ISTINITA PRIČA: 'Tješio me dok sam plakala za njegovim prijateljem, a ja sam ga bezočno iskoristila!'

Prije pet dana proslavili smo Ozrenov osmi rođendan. Ni slutila tada nisam da će mi iznenadni dolazak jednog muškarca okrenuti život naopačke, da ćemo baš na taj dan moj sin i ja napokon osjetiti što znači živjeti kao obitelj. U kuhinji sam stavljala svjećice na rođendansku tortu kad je Ozren veselo utrčao, a potom ustuknuo.

- Mama, zašto si tužna? - upitao me.

- Nisam tužna, ljubavi, samo imam puno posla, a gosti će svakog trenutka početi zvoniti - spremno sam odgovorila, iako sam znala da ga ne mogu prevariti.

Kako bih ga uvjerila u svoje riječi, pogledala sam ravno u njegove krupne, crne oči i zagrlila ga.

- Znaš koliko te volim, dušo moja - šapnula sam mu.

- Znam - odgovorio je i svoje lijepo lice prislonio uz moju kosu.

Oduvijek smo se tako nježno mazili. Još dok je bio mali dječak, znao je osjetiti moju sjetu pa je nosićem mazio moj vrat ne bi li tako otjerao zebnju koja mi je razdirala dušu. Ozren je moja radost od trenutka kad sam doznala da će se roditi, a tako će biti zauvijek. No savjest mi sve ove godine nije čista. Njegovu ocu, naime, nikad nisam rekla da sam trudna. Mislila sam da nas neće htjeti, zato sam bez riječi nestala iz njegova života. Samo nekoliko mjeseci kasnije shvatila sam da sam pogriješila. Ne znam zašto sam tada mislila da je prekasno za povratak. Kad se Ozren rodio, a ja se napokon ohrabrila i htjela mu sve priznati, Igor više nije bio u Hrvatskoj. Teren ga je ovaj put odveo u daleku Libiju i nije bilo načina da dođem do njega. Nije se javljao čak ni roditeljima.

Ozren je veselo otrčao u dnevni boravak provjeriti jesu li svi baloni povješani po zidovima. Kad se uvjerio da je sve spremno za slavlje, vratio se u kuhinju i zatekao me kako zamišljena sjedim za stolom. Njegov upitan pogled bio je dovoljan da prestanem sa svojim razmišljanjima, a kad su gosti počeli zvoniti, za sjetu više nije bilo vremena.

Dva sata kasnije petnaestak nasmijane djece sjedilo je za stolom, gledalo u tortu i čekalo da moj sin ugasi svjećice.

- Hoće li mi se želja ostvariti? - ozbiljno me upitao.

- Naravno! - prišla sam i pomilovala ga po kosi.

- Ako mi se sada ne ostvari, nikad više ništa neću poželjeti - odlučno je rekao.

Nije mi se dopao ton kojim je to rekao pa sam počela zapitkivati.

- Mama, ne ispituj. Rekla si da se želja ne smije nikome reći, inače se neće ostvariti - odgovorio je.

Nisam mu mogla priznati da roditelji ispunjavaju sve dječje želje niti da će ova doista ostati neispunjena ako mi barem ne da naslutiti što želi. Cijelo poslijepodne trčala sam od kuhinje do dnevnog boravka i natrag. Nosila sam napitke, kekse, kolače, činila sve kako bi njegovi prijatelji bili zadovoljni slavljem. Znala sam koliko to mom sinu znači.

Oko devet sati prvi su roditelji počeli dolaziti po svoje mališane. Jedni su se žurili, drugi sjeli i pojeli komad torte. Treće su djeca nazivala telefonom i pitala mogu li još malo ostati. Unatoč gužvi koja je bila na svakom kutku našeg dvosobnog stana, nadala sam se da će sve proteći u redu, da neće u posljednji čas neko dijete pasti i ozlijediti se. Činilo mi se da zvono na mojim vratima ne prestaje zvoniti, nadglasalo je ionako glasnu glazbu. Otvorila sam vrata i šokirala se, jer pred njima je stajao Igor, otac mog Ozrena. Izbezumnjena od straha, osjećala sam da je nekako doznao istinu i instinktivno se preplašila.

Došao je po Ozrena, sad će mi raditi probleme, pomislila sam.

- Zašto si došao? - jedva sam upitala.

- Nećeš me pozvati da uđem? - odgovorio je.

- Čiji ste vi tata? Uđite i probajte moju tortu - došao je i Ozren.

