ISTINITA PRIČA: 'Preko kreveta sam došla do mjesta šefice, a još jučer mi je prijetio otkaz!'

Moja je šefica bila vrlo sposobna i uspješna žena, u to uopće nije bilo sumnje. Čak i u ovim vrlo teškim vremenima njoj je uspijevalo održavati promet poduzeća na zavidnoj razini. Jedan od razloga njene uspješnosti bio je njen tvrd stav u kojem nije bilo ni trunke suosjećanja prema djelatnicima.

Samo u prva četiri mjeseca na njezinu odjelu svjedočila sam odlasku četiriju kolega. Jedan od njih bio je više od dvadeset godina član poduzeća! Međutim, budući da se šefica nije slagala s njim, već je pronašla načina kako ga se riješiti: neostvareni zacrtani ciljevi, pritužbe mušterija, posao koji je u posljednjem trenu propao - sve su to bile točke optužnice od kojih se vrlo lako dala sastaviti smrtna presuda. Naravno, neutemeljeno, jer dotični jadnik zapravo nije bio kriv ni za što.

Šefica je bila poznata i po svojoj nepopustljivosti. Striktno je odbijala oslovljavati kolege sa "ti", nije trpjela nikakva prijateljstva po uredima, pa čak ni nakon radnog vremena.

- Time se stvaraju neformalne strukture koje mogu naškoditi internim radnim procesima! - objašnjavala je.

Baš nedavno, kad je otkrila bliskost između dvoje kolega, odlučno je zahtijevala:

- Jedno mora napustiti firmu!

Kad se par usprotivio, pronašla je načina kako ih se riješiti oboje!

Šefica je dakle bila žena koja nikome nije popuštala i to su svi dobro znali. I baš zato što je bila takva, bilo je to čudnije što je mene odabrala da budem jedina iznimka. Kad god bi joj se, naime, za to pružila prilika, razmijenila bi sa mnom nekoliko riječi, često i potpuno nevezano uz posao. Ponekad je znala proviriti na moja vrata samo da bi me upitala kako sam, a nerijetko je tijekom sastanka znala i sjesti do mene.

U početku sam potiho gajila sumnju da mi se ona želi približiti samo kako bi me ispipala i saznala nešto više o mom privatnom životu. No ubrzo sam shvatila da se ne radi o tome. Da nas je netko čuo kako razgovaramo o modi, filmovima i muškarcima, bez sumnje bi nas smatrao prijateljicama.

Netko bi pomislio da sam bila sretna zbog takvih povlastica, ali nije bilo tako. Štoviše, osjećala sam se krajnje nelagodno, u strahu da će ubrzo doći trenutak kad šefičina naklonost prema meni neće više biti tajna. I zaista, dok si rekao keks, cijeli je odjel brujao o našem "prijateljstvu".

Moji kolege, ljudi s kojima sam još do jučer bila bliska, odjednom više nisu bili sigurni što misliti o meni, vjerovati mi ili ne, te su me počeli izbjegavati. Bilo je jasno da me drže šefičinom osobom od povjerenja i svi su se odreda plašili da ću joj prenijeti ono što oni o njoj govore.

Ranije, dok sam još bila jedna "od njih", često su mi do ušiju znale doprijeti priče o šefičinu diktatorskom načinu poslovanja, o tome kako je užasna, kako je bezobrazna, no sada već odavno nisam čula ništa slično. Čim bih se približila grupici ljudi, razgovor među njima bi odmah zamro. Na moj pozdrav dobila bih samo ukočeno smješkanje. Ni u kantini nitko više nije htio dijeliti stol sa mnom.

Sve mi to, naravno, nije bilo lako podnositi i strahovito me boljela ta svojevrsna izolacija. Moji kolege su se grdno prevarili, ma što mislili o meni, ja ih nikad ne bih cinkala niti na bilo koji način pred njom ocrnjivala. Pokušavala sam utješiti samu sebe kako mi je sada barem sigurno radno mjesto. Kako pogrešno!

