i nije tako bespomoćna. Često sam poslušao njezine savjete koji su se pokazali potpuno ispravnima i puno su me puta izvukli od mogućeg financijskog kraha. Srljao sam, dok je ona bila opreznija i promišljenija. Završila je ekonomiju, a k tome je imala urođeni smisao za diplomaciju i sposobnosti poslovne žene. Vodila je više ona mene nego ja nju, iako uvijek iz sjene, nenametljivo, posvećujući se obitelji i djeci, a meni dajući savjete samo kad bih je upitao.

Bio sam svjestan koliko je sposobna i vrijedna, ali mi je to glasno i javno priznanje njoj, mojoj ženi, teško prelazilo preko usana. Trebao sam to činiti češće i iskreno. Ali, bio sam tašt. Moj je ego bio golem. Priznavanje njezine vrijednosti automatski bi značilo umanjivanje moje. Kako sam bio glup! Željan svjetala pozornice. Aplauzi su trebali ići meni.

Posao se razvijao, ja sam se bogatio, moja je samosvijest rasla. Rodilo nam se dvoje djece na koju sam bio jako ponosan. Ema se potpuno posvetila njima i kućanstvu, ali i čestim gostima koji bi nas posjećivali. Izazivao sam potajnu ljubomoru kod svojih prijatelja. Mislili su da imam sve: posao koji volim i koji nam omogućuje lagodan život, zdravu i pametnu djecu i prekrasnu, ljubaznu i kreposnu ženu. I bili su u pravu. Zaista sam imao sve.

Danas to više nije ona. I dalje je vrsna kuharica, i dalje tiha i uljudna, ali nekako mi je daleka. Možda sam i sam tome kriv. Često sam odsutan, a kad sam kod kuće, onda sam umoran. Umoran sam i večeras, razmišljao sam dok sam se automobilom vraćao kući. Baš je danas trebala pasti ta godišnjica braka, i to jubilarna, trideseta. Obećao sam joj tjedan dana odmora u planinama, ali kad sam davao to obećanje, nisam znao da će mi u međuvremenu iskrsnuti neki dodatni poslovi.

Dočekala me s ukusnom večerom. Djeca su diskretno nekamo nestala, a Ema i ja smo ostali sami. Primijetio sam da nije bila kod frizera. Udebljala se, a dosad nisam primijetio ni da ima podbradak. Brada joj se gotovo spaja s vratom...

- Nešto nije u redu? - upitala me prekidajući tišinu.

- Ne - promucao sam pazeći da mi ne pročita misli i ne otkrije kako sam je u tom trenutku uspoređivao s Marinom, mojom namještenicom u knjigovodstvu. Marina je mlađa, pa ipak, ima i ona dvoje djece i trideset godina, a nije ovako mlohava. Da je znala s kim je u tom trenutku uspoređujem, sigurno bi bila strašno povrijeđena.

- Sutra, znači, putujemo - nastavila je - spremila sam torbe. Znaš, Davore, mislim da je divno što ćemo provesti neko vrijeme zajedno. Potrebno nam je to. Otuđili smo se, što zbog tvog posla, što zbog kuće...

Progutao sam knedlu.

- Ema, mislim da ćemo naš odlazak morati odgoditi za mjesec dana. Iskrsnuo je neki...

- Dobro, raspremit ću torbe - prekinula me usred rečenice, naglo ustavši od stola i ne završivši s večerom.

- Nadam se da shvaćaš da sada zaista ne mogu otići - rekao sam okrećući se na stolcu za njom kad je već brzim koracima odmaknula u kuhinju. Nastojao sam da koliko-toliko shvati kako ovo iznenadno otkazivanje odmora u planinama nije moja želja, nego viša sila. Nije me slušala.

- Hoćeš li ti otkazati rezervacije u hotelu ili da to ja učinim? - nastavila je kao da me nije čula odnoseći tanjure sa stola. Nisam mogao ni slutiti koliko je ona to dugo čekala i radovala se kao dijete.

- Pa možeš i ti...- rekao sam glupavo - ali kažem ti, zaista mi je žao.

- I meni je žao, Davore. Za mnogo mi je stvari u životu užasno žao. Laku noć.

