Ne sudi o ljudima po tome što rade. Tim više ako su dobri i vrijedni, a Goran te nikad nije razočarao, zar ne? Koliko se sjećam, voli te, a i ti si donedavno voljela njega - smirivao me moj djed Zvonko.
Nakon dvije godine veze moj zaručnik je zbog obiteljske situacije, kao apsolvent, odustao od studija elektrotehnike i zaposlio se kao električar. Ja sam upisala posljednju godinu medicine i nisam se mogla pomiriti s time da će moj budući muž naokolo popravljati struju. Mislila sam da se srušio cijeli moj svijet.
- Bit ću liječnica, baš kao i svi u obitelji, upisat ću i specijalizaciju. Želim muža ravnog sebi - odgovorila sam djedu.
- Trebala bi se ponositi time što je nakratko ostavio studij i zaposlio se da pomogne svojima. To znači da ni tebe nikad ne bi ostavio na cjedilu, a uz takvog muža nikada ti ništa neće nedostajati.
- Osim društva. Misliš da će naši prijatelji dolaziti električaru na večere?
- Da sam ja tako razmišljao, ne bih se oženio tvojom bakom - iznenadio me.
- O čemu govoriš? Pa baka je liječnica?! - začudila sam se.
- Jest, ali kad smo se upoznali, završila je samo srednju školu i na gradskom trgu prodavala cvijeće. Studij je upisala kad smo se vjenčali, na moj nagovor. Ja sam već bio doktor i nije me zanimalo što će tko reći o našoj vezi.
Davnih je godina moj djed, sa svojim prijateljem doktorom Eliom i njegovom suprugom Majdom, svakoga dana šetao trgom. Dok su se njih dvoje držali za ruku i voljeli se kao i prvog dana, moj djed je uvijek bio namrgođen i ozbiljan. Bližio se četrdesetoj, a o vlastitoj obitelji još nije razmišljao. Posao i te šetnje, druženja s Eliom i njegovom obitelji bili su mu sve na svijetu. Volio je taj trg, u šetnjama njime ne bi mu smetao ni vjetar, ni kiša, ni snijeg. Gurnuo bi ruke u džepove i satima samo hodao.
Kad ju je upoznao, moja baka Buba tek je napunila dvadesetu, a već dvije godine na tom je trgu prodavala cvijeće. Sjedila bi pored spomenika i vješto aranžirala buketiće poljskog cvijeća, ruža, jaglaca, visibaba, ovisno o sezoni. Buba je voljela pozdravljati prolaznike, pa je tako pozdravila i djeda. A on, uvijek ozbiljan, samo bi joj kimnuo glavom.
- Gledao sam taj trg i mislio kako bez Bube ne bi bio tako čaroban - prisjećao se djed.
Tjednima je tako šetao i izdaleka gledao Bubu, a onda je jednoga dana neki muškarac zakoračio da prijeđe ulicu i baš se u tom trenutku niotkuda stvorio kamion. Kočnice su zaškripale, ali muškarac je već bio na cesti. Udarac, pričao je djed, nije bio pretjerano jak, ali kamion ga je odbacio nekoliko metara. Muškarac je odmah ustao, vidio da nema krvi. Zastao je i u pola koraka osjetio bol. Nije mogao stajati na nogama.
- Jeste li dobro? - djed je odmah reagirao.
- Stvorio se preda mnom, nisam stigao zakočiti - pravdao se vozač kamiona.
- Pomozite čovjeku - vikala je Buba.
- Dajte mu zraka, maknite se od njega - govorio je djed prolaznicima i potom se obratio unesrećenom:
- Gdje vas boli? - upitao ga je.
- Cijela noga me boli, ne mogu je pomaknuti - požalio se neznanac.
- Treba li vam pomoć? Završila sam srednju medicinsku - ponudila se Buba.
Djed u tom trenutku nije stigao razmišljati zašto ta lijepa djevojka prodaje cvijeće kad se s lakoćom mogla zaposliti kao medicinska sestra. Rekao joj je da nečim razreže njegove hlače kako bi pogledao nogu. Čim je to napravila, poslao ju je u obližnji kafić po vodu. Samo koju minutu kasnije Buba se vratila s bočicom vode, unesrećenom malo podignula glavu i dala mu da otpije koji gutljaj. Djed je prepoznao ozljedu.
- Slomljen mu je kuk - rekao je, a vozač kamiona uhvatio se za glavu.
