ISTINITA PRIČA: 'Roditelji su upravljali mojim životom, naručili su mi dijete u drugoj državi!'

Užasno sam teško postajala mladom ženom. Polako, neobično polako pretvarala sam se iz djevojke u ženu. Predugo sam bila razmažena djevojčica svojih starih roditelja, sveučilišnih profesora, koji su me dobili tako kasno da bi vjerojatno bilo bolje da nikad nisu ni imali djece. Ako je već nisu mogli imati u mladosti, kad je i vrijeme za djecu.

Slabo su se snalazili sa mnom, pa onda, kao posljedica toga, i ja s njima. Uopće me nisu znali odgajati i uglavnom sam im smetala dok su grozničavo gradili svoje sveučilišne karijere. Kućna prijateljica, inače psihologinja, bila je šlag na torti u mom odgoju i odrastanju. Naime, čim sam ušla u rani pubertet predložila je mojima, kako bi me stalno imali pod kontrolom, da svoje društvo, a posebno momke, dovodim kući. Značilo je to da ih žele prvo vidjeti a onda po mogućnosti proučavati, zajedno s prijateljicom.

Tek sam kasnije shvatila koliko je to bilo bolesno. Njima je zapravo bilo svejedno koga ću dovesti i s kim ću biti u svojoj sobi. Bitno je bilo samo da oni osjećaju kako imaju potpunu kontrolu. Na taj su se način mogli hvaliti svom društvu kako su oni jedini izrazito moderni roditelji. Već tada mi je to bilo smiješno jer oni zaista nisu imali pojma o životu moje generacije.

Rano sam počela žaliti što imam tako stare roditelje, dok su oni sami za sebe mislili da su naprosto nenadmašni. Da, na svojim katedrama možda, ali kod kuće kao da nisu bili prisutni.

U našoj kući nitko nije ni znao ni želio kuhati. Moji bi jeli gdje stignu i kad stignu. Kuhinja nam je zbilja lijepo izgledala, svi su govorili “kao apoteka”. Pa jasno kad je gotovo nismo koristili. Ako sam nešto fino htjela pojesti, bilo mi je najpametnije da to pokušam sama napraviti. Tako sam se počela muvati po kuhinji i naučila raditi nekoliko jednostavnih jela i slatkiša.

Moji roditelji nisu ni primijetili kad sam imala prvog momka jer sam već ranije počela dovlačiti šareno društvo. Isprva sam željela majku pitati neke stvari, a onda sam shvatila da je ona uglavnom u svojim oblacima i najčešće ne sluša što joj se govori. Tata je pak bio u svom filmu – fakultet i politika. Od mene se samo očekivalo sve naj, a bez da mi itko u tome pomogne.

Kao normalno bi bilo da od takvih roditelja, zaboga, ispadnem najzgodnija, najpametnija. A već sam zarana uvidjela da ni oni baš nisu bog zna kako zgodni. Na majku sam bila preniska, s prilično debelim nogama, i toga sam se grozila. I što se pameti tiče bila sam negdje u sredini, samo nisam bila tako ambiciozna kao moji. Kad sam došla do srednje škole i počela razmišljati o fakultetu, upravo sam se grozila rada na sveučilištu. Pa nisam ja knjiški moljac, ja sam upravo obrnuto, pravi životni tip.

Moj prvi momak je bio čisti promašaj, drugi također, samo malo manji. Treći se ipak mogao nazvati mojim momkom, a ne svačijim u školi. Za moje su to sve bili zgodni i pametni momci, kao uostalom i ja. Kako daleko od istine! Po tome sam najbolje vidjela da oni pojma nemaju i da ih nemam što pitati. Ali zato je nicala naša velika kuća u predgrađu. Koliko su je dugo samo namještali! Srećom sam barem u svojoj sobi mogla sama odabirati namještaj jer sve drugo za mene je bilo grozno. Katastrofa od ukusa! Ubrzo sam shvatila da svi koji vole i znaju matematiku redom nemaju ukusa. A to ih zapravo i nije briga, nisu time opterećeni.