Popio sam piće i još neko vrijeme ostao sam u sobi. Sada bi trebao uslijediti drugi prizor ovoga čina pa da se naša večerašnja drama napokon završi.

- Spavaš? - upitao sam tiho se uvlačeći u krevet do nje. Duboko je udahnula i okrenula mi leđa. Prebacio sam ruku preko njezina boka. Želja za intimnostima s mojom ženom bila je poluugašena. Nije se to dogodilo te večeri, nego ranije. A ona, ponašala se tako pasivno i hladno. Evo, i sada sasvim sigurno spava. Neću je buditi.

Kako se moja žena počela zakapati u vlastite depresije i samosažaljenje koje je liječila većim količinama hrane, to sam ja, naprotiv, vodio sve više brige o svom izgledu. Pazio sam što i koliko jedem i kako se odijevam. Dijete na bazi većeg unosa proteina i redukcije ugljikohidrata, teretana i bicikl postali su moj modus vivendi. Uživao sam u tome. Odlučio sam naviti sat da ide natraške ili da ga, ako je ikako moguće, barem zaustavim na neko vrijeme. Znao sam se uhvatiti kako uvlačim trbuh, pogotovo u blizini neke mlađe žene. Nastojao sam biti mladolik, zanimljiv, duhovit i šarmantan. Još uvijek nisam bio star, nego u najboljim godinama, rekao bih.

- Dobro jutro, šefe! - veselo je zacvrkutala Marina, žurno prolazeći kraj mene i ostavljajući za sobom oblačak cvjetnog parfema. Kao proljeće. Sjela je za svoje računalo i odmah počela s radom.

- Kasnimo jutros, kolegice - rekao sam tobože ozbiljno jer se na Marinu nikako nisam uistinu mogao naljutiti. Pocrvenjela je i podigla pogled prema meni skidajući svoje naočale.

- Znam, oprostite, šefe. Nisam računala na ovoliku gužvu u gradu, a djecu sam prije toga morala odvesti u jaslice i vrtić. Ubuduće ću krenuti ranije - bilo joj je iskreno neugodno.

Ta joj je zbunjenost pristajala. Bila mi je još milija. Došlo mi je da je zagrlim. Ustao sam.

- Mislim da bi ipak mogla popiti kavu, neće posao pobjeći, a ti dopisi danas nisu toliko hitni. Pogledala me sa zahvalnošću, ali i rezervom jer nije bila potpuno sigurna okrećem li sve na šalu ili je i dalje prekoravam. Tada sam joj zavjerenički namignuo.

- Pa mogla bih. Istinu govoreći, nisam je stigla popiti kod kuće. Znate, dok spremim djecu, pa sebe, nikad dovoljno vremena koliko god rano ustala. Ujutro je kod mene takva ludnica da ću jednoga dana vjerojatno dojuriti na posao u papučama.

Ne znam zašto, ali kad je spomenula papuče, zamislio sam i prozračnu svilenu spavaćicu i Marinu u njoj. Rado bih i sam jednom bio svjedokom njezina jutra i buđenja.

Znao sam da je razvedena tek pet mjeseci i da se sama brine o djeci. Često sam bio svjedokom ispada njezina sada već bivšeg muža Tonija kad bi pripit ulijetao u salon i tražio je u uredu. Zastrašivao ju je i prijetio u naletima bolesne ljubomore. Moji su ga dečki više puta morali izbaciti. To je trajalo dok nije zatražila pomoć policije, a on dobio zabranu pristupa. Kad se razvela, nikoga od nas to nije iznenadilo, nego smo se pitali što je čekala do tada.

Istoga sam trena osjetio potrebu da je zaštitim i pomognem joj. Izašao sam joj ususret tako što sam joj dao fleksibilno radno vrijeme i veću plaću kao samohranoj majci. Od svog bivšeg nezaposlenog muža nije primala nikakvu alimentaciju. Jadna Marina. Želio sam je utješiti. Bila je tako sitna i krhka, a na leđima je morala nositi tako silan teret. Popili smo kavu.

- Idem ja sada - rekla je ispričavajući se nakon deset minuta ispijanja kave sa mnom. Bila je vrijedna na poslu. Uz to i pametna, i lijepa. Primijetio sam da je danas nekoliko puta zvala jaslice.

