Svi su se odlično zabavljali na zabavi u povodu proslave godišnjice firme. Svi osim mene. Razlog zašto nisam uživala u opuštenoj atmosferi poput ostalih bio je par koji je plesao preda mnom. On, Saša, novi djelatnik u našem poduzeću, i Mirela, atraktivna crnka u njegovu naručju, moja kolegica i zapravo moja najbolja prijateljica.
Da mi je netko rekao da će mi neki muškarac tako zavrtjeti glavom, ne bih mu vjerovala. Za mene je posao uvijek bio na prvom mjestu, što uostalom i objašnjava zašto sam, lijepa i pametna, sa svojih trideset i sedam godina još uvijek bila sama.
Nakon davne mladenačke ljubavi koja je neslavno završila, Saša je bio prvi muškarac u mom životu koji je uspio uzburkati moje osjećaje. Međutim, ovaj put se upravo moj položaj, na koji sam inače uvijek bila beskrajno ponosna, pokazao kao kamen spoticanja.
Budući da sam bila Sašina šefica, postavljalo se pitanje koliko je etično da mu otvoreno pokažem svoje osjećaje? I ne bih li ga time dovela u neugodnu situaciju, ako ništa ne osjeća za mene?
A je li Saša bio zainteresiran za mene ili ne, to zaista nisam mogla znati. On se doduše uvijek ponašao korektno prema meni, ali to je bilo i logično s obzirom na to da sam mu bila neposredno nadređena. Ponekad sam znala uloviti njegov pogled na sebi kad je mislio da ga ne gledam, no s druge strane, činilo se da moje diskretne signale on uopće ne primjećuje.
Prije proslave razgovarala sam s Mirelom i povjerila joj se. Priznala sam joj otvoreno kako sam se zagrijala za novog suradnika i kako se nadam da će proslava biti dobra prilika da ga bolje upoznam i zbližim se s njim.
Inače sam uvijek strogo odvajala posao od privatnog života, ali kod Saše sam bila spremna napraviti iznimku. Kakav je to samo bio muškarac! Istina, bio je nekoliko godina mlađi od mene, ali u tome nisam vidjela nikakav problem.
- Molim te malu uslugu. Ti obavijesti Sašu o proslavi. Bojim se da me ne odaju osjećaji ako ću to morati ja učiniti - rekla sam Mireli.
Još sam pomislila kako bi bilo lijepo kad bi se ona potrudila i da nas spoji, no nisam joj ništa rekla. Mirela i ja bile smo jako dobre. Pretpostavljala sam da će i sama doći na tu ideju, da joj to neću morati posebno naglašavati.
Za proslavu u otmjenom hotelu posebno sam se uredila. Nisam štedjela ni novca ni truda. Nakon što sam završila uređivanjem u kozmetičkom i frizerskom salonu, bacila sam se u potragu za primjerenom haljinom, cipelama, šminkom…
Na kraju dana, nakon raznoraznih tretmana za uljepšavanje, zablistala sam u novom sjaju. Zadovoljno sam se promatrala u zrcalu, zaključivši da se mogu mjeriti s bilo kojom i mnogo mlađom djevojkom. Valjda će sada Saša konačno shvatiti da nisam samo stroga šefica s naočalama i kosom prikupljenom u punđu, nego i nadasve atraktivna mlada žena.
Tako sam razmišljala dok sam ulazila u već gotovo punu dvoranu, no planove mi je pokvarila prijateljica. Kako li se samo dotjerala! Svoju tamnu, bujnu kosu, naslijeđenu inače od oca Talijana, raspustila je da joj pada slobodno po leđima.
Oči su joj gorjele poput žeravica vatrom kakvu nikad prije nisam kod nje vidjela, dok je njezin dekolte izravno pozivao na grijeh. Mirela, moja inače suzdržana kolegica u sivim kostimima, sada je izgledala zavodljivo poput Carmen iz opere!
No, kako su smirenost i brzo donošenje odluka moje odlike koje su mi i priskrbile napredovanje u poslu, tako sam i sada, vidjevši Mirelu kako obrađuje Sašu, progutala svoj bijes i hinjeno ležernim hodom odšetala do njih dvoje. Saša je djelovao pomalo zbunjeno.
- Dobra večer! - pozdravila sam svog suradnika trudeći se zvučati opušteno.
- Drago mi je što ste došli. A, vidim, imate i lijepo društvo. Mirela, draga, krasno izgledaš. Sigurno nisi štedjela vremena za uređivanje.
Mirela, praveći se da nije primijetila moj zajedljiv ton, samo mi se slatko osmjehnula i uzvratila jednakom mjerom.
- Ah, hvala ti, draga. No, koliko vidim po tvom izgledu, ni ti nisi štedjela truda!
U tom je trenutku zasvirala glazba i Mirela je zgrabila Sašu pod ruku.