Kad je k nama počeo dolaziti moj četvrti momak, otac kao da se naglo probudio:

- Lidija, je li ti to momak ili prijatelj?

- Rekla bih ono prvo, a može i drugo – šalila sam se.

- Znači da ti je prvi kad ne znaš razlučiti.

Samo sam ga blesavo pogledala, shvaćajući da nema nikakva smisla objašnjavati mu. Pa kako nije vidio da već nekoliko godina kroz našu kuću šeću više momci nego djevojke. A kad je kasnije majci kao službeno objavio da njihova mala Lidija ima prvog momka, nisam znala bih li plakala ili se smijala. Pa živimo tu skupa i gledamo se, a ne vidimo se. Za njih sam još uvijek mala, dok svi naši znanci misle kako sam veliko, razmaženo derište koje mijenja momke kao odjeću. Da, ja sam za razliku od njih odmalena voljela lijepu odjeću, i to u velikim količinama. A oni nisu primjećivali da previše novaca odlazi na moje krpice. Ne sjećam se da su mi ikad zavirili u ormare. Kad sam se nečeg zasitila, dijelila sam kolegicama, koje su me zbog toga mrzile. I to sam tek kasnije shvatila. Dok sam bila u toj fazi, mislila sam da će me automatski voljeti kad dobiju od mene lijepu jaknu.

Bila sam brucošica kad sam upoznala Lavoslava, nešto starijeg studenta. I njega sam, po navici, vodila kući. Moje još nije stigao ni upoznati, a ja sam već bila trudna. I dok sam se premišljala što napraviti, majka je nekako shvatila o čemu se radi. Kad sam im rekla kako se momak zove, bilo im je baš zgodno što su se našla dva L.

- Vidiš, Lidija i Lavoslav, baš dobro ide zajedno. A sad si još i trudna, to ti je sudbina.

- Mama, nisam još sigurna je li to baš to.

- Ma daj, nema se tu što misliti. Tako se dogodilo i poklopilo.

- A što se to poklopilo? Po meni ništa. Dogodilo se jest, ali to možda nije razlog...

- Je, dušo, je, dovoljan je razlog da ostanete zajedno. I da znaš, najjednostavnije je da odmah ozakonite tu vezu. Čisto matematički gledano.

- Oh, majko, riječ je o meni, a ne o matematici – rekla sam, no vidjela sam da me ne sluša.

Uglavnom, ubrzo smo se vjenčali kako bi dijete imalo oba roditelja, a moji su smatrali prekrasnim što smo oboje još tako mladi. Za razliku od njih, koji su mene imali već gotovo kao starci.

Previše me živaca stajalo vlastito vjenčanje, protiv kojeg se borila cijela moja utroba, a ja nemam pojma zašto. Bez imalo apetita, stalno sam povraćala, uzrujavala se, znojila, nisam mogla spavati. Pretpostavljam da nisam željela biti ničim i nikim sputana.

Tako sam iznenada pobacila. I sad sva ta parada više nije imala smisla, ali čisto praktično i “matematički” ostala sam s Lavoslavom da ne kompliciram život svima u kući. Provela sam nekoliko dana u bolnici i osjećala sam se kao da to nisam ja, kao da se to dogodilo nekom drugom. A kad me suprug posjećivao, gledala sam ga kao nekog koga jedva poznajem. On je bio pažljiv, a ja odsutna.

Počela sam posjećivati psihijatra, nekako me jedino on donekle razumio. Objasnio mi je da nisam bila spremna, da sam očito bila premlada za majku i kako me ne treba požurivati. Shvatio je da sam ja veliko dijete kojem ne treba drugo dijete sada, u ovom trenutku, a možda ni kasnije. Ja baš nisam bila svjesna toga da tako jako volim sebe. U mom je svijetu bilo normalno da se sve vrti oko mene.