Jednoga je dana u naše poduzeće stigao novi djelatnik, Miljenko. Budući da šefica nije odlučivala o njegovu zapošljavanju već izravno sam vrh uprave, ona ga od prvog dana nije "šmekala". Meni se pak činio vrlo simpatičnim. Imao je topao osmijeh i neku posebnu pozitivnu energiju koju je širio oko sebe. Uz to je bio i vrlo zgodan! To su primijetile i ostale kolegice koje su, čim bi on zamaknuo iza ugla, rukom zaklanjale usta i komentirale ga ispod glasa. Svi su dobro prihvatili Miljenka. Svi osim šefice.

Miljenko je bio svjestan svog učinka na žene i već sama ta činjenica njoj je bila dovoljan trn u oku. Vjerojatno je polazila od pretpostavke da će on očijukati s kolegicama i na taj ih način ometati u radu. Bila je to, naravno, predodžba njoj ravna najcrnjem hororu.

- Ne shvaćam zašto se mene nije ništa pitalo prilikom zapošljavanja tog čovjeka! - požalila mi se.

- Ili ja jesam ovdje glavna ili nisam - trećeg nema! No dobro, neću se uzrujavati. Ionako ćemo vrlo brzo utvrditi tko je on i što umije. Navodno je kod konkurencije obavljao sličan posao i napustio ga ondje iz osobnih razloga. Ako mene pitate, fićfirić je dobio nogom u stražnjicu jer nije bio sposoban za posao koji je obavljao! Neće meni trebati puno da to u što sumnjam i dokažem!

Nisam joj ništa odgovorila na to, iako je bilo očito da od mene očekuje neki komentar. Upitno me gledala, na što sam ja samo slegnula ramenima. A što sam joj trebala reći? Da mislim da je čovjek zapravo vrlo simpatičan? Da mi se baš sviđa kako izgleda? Da zrači kompetentnošću? Sve su to bili komentari koje moja šefica u onom trenu sigurno nije željela čuti.

Još istog tog dana, kako je i najavila, krenula je u realizaciju svog plana svojom uobičajenom beskompromisnošću. Ne dopustivši da ga itko uputi u posao ili mu da neki savjet, novog kolegu doslovce je bacila u vrtlog teških zadataka koje mu je ona osobno zapaprila.

Trebao je izaći na kraj s internim poslovanjem poduzeća koje uopće nije poznavao i koje ni u ludilu nije mogao svladati tako brzo kako je ona to zahtijevala. Nikakvo čudo stoga što je radio pogreške. Naravno, šefica je trijumfirala! Nije propuštala ni jednu priliku da svaku njegovu, pa i najmanju pogrešku, razglasi na sva zvona pred cijelim radnim kolektivom. Uz to se potrudila da u svojim dnevnim izvješćima putem elektroničke pošte i upravu obavijesti o njegovim propustima.

Gledajući svu tu neizmjernu količinu neprijateljstva koju je usmjerila prema Miljenku, meni je preostalo jedino to da se divim strpljenju tog čovjeka. Na trenutke mi se činilo da ima živce od čelika! Što je šefica radila veći pritisak na njega, to je on bio ljubazniji i susretljiviji.

Nakon što je stoički izdržao četiri tjedna šefičina terora, Miljenko je odlučio prirediti malu zakusku radi zbližavanja s kolegama. Ujutro kad smo došli na posao, u kantini su nas sve dočekali sendviči, kolači i sok. Svi su bili oduševljeni, osim jedne osobe.

I opet se šefica iz nekog samo njoj znanog razloga osjetila nadmudrenom i izigranom. Bijesna kao ris, poput tajfuna je prohujala kroz kantinu tjerajući svakog pojedinog djelatnika natrag u ured. Uz to je, na opće zgražanje, bacala lijepo aranžirane pladnjeve u smeće!

- Nije ovo tu nikakvo okupljalište za tračanje i prejedanje, već odjel na kojem treba ozbiljno raditi! - urlala je.

Svi su zbunjeno stajali i bespomoćno gledali u nju. Ako je netko nešto i htio prokomentirati, prigušeni žamor smjesta bi bio prekinut njenim oštrim pogledima.

Miljenko je stajao kraj vrata i kako su ljudi izlazili, tako im se ispričavao zbog neugodnog incidenta. Još i to! Kao da je on bio kriv za bilo što! Ta imao je najbolju namjeru i svi su se radovali nenadanom zajedničkom doručku.