- Oprosti, ali obožavam ovu stvar! Pričati možemo i kasnije, sad moramo plesati! - dobacila mi je preko ramena.
Nakon toga su nestali, a ja sam ostala stajati poput ostavljenog paketa koji nitko nije podigao. Ta zmijurina! A mislila sam da mi je prijateljica! Kako mi je to mogla učiniti?
Tresući se sva od ljutnje, otišla sam do bara i sjela za šank.
- Izvolite, čime vas mogu uslužiti - barmen mi se ljubazno obratio.
- Bilo čime - promrmljala sam nimalo ljubaznim tonom.
Imala sam osjećaj da je moje raspoloženje pri samom dnu, a ipak nije bilo tako jer je iz trena u tren tonulo sve dublje i dublje.
Kad se preda mnom stvorilo piće, sasula sam ga u sebe i ne gledajući što pijem. Međutim, istog trena ostala sam bez zraka.
- Što je to? Solna kiselina? - zakreštala sam prema barmenu držeći se rukom za grlo.
- Pravi jamajkanski rum! - objasnio mi je uz simpatičan smiješak. - U njemu je sadržana sva vatra Kariba. To vam je najbolji lijek protiv loše volje!
Htjela sam mu još nešto reći, primjerice kako mi nije trebao natočiti tako jako piće, ali tada mi se utrobom počela razlijegati ugodna toplina. I tako, umjesto da prigovorim, učinila sam nešto sasvim suprotno - naručila sam još jedno piće!
- Još jednu vatru s Kariba, molim! - rekla sam lupnuvši dlanom o šank.
Inače ne podnosim alkohol. Možda čašicu vina ili šampanjca, to da, ali nešto jače od toga može me potpuno izbaciti iz stroja. Mislim da je suvišno govoriti kako je ova karipska vatra djelovala na mene!
Nakon treće čašice iznenada me obuzeo nevjerojatan bijes. Skliznuvši s barskog stolca, nesigurno sam se dočekala na noge i teturavim korakom krenula prema podiju gdje se nalazila Mirela s mojom simpatijom. Sad će ona vidjeti, mrmljala sam si ljutito u bradu. Ovako mi preoteti muškarca!
Dok sam krivudala kroz dvoranu, osjećala sam kako upitni pogledi zapinju za mene, ali nisam se na njih obazirala.
- Oprosti, ali sad sam ja na redu! - rekla sam suho Mireli uguravši se između nje i Saše.
- Naravno, Tajana - žena za koju sam vjerovala da mi je prijateljica nasmijala se i uzmakla korak unatrag.
- Ako baš inzistiraš.
I te kako sam inzistirala! Ništa me više nije moglo spriječiti u tome da konačno pokažem tom tipu gdje mu je mjesto i koje su njegove obveze! Netko mu je morao reći da je njegova prokleta dužnost da me konačno uzme u zagrljaj!
Trenutak kasnije, prije nego što sam stigla bilo što reći, on je to i učinio. To što su moji plesni koraci bili krajnje nesigurni i što sam mu svako malo gazila po nogama, to nije imalo nikakve veze, ili…? Nije li njegov zadatak kao muškarca bio da me vodi preko plesnog podija?
- Malo ste previše popili - rekao mi je na uho smiješeći se.
- Jesam - priznala sam žustro kimnuvši glavom. - A za to sam imala i valjan razlog!
Htjela sam mu tada sve lijepo objasniti: kako sam imala velike planove u vezi s njim za ovu večer, ali kako me moja lažna prijateljica izigrala i preotela mi ga, no moj me jezik nije slušao. Otvarala sam usta, ali kroz njih je izlazilo samo nekakvo nerazumljivo frfljanje. Osim toga, odjednom se pod opasno naborao i sad sam se spoticala o te neobične valove.
- Dođite - prišapnuo mi je na uho. - Bit će najbolje da izađemo.
- Mislim da bi mi dobro došla jedna kava - mucala sam i štucala.
Odgovor na svoj prijedlog nisam čula. Znam samo da smo nekako došli do parkirališta gdje me Saša posjeo na suvozačko sjedalo i od toga trenutka se ničega više ne sjećam. Crna rupa! Totalna praznina!
Kad sam se probudila, ležala sam u svom krevetu, a u glavi mi je bubnjalo kao da mi kroz nju galopira krdo konja. Na noćnom ormariću pokraj kreveta nalazila se čaša vode, a pored nje tablete šumećeg aspirina.
Nakon što sam polako došla k svijesti, shvatila sam da na sebi imam spavaćicu, no ispod nje ništa. Ni grudnjak ni gaćice… baš ništa!
Na trenutak se nisam mogla sjetiti kako sam stigla doma i tko me mogao ovako skinuti, a onda mi je poput bljeska prošlo kroz glavu: Saša! U istom trenu osjetila sam kako mi obraze preplavljuje žareća vrućina. Blagi Bože, ako je to bila istina, kako sam ikad više mogla pogledati tom muškarcu u oči?