Moji su i dalje bili uvjereni kako ću ubrzo i opet ostati trudna i kako će sve biti u redu. No, ništa nije bilo u redu: fakultet sam zapustila, a s psihićem sam bila češće nego s mužem.

Počeo mi je filozofirati kako nije dobro da pametan čovjek brine samo o sebi kao jedinki.

- A o kome bih ja to trebala brinuti? – pitala sam ga.

- Pa valjda imate o kome brinuti, recimo o roditeljima, suprugu.

- Varate se, oni su svi jako samostalni, da ne kažem samoživi, ljudi i bolje im je da ja ne brinem o njima – rekla sam mu i prestala ga posjećivati.

No, za nekoliko godina, koje su mi protekle u čistoj dosadi, više nisam znala što bih sa sobom. Ginekolog mi je predložio potpomognutu oplodnju, jer sada sam već zaista željela neko malo biće o kojem bih brinula, a nikako nije išlo. Dobro, i tako imam vremena napretek, ali Lavoslav baš nije bio oduševljen da na taj način pokušamo dobiti dijete.

S mojima smo malo razgovarali, uglavnom je svatko živio svoj život i tek bi se navečer eventualno sretali u velikom dnevnom boravku. Radili su još intenzivnije nego prije i činilo se da nikad neće u mirovinu. To bi ih sigurno ubilo. Naime, fakulteti su im bili doslovno centar svijeta, čak i svemira. Ali, kad se radilo o meni i mom tijelu, uvijek su imali neku ideju, neko “dobro matematičko rješenje”. Kako me se trudnoća nije primala, otac je pronašao drugo rješenje – surogat majku.

- Otac je čuo da mlade žene u nekim zemljama iznajmljuju svoje tijelo, konkretno svoju maternicu, za priličan novac. Po njemu je to “najbolje i najjednostavnije rješenje, čista matematika”. Ali nas smo dvoje dovoljno uštedjeli da tebi pomognemo – rekla je majka.

Prvo sam se ukipila ništa ne shvaćajući, a potom sam i sama počela o tome razmišljati. A moji praktični roditelji, kojima emocije nisu nikakvo ograničenje, već su radili na tome da nađu odgovarajuću zemlju i ženu.

Lavoslav i ja pretvorili smo se u uši kad nam je tata počeo iznosti svoje bilješke. Žena je već imala ime, živjela je u Rusiji, u većem gradu, bila je majka dvoje djece, a još je bila mlada i zdrava te spremna na štošta da zaradi za bolji život obitelji.

Slušala sam kao da smo svi pali s Marsa, bilo mi je to tako nestvarno. Je li jednostavnije da mi odemo tamo ili da nju dovedemo ovamo, pa u nekoj našoj bolnici to riješimo – on i mama razgovarali su o nama mladima kao da nas nema.

- Riješimo to kao matematički zadatak – rekla sam poluglasno.

- Ali, Lidija, daj si dokazati, to i jest sve stvar matematike – rekla mi je majka.

- Da, vama je cijeli život matematika, pa zašto ne bi bio i moj.

- Pa zar nije tako? Samo si ti, dušo, malo previše emocionalna. Kad bi barem znala te silne emocije zamijeniti ambicijama.

- Dakle, te mi emocije samo štete? – pitala sam rugajući se.

- Eto, vidiš, napokon si shvatila – sav sretan odgovorio mi je tata.

Dok smo Lavoslav i ja i nadalje šutjeli, oni su već daleko odmakli u planovima. Moram priznati da su, za razliku od mene, bili praktični i pragmatični. Sve su razradili do sitnice. Ja sam slobodna pa mogu ići kada hoću i kamo hoću, a ta odabrana žena, buduća majka našeg djeteta, bolje da ne ide nigdje jer ima muža i dvoje djece. Lavoslav također može uzeti godišnji koliko već bude trebalo, hotel nam mora biti između njih i bolnice, tako da ženu mi vozimo taksijem te da sve bude pod kontrolom.