Šefica je sad stala nasred kantine i čekala dok se nisu svi vratili na posao. Potom se okrenula prema Miljenku i prosiktala.

- Nemojte da vam ovakvo što ikad više padne na pamet! Ako još samo jednom odlučite učiniti nešto mimo mene, osobno ću se pobrinuti da ostanete bez posla! Ovo vam je moja posljednja opomena. Vi ste još uvijek na probnom radu. Odlučim li vas udaljiti iz mog tima, ne moram to čak ni obrazlagati upravi. Imajte to stalno na pameti i nemojte to nikad zaboraviti!

Osjetila sam snažnu potrebu da utješim Miljenka, koji je stajao pokunjeno poput pokislog školarca, no naravno da nije bio trenutak za takvo što. Šefica mi je kratko kimnula glavom, što je značilo da je trebam slijediti pa sam tako i učinila.

- Još ćemo vidjeti tko ovdje vodi glavnu riječ - mrmljala si je u bradu. - Sigurno neću dopustiti da mi nekakav šmokljan potkopava autoritet!

Na trenutak je zastala i pogledala me iskosa.

- Zašto šutite? Želite li možda reći da nisam u pravu?

Na tu sam temu imala podosta toga reći, no šutjela sam i razvukla usne u prilično neuvjerljiv smiješak. Na sreću, ona se time zadovoljila i nestala u svom uredu.

- Još ću zakasniti na sastanak s partnerima zbog ove gluposti - čula sam je kako govori prije nego što su se za njom zatvorila vrata.

Stvarno je bila hladna kao santa leda! Činilo se da joj cijeli neugodni incident u kantini nije baš ništa značio.

Toga sam dana morala ostati nešto dulje kako bih zaključila još neke spise. Bilo je nekoliko minuta do sedam kad sam izišla iz ureda. Šefica je napustila zgradu pola sata prije mene, vidno zadovoljna onim što je postigla na sastanku. Prilikom odlaska još je jednom provirila na moja vrata i rekla mi neka sljedećih dana razmišljam o novoj reklamnoj strategiji. Što se mene ticalo, voljela sam svoj posao i nisam imala ništa protiv novih zadataka.

Svi su već odavno otišli doma, jedino je još u Miljenkovu uredu gorjelo svjetlo. Pokucala sam na njegova vrata, a kad nisam dobila nikakav odgovor, otvorila sam ih i provirila unutra.

Miljenko je sjedio za radnim stolom i netremice gledao u ekran svog kompjutora. Bio je toliko zadubljen u posao da sam zamalo došla tik do njega prije nego što me konačno primijetio. Kad me ugledao, zbunjeno mi se osmjehnuo.

- Zar i vi morate još raditi?

Kimnula sam glavom.

- Morala sam dovršiti neke stvari. A vi? Što vi radite? - upitala sam ga.

- Ja moram prionuti punom snagom ne želim li potonuti. Šefica zahtijeva od mene da vladam svim radnim procesima. To baš i nije tako jednostavno jer su u mojoj prethodnoj firmi stvari bile drukčije postavljene. Možda je organizacija ondje bila čak malo kompliciranija, ali zato daleko logičnija.

- Nemojte zaboraviti voditi točnu evidenciju o prekovremenim satima - podsjetila sam ga. - Inače će biti problema kod zahtjeva za slobodnim danima.

Miljenko je s otužnim smiješkom odmahnuo glavom.

- Kod mene nema prekovremenih sati. To mi je šefica rekla odmah na početku. Ako joj podnesem popis svojih prekovremenih sati, mogu se odmah oprostiti s poslom!

Na trenutak je njegov pogled postao zamišljen i ukočen, ali odmah potom na njegovo se lice vratio uobičajen ljubazni osmijeh.

- A kako bi bilo da vas pozovem na večeru? - upitao me iznenada. - Iskreno rečeno, pun mi je nos ovih tablica ovdje. Osim toga, bilo bi mi zadovoljstvo da se barem kod jednog kolege iskupim za propali doručak!

