ISTINITA PRIČA: 'Radeći kao skipper zadovoljavao sam žene umišljenih bogataša!'

Kao svaki pravi gradski momak, bio sam zaljubljen u more. Potpuno lud za njim, otprilike kao moji vršnjaci za djevojkama. Nije da se meni djevojke nisu dopadale, ali nijedna se nije mogla mjeriti s morem pod bonacom ili valovima, nebitno. Kad god sam mogao, išao sam do mora, najčešće za vikend, ali i na jedan dan. Nije mi bilo teško nekoliko sati voziti se tamo i natrag da bih samo koji sat uživao u čarobnom plavetnilu.

Cijela moja generacija voli more, kao i generacija naših roditelja. Usađeno je to u nama kao neki čip.

Plovila su pak posebna priča, od najmanjih ribarskih čamaca do brodova. Kao da je sreća zračila iz svih nas kad bismo se ukrcali na nešto što plovi. Kao dječak volio sam ploviti trajektom ili brodom do nekog otoka, a kasnije malim ribarskim čamcem s mještanima noću u ribu.

Primjerice jednog ljeta na Visu: danju nebeske plaže, dostupne samo barkom, a noću u čamcu muško društvo i mjesečina. Nikada to neću zaboraviti. Ni ljeta neuspješnih ljubavi. Koliko sam se samo trudio oko nekih djevojaka, uzalud.

Kako sam djevojkama do daljnjega manje-više okrenuo leđa, vrhunac su mi postale jedrilice. Prvi ukrcaj jednog ljeta u Zadru, na manju jedrilicu naših znanaca, ispunio me ponosom. Čim mi se pružila prilika, dohvatio sam kormilo, jer nisam želio ploviti poput kovčega. A vlasnik je jedva dočekao da ga netko drugi vozi.

Začudo, imao je od početka povjerenja u mene, mada ja nisam imao pojma, samo sam se svojski trudio. Onako kad nešto žarko želiš pa upreš sve četiri plus mozak. Išlo je to meni kao od šale.

- Pa ti, mali, kao da si rođen u Zadru, a ne u Zagrebu! - rekao je tatin znanac.

Nitko ponosniji od mene. Jedva sam skupio hrabrosti da kažem:

- Ako biste mi češće dali da vozim ovu vašu ljepoticu, vi biste se mogli stalno odmarati.

- E, moj Marko, nije ti ta loša. Čekaj da razmislim…

- Naravno, brzo ću naučiti osnovne stvari ako mi pokažete.

- Zapravo, ako ćeš nas vozati dobar dio ljeta, isplati ti se pokazati. A ti ćeš baš uživati?

Samo sam kimao glavom i gledao na pučinu. To je bio moj auto i moja cesta. Cijelo ljeto bio sam slobodan jer sam u ljetnom roku upisao fakultet. Najdulji odmor u životu, bez ijedne obaveze.

Krenuli smo prema Kornatima. Vlasnik jedrilice mi je objašnjavao kako to nipošto nije najlakši plovni put, ali odnekud moramo početi. Bili su krasni ljetni dani, upravo idealni za moju školu jedrenja i vožnju uz hridi i otoke. Bio sam mršav i crn poput katrana. Samo su mi se oči plavjele.

A tek druženja uz jelo, bila je to prava škola. Svi koji nešto znaju o moru neprestano su razmjenjivali dojmove, a ja sam bio kao velika spužva. Ništa mi nije moglo promaknuti, pa ni ono tko je s kim otišao u kabinu ili na obalu. Taj dio njihovih života uopće me nije zanimao, ali kad si s nekim na tako malo prostora, jednostavno ne možeš ne vidjeti što se događa. Kad su se uvjerili da ja uglavnom šutim i pravim se lud, bili su još otvoreniji preda mnom, a ja sam znao cijeniti tu školu života.

Ni na drugoj godini moje sociologije, a zaista sam se “socijalizirao”, nisam bio svjestan da ću ubrzo napustiti fakultet i da će za to biti krivi brodovi. Iz dana u dan, iz ljeta u ljeto, postajao sam sve sigurniji pomorac, skiper, ali i muškarac. Kako se dobar glas uvijek negdje čuje, tako sam i ja postao tražen. Regate, plovovi, sponzori, žene. Moje je ime već privlačilo sponzore, nisam ih morao tražiti kao ostali. Već sam mogao i zarađivati, vrlo pristojno, jer vlasnici brodica su, čini se, redom galantni ljudi. Primali su me u svoje društvo, ali sam ponekad želio biti i sam.