Čekajući hitnu pomoć, sve se više ljudi okupilo oko njih. Vozač kamiona kukao je nad svojom sudbinom. Vozio je, jadao se, po propisu, a sad će odgovarati zbog nepažljivog pješaka.
- Nije gledao kamo ide, samo se stvorio preda mnom - širio je ruke i pravdao se svima oko sebe.
Djed je učinio što je mogao i sad je samo mogao čekati hitnu. Bojao se unutarnjih ozljeda i ljutio se zašto hitna još nije stigla. Pao mu je kamen sa srca kad je čuo zvuk sirene.
- Stižu. Odmah ćete u bolnicu - umirivao je ozlijeđenog.
Kad je na kraju ulice ugledao hitnu pomoć, djed im je stao mahati. Buba je još uvijek držala muškarčevu glavu u svom krilu. Nekoliko minuta kasnije smjestili su ga na nosila i ubacili u kombi.
- Mislim da mu je slomljen kuk, no bojim se unutarnjeg krvarenja. Odmah se mora napraviti rendgen - rekao je djed dežurnoj liječnici.
Hitna je s upaljenom sirenom žurila u bolnicu, a djed se potom obratio Bubi.
- Rekla si da si išla u srednju medicinsku. Jesi li je završila? - upitao je.
- Jesam.
- Zašto onda ne radiš u struci, nego prodaješ cvijeće?
- Ne znam. Volim cvijeće - odgovorila mu je.
- Bila si jako brižna i reagirala baš kako treba. Mjesto ti je u bolnici, uz pacijente. I kako se zoveš?
- Buba. Zapravo, Renata.
Djed je pohvalio njezinu sabranost i ponovio da se sjajno snašla. Smirivala je ozlijeđenog i bila liječniku pri ruci.
- Hvala. Napravila sam ono što su me učili u školi - odgovorila mu je Buba na komplimente.
- I više od toga - rekao je i otpratio je do spomenika ispod kojeg je bilo njezino cvijeće.
Buba se, prisjećao se djed, zacrvenjela od njegovih komplimenata. Toga dana sjeo je pored nje i gledao je kako prodaje svoje buketiće. Nije više bio namrgođen kao inače, Buba je na njegovo lice izmamila osmijeh.
Djed se i kao mlad po pitanju žena osjećao kao izgubljen slučaj. Naprosto nije imao sreće. Djevojke koje su mu se sviđale ili ga nisu htjele ili su već bile zauzete. Rijetko je koja razumjela da nema puno vremena za zabavu. Kao mlad, govorio mi je, nije imao vremena za izlaske. Roditelji ga nisu mogli školovati pa je radio tijekom studija. Zahtjevan fakultet, kakav medicina jest, i posao nisu mu ostavljali vremena ni za spavanje, kamoli za izlaske. No djed je sve izdržao i zaposlio se u mjesnoj bolnici.
Ali ljubavnim ili društvenim životom nije se mogao pohvaliti. Nakon niza neuspješnih pokušaja shvatio je da ljubav nije za njega pa se posvetio poslu. Sada se ispod tog spomenika osjećao kao student koji je osvojio djevojku svojih snova. Krv mu je, prisjećao se tog susreta, udarila u glavu i bio je spreman na sve da Buba bude njegova.
Sva njegova namrgođenost bila je posljedica tuge i teškog života. Ali on nikad o tome nikome nije pričao. Sjedio je kao ukopan i gledao Bubu kako miluje latice svog cvijeća. I ponovo ju je upitao zašto se ne zaposli u bolnici.
Ni Buba nikad nikome nije pričala o svom životu. Živjela je s bolesnom majkom. Kad je završila školu, pokušala se zaposliti u bolnici, no tada su je odbili. Trebao joj je novac za majčine lijekove i zato je počela prodavati cvijeće. Nakon nekoliko odbijenica, više nije ni pokušavala pronaći posao u struci.
- Što je s tvojom mamom? Od čega boluje? - brižno je upitao djed.
- Ima Alzaihemerovu bolest u poodmakloj fazi. Pet godina se liječi, no nema pomaka - tiho je rekla.
- Žao mi je. No divno je vidjeti da ne gubiš snagu i osmijeh. Hrabra si djevojka!
- Nada je jedino što me drži - priznala mu je.
- Dođi sutra k meni u bolnicu, pomoći ću ti da se zaposliš. Stalo mi je do tebe - iznenadio ju je.
- Zašto vam je stalo? - baka se zbunila.
- Jer si završila medicinsku školu i zaslužuješ bolji posao. I lakši život.