Zapravo sam se radovala mirnoj večeri u svoja četiri zida i jednoj u principu prilično dosadnoj televizijskoj seriji, ali nisam imala srca odbiti ga. Ne nakon onoga što mu se toga dana dogodilo.

Kad smo se zaustavili ispred malog, živicom zaklonjenog restorana, u čudu sam pomislila kako je mogao znati da je baš to moje omiljeno mjesto za izlaske. A kad me je još bez pitanja odveo do stola za kojim sam i inače najradije sjedila, automatski sam pomislila kako smo srodne duše!

Niti dan danas ne mogu točno reći o čemu smo te večeri tako dugo razgovarali. Gotovo da nije bilo teme s poslovnog, ali i privatnog plana koje se nismo dotakli.

U početku sam se trudila ne odati ništa što bi se moglo smatrati poslovnom tajnom poduzeća, no ubrzo se nisam više mogla pridržavati te svoje odluke. Kad je krenula živa rasprava o poslu, razmjenjivali smo svoja iskustva i tu sam rekla neke stvari koje nisam namjeravala.

Miljenko je bio pravi stručnjak u svom području. Znao je o našoj branši više od mene i dao mi precizne upute za sljedeću reklamnu kampanju kakve sam samo poželjeti mogla. Onako usput pričao mi je o svom prošlom godišnjem odmoru koji je proveo na Maldivima. Ako si je mogao takvo što priuštiti, onda je sigurno imao dobru poziciju i plaću u svojoj bivšoj firmi.

Pokušala sam u nekoliko navrata saznati od njega zašto se odlučio na poslovnu promjenu, ali on je svaki put tako vješto izbjegao odgovor da sam ga na kraju prestala ispitivati.

Nešto kasnije kroz razgovor smo naravno došli i do teme koja se dala vrlo teško izbjeći - naše šefice. Miljenko se činio vrlo zainteresiranim doznati od mene što više o njoj, no sada je na meni bio red za izbjegavanje konkretnih odgovora. Uostalom, što sam ja uopće mogla reći na tu temu s obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazila?

U međuvremenu se lokal ispraznio i odjednom smo ostali jedini gosti. Konobar je s vidnim nestrpljenjem čekao iza šanka da konačno i mi odemo pa da može zatvoriti.

No, činilo se da Miljenko to ne primjećuje. Neprestano je pronalazio nove, zanimljive teme o kojima smo mogli razgovarati, tako da je kad smo konačno napustili restoran i došli do parkirališta već bila prošla ponoć. Oprostili smo se uz "vidimo se sutra", i taman kad sam otključala vrata na svom autu i htjela ući unutra, pored mene se ponovno stvorio Miljenko.

Mislila sam da mi je možda nešto zaboravio reći, no on me bez riječi nježno privukao k sebi i poljubio. Iako sam tijekom cijele večeri osjećala kako među nama postoji snažna kemija, ipak sam bila toliko iznenađena tim njegovim postupkom da nisam znala kako reagirati.

- Sviđaš mi se, Zdenka - šapnuo mi je na uho. - Jako!

Tek sam na putu prema kući postala svjesna da je ovo što se dogodilo bilo zapravo vrlo opasno. Preraste li ovo od večeras u nešto više između Miljenka i mene, nalazila sam se na najboljem putu da ugrozim svoj posao i sve ono što sam godinama tako marljivo gradila. Jedino čemu sam se sad još mogla nadati bilo je da će Miljenko biti dovoljno diskretan i da će naše osjećaje zadržati za sebe. Na poslu smo morali biti kolege i ništa više od toga. Nadala sam se da mu je to jasno.

Te noći jedva da sam oka sklopila. Prošlo je mnogo vremena otkako sam posljednji put poljubila nekog muškarca. Uvijek sam bila zaokupljena poslom, a ljubav je definitivno bila potisnuta u drugi plan. Kako će se sada stvari dalje razvijati, pitala sam se? Hoćemo li Miljenko i ja uspjeti sakriti svoje osjećaje pred pronicljivim okom naše šefice? Ili ćemo doživjeti istu sudbinu kao i zaljubljeni par prije nas?