Pomislila sam da je naše dijete možda u pravu. Čudni su putevi kojima nas život vodi. Većinu roditelja Ozrenovih prijatelja nisam poznavala. Moguće je da se Igor oženio i ima dijete. Kad sam se jednom čula s njegovom majkom, nisam je upitala ima li koga. Tada mi se to činilo neprimjerenim.

Od našeg je zadnjeg susreta prošlo gotovo devet godina. Pomisao da ima obitelj malo me umirila pa sam ga ponudila pićem.

- Jesi li za kavu ili sok? - upitala sam.

- Radije bih nešto žestoko - odgovorio je.

- Stiže! - rekla sam i otišla u kuhinju ispunjena crnim slutnjama.

U što se pretvorio? Nekad nije pio, a sada dolazi po svoje dijete i pije alkohol. A kakva sam tek ja majka koja će mu to i dopustiti? Zašto nije došla i njegova supruga? Vjerojatno zato što zna za kakvu se budalu udala. I kakvo može biti dijete takvih roditelja, zašto se druži s mojim sinom? Sto pitanja prolazilo je mojom glavom. Emocije su se izmjenjivale stahovitom brzinom, od ljutnje i straha zbog Ozrena do veselja što je opet preda mnom. Ipak, na jedan čudan način, i nakon toliko godina, bila sam sretna jer sam Ozrena odlučila podizati sama. Kakav bi on primjer bio sinu, učio bi ga da pravi muškarac pije alkohol, razmišljala sam dok sam stavljala čašicu rakije pred njega?

- Izvoli - rekla sam.

- Htio sam ti reći...

- Kasnije. Sad moram obići djecu - prekinula sam ga.

- Nećemo nazdraviti? - začudio se.

- Postoje i roditelji koji ne piju kad su na dužnosti. Nadam se da možeš razumjeti, ovo ne bi bila prava poruka koja se šalje djeci - ironično sam rekla.

Ništa mi nije odgovorio, ali osjetila sam njegov prijekoran pogled. Ignorirala sam ga pretvarajući se da imam puno posla oko djece. Nisam primijetila da je Igor izašao na balkon. Kad sam ugledala prazno mjesto na kojemu je sjedio, ponadala sam se da je otišao kući.

Vjerojatno mu je bilo neugodno pa će za pola sata djetetova majka doći po njega, pomislila sam.

Oko deset sati i djeca i roditelji tražili su čizmice, šalove, kape po stanu. I dok Ozrenovi prijatelji nisu htjeli kući, roditelji su se nadglasavali u kritikama opsežnog školskog programa. Tek kad su susjedi počeli prijetiti da će pozvati policiju, gosti su napokon počeli odlaziti. Kad smo ispratili i posljednje goste, zatvorila sam vrata za sobom, naslonila se na njih i odahnula.

- Ljubavi, operi zube, odjeni pidžamu i u krevet. Mene čeka pranje suđa - rekla sam sinu.

Gomila čaša, tanjura, vilica i žlica stajala je u kuhinji. Nisam još sve ni posložila u suđericu kad je Ozren provirio i rekao:

- Mama, onaj čovjek sjedi na balkonu. Ne znam čiji je on tata. Nekoga čeka, a svi su moji prijatelji otišli - bio je zbunjen.

- Idi, molim te, u krevet, vidjet ću tko je - umirila sam ga.

Kad sam čula da je moj sin za sobom zatvorio vrata, krenula sam prema balkonu. Igor, očito, nije bio otac nekog djeteta koje je bilo na slavlju. Zašto je došao? Je li doznao istinu? Zla slutnja ponovno je ispunila moju dušu.

- Ne želim biti nepristojna, ali ne razumijem zašto nisi otišao? I zašto si uopće došao, nakon svih tih godina? - rekla sam mu naslonjena na vrata.

Otpio je gutljaj pića, odložio čašu i mirno odgovorio:

- Želim od tebe čuti je li Ozren moj sin.

Osjećala sam se kao da me netko zalio hladnom vodom. Gledala sam u tog muškarca, Ozrenovog tatu, iz čijeg sam života nestala bez objašnjena. Bila sam uvjerena da me zaboravio.

- Slušam te - rekao je.

- Oprosti, nisam te htjela povrijediti - jedva sam izustila.

- U to je teško povjerovati, ali potrudit ću se. Dakle?

- Nemam što reći. Jednostavno ti nisam mogla priznati.

- Zašto, Lara?