Godinama sam više slušao nego pričao i zaključio kako je upravo nevjerojatno koliko ljudi vole šutljivo društvo. Vidjeli su da moja šutnja nije zato što sam budala nego zato što jednostavno nisam pričljiv. Tako je jednom netko na brodu zaključio da bi svi na tako malo prostora morali biti kao ja: pametni, spretni a - šutljivi. Samo sam se nasmijao, ali bilo mi je drago jer to sam zaista bio ja. Tek tu i tamo, navečer, uz neku finu večeru, ispričao bih društvu ono što znam, a igrom slučaja drugi to ne znaju. Pamtio sam zanimljivosti, podatke, brojeve…

I jezici su mi išli. Kad bi gost na jedrilici bio netko koga ne razumijem ni riječi, potrudio sam se nešto naučiti, pogotovo ako bi bila riječ o zgodnoj ženi. Ženski dio putnika odjednom se počeo lijepiti za mene pa sam imao muke da ne povrijedim vlasnika brodice i njegovo društvo. Upustio bih se u avanturu samo sa slobodnim ženama, uglavnom kćerima. Kasnije, s godinama, znao sam si i zakomplicirati ljeto. Upustio bih se u vezu s razvedenom ženom, a onda bi se za nekoliko dana odnekud pojavio suprug. Nisam znao da žene mogu tako dobro lagati.

Jednu takvu morsku sirenu, Irenu, neću zaboraviti. Uvalio sam se do grla. Lagala je, naravno, suprugu, društvu, meni, ali mislim da je lagala i samoj sebi, da je i sebe uspjela uvjeriti da je slobodna, mlada i lijepa pa joj ništa ne stoji na putu da se zabavlja sa mnom. A cijelo je društvo poznavalo njenog supruga, industrijalca Karla.

Nikad nisam volio da netko od mene pravi budalu, pa ni najljepša žena. To ljeto više se uopće nisam obazirao na ženski rod. Dosadila su mi razočaranja i bio mi je pun kufer žena. Ova jedna toliko mi je zagorčala ljeto da sam mogao izgubiti i posao. Loš glas brzo bi se pronio, od brodice do brodice. A moj je jedini cilj bio dokazivati se kao ozbiljan i povjerljiv skiper. Sve drugo moglo je pričekati. Godine su još uvijek bile na mojoj strani.

Bez djevojke bio sam potpuno koncentriran, a prava brodica mogla mi je nadomjestiti sve ostalo. Upuštao sam se i u veze na kopnu, ali ni te nisu potrajale, jer moja su ljeta na pučini trajala sve dulje. Počeo sam s dva-tri mjeseca, da bi se oteglo i na šest mjeseci plovidbe, a samo po nekoliko dana, između dvaju brodica, boravio bih na kopnu. Ulovio sam se kako po pristaništu lelujam.

Zaista sam već zaboravio hodati po kopnu, osim što su mi oslabjele noge i mišići. Kod mene je bio u upotrebi samo gornji dio tijela i taj se lijepo razvijao. Ali donji dio sam zapustio i čim iziđem ujesen na kopno, moram u teretanu. Sjetio sam se Piercea Brosnana u filmu kad se vide njegove noge u kratkim hlačama. Zaista komično kako se zapustio, dok za njegovim šarmantnim gornjim dijelom žene uzdišu. Tako će valjda biti i sa mnom ako ne prestanem ploviti.

Na jedrilici “Surogat” plovim već treći put, vlasnik je poslovni čovjek, uvijek umoran pa osjeća potrebu da nekog povede i totalno se opusti. Krenuli smo zajedno iz Zagreba njegovim bijelim “lexusom GX”, a ona nam se pridružila u marini. Nije mi trebao govoriti što se od mene očekuje. Znao sam da moram biti nevidljiv. Bilo je tu još uvjeta koje sam trebao poštovati i udovoljavati im, no meni je to odgovaralo. Ali taj treći plov bio je za mene gotovo koban.