Pri samoj pomisli na otkaz, prožela me jeza. Na takvo što svakako nisam bila spremna. No još manje sam bila spremna odreći se svojih osjećaja prema Miljenku! Zaspala sam s nadom da će sve biti dobro, no već jutro će mi pokazati da sam bila u zabludi.

Kako se je naša tajna mogla tako brzo pročuti poduzećem, to nikad nisam saznala. Možda je one večeri ipak još netko bio s nama dokasna u uredu? Ili nas je netko vidio kako odlazimo zajedno u restoran? Bilo kako bilo, šefica mi je već u vrijeme podnevne pauze dala do znanja da se među nama dvjema nešto promijenilo. Držala se prema meni hladno i odbojno, a na moje prijedloge vezane uz reklamnu kampanju reagirala s otvorenim nezadovoljstvom.

- Slabo je to, Zdenka! Moram reći da ste me jako razočarali! - napala me.

- Osim toga, zamolila sam vas da se sami angažirate oko idejnih rješenja za reklamnu kampanju, a ne da mi tu dolazite s nekakvim neupotrebljivim fantazijama nekih neupućenih kolega! Razumijete li što vam govorim? - zurila je neprijateljski u mene.

Kimnula sam glavom i odahnula kad je izjurila van. Kako li je samo mogla znati da je iza mojih prijedloga stajao Miljenko? I kako joj se to moglo ne svidjeti? Pa njegove ideje bile su genijalne!

Kako je bilo suviše opasno da se nađem s Miljenkom, nazvala sam ga u ured na njegov interni broj. Isprva nisam shvaćala zašto se drži tako čudno, no kad me se na kraju riješio s nekoliko nesuvislih riječi, postalo mi je jasno kome je šefica sljedećem odjurila. Očito se nalazila kod njega upravo u vrijeme dok sam ga nazvala!

- Naravno! Možete to smatrati riješenim. Javit ću vam se kasnije! - čula sam ga kako nevezano govori. Potom je prekinuo vezu.

Cijelo to poslijepodne nisam se mogla koncentrirati na posao. Stalno sam razmišljala o Miljenku i onome što se prethodne večeri među nama dogodilo, no i o ljutitoj šefici u čijoj sam se nemilosti sada nalazila. Nestrpljivo sam čekala da se na mojim vratima konačno pojavi Miljenko, ali on nije dolazio.

Kad sam se pred sam kraj radnog vremena odvažila i uputila do njegove sobe, začudila sam se vidjevši da je već prazna. Njegov je stol bio neobično čist. Sva dokumentacija kojom je još prethodnog dana bio doslovce zatrpan sad je misteriozno nestala. A onda sam odjednom shvatila: pa on je napustio naše poduzeće! Zauvijek!

Ta mi je spoznaja u trenu natjerala vrućinu u obraze i ubrzala otkucaje srca. Što se to točno ovdje dogodilo? Zar je bilo moguće da mu je šefica dala otkaz jer je saznala za nas? I kako sam ja sad mogla doći do njega? Nisam imala čak niti njegov broj telefona. Možda sam mogla otići do kadrovske službe i raspitati se o njegovoj adresi, no smjesta sam odbacila tu ideju. Takvo što nije dolazilo u obzir! Jedina nada koja mi je još preostala bila je da će on potražiti mene.

Već je bilo deset sati i taman sam se spremala na spavanje kad me trgnulo zvono na vratima. Začuđeno sam bacila pogled na sat, pitajući se tko bi mogao biti tako kasno. Kad sam pred sobom ugledala Miljenka, zamalo da se nisam srušila u nesvijest. Sve moje tmurne misli istog su se trena raspršile. Vrata se još nisu ni zatvorila do kraja, a mi smo već jedno drugome pali u zagrljaj. Na nekoliko trenutaka sve oko nas kao da je nestalo, a onda mi je pred očima odjednom ponovo izronio mrki šefičin lik!

- Čekaj, moramo razgovarati - odmakla sam se od njega loveći zrak.

- Šefica je danas bila jako čudna prema meni. Žao mi je što ću te sada ovo pitati, ali jednostavno moram: jesi li joj ti nešto rekao o nama?

- Zar bi to bilo tako strašno da jesam? - uzvratio mi je pitanjem smiješeći se.

