ISTINITA PRIČA: 'Svaku noć dovodio je drugu ženu u krevet! Odlučio je zavesti i moju kćer!'

Imala sam samo dvanaest godina kad se moja majka ponovo udala. Oca sam se jedva sjećala jer je stradao u prometnoj nesreći prije nego što sam krenula u školu. Tužna i zbog majke u dubokoj crnini, dugo sam bila potištena. Sjećam se i da sam tih godina bila više gladna nego sita. Kad bi majka prala moju odjeću, sjedila bih doma i čekala da se osuši jer ništa drugo nisam imala. Svako malo naglas bi rekla kako će nam uz muškarca, zaštitnika, biti puno lakše. Zato smo tog proljeća ono malo stvari koje smo imali potrpali u torbu i uputili se s Ratkom u njegov dom. Tada sam ga prvi put vidjela.

- Ovo je moja kći Tamara - majka me zagrlila i privukla k sebi.

- O, pa ti si velika, pruži mi ruku, djevojko - zagrmio je Ratko, a od stiska njegove ogrubjele snažne ruke moja je bridjela do večeri.

- Zašto tvoj Vedran nije došao? - upitala ga je mama.

- Čeka nas doma. Nestrpljiv je, rekao je da se požurimo - odgovorio je, a ja se nisam usudila ni upitati tko je Vedran.

Pred dvorišnim vratima dočekao nas je dječak znatno mlađi od mene. Majka je spustila kovčeg i razvukla usne u osmijeh. Rijetko se smijala pa me ta promjena ugodno iznenadila.

- Ovo je Vedran - rekao je Ratko i pogurao me prema njemu.

- Uđite - Vedran je mami uzvratio osmijeh i pozvao nas da uđemo.

U velikoj, tek oličenoj prostoriji Vedran je uzbuđeno trčao oko dugog drvenog stola. Mogao je imati pet, najviše šest godina. Bio je sitan i protezao se kako bi stavio tanjure na stol. Rado sam mu priskočila u pomoć.

- Bravo, Vedrane, a sada dođi ovamo. Ovo je teta Ružica, a ovo njezina kći Tamara. Sjećaš se koliko sam ti govorio o njima dvjema? Odsad će živjeti s nama, bit ćemo obitelj - rekao mu je Ratko.

- Tamara je sada moja sestra? Napokon opet imam mamu? - ispitivao je maleni.

- Upravo tako - svi smo se nasmijali.

Nisam znala što me čeka u toj kući, ali iz dana u dan život mi se ovdje sve više sviđao. Ratko je bio dobar mojoj majci. Za razliku od mene koja sam se jedva sjećala svog oca, Vedran ni to nije mogao jer njegova je mama umrla na porodu. Njega su spasili liječnici, a majku pamti samo po očevim pričama i fotografiji koja stoji pored njegova uzglavlja.

Moja je majka bila naučnica kod Ratkove sestrične, učila ju je šivati. Ratko bi ponekad svratio, a otkako ju je prvi put ugledao, njegovi su dolasci postajali sve češći. Pogledavali su se, ponekad razgovarali i zavoljeli se. Mama se nadala da će jednom doći bolji dani pa će i sama kupiti šivaći stroj i zarađivati za nas dvije. I silno se obradovala kad joj je Ratko jednom došao na vrata s upravo tim poklonom.

Vjenčali su se nekoliko mjeseci nakon što smo se nas dvije uselile u njihov dom. Ratko joj je za taj svečani dan kupio nove cipele, a njegova joj sestrična sašila haljinu boje breskve. Otišli smo u grad s kumovima i tu se večer dobro gostili i zabavljali.

Napokon su i nama uslijedile lijepe godine. Majka je šivala i za ondašnje pojmove lijepo zarađivala, a Ratko se brinuo o imanju. Vrijedan i snalažljiv, znao je zaraditi novac. Više nismo bile gladne, imale smo što odjenuti i, što je najvažnije, bili smo sretna obitelj. Vedrana sam zavoljela kao rođenog brata i jako pazila na njega. Pomagala sam mu oko učenja, zadaća, prikrivala njegove nestašluke. Često smo pecali na obližnjem jezeru, verali se po drveću, a kad je trebalo, oboje smo zasukali rukave i pomagali Ratku. Vedran je uvijek bio sitan i nježan pa od njega nismo ni očekivali pomoć u fizičkim poslovima. No maleni nije dopuštao da se prema njemu odnose obzirnije nego prema meni. Kako sam mu ja bila uzor, radio je do iznemoglosti samo da dokaže kako smo jednaki.