Djevojku sam prepoznao odmah u marini, srećom sam nosio jako tamne očale pa se nije vidio moj iznenađen pogled. I ja sam s njom, među ostalima, bio u kratkoj vezi, a gazda plovila ju je doživljavao kao pravo otkriće i nevinašce, koje se pojavilo baš za njega i zbog njega pa joj mora udovoljavati na sve moguće načine. Nastojao sam ih izbjegavati, inače bih joj rado opalio najveću moguću pljusku jer mi se i dalje osmjehivala kad bismo ostali sami na palubi. Bila je toliko pametna da barem šuti jer nije znala ima li negdje prisluškivača.

Ipak, na otvorenome moru, kad se moj poslodavac naglo probudio i pojavio bos, vidio je što ona radi, dok sam ja sa svojim crnim očalama stajao kao kip. Zbilja nisam znao što bih dok je ona skidala svoj minimalni bikini i kreveljila se samo za mene.

Čim se on pojavio, promijenila je ploču - smiješak, boju glasa, ponašanje… Čovjek je sigurno pomislio da sanja ili da sam ja tu nešto kriv. Pogledao nas je oboje, nju obuhvatio oko pasa pa zavitlao u more. Brzo sam se snašao, zaustavio brod i bacio joj kolut za spasavanje. Pogledao sam u poslodavca, skinuo naočale i čekao da ona dopliva do broda. Zbilja nisam znao što bih. Jesam li je trebao ostaviti u moru? Je li se to očekivalo od mene? Nisam saznao.

Izvukao sam je van, a ona nije prestajala kašljati. Otišla je k njemu u unutrašnjost broda, a ja sam nastavio voziti kao da ništa nije bilo. S poslodavcem do kraja puta, sve do Zagreba, nismo razgovarali. Bilo mi je glupo opravdavati se, ali sam se pomalo bojao misli li on možda da sam ja kriv? Ako me više ne bude zvao na “Surogat”, to će mi biti najbolja potvrda. Mnogo toga ga nisam nikad pitao, kao ni kako se dokopao takve brodice.

Nije bilo ljeta bez bure, a ako je bilo mirno more, šizio je netko na brodu. Ali kad bi se digli valovi, ljudi kao da su poludjeli: panika, zahtjevi bez pokrića i bez mozga… Znalo mi je biti svega dosta, jer tko je o meni brinuo?

Počeo sam se pitati dokad ću tako živjeti, postoji li negdje neka topla duša koja će o meni brinuti i kada je vrijeme da se zauvijek iskrcam na kopno kao umorni ili izmoždeni pomorac. U četrdeset i petoj godini zaključio sam da je dosta. Možda je presudilo to što su dvije ljepotice na Hvaru komentirale otprilike ovako: tako zgodan tip, a pogledaj mu noge, kakvi tanki štapići!

I drugo, na brodicama i oko njih upoznao sam direktore i vlasnike nekih hotela pa sam pomislio da bih možda mogao biti recepcionar. Govorio sam dobro nekoliko jezika, mogao sam biti i turistički vodič, no bio sam preumoran da opet nekamo bauljam.

Kad mi je jedan hotelijer, gospodin Joško, rekao da bih bio najbolji čovjek za njegovu kćer, koja “ima dijete, svu pamet svijeta, zgodna je, ali se ne razumije u muški rod”, odluka je pala. Morao sam se nasmijati dobrodušnom ocu koji nije znao koliko me to dirnulo jer ni ja se baš nisam razumio u žene.

I tako sam postao recepcionar jednog lijepog hotela na jugu. I u tom je poslu trebalo više gledati nego pričati, dakle ostati pametan i šutljiv. Odabrao sam stan kod jedne nonice, tik uz more, u staroj kući. Imao sam cijeli kat jer ona više nije mogla uzdržavati kuću, a ja sam pak imao ušteđevine s plovidbi.

U “mom” hotelu radila je i ona, Marina, koja se ne razumije u muški rod. Svidjela mi se na drugi pogled, više ne padam na onaj prvi, obično krivi. K nama je dolazila vrlo različita klijentela, mnogo širi krug ljudi nego na plovilima. Odmah sam vidio da ću morati i zapisivati, bilo mi je nemoguće popamtiti želje i navike tako velikog broja ljudi, pogotovo ako ponovno navrate. Moj debeli notes sadržavao je bilješke po abecedi i nadao sam se da ga nikad nitko neće naći. Naime, u kompjutor mi može ući tko se sjeti, a ja sam pohranjivao tajne hotela, kao i svoje.