Zatresla sam glavom.

- Ne, ne bi, znam da muškarci teško mogu šutjeti kad osvoje plijen, ali…

Miljenko se i dalje smiješio.

- Čini se da nemaš baš dobro mišljenje o muškarcima - primijetio je. - A sad da ti kažem što se dogodilo. Jutros sam imao oštru svađu s našom zajedničkom "prijateljicom". Rekao sam joj da dajem otkaz jer sumnjam u kvalitetu njenog rukovođenja!

- Što? To si joj rekao?! - buljila sam u njega preneraženo.

- I usprkos tome si ovako dobro raspoložen?

- Nema veze - Miljenko je ležerno slegnuo ramenima. - Sretan sam što sam ovdje sreo tebe. Što se mene tiče, moj kratki boravak u tvom poduzeću se isplatio!

Nakon ovih riječi, ljubeći se i ne ispuštajući jedno drugo iz zagrljaja uputili smo se prema spavaćoj sobi. Te je noći Miljenko ostao kod mene. U njegovu sam zagrljaju zaboravila strahove koji su me mučili. Nisam više razmišljala o šefici niti o tome kakva će biti njena osveta.

Rano ujutro, kad me probudila zvonjava budilice, mjesto do mene u krevetu bilo je prazno. Već sam se prepala da je Miljenko otišao bez pozdrava kad je iz kuhinje do mene doprlo tiho pjevušenje i božanstven miris kave i prženih jaja.

- Dobro jutro, ljepotice! - dočekao me s osmijehom i poljupcem kad sam bosa dotapkala do njega.

Još uvijek pospano žmirkajući, zadivljeno sam prešla pogledom preko lijepo postavljenog stola.

- Pa kako si se samo uspio tako rano probuditi? - upitala sam ga.

- Htio sam te iznenaditi - rekao je odmičući mi stolac da sjednem. Napeto je čekao da počnem jesti, no ja sam već nakon prvog zalogaja odložila vilicu u stranu.

- Što ti je? Jaja nisu spravljena po tvom ukusu? - upitao me.

- Ma ne, odlično je, samo… - ugrizla sam se za usnicu.

- Samo što? - sad me gledao istinski zabrinuto.

Samo se bojim šefičine reakcije kad sazna za ovo među nama, pomislila. Njemu nisam ništa rekla nego sam ponovno uzela vilicu i nastavila jesti…

Na posao sam se odvezla kao u transu. Pravo čudo da mi se nije ništa dogodilo onako zamišljenoj u onom ludilu od jutarnje gužve. Kad sam došla u ured, sjela sam za svoj stol i čekala. Kako šefica nije dolazila do mene kao obično, moj je strah sve više rastao. Ako je samo prošla pokraj mog ureda, onda to svakako nije moglo značiti ništa dobro. Zapravo bi mi bilo sto puta draže da je došla, makar mi i naribala nos. Ova tišina bila je gora od ičega. Zašto nije dolazila? Je li već možda kontaktirala upravu i zahtijevala moj otkaz?!

Tek oko podneva netko je pokucao na moja vrata. Mislila sam da je šefica i napeto iščekivala njen ulazak, no to nije bila ona.

- Hej, ljubavi - rekao je Miljenko našavši se u nekoliko koraka pokraj mog stola. - Nisam mogao čekati do popodne da te vidim.

- Jesi li poludio? - zašištala sam kroz zube. - Zašto si došao ovamo? Što će biti ako nas šefica vidi!

- Nema straha. Provjerio sam, neće danas dolaziti na posao! - rekao je. Potom me uzeo za ruku i doslovce izvukao iz ureda.

- Dođi! - nagovarao me.

- Ne mogu - branila sam se prestrašeno. - Imam posla. I kamo me uopće vodiš?

- Samo dođi sa mnom i vidjet ćeš - rekao je tajanstveno, ne prestajući me vući za sobom.