Vidio je tada kako je Buba zadrhtala. Djed se sav raznježio. Odjednom ni on više nije bio onaj uvijek ozbiljan muškarac koji je šetao trgom po svakakvom vremenu. Počeo joj se pravdati.
- Vidim, ti si svoj život, svoju sreću podredila bolesnoj majci. Baš kao i ja svojim pacijentima, ali ne valja to.
- Što ne valja?
- Zapostavili smo svoj život. Ni tebe ni mene nije udario kamion, dogodilo nam se nešto još gore. Čak i ne pokušavamo naći svoju sreću. Onaj čovjek će preživjeti i nastaviti sa svojim životom. A ti i ja? Tebe je udarila majčina bolest, mene smrt mojih roditelja i kao da smo zaboravili živjeti.
- Istina. No ni sada ne bih napravila drukčije. Moram se brinuti o njoj - rekla je Buba tužnim glasom.
- Može i drukčije. Možeš dovesti majku da je pogledam, možeš se zaposliti, a možeš se i udati - odvažio se djed.
- Da se udam? Koji bi to muškarac bolesnu punicu htio k sebi?
- Mlada si i bila bi velika šteta da cijeli život prodaješ cvijeće.
Baka je bila zbunjena. Prosi li on to nju?
- Ne znam možeš li me u ovim godinama zamisliti kao mladoženju. Gotovo sam dvostruko stariji od tebe. Kamo sreće da se mogu barem nadati - djeda su emocije slomile.
- Zbunili ste me, jako, ali naravno da se možete nadati. Doktore, vi zaslužujete biti sretni - svojim ga je pristankom razveselila.
Kad je na njihov trg stigla jesen, Buba više nije prodavala cvijeće. Elio je i dalje šetao sa svojom Majdom, a pridružio im se i moj djed sa svojom mladom suprugom Renatom i njezinom majkom. Renata je radila u tri smjene, baš kao i njezin suprug, sve dok je nije nagovorio da upiše studij medicine. Završila je u roku, a potom se u istoj bolnici zaposlila kao liječnica.
Dirnula me njegova priča, nikad obitelji nisu govorili kako su se upoznali. Mislim da to nije znala ni moja mama Vanja, njihova kći jedinica. Djed je bio u pravu, shvatila sam, Goran se ponio ozbiljno i odgovorno. Njegovi su roditelji upali u velike financijske probleme i on je vrlo nesebično prekinuo studij i zaposlio se kako bi im pomogao.
Umjesto što se sramim svog zaručnika, trebam se ponositi njime, pokajala sam se zbog svoje nepromišljenosti. Istog trenutka nazvala sam Gorana i rekla mu da ga želim vidjeti i zamoliti ga za oprost, a on me nije odbio. Sat kasnije sjedili smo i razgovarali.
- Grozno sam se ponijela i žalim zbog toga. Možeš li mi oprostiti? - upitala sam puna nade.
Goran mi se nasmiješio i nježno me uhvatio za ruku.
- Lana, sigurna si da se nećeš opet predomisliti? - oprezno je upitao.
- Volim te i ponosim se tobom. Ostani uvijek takav! - odgovorila sam.
Kad me Goran zagrlio i poljubio, pomislila sam da bih od sreće mogla poletjeti.
Bio je to najnježniji, a istodobno i najmuževniji poljubac koji sam dosad osjetila. Nakon toga, baš kao nekad baka i djed, prošetali smo gradom, a on nije micao ruku s mog ramena.
Nitko nije bio sretniji od djeda kad sam mu dva mjeseca kasnije rekla da smo dogovorili datum vjenčanja. Taj naš razgovor zauvijek će biti urezan u našem sjećanju, jer da mi djed tada nije otvorio oči, možda bih baš poput njega i ja godinama šetala trgom usamljena i namrgođena.
Dvije godine kasnije moj je muž nastavio studij. Njegovi su se izvukli iz nevolja, a baka i djed financijski su nam pomagali dok Goran nije diplomirao. Kao inženjer elektrotehnike s lakoćom je našao posao, a meni je bilo smiješno koliko mi je taj papir bio važan.
Djed naš razgovor nikad više nije spomenuo, no svaki put kad bih ga se sjetila, sramila sam se svoje nezrelosti. Zahvaljujući njemu moj život je danas ispunjen ljubavi i veseljem. Djed se pojavio u najkritičnijem trenutku i ne smijem ni pomisliti kako bi moj život izgledao da je bilo drukčije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....