- Ne bi bilo pošteno. Nisam te voljela. Uostalom, nisam sigurna ni bi li povjerovao da je Ozren doista tvoj sin - slagala sam.

- Poštenije je sve ove godine ne znati da imam sina? Ili da on odrasta, a ne zna tko mu je otac? To je za tebe pošteno? - zacrvenio se u licu.

Naravno da nije bilo pošteno, znala sam to i kad sam ga ostavljala, ali jednostavno nisam mogla drukčije. Tada mi se to činilo najpametnijim rješenjem, najboljem za sve nas. Zatrudnjela sam s muškarcem koji je u vrlo osjetljivom trenutku mog života bio uz mene. Pomogao mi je prebroditi tugu zbog Borisa, muškarca koji me ostavio. Igor je bio njegov najbolji prijatelj, a ja mlada, povrijeđena i željna osvete. Igor mi se učinio najboljim oružjem za moj plan. Poigrala sam se njegovim osjećajima, nesvjesna da mu nanosim jednaku bol kao i Boris meni.

Od početka veze s njim bilo mi je jasno da je lud za mnom. Bilo je dovoljno da nešto poželim, a Igor bi svijet okrenuo naopačke da mi ispuni snove. Za razliku od Borisa, Igor je pamtio meni važne datume, rečenice i situacije. On je bio muškarac koji mi je kupovao poklone, svakoga mi dana donosio neku sitnicu kao znak pažnje. Igor je i Borisu bio odan prijatelj. Tijekom naših burnih svađa upravo nas je on pokušavao miriti. Ni prije, a posebice kad smo se Boris i ja razišli, nije mogao gledati moje suze. Bio je moj anđeo čuvar koji me silno volio i čuvao bez obzira na to koliko mi je zapravo bio nezanimljiv. Kad sam shvatila da sam sama, da se Boris doista više neće vratiti, prvo sam njega nazvala. Plakala sam na njegovu ramenu, zaspala u njegovu naručju, iz inata s njim vodila ljubav i hvalila se našom vezom jer sam htjela povrijediti Borisa.

Igor mi je pet mjeseci skidao zvijezde s neba, udovoljavao svakom mom prohtjevu, uvjeren da je njegova ljubav dovoljna za oboje. Svaki put kad sam mislima odlutala, znao je o kome razmišljam. Gledala sam u Igora, no on je osjećao da pred sobom vidim njegova najboljeg prijatelja. I tada sam se zgražala nad sobom, ali ljubav prema Borisu bila je jača od razuma. Svaki put kad mi je Igor rekao nešto lijepo, ja sam maštala da te riječi izgovara njegov plavokosi prijatelj. Ni meni ni njemu tih mjeseci nije bilo lako, no Igor je bio odlučan boriti se za svoju ljubav. Boris me povrijedio, govorio da voli samo mene, a varao me s kojom god je stigao. Zatvarala sam oči pred istinom, a naposljetku je to njemu dosadilo i ostavio me. Poput svake zaljubljene žene i ja sam bila spremna sve mu oprostiti. Zato sam ga toga dana i tražila. Htjela sam mu reći da ću ga uvijek voljeti i čekati dok sam ne shvati da sam jedina prava za njega. No Boris se te večeri opet poigrao sa mnom.

- Zaslužuješ boljeg. Ja se nikad neću promijeniti - iskreno mi je rekao.

- Imam dovoljno ljubavi za nas oboje. Pomirimo se - molila sam ga.

Vino i uspomene učinili su svoje i ja sam te noći opet završila u Borisovu zagrljaju. Igor je doznao jer je Boris jedva dočekao priliku da mu kaže kako je on jedini kojeg želim. Za mene nije imao osjećaja, tretirao me kao svoje vlasništvo. Nije me htio za svoju djevojku, ali nije bio spreman prepustiti me drugome. Kad sam se istog poslijepodneva našla s Igorom, bio je tužan. Ništa mi nije trebao reći, znala sam kako se Boris ponio.

- Oprosti - tiho sam mu rekla.

- Nadao sam se da si shvatila kakav je. Nikad neću razumjeti zašto djevojke trče za muškarcima koji ih ne cijene. Toliko si zbog njega plakala, zaklinjala se da je među vama gotovo, a zapravo si jedva dočekala da se pomirite. Bez obzira na sve što ti je činio, potrčala si na njegov prvi mig - predbacio mi je.

- Doista sam mislila da ću ga zaboraviti. No sada su važniji tvoji osjećaji. Igore, vjeruj mi, doista te nisam htjela povrijediti - iskreno sam rekla.