Nevoljko doduše, ali ipak poslušno nastavila sam ga slijediti. Pritom se nisam prestajala užasavati pomisli da negdje putem naletimo na šeficu. Zapanjeno sam gledala kad me doveo pred kantinu. Zar je htio da nas svi vide zajedno? Pa to je bilo kao da me vodi izravno u osinje gnijezdo! No, popustila sam pred stiskom njegove ruke i nastavila ga slijediti. Unutra je žamor naglo prestao kad smo nas dvoje ušli i sad su svi pogledi bili uprti u nas.

- Dame i gospodo, dragi kolege - Miljenko se počeo glasno obraćati okupljenima. - Kao novi šef kadrovske službe imam čast predstaviti vam vašu novu šeficu, ovdje prisutnu gospođicu Zdenku. Vaša bivša šefica, gospođa Ruža, dobila je premještaj i od danas više neće raditi na ovom odjelu.

Mislim da mi je, zapravo sam sigurna da mi je srce na trenutak prestalo kucati! Miljenko… novi šef kadrovske službe? Što je sad to trebalo značiti?

Iz obamrlosti me trgnuo zvuk. Netko u dnu prostorije je zapljeskao, nakon čega su svi počeli glasno odobravati. Nekolicina kolega mi je prišla kako bi mi čestitala. Pritom su se doimali zaista iskrenima. Miljenko je ponovno naručio jelo i priredio malu proslavu, no ovaj put nije bilo nikoga tko bi minirao zabavu i rastjerao ljude.

Konačno sam vani, ispred kantine saznala što se dogodilo. Gore, u vrhovnoj upravi, u samom sjedištu poduzeća, već su dulje vrijeme bili sumnjičavi prema drastičnim metodama rukovođenja naše šefice. Miljenko je bio poslan kako bi provjerio što se točno u podružnici događa i jesu li pritužbe koje su stizale na njen račun zaista istinite.

- Bio sam nešto poput tajnog agenta - rekao je namignuvši mi.

- Je li dobila otkaz? - upitala sam bez daha.

- Ma ne! Ona je ipak prevelik radni kapacitet. Ne možemo se tek tako odreći takvih djelatnika. No, što se tiče njenih rukovodećih kvaliteta, tu još mora dosta toga naučiti. Sad će dobiti priliku da se i u tome poboljša.

Dakle, Miljenko je u naše poduzeće došao sa zadatkom, a zadatak je bio provjeriti našu šeficu. To da će se zaljubiti u mene nije bio dio plana. Ipak, sad kad se to već dogodilo…

- Volim te, Zdenka, i presretan sam što smo se sreli - rekao je poljubivši me nasred hodnika u usta. Sad više nije bilo zle babaroge koje smo se trebali bojati.

Pola godine kasnije Miljenko i ja smo se vjenčali. Svi naši kolege stajali su ispred crkve u dugom redu. Sretna kao nikad ranije, zahvaljivala sam se i rukovala sa svakim od njih posebno. A onda, iznenada sledila mi se krv u žilama kad sam se našla oči u oči s mojom bivšom šeficom! Istog trena kao da me netko zgrabio za grlo i odjednom od silnog uzbuđenja više nisam mogla disati. Znala sam da ne može sve proći savršeno, pomislila sam prestrašeno u sebi. Što sam sad mogla očekivati od nje? Sigurno nekakav skandalozni ispad, u to sam bila sigurna! Međutim…

- Drago mi je zbog vas - rekla je i prije nego što sam se snašla stisnula mi ruku. Potom se okrenula prema Miljenku.

- I zbog vas. Želim vam oboma sve najbolje!

Nakon tih riječi okrenula se i otišla. Gledala sam za njom ne vjerujući što se upravo dogodilo. Bila bih rado još malo popričala s njom, ali bilo mi je jasno da ona to nije htjela. Pa i ovo je bilo pravo čudo da je došla i zaželjela nam sreću! Možda je to učinila samo zato kako bi spasila svoj ugled u poduzeću, no svejedno sam se radovala njenoj gesti. Mogla sam si misliti koliko ju je to ponosa moralo stajati: istupiti pred cijeli bivši radni tim i pružiti mi ruku.

- Ovo je dobar početak za ulazak u novi život - prišapnuo mi je Miljenko. - Bez starih tereta i neprijateljstava, slažeš li se?

O, i te kako sam se slagala! Živio život bez terora i neprijateljstva!