Poslije srednje škole otišla sam u grad na studij, a kad sam diplomirala, dobila sam i posao. Unajmila sam garsonijeru i svaki vikend dolazila kući. Upoznala sam i Božidara, mladića koji me je osvojio na prvu.

Uvijek je imao o čemu pričati, nikad ga nisam vidjela ljutog ili zamišljenog, bez osmijeha, a često bih ga sretala i na zabavama svojih prijateljica. Udala sam se kad sam apsolvirala, s dvadeset i četiri godine. Uvijek vedar i nemirna duha, moj Božidar me učinio najsretnijom ženom na svijetu. Znala sam da će se smiriti, uozbiljiti i jednom biti najbolji otac i suprug na svijetu. I nisam pogriješila.

Prvih godina našeg braka osjećala sam se nelagodno što smo živjeli s njegovima. Uvijek ću im biti zahvalna na pomoći koju su nam pružili. Nisu čekali da i moji roditelji sudjeluju u kupnji stana, znali su da nemaju. Njegov nam je otac dao učešće za stambeni kredit, a mi smo ga uredno otplaćivali. U naš stan brzo su došla i djeca. Te sam godine rodila sina Mirka, a tri godine kasnije i kćer Miu. Mislili smo da ćemo do mirovine krpati kraj s krajem, no bolja su vremena ipak došla. Oboje smo našli dodatne poslove pa smo otplatili stan prije roka i upustili se u gradnju kuće.

Baš kad se rodio Mirko, Vedran je došao u grad. Točnije, povukla sam ga za sobom. Tamo nije bilo druge perspektive osim poljoprivrede, a Vedran je za zemlju bio isuviše nježan. Zaposlila sam ga u tvornici u kojoj sam i ja radila. Kao i ja nekad, našao je podstanarsku sobicu, ali nam je često dolazio u goste. Moja su djeca obožavala ujaka, a i ja sam se, baš kao nekad, brinula o njemu.

- Još samo da te oženim - često sam govorila.

Moj je brat izrastao u zgodnog muškarca, lijepih crta lica. Imao je pravilan nos, usne na kojima je vječito titrao osmijeh i tople, sivoplave oči. Oštra i gusta kosa upotpunila je lijepo lice, a kako su godine prolazile, ta crta zrelosti činila ga je još privlačnijim, zanimljivijim. Vjerujem da tako zgodan kod djevojaka nije ostavljao dojam pouzdanog muškarca, no ipak su ga salijetale. Vedranu se osladio takav život, prešao je i tridesetu, a na kraj pameti nije mu bilo da se oženi. Nakratko se smirio kad je Ratko umro, a onda vrlo brzo nastavio po starom.

U to vrijeme oboje smo nagovarali majku da sve proda i preseli se k nama. Bila je zdrava, ali i u godinama, a ja nisam stizala ni razmišljati treba li joj što i kako živi, a kamoli je posjetiti. Nije htjela ni čuti da ostavi selo, a samo dva desetljeća kasnije pokazalo se dobrim što se držala podalje od nas.

- Žene će ti doći glave - rekla sam bratu jednom prilikom.

- Ne brini, nisu nikome pa neće ni meni - smijao se.

- Nije smiješno. Napunio si trideset i pet godina. Što čekaš?

- Ti i ja o životu ne razmišljamo jednako. Istina, za razliku od mene, ti imaš obitelj, ali što si zapravo imala od života? Gdje si bila, što si vidjela? - upitao me.

Odmahivala sam glavom. Vedran je na neki način bio u pravu. Udala sam se mlada, bez ikakva iskustva, ali nikad mi to nije zasmetalo. S Božidarom sam bila sretna.

- Imam ljubav, muža - odgovorila sam, no nisam htjela inzistirati na toj temi.

Vedrana sam te večeri pozvala zbog nečeg drugog.

- Bi li se oženio kad bi imao svoj krov nad glavom? - upitala sam.

- Možda, ali prije trebam dobiti na lutriji.

- Mislila sam na ovaj stan. Kuću smo završili i uselit ćemo se sljedeći mjesec. Istina, većinu namještaja nosimo sa sobom, ali ipak. Lakše je kupiti namještaj nego stan - ponudila sam mu.

- Je li to uvjet da bih se skrasio? - sumnjičavo me gledao.

- Nije. Sam odlučuješ o svom životu, ali bilo bi mi drago da se smiriš - slegnula sam ramenima.

Sljedećeg mjeseca Božidar, djeca i ja doista smo se uselili u našu kuću, a Vedran u naš stan. I tek tada je postao pravi zavodnik. Svako malo je druga žena bila s njim. Jedne večeri, uoči svog četrdesetog rođendana, posjetio nas je sa zaručnicom Lidijom. Bila sam presretna. Božidar je svako malo nazdravljao, a ja sam bila sumnjičava.