- Mislila si da ću biti sretan kad doznam da si noć provela s njim? - u njegovim se riječima osjećala bol.

Nije imalo smisla dalje razgovarati. Igor mi, s pravom, nije vjerovao. Shvatio je da sam se poigrala njime, ali za razliku od mene, on se s tim dostojanstveno nosio. Ustao je i otišao. Nije se ponižavao, preklinjao da ostanem s njim, iako me iskreno volio.

Kad sam tri tjedna nakon toga shvatila da sam u drugom stanju, dogodio se klik u mojoj glavi i ostavila sam Borisa. Dijete nije smjelo biti dio moje inatljive igre, odlučila sam. No kako ću nakon svega doći Igoru i reći mu da očekujem njegovo dijete? Hoće li mi povjerovati? Možda će misliti kako me je neodgovorni Boris ponovno odbacio i sada mu želim podmetnuti tuđe dijete, ponovno sam bila puna dvojbi.

Zato mi se tada učinilo najpametnijim dignuti ruke od obojice. Kad sam roditeljima rekla da želim biti samohrana majka, prekrižili su se. Nadali su se da ću se ipak predomisliti, da će majčinski osjećaji i želja za obitelji biti jača od moje tvrdoglavosti. No, bila sam ustrajna u svojoj odluci, a roditelji očajni. Rekla sam im da svima kažu kako sam otišla u London na nekoliko godina.

- Nadam se da znaš što radiš - tiho je rekla mama.

Umjesto u London, otišla sam teti u Međimurje i tamo ostala dok Ozren nije napunio dvije godine. Kad smo se vratili doma, obitelji smo rekli da sam se u Londonu udala, ali i brzo shvatila da sam pogriješila. Izmislili smo priču o mužu alkoholičaru od kojeg sam pobjegla glavom bez obzira.

Prva šansa za posao i stan koji su mi moji dragi roditelji kupili opet su me usidrili u mom rodnom gradu. I tada sam se prvi put ohrabrila i potražila Igora. Nazvala sam ga doma, no njegova je majka rekla da je već gotovo dvije godine u Libiji.

- U njegovoj tvrtki tražili su inženjere koji bi tamo otišli na sedam godina. Ni danas ne znam zašto se dobrovoljno prijavio, ali mi smo i danas očajni zbog te odluke - rekla je.

Zaokupljena djetetom, vrtićem, a kasnije i školom, obvezama na poslu i kod kuće, potpuno sam zanemarila svoj privatni život. Za ljubav nije bilo vremena. Jedini podsjetnik da sam se nekad s nekim voljela, a toga nisam bila svjesna, bio je moj sin. To umiljato biće bilo je centar mog svijeta. Iako mi je bezbroj puta bilo teško, nikad nisam požalila što sam ga rodila i što ga podižem sama. Osjećala sam se loše i ponekad bila neopisivo tužna samo zbog svoje sebičnosti, zbog koje je Ozren rastao bez oca. Kad sam shvatila da prema Borisu više ništa ne osjećam, nisam imala hrabrosti nazvati Igora i sve mu priznati. Uostalom, kako bih počela, što bih mu prvo rekla? Da nakon svih tih godina možda ipak trebamo pokušati ponovno? I onako usput dodala da ima sina?

Činilo mi se bezbolnije sinu reći da je njegov otac otputovao na dalek put i da će se jednom možda vratiti. Nisam računala s time da bi Igor mogao doznati, doći i iznenaditi nas. Na kraj pameti nije mi bilo da me nikad nije prestao voljeti. Zadnje što sam očekivala je da će Ozren prisluškivati naš razgovor i iza mojih leđa veselo izgovoriti: "Ostvarila mi se želja".

Moj umiljati Ozren prvo je zagrlio mene, a potom krenuo u kut balkona, gdje je sjedio Igor. Rukom je pomilovao madež na njegovu licu, a zatim opipao svoj, na istom mjestu. U sljedećem trenutku svoj je nosić prislonio uz Igovor vrat. To je scena koju ću pamtiti do kraja života. Sljedeće čega se sjećam je sjaj u očima mog sina kad sam mu rekla neka ide spavati i obećala da će tata ostati do jutra. Poslušao me i otišao u svoju sobu, a ja sam se ispričala Igoru za bol koju sam mu nanijela. Dugo smo razgovarali i otvorila sam mu dušu. Priznala sam mu sve što me tištilo i opterećivalo punih osam godina. Nije me prekidao, ali vidjela sam da se nije ni iznenadio.