Kad je tableta počela djelovati, ustala sam iz kreveta, otišla pod hladni tuš, a potom skuhala jaku kavu. Prisilila sam samu sebe da pojedem barem nekoliko zalogaja kruha s maslacem, a potom pozvala taksi. Moj automobil je, očito, još uvijek bio parkiran ispred hotela gdje sam ga ostavila i trebalo je najprije otići po njega.
Kasnije toga prijepodneva, na poslu sam susrela jednog kolegu. Voljela bih da sam mogla izbjeći taj susret, ali nisam. Zaustavio me na uskom hodniku i uz široki osmijeh mi se obratio.
- Je li vam danas bolje, Tajana? Mirela je jučer rekla da vam je vjerojatno nešto od hrane loše sjelo na želudac. No, sva sreća pa vam je mladi kolega priskočio u pomoć!
- Tako je! - složila sam se kratko i uz ispriku da se žurim pohitala dalje. Zahvalnost koju sam na trenutak osjetila prema Mireli zato što nije svima rastrubila da sam se napila nestala je onog trena kad sam se nakon posla vratila doma. Ondje me naime na automatskoj sekretarici dočekala poruka.
"Čuj, htjela sam ti samo reći da sam od ponedjeljka na godišnjem. Uzela sam last minute aranžman za tjedan dana u Parizu i letim još večeras. Pokušat ću te još kasnije dobiti na telefon, ali ako ne uspijem, poslat ću ti poruku iz grada ljubavi! Naravno, ne moram ti napominjati da ne idem sama!“ završila je poruku zagonetnim smijehom.
Bacila sam se zlovoljno na kauč i ljutito zagledala u telefon. Naravno da nije postojala nikakva sumnja koga je namjeravala povesti sa sobom!
Ostatak večeri pokušala sam odvratiti crne misli televizijom, no ništa nije pomoglo. Na kraju sam uzela tabletu za spavanje i bezvoljno se odvukla u krevet. Na sreću, brzo sam zaspala i sljedeće se jutro probudila svježa i s novim elanom. Na Sašu sam samo kratko pomislila.
Mireli možda nisam mogla ništa prigovoriti, ali njemu… Ako je mislio da može tek tako otići s mojom prijateljicom u Pariz i šetati ondje ruku pod ruku s njom uz Seinu, grdno se prevario. Ja mu sigurno nisam dopustila nikakav odmor, a ipak sam mu još uvijek bila šefica!
I dok sam se brusila kako ću ga nazvati i vratiti s romantičnog putovanja, na vratima se oglasilo zvono. Kad sam otvorila, pred sobom sam najprije ugledala ogroman buket cvijeća. Tek trenutak kasnije iza njega se promolila dobro poznata glava.
- Saša! - uzviknula sam iznenađeno. - Zar vi niste otputovali s Mirelom u Pariz?
- Ja, ovaj - vidno zbunjen mojom reakcijom premještao se s noge na nogu. - Niste li me prekjučer pozvali na subotnji doručak? Ili sam ja nešto krivo shvatio?
- Ne, ne - i sama sam bila krajnje zbunjena.
Ja sam ga pozvala na doručak? Pa kad se to dogodilo? Vjerojatno onda kad sam bila onako mrtva pijana!
- Izvolite, uđite! - brzo sam se sklonila u stranu. - Molim vas, nemojte mi zamjeriti, ali sasvim sam to zaboravila. No, nema veze! Za doručak barem nisu potrebne neke posebne pripreme, zar ne? Sad ću nam skuhati frišku kavicu i časkom napraviti omlet!
Saša nije čekao da ga dvaput pozovem, nego je spremno kročio za mnom u kuhinju i uz neobavezno čavrljanje mi pomagao oko pripreme jela. No, bio je to samo privid harmonije. Previše otvorenih pitanja stajalo je između nas.
- Moram vam se ispričati! - provalilo je odjednom iz mene. - Neku večer sam se nemoguće ponašala.
- Ma nema veze - razvukao je usne u osmijeh. - Konačno, nitko nije kriv ako je na nešto alergičan.
- Oh? Odakle znate za moju alergiju na alkohol? - upitno sam podigla obrve.
- Mirela, mislim gospođica Santini, mi je rekla. No napomenula je da nema razloga za brigu i da će vam reakcija nakon malo odmora proći sama od sebe.
- Ah, zar je Mirela bila s vama kod mene u stanu?
- Jasno! - kimnuo je glavom uz drzak smiješak. - Netko vas je morao staviti na spavanje. Ja bih to bio rado učinio, ali ne znam koliko bi bilo zgodno.
Nakon tih njegovih riječi osjetila sam kako mi tijelom struji toplina. Jesam li ja to dobro čula: on bi me bio rado odveo na spavanje?
Sad, kad sam prvi put osjetila da me gleda kao ženu, a ne kao svoju šeficu, morala sam raščistiti situaciju do kraja.