- Kako tako odjednom? - upitala sam brata.

- Nije odjednom. Traje to već godinu dana. Siguran sam da je Lidija ona prava - rekao je.

Dugo nisam mogla prežaliti što tada nisam vjerovala svom šestom čulu koje me upozoravalo na oprez. Bila sam sretna jer je Vedran djelovao zaljubljeno. Željela sam vjerovati da će Lidija doista ostati posljednja u podužem nizu njegovih ljubavi.

Nisam mogla ni pretpostaviti kako će izgledati žena koja će zadržati moga brata, jer viđala sam ih svakakvih: od plavuša do crnki, visokih, niskih, mlađih, starijih. Čak mu ni one udane nisu bile mrske. Kako ni s jednom nije imao ozbiljne namjere, nije se naljutio kad sam ga jednom zamolila da ih prestane dovoditi u moju kuću. No čim je tridesetogodišnja crnka ušla u našu kuću, shvatila sam da bi veza s Lidijom mogla biti drugačija. Zrela i otresita mlada žena znala je što hoće. Svjesna toga da su najbolje godine iza nje, mog brata nije ispuštala iz ruku. Sve je na njoj bilo odmjereno, odabrano s puno ukusa, elegantno i mislila sam da odgovaraju jedno drugome. Prošle su i sljedeće tri godine, činilo se da se vole kao i prvoga dana, ali vjenčanje nisu spominjali.

- Taj komad papira ni meni ni njoj ne znači puno - odgovarao bi na moja ispitivanja kad će se ženiti.

- Možda, ali Lidija je već u godinama i ne možete ovako dovijeka. Kad će rađati? Želite li uopće djecu? Jeste li razgovarali o tome? - gnjavila sam.

Prostrijelio me pogledom, a ja sam shvatila da Vedran o tome ne želi razgovarati.

- Ako je toliko glupa da ne shvaća, neka živi u iluzijama - sledio me njegov odgovor.

Nisam ga razumjela, ali njegov ubojit pogled nije dopustio daljnja ispitivanja. Vedran se promijenio, postao je nervozan i svadljiv. Zaista sam mu željela pomoći, no svaki put kad bih nešto upitala, sijevnulo je iz njegovih očiju, a on se obrecao da gledam svoja posla. Zaboljelo me njegovo ponašanje, ali nisam digla ruke od svog brata. Bilo je jasno da ga nešto muči, no on nije bio spreman podijeliti to sa mnom.

Lidija mi je otvorila oči. Tog ljetnog dana nazvala me uplakana i govorila neka odmah odem k bratu. Trčala sam ulicom dok su mi glavom prolazile svakakve misli. Sve sam mogla zamisliti, ali ne i da će mi vrata otvoriti moja kći. Jer naša Mia uvjerila nas je da je zrela i odgovorna, dovoljno odrasla da s prijateljicom prvi put ode sama na more. Nazivala nas je svaki dan, a Božidar i ja nismo ni slutili da je samo dva kvarta dalje. Tada sam sve shvatila. Vedran je zadnje vrijeme bio silno nervozan jer je u nedopuštenoj vezi s mojom kćeri.

Kad sam ušla u stan, Vedran je šutio, ja vrištala, a Mia plakala. Potom sam ja zašutjela, a Vedran galamio. Na kraju sam izgubila strpljenje i opalila mu pljusku. Mia se onesvijestila, a Vedran mi dao završni udarac.

- Sjajno si to izvela. Trudna je, a ti si je tako uzrujala! - rekao je i podigao moju kćer na dvosjed.

Bez riječi sam izašla iz stana i pitala se je li itko drugi na ovome svijetu na ovaj način doznao da će dobiti unuče. Prevrtala sam se do zore. Više nije bilo važno tko je koga zaveo. Vedran je imao četrdeset i četiri godine, a moja Mia ni dvadeset. Kažu da za pravu ljubav godine nisu prepreka. Možda je tu gorku istinu lako prihvatiti kad je riječ o tuđem djetetu. Ja nisam mogla pojmiti da će mi brat postati zet.

- Ne dam je, njemu je ne dam. Slomit će joj srce. Moja kći će pobaciti, a Vedran će se iseliti iz našeg stana - ljutito sam govorila Božidaru.

Moj muž me slušao, brisao suze i naposljetku progovorio.