Moji zapisi su sadržavali moje intimno razmišljanje o nekome ili nečem. Gotovo da nije bilo dana da nešto nisam morao zapisati. Kad se, na primjer, pojavila Indijka s brahmanskim krugom na čelu i listom svojih potreba, nisam se smio iznenaditi. Već sam navikao da svaka kultura nosi svoje.

Jedino sam se čudio našim ljudima što im sve može pasti na pamet. Jedan je “poduzetnik”, tko zna što taj u životu poduzima, jedne noći doveo dvije žene sličnoga tipa, u razmaku od sat-dva, svaku u drugu sobu, a on je valjda do jutra trčao iz jedne sobe u drugu. Bio sam uvjeren da će ga pogoditi infarkt, a on se ujutro nagnuo k meni, pohvalivši moje razumijevanje, uz najavu sljedećeg posjeta za mjesec dana.

Odmah je rezervirao tri sobe. Nisam samo shvatio hoće li idući put dovesti jednu ženu više ili će treća soba njemu služiti za odmor. Ali nije moje da pitam. Nakon toga me Arapin s pola svoga harema uopće nije mogao iznenaditi, a dvojicu otmjenih pljačkaša, koji su odsjeli u našem hotelu, odmah sam uočio i diskretno pozvao policiju, kao i u slučaju mladog para koji nam je ostavio djecu. Ali kako razumijem talijanski, znao sam kamo su krenuli, pa su ih ubrzo našli.

Bilješke i zapisi tako su živjeli i bujali u meni da sam počeo pisati roman, i to na talijanskom, jer u mojoj okolini najmanje ih je govorilo talijanski.

Kad sam jedan vikend napokon uspio otići posjetiti starce u Zagreb, nisam prestajao pričati. Već je svitalo, a ja kao da sam tek počeo. Bilo je toliko toga što sam im želio reći. Roditelji su mi bili tihi i pristojni ljudi, slušali su me do jutra, a onda priupitali:

- Marko, uvijek si bio tako pametan i ozbiljan, mislili smo da ćeš svašta u životu postići - rekla mi je majka.

- Ne shvaćaš, majko, danas je biti recepcionar nešto sasvim drugo nego u vaše vrijeme. Prvo, ne odvajam se od kompjutora, ponašam se kao pravi detektiv, a svi jezici koje sam naučio dolaze do izražaja.

Kako su moji šutjeli, nastavio sam žustro:

- A upravo pišem i knjigu.

- Ma o čemu, molim te? - pitao me otac.

- Kako o čemu? O plovidbama, hotelima, ljudima, o životu. Pokušat ću biti duhovit, bez onog tko s kim.

- Nisi li premlad da pišeš o životu? - pitao me otac.

- Pa u petom sam desetljeću!

- I još si sam kao prst - dodala je snuždeno majka.

- E, pa nisam više sam, ali mi ne date da nastavim. Dok sam plovio, nisam se mogao ni uz koga vezati, a kad sam se privezao za kopno, počeo sam odlaziti u teretanu. Mišići nogu bili su mi gotovo atrofirali i morao sam oštro zapeti, a time sam uveseljavao djevojku na spravi pokraj mene. Bila je to Marina, koja također radi u hotelu, a otac joj je slučajno vlasnik. Viđali smo se dva puta tjedno, dok nismo zimus počeli izlaziti.

- Dakle, zimska veza - smijao se otac.

- Dobro, možete to i tako nazvati. Osim toga, da ne bi bilo zapitkivanja, Marina već ima i dijete od osam godina.

Moji tihi roditelji postali su još tiši, nisu se usudili više ništa reći. Ali, koliko ih poznajem, bili su sretni, jer oni znaju prepoznati sreću na mom licu. Da, mislim da se to zove sreća, napokon život za koji se možeš uhvatiti zubima, a imaš na koga i misliti.

Što se tiče romana, ove zime ću ga završiti. Upravo osjećam potrebu da izbacim iz sebe jedan dio svog života. Tada će i Marini sve biti jasnije.