- Bilo bi čudno da je drukčije, da si mirna i ne osjećaš grižnju savjesti - rekao je.

- Kako si doznao? - zanimalo me.

- Sjećaš se Zrinke, djevojke s kojom te je Igor varao? Kad sam se vratio iz Libije, ugledao sam je u zračnoj luci. Čekala je da pozovu putnike i pozvala me na kavu da ubije vrijeme.

- Kakve veze ima Zrinka s našim sinom? - ništa mi nije bilo jasno.

- I ona je zatrudnjela kad i ti. Išle ste istom ginekologu, ali očito je nisi primijetila. Ona je tebe vidjela i rekla Borisu da si trudna.

- Nikad me nije potražio, ni pitao je li dijete njegovo - rekla sam.

- Naravno da nije. Ostavio je i Zrinku, čim mu je rekla da će roditi. Nije želio obveze. I danas se sudskim putom natežu oko alimentacije.

- Ali kako si znao da je dijete tvoje? - još nisam shvaćala.

- Nisam. Zapravo, slutio sam da bi moglo biti. Znao sam da si dovoljno ponosna da mi nakon one noći to nikad ne bi priznala. Mislila si da ti neću vjerovati, zar ne?

Potvrdno sam kimnula, a onda više nisam mogla suzdržati suze. Isplakala sam se na njegovu ramenu i priznala mu:

- Vrijeme je učinilo svoje i napokon sam shvatila da nisam bila svjesna koliko te volim. Kad sam se ohrabrila i sve ti htjela priznati, već si bio u Libiji. Bila sam spremna moliti te da mi oprostiš i nadala se da ćeš prihvatiti i mene i našeg sina. Sve ove godine na drugog muškarca nisam ni pomislila. Sanjala sam samo o tvom povratku.

Zagrlio me i prislonio moju glavu na svoje grudi.

- Više nas nitko neće razdvajati - nježno mi je šapnuo.

Ne znam koliko smo dugo zagrljeni sjedili na balkonu, šutjeli i gledali u noć. Dugo već nisam bils tako sretna. Muškarac mog života napokon je bio uz mene i obećao mi da ćemo zauvijek ostati zajedno. Nisam osjećala hladnoću, iako je bila veljača. Sjedila sam u njegovu zagrljaju, no kad sam osjetila da Igor drhti, pozvala sam ga da uđemo unutra. Sjeli smo uz kamin i nastavili razgovarati.

- A što se s tobom događalo svih ovih godina? - upitala sam.

- Trudio sam se biti bolji čovjek! - kratko je rekao.

- Bolji od koga? Oduvijek si bio prekrasna osoba, no ja to nisam znala cijeniti!

- Nadam se da sada znaš jer dosta mi je patnje. Na moju žalost, nikad te nisam zaboravio - rekao je.

- Nećeš valjda reći da si i ti sve ove godine proveo sam? - šokirala sam se.

- Nisam bio sam, ali zarobljen jesam. Baš kao nekad i ti sa mnom.

- Jesi li se oženio?

- Nisam. Nikoga nisam htio zavaravati, a ponajmanje sebe.

- Hoćeš li mi ikad moći oprostiti? - tiho sam upitala.

- Nikad ti ništa nisam zamjerio. Krivio sam samo sebe što te nisam mogao prestati voljeti.

Svitanje smo dočekali budni. Slušala sam ga kako priča, zamišljajući ga u situacijama o kojima je govorio. Smijao se široko, zadovoljno, a nekoliko sijedih u njegovoj tamnoj kosi dodatno mu je davalo na šarmu. Nekoliko puta tijekom te noći dotaknuo me rukom, od čije sam se topline topila. Ni u jednom trenutku nije me pokušao poljubiti, a ja sam se lovila kako je moj pogled svako malo na njegovim usnama. Kad nam se ujutro Ozren pridružio, svoje čudne misli i osjećaje pripisala sam umoru i povukla se u sobu našeg sina. Nakon nekoliko sati probudila sam se odmornija nego ikad. Zavirila sam u dnevnu sobu da provjerim kako napreduje prvo druženje oca i sina. Našla sam ih zagrljene i usnule na kutnoj garnituri.

Igor je i sljedećeg dana ostao kod nas. Kad smo navečer razvukli garnituru i prepustili se emocijama, ni o kome drugom nisam razmišljala nego o njemu. Usprkos svim mojim budalaštinama, ovaj me muškarac nije prestao voljeti. Sada sam i ja napokon shvatila tko je moja prava ljubav.