- Tamara, u krivu si. Možda je Mia pogriješila, možda će je Vedran sutra ostaviti, možda im razlika u godinama ne ide u prilog, ali odluka hoće li roditi dijete ili ne je njezina. Neću ti dopustiti da se petljaš u Mijin život. Točno je da si s Vedranom odrasla, da ga smatraš bratom, ali vas dvoje niste ni polubraća. Niste ništa - govorio je.

- Sve da i prijeđem preko njegove izdaje, zar ti ne smeta ta razlika u godinama? - upitala sam.

- Nije mi svejedno, ali to je Mijin izbor. Ako njoj ne smeta, ne vidim zašto bismo se mi petljali. Znam da Vedran voli žene, ali to je znala i Mia prije nego što se upustila u vezu s njim. Nemojmo vlastitoj kćeri uništiti život. Neka pokušaju. Ako je Vedran ostavi, stan ostaje njoj i djetetu. Možda nas iznenade, možda ostanu zajedno do kraja života - rekao je.

Mjesecima sam se trudila razmišljati kao i moj suprug. Znala sam da su se vjenčali, da nije bilo svadbe nego samo večera s kumovima. Baš kao što se davno oženio i njegov otac, sjetila sam se. Da nisam toliko ljuta i razočarana odbijala njihove pozive da ih posjetim, možda bi i nas pozvali na vjenčanje. No tada još nisam bila spremna stati pred njih i poželjeti im svu sreću.

Tako je bilo i kad je Mia rodila djevojčicu. Božidar je kupio poklon i otišao vidjeti unuku. Znala sam da često odlazi k njima, ali nikad mi nije govorio kako su i kako žive. Zapravo bi uvijek prešutio da je bio kod njih. Ja sam se i dalje tvrdoglavila i nikad ga nisam ništa upitala. Nisam znala čak ni kako se moja unuka zove. Božidar je, znala sam, čekao da postavim to pitanje, da pregrmim ponos i prihvatim izbor svoje kćeri. Ja sam pak vjerovala da će me, što manje znam, manje i boljeti. I tako je prošlo sljedećih pet godina. Kako me je Božidar to vrijeme trpio i kako sam ostala pri zdravoj pameti, samo Bog zna.

Dok je mama bila živa, ništa joj nisam govorila. Jednom sam tek spomenula da je Mia otišla u Njemačku jer je dobila stipendiju, a kasnije i posao. Mudra žena samo je šutjela. Željela sam je poštedjeti boli jer sam bila sigurna da ove odnose ona ne bi razumjela niti prihvatila. Iako mama i ja nismo često bile zajedno, svaki dan njezina života bio mi je dragocjen. Otuđena od svih, pa i vlastitog muža, mislila sam da samo mamu imam uza se. Uskoro nam je susjed javio da je umrla. U snu.

- Trebamo požuriti, da stignemo prije mraka. Bilo bi glupo da je kuća prazna.

- Nije prazna. Vedran je već otišao - prekinuo me muž.

- Ti si mu javio? - pogledala sam ga kao da je napravio smrtni grijeh.

- Naravno. Ona je bila i njegova majka.

- Nije! - povikala sam.

- Podigla ga je, a ti si odrasla u kući njegova oca. No Vedran ti ipak nije brat i ne započinji staru priču - sasuo mi je istinu u lice.

Htjela sam se svađati, no Božidar mi je nježno stavio prst na usta.

- Nije trenutak za tjeranje pravde. Prvo pokopaj majku, a onda radi što hoćeš - rekao je.

Srce mi se stegnulo kad smo parkirali ispred kuće. Uspomene su prolazile mojom glavom, a kad sam pred vratima ugledala Vedrana, zavrtjelo mi se u glavi. Nisam imala kamo, morala sam ući u kuću. Stala sam ispred njega i razmišljala trebam li nešto reći ili samo produžiti, no moj brat me zagrlio. Snažno, kao nekad. Šutjeli smo i stajali tako zagrljeni nekoliko trenutaka.

Ta noć koju smo probdjeli bila je dulja od cijele godine. Ne znam kako bih izdržala da nije bilo susjeda koji su dolazili izraziti sućut. Vedranu sam se obraćala ponajviše zbog njih, da ljudi ne vide netrpeljivost među nama. Kad bi me brat nešto upitao, odgovarala bih kratko, s da ili ne. I kad sam ja njega ispitivala o sutrašnjem pogrebu, Vedran je odgovarao na isti način. Možda nije želio tako razgovarati, ali nije bilo vrijeme za naše rasprave.

Vidjela sam da je Vedran usprkos boli puno opušteniji od mene i pomislila da se uopće ne osjeća krivim. Težina te noći nije se mogla usporediti s danom koji je slijedio. Skamenila sam se kad sam stojeći pored lijesa u daljini ugledala svoju kćer i unuku.