Čini mi se da bi bilo bolje da moji sami odu to sve srediti, bez nas. Kao da su mi čitali misli, ponudili su se da idu s nama, barem prvi put. A možda više i neće trebati. To je jedina nepoznanica u cijeloj toj priči. A kad oplodnja uspije, možemo što češće posjećivati buduću surogat majku.

Već nekoliko večeri pijem tablete za spavanje jer mi se sve pomiješalo i totalno sam zbunjena, a moji se roditelji ponašaju kao da je sve to najnormalnije. I kod Lavoslava primjećujem strah jer ne zna točno što ga sve čeka. Kad je neku večer raširio oči na sam spomen druge žene-majke, otac mu je odmah objasnio da se koristi samo njegova sperma. Svoju ulogu nisam do kraja shvatila. Hoću li i ja ležati u toj bolnici dok se plod ne primi ili će ići ravno u maternicu te žene, vidjet će se na licu mjesta. Sve me to plašilo, zbunjivalo i jedva sam čekala da otputujemo, da prestanem razmišljati i da se sve počne događati.

Krenuli smo svi četvero i prvi put sam roditelje počela doživljavati kao potporu. Avion, hotel, upoznavanje žene Iline i njene obitelji. Lavoslav i ja smo uglavnom šutjeli i radili što nam se kaže. Ostali smo mjesec dana, a otac je ostavio novac, plovicu dogovorenog iznosa. Kad se surogat majci plod navodno primio, otišli smo kući. U avionu smo svi šutjeli. Bili su to čudni i teški dani, sve kao u nekom filmu. Trebalo je puno volje i povjerenja, ali više nismo mogli natrag. Dogovorili smo se da ubrzo opet netko od nas ode vidjeti je li sve u redu. Bude li sreće, dalje će biti vrlo jednostavno.

Od tada više nisam mirno spavala. Osjećala sam se kao trudnica, samo bez trbuha. Naše je dijete tamo negdje daleko raslo i ubrzo ćemo u posjet toj obitelji, a otac je paralelno sređivao papire. Kako je ponekad dobro što imam tako praktične roditelje. Ja to ne bih mogla nikad izvesti. Na kraju će ispasti da su oni bili fantastični roditelji, koji će mi pružiti baš sve, pa i dijete.

Trebam li uopće reći da je najčešće u Rusiji bio tata. Kao da se radi o njegovu djetetu. I išlo mu je sve kao po špagici. Tamo se dijete i rodilo. Irina, da ostane neka poveznica sa zemljom njena rođenja. Sve čega sam se pribojavala, nije više bilo upitno. Žena se za pristojan novac lako odrekla djeteta, uz riječi da joj je dvoje zaista dovoljno i da je sretna što može pomoći mladom paru i uz to dobro zaraditi. Ipak, više neće rađati. Budemo li željeli još jedno dijete, ona neće biti ta. Morat ćemo potražiti drugu. Ne pada mi napamet. Uz silne peripetije koje su nas pratile, mislim da nam je sasvim dovoljno ovo jedno.

Kad smo se s djetetom vratili u Hrvatsku, bilo je proljeće, a naša kuća je doslovno oživjela. Svi četvero imali smo posla oko novog malog čovjeka, trčkarali smo između prizemlja i kata. Čak je i moja majka spomenula da bi možda sad bilo vrijeme da ode u mirovinu. Dosad nije znala što bi radila, sad zna. Tko god dođe k nama, sluša našu životnu priču kao roman. Sve žene redom ostanu bez teksta, često i suznih očiju. A Irina je već slatka, bucmasta djevojčica.

Što se mene tiče, više zaista nisam razmaženo dijete. Potrajalo je nešto dulje nego kod drugih, ali izgleda da je sve to bilo korisno. Lavoslav i ja postali smo stabilni roditelji.