- Je li s malim Tinom sve u redu? - upitao sam.

- Nadam se da će biti, hvala što pitate. Ima upalu grla pa provjeravam ima li temperaturu i jesu li mu odgajateljice dale antibiotik.

- Zaboga, Marina, trebali ste mi reći i ostati doma s djetetom.

- Pomišljala sam na to, ali neugodno mi vas je to uopće pitati. Kad se samo sjetim koliko ste dosad bili susretljivi prema meni…

- Kad su djeca u pitanju, sve je opravdano - prekinuo sam je - onda, od sutra ostanite kod kuće.

Izrekavši to, istoga sam trenutka osjetio žalost što je nekoliko dana neću vidjeti i osjećati trag njezina cvjetnog parfema na hodniku. Umjesto toga, dodao sam:

- Vjerujem da će vas Marija moći zamijeniti nekoliko dana. Plaće su već obračunate, tako da neće biti problema. Pa nisam ja gonič robova!

Bilo mi je naročito stalo da u njezinim očima ispadnem čovjek s velikim Č i da njezino mišljenje o meni bude pozitivno. Priznajem da si nisam mogao pomoći i da sam se prema njoj postavljao drukčije nego prema ostalim zaposlenima, pritom se svim silama trudeći da se to ne primjećuje previše. Znao sam da je nužno održati profesionalnost.

Ne mogu sa sigurnošću reći da je već tada postojalo nešto više. Znam samo da bih se počeo drukčije osjećati kad bi se pojavila na poslu. Nekako sam se ukočio, birao riječi, a iz njezinih nastojao izvući neku dvosmislenu poruku u kojoj bih tražio njezine skrivene osjećaje prema meni.

Ali, ona se ponašala upravo suprotno. Gledala je u meni svog šefa i dobrotvora i poštovala me. Teoretski sam joj mogao biti otac. Dvije godine je starija od moga sina Marka, a četiri od kćeri Lane. Jesu li godine bitne? Ne treba sad o tome razmišljati. Razlika od dvadeset i dvije godine u mojim je očima iščeznula. Ja nisam osjećao svoju zrelu dob. Naprotiv, kao da me netko dopingirao, pod naletom možda posljednjeg vala moći i muževnosti. A ona je bila veoma lijepa i privlačna mlada žena.

Moja supruga Ema i dalje je revno obavljala svoje kućanske poslove. Nikad se nije dogodilo da me večera nije čekala ili da mi košulje nisu izglačane. Iako smo si mogli priuštiti pomoć u kući, ona to nije željela. Smatrala je to nepotrebnim rasipanjem, a sama ionako sve uspije stići. Stizala je, ali je istodobno zanemarivala sebe kao ženu. Nisam više primjećivao njezin trud, već sam ga uzimao zdravo za gotovo. Nisam, kad sam stizao kući, u njoj više gledao poželjnu ženu, više spremačicu i inventar. Znam, zvuči grubo, ali ne pišem ovu ispovijest s namjerom da išta uljepšavam, već želim prikazati stvari kakve su zaista bile.

Nije u meni više poticala ubrzano kolanje krvi niti sam gubio dah od njezina dodira. Poštovao je jesam, čak sam je i volio na poseban način. Ona je majka moje djece, moja supruga, žena koja je bila uz mene i u dobrim i u lošim trenucima, moj psihijatar i prijatelj kojem sam ispovijedao poslovne brige. Ali, moje su misli sada bile zaokupljene drugom ženom. Ta druga, Marina, potpuno ih je zarobila i pomutila mi razum.

Bio sam zapao u fazu života kad se moje tijelo počelo buniti. Nije htjelo gledajući nju, moju ženu, priznati da je i sa mnom isto. Vršnjaci smo. Ona se predala. Ne, ja to još ne želim. Ne želim ni nagovještaj uzmicanja. Htio sam odoljeti vremenu i godinama. Još sam uvijek mogao od neke mlađe žene izmamiti slatku predaju u udobnosti spavaće sobe.

Marina mi je u posljednje vrijeme stalno bila u mislima. Tek je tri dana nema na poslu, a tako mi nedostaje. Tko zna je li mali Tin ozdavio? Ne vidim ništa loše u tome ako je posjetim i raspitam se o njegovu zdravlju. Siguran sam da će joj biti drago.

S vrećicom punom bombona i čokolada u jednoj ruci i plišanim medvjedićem u drugoj stajao sam na vratima njezina stana i čekao da otvori. Kad sam je ugledao, teško sam se suzdržao da je ne zagrlim. Učinila mi se još mršavijom s plavičastim podočnjacima, kao da je i sama bolesna.

- Gospodine Davore - rekla je iznenađeno - odakle vi ovdje?

- Smijem li ući? - upitao sam.

- Da, naravno - na trenutak se zbunila - nemojte zamjeriti što je stan u neredu. Znate, pored ovo dvoje malih i zahtjevnih buntovnika jedva što i stignem, a i borimo se s temperaturom tri dana i noći.

Ogledao sam se oko sebe. Nakon razvoda unajmila je ovaj mali stan, prije bi se moglo reći garsonijeru, koji je bio i više nego tijesan. Dnevni boravak bio je i spavaća soba jer je kauč preko noći razvlačila i na njemu spavala zajedno s djecom. Još minijaturna kuhinja i kupaonica i bilo je to sve njezino carstvo, kako je govorila. Taj me prostor više podsjećao na studentsku sobu nego na stan u kojem je trebala živjeti obitelj. Nisam znao, zaista, da je tako otužno. Istog sam se trena sjetio postora koji ja imam i koji uglavnom zjapi prazan, ali daje mojoj supruzi posla oko održavanja. Što će mi sve to, pomislio sam. Nije dobro imati previše, ali ni ovo nije ugodno. Ona se pak nikad nije žalila. Njezina je vrijednost u mojim očima rasla.

- Smijem vas ponuditi kavom? - upitala je prekidajući neugodnu tišinu koja se odjednom uvukla među nas nakon što sam ušao.

- Rado, hvala.

Primijetio sam da me htjela ponuditi keksima iz kutije koju je otvorila, a onda brzo zatvorila. Vjerojatno je bila prazna.

- Marina, mislio sam - zastao sam jer se više nisam mogao sjetiti svog unaprijed pripremljenog govora.

- Da?

- Pa kako sam večeras slobodan, mislio sam te pozvati na večeru.

Opet je pocrvenjela. To me njezino crvenjenje već počelo dovoditi u nepriliku. Zar sam predložio nešto jako loše? Možda brzam.

- Kako to mislite? - upitala me umjesto odgovora.

- Jednostavno je, mislim da zaslužuješ lijepu večeru u ugodnom restoranu. Rado bih te pozvao - ohrabrio sam se.

- Vidite, ja mislim da biste to trebali predložiti svojoj supruzi - hladno me odbila, kao da me pljusnula vjedrom vode. Zatekla me. Sada sam ja osjetio navalu krvi koja mi je jurnula u lice i promijenila mi boju.

- Marina, nemoj se vrijeđati, molim te, ovim pozivom nisam mislio ništa loše, prijatelji smo.

- Jesmo, ali vi ste prije svega moj šef. Netko bi to mogao krivo protumačiti. Nisam sigurna je li to u redu.

Ušutio sam jer sam u dubini duše znao kamo ovo vodi. Znala je i ona, nije više bila dijete, ali oboje smo odlučili praviti se ludi i igrati igru.

- U redu, na kraju, imate pravo. Zaista dugo nisam izašla i vaš mi poziv laska. Samo, to neće biti moguće večeras. Djeca su premala da bih ih mogla ostaviti same. Moja majka tek sljedeći tjedan odlazi na godišnji pa sam planirala odvesti joj ih na nekoliko dana. Tada ću biti slobodna. Naravno, ako vaš poziv još bude vrijedio - vragolasto me pogledala.

- Mogu čekati - rekao sam ispunjen nekom novom nadom i uzbuđenjem.

Od toga sam dana više lebdio nego čvrsto hodao po tlu. Svaka moja misao bila je ispunjena Marinom. Shvatio sam da sam beznadno zaljubljen. Bio sam odsutan duhom i na poslu i kod kuće.

- Što je s tobom, Davore? - zapitkivala me Ema, a onda se počela ljutiti. Poznavala me bolje nego što sam ja poznavao samoga sebe. Jedne me večeri pozvala da otvoreno razgovaramo.

- Očekujem da budeš iskren, Davore - počela je bez uvoda - Ti znaš da te poznajem, možda i više nego što ti poznaješ sam sebe, i već dulje vrijeme posve sigurno znam da nešto s tobom nije u redu.

- Ne razumijem, što bi bilo? Sve je u savršenom redu - počeo sam vrdati.

- Nije! Ja znam da nije - nije se dala smesti. - Neću okolišati: imaš li ljubavnicu?

Pogledao sam je šokiran.

- Ne! - ispalio sam kao iz topa. - Što ti pada na pamet?

- Nije mi to palo na pamet sada, o tome već jako dugo razmišljam. Trideset godina života s tobom i više je nego dovoljno da sa sigurnošću mogu reći kako se više ne ponašaš normalno i prilično za muškarca tvoje dobi.

- Je li? A što ti podrazumijevaš pod tim normalno i nenormalno? Što ti sa mnom nedostaje? - zauzeo sam obrambeni gard ne puštajući je više da postavlja pitanja, nego sam ja krenuo sa svojima.

- O, dragi moj, ako krenem s popisom, ova nam noć neće biti dovoljna - rekla je prezrivo.

- Imaš sve - rekao sam uvjeren u točnost svojih riječi.

- Materijalno misliš? Da. Nemam se na što žaliti, ali ja sam izgubila nešto puno vrednije od ove kućerine, bazena i ostaloga! Izgubila sam tebe, Davore. Ne nalazim te više. Izmičeš mi.

- Ovdje sam, glavom i bradom - pokušao sam se našaliti.

- Sam si sebi najvažniji. Djecu i mene više ne vidiš. Zaljubljen si u svoj odraz u zrcalu. Voliš li ti mene uopće?!

- Zar bih ostao u ovom braku trideset godina da te ne volim - izrekao sam to lako i jednostavno, a da nisam ni trepnuo.

Jesam li ja lud? Što se to događa? Objasnila mi je da je sve to navika, da prelagodno živim s njom, koja je moja kuharica, spremačica i domaćica i da meni takav život zapravo godi.

Nije bila daleko od istine. Tada je počela i sa statističkim podacima kako smo u posljednjih šest mjeseci samo triput bili intimni i kako je njoj svega toga dosta.

- Priznaj da imaš drugu i da mene više ne voliš! - bila je mazohistički ustrajna.

- Ako nastaviš s tim, vjeruj mi da mi neće trebati puno da je nađem! - rekao sam već iznerviran i ljut.

- Više ne znam što da mislim - odvratila je plačno - dajem sve od sebe, a ti se sve više udaljavaš.

- Griješiš - rekoh dvosmisleno.

Bilo bi mi draže da se manje trudi. Ovako mi je nabijala osjećaj krivnje. Bilo bi bolje da se više dotjerivala, više mi se smiješila. Umjesto toga, ona je laštila i čistila i bila vječno umorna.

- Za sve je kriv moj posao - nastojao sam je primiriti. Vjerovao sam da je povjerovala. Time je naš razgovor bio završen.

Kad smo legli u krevet, ovaj put je ona prebacila ruku preko moga boka, ali ja sam bio neraspoložen i umoran. Mislim da sam zaspao prije nego što mi je glava dotakla jastuk.

- Odvela sam jučer djecu k mami - rekla mi je u ponedjeljak Marina kao usput dok smo ujutro pili kavu stojeći kraj automata.

Srce mi je ubrzano zakucalo. Izveo sam je te večeri u jedan restoran izvan grada rekavši ženi kako imam poslovnu večeru, ali joj nisam rekao s kim ni gdje. Već je na to bila navikla i nije mojoj izjavi pridala veći značaj. Nakon te, uslijedilo je još nekoliko večera, uvijek na drugom mjestu. Pazio sam da odabirem ona manje frekventna. Ne bi mi bilo odgovaralo da sam se sreo s nekim poznatim i da sam morao izmišljati isprike.

Marina je svaki put bivala sve opuštenija i otvorenija. Bilo je nestalo početne ukočenosti i distanciranosti. Uz nju su moje godine nestajale i zaljubljenost je rasla. Nije me privlačila samo tjelesno, bilo je tu i nečeg dubljeg što me gotovo uplašilo.

Pomislio sam kako sam doista zaglibio. Ovo nije bilo slično mojim prijašnjim izletima. Tek smo mjesec dana nakon našeg prvog izlaska postali ljubavnici. Ne znam ni sam što sam joj napričao. Kakve sam priče složio, kako sam se prikazivao nevoljenim i odbačenim od vlastite žene i željan ljubavi i nježnosti. Bio sam spreman reći i učiniti sve samo da mi pripadne. Zanesenost me potpuno obuzela.

Reći ću Emi da je s našim brakom gotovo. Siguran sam da će i sama na to pristati. Svađe među nama postale su prečeste, a s njima i predbacivanja i međusobne optužbe.

Htio sam da mi Marina pripadne u potpunosti, da se brinem za nju i njezinu djecu. Poželio sam joj unajmiti pristojan stan i maknuti je iz one tijesne i neudobne garsonijere. Ona zaslužuje više. U mojoj glavi postojala je samo ona i učinila je da trideset godina moga braka netragom nestane.

- Ema, želim s tobom razgovarati - pristupio sam toga dana svojoj supruzi nakon duge borbe sa samim sobom i konačne odluke koju sam donio.

Nije odgovorila, nego je nastavila sa slaganjem prljavog posuđa u perilicu.

- Dugo sam razmišljao i mislim kako bi za nas oboje bilo najbolje da se na neko vrijeme odvojimo.

Upitno me pogledala.

- Zar ne misliš da smo već dulje vrijeme ionako odvojeni?

- Jesmo, slažem se. Upravo ću se zato na neko vrijeme maknuti u unajmljeni stan pa ćemo, nakon izvjesnog vremenskog odmaka, odlučiti što i kako dalje. Ti i djeca ostanite u kući.

- Hvala ti, Davore, neizmjerno si velikodušan - sarkastično mi je odvratila.

- Nego, hoćeš li biti sam? - iznenada me upitala.

Zavrtjelo mi se u glavi. Što ako je ona saznala da je stan već unajmljen, a Marina s djecom petnaest dana živi tamo. Nisam joj, naravno, rekao da sam svojoj namještenici našao prostran stan, koji sam i plaćao. Ne znam što sam mislio ni kako sam to htio opravdati u slučaju da sazna. Ali, ona to nije mogla znati. Stan je bio na drugom kraju grada.

- Naravno, bit ću sam - rekao sam smirenim tonom koji je i mene iznenadio. Odlazim već ovaj vikend, moram o svemu razmisliti - ponovio sam.

Brzo sam se okrenuo samo okrznuvši Emin pogled u kojem se zrcalila tuga i žaljenje.

Vodio sam dvostruki život. Imao sam ženu na papiru i ljubavnicu u stanu. Odluku da zatražim razvod stavio sam na čekanje. Bio sam sretan, ispunjen i zaljubljen. Ema kao da je isparila i nestala skupa s našom kućom.

Ništa mi neko vrijeme nije nedostajalo. Svaki dan bio mi je slavlje u Marininu toplom zagrljaju. Tek bih navečer, nakon nekog vremena, kad su ona i djeca pozaspali, u moja sjećanja stale navirati sličice moje djece i supruge plešući mi u glavi i lupajući me po mozgu poput čekića. To me savjest dozivala sve glasnije i glasnije. Još se nisam bio spreman probuditi. Možda sam čak želio da me netko probudi.

Zvono na vratima nije prestajalo zvoniti. Nekoliko puta isprekidano, a potom jedan dugi, reski i prodoran neprekinut zvuk. Tko se to igra?

Otvorio sam vrata. Na njima je stajala Ema. Ostao sam kao gromom ošinut.

- K vragu, Davore, ona je kuća bez tebe isuviše prazna. Želim da se vratiš doma. Ponosu i tjeranju inata u mom srcu više nema mjesta, razdire me to stanje. Nedostaješ nam.

Pripriječio sam joj put da ne uđe u stan kad je namjeravala zakoračiti.

- Kako, kako si me našla? - promucao sam.

- Znam već dulje vrijeme da živiš ovdje. Vidjela te Lana kad si dolazio nakon posla, ali poštovali smo tvoju odluku da budeš sam. Što je? Uznemiren si? Jesi li napokon razmislio? - upitala je sada već zabrinuta u ishod susreta.

Misli su mi se počele bjesomučno rojiti po glavi i tražiti izlaz kojeg očito nije bilo. Bila je nedjelja, Marina je još spavala, a njezina su djeca sjedila u kuhinji i jela žitne pahuljice s mlijekom koje sam im pripremio. Počeo sam se preznojavati.

- Davore? Pusti me da uđem, ne možemo razgovarati ovdje na hodniku - rekla je ponovno strpljivo.

Ostavila me snaga. Ušla je u stan provukavši se kraj mene dok sam još stajao na vratima i nisam je ni pokušavao više zaustavljati. Sudbino, u tvojim sam rukama!

- Zar vi niste Marina - začuo sam kao u bunilu Emin glas dok se obraćala Marini, koja je upravo izlazila iz spavaće sobe u tankoj spavaćici. - Što vi radite ovdje?! - nastavila je pitati sad već podosta povišenim glasom koji je graničio s bijesom.

Marina me panično pogledala dok sam ja nemoćno slegnuo ramenima. U tom su trenutku dotrčala Marinina djeca i uhvatila se majci oko nogu.

- No krasno, Davore, vidim da si zasnovao novu obitelj. Ova su djeca tvoja? - procijedila je moja žena.

- Ne, nisu - rekao sam brzo, misleći da ću time barem donekle ublažiti težinu situacije.

- Pretpostavljam da ti je Marina ustvari nećakinja za koju nismo znali da postoji - nastavila je sada već prividno mirnim glasom punim otrova.

- Marina je žena s kojom živim već neko vrijeme - rekao sam napokon spreman na posljedice.

- Trebala sam sama doći i uvjeriti se u to, gade?!?! Kad si mi namjeravao reći? Kad!? - opet je izgubila kontrolu.

Tada se umiješala Marina, koja je do tada bez riječi i potpuno blijeda stajala naslonjena na dovratak obgrlivši djecu oko ramena.

- Gospođo Ema, ono što ja znam je da ste vas dvoje pred rastavom i da će za dvadesetak dana vaš brak biti razvrgnut, a sve na vašu inicijativu jer ste već dvije godine u vezi s Ivanom, njegovim školskim kolegom. Ako nije tako, onda sam i sama u velikoj zabludi. Razvod koji mi je Davor spominjao je vaša želja.

Nastao je muk. Napetost se mogla rezati nožem. Najradije bih bio propao u zemlju. Da, Marina je rekla točno ono što sam joj ispričao. Morao sam. Izmicala mi je. Nije željela biti razaračica brakova dok je nisam uvjerio da je moj brak ionako razoren. Sve mi se to sada deseterostruko obilo o glavu. Nisam se usudio podignuti pogled i susresti se s Eminim.

- Ja? U vezi s Ivanom?! To vam je Davor rekao? - upitala je šokirana onim što je upravo čula.

- Pitajte ga sami, i mene sada zanima prava istina - odvratila je Marina blijeda poput kreča. Obje su me žene gledale širom otvorenih očiju. Trebao sam i jednoj i drugoj štošta objasniti. Nisam imao kamo. Rekao sam istinu.

Ema je zatražila razvod, a Marina se s djecom vratila u garsonijeru. Dala je otkaz i potražila drugi posao. Ja sam ostao u ovom stanu, a povremeno otputujem i u našu vikendicu na moru, gdje sam i sad.

Sam sam. Sam sam već godinu dana i što vrijeme više prolazi, to mi je teže otići do Eme i pokušati je pridobiti. Dugoročno, Marina me ne zaslužuje. Ona je žena tek na pragu zrelosti, a ja u šestom desetljeću. Nismo par, nikako. U jednom sam trenutku života pomislio da se mogu vratiti. Marina mi je to omogućila i zahvalan sam joj zbog toga. Pomladila me, ali sada mi treba Ema. Ona uvijek zna što treba. Želim vjerovati da će mi jednoga dana, kad bol otupi, ponovno pružiti ruku. Nadam se da se nije već umorila od toga.