Mia je došla svojim novim autom. Nije bila ni nalik djevojci kakva mi je ostala u sjećanju i nisam mogla skrenuti pogled sa svoje kćeri. Mlada, lijepa, elegantna žena usprkos visokim petama sigurno je koračala pored svoga muža. Za ruku je vodila neodoljivu djevojčicu, isti Vedran u njezinim godinama.

- Djede - raširenih ruku potrčala je Božidaru u zagrljaj.

- Polako, Ružice, ovdje ne smiješ vikati - opomenula ju je Mia.

Mene nije vidjela, a možda me nije željela vidjeti. Moja je kći svom djetetu dala ime po baki, mojoj majci. Osjetila sam nemoć u nogama, žamor je postao sve glasniji i nerazgovjetniji i da me netko nije uhvatio, pala bih na tlo.

- Tamara, idemo - čula sam Božidara.

- Ne, bit će mi dobro! - odgovorila sam.

Možda bih, da sam ostala, umrla od prejakih emocija. Smrti se nisam bojala, ali u tim sam trenucima prvi put molila Boga da me ne uzme dok ne zamolim kćer za oprost. Nešto u meni govorilo je da to trebam napraviti. Shvatila sam koliko boli kad izgubiš majku. Nisam mogla dopustiti da se moja kćer ikad više tako osjeća, pored mene žive. Na sprovodu nisam stigla ni misliti na svoju mamu jer nakon Božidara, Ružica se obratila i meni.

- Jesi li ti moja baka? - upitala me malena.

Nasmijala sam se i kimnula joj glavom. Očekivala sam da će još nešto reći, no umjesto Ružice čula sam svoju kćer.

- Da, zlato, to je tvoja baka - rekla je i pogledala me nakon dugo godina.

- Ona o kojoj si pričala, koja je dugo putovala - cvrkutala je moja unuka i bacila mi se u zagrljaj.

- Baš ta. Sad je napokon došla i nadamo se da više nikamo ne ide - Mia me gledala ravno u oči.

Nikad se moja kćer i ja nismo bolje razumjele. Oprostila mi je sve godine šutnje.

Te večeri nisam mogla spavati pa sam izašla u vrt i sjela ispod velikog oraha. Očito ni mom bratu san nije išao na oči.

- Što ćemo s kućom? - vratio me u realnost.

- Ne znam - rekla sam.

- Ne možeš zaspati? - nastavio je.

- Ne, a koliko vidim i ti si budan.

- Ružica me inače toliko izmori da ne stignem misliti ni o čemu. Zaspim prije nego što spustim glavu na jastuk. Danas je sve drugačije.

- Mia je dobro? - upitala sam drhtavog glasa.

- Blista. Radi u turističkoj agenciji, divna je majka i supruga. Mislim da je sretna - rekao je.

- To znači da je odabrala pravog muškarca i da ja imam dobrog zeta - napokon sam blagoslovila njihovu vezu.

Imaš, Tamara. Imaš puno razloga da budeš sretna i spavaš mirno kao beba. Zašto ih ne želiš prihvatiti? Znam da se prošlost ne može izbrisati, ali može se u nju ne dirati. Pokušaj, vidjet ćeš da nije teško - rekao je moj brat.

Nakon toga otišao je leći, a ja sam i dalje sjedila pod orahom i razmišljala. Nije to Vedran trebao izgovoriti, shvatila sam i sama, ali bilo mi je teško priznati da sam bila u krivu. Neke se stvari u životu podrazumijevaju, nekima te pak nauči realnost. Shvatila sam da ne mogu biti sama, niti sama protiv svih. Nedostaje mi je moja kći, želim čuvati i grliti unuku.

Od te je noći prošlo deset godina. Vedranu i Miji oprostila sam sve mada se sve češće pitam što sam im to trebala opraštati. I što je to sve? Ludo su se zaljubili i vjenčali. Nije na meni da sudim trebaju li biti zajedno ili ne. Unuku Ružicu volim više od ikoga. I u svog muža Božidara zaljubljena sam kao i prvog dana, mada mi svako malo zvoca zbog sitnica. Istina, ponekad se rastužim. Bude mi žao kad vidim kako Mia svog muža drži pod ruku. Vedran se, istina, dobro drži, ali već mu je šezdeseta, a njoj jedva trideset i peta. No, ako je ona sretna, zašto bih se brinula, pomislim i odmah se priberem. Od te noći spavam mirno, a to valjda znači da me, s unukom u naručju, više ni zbog čega ne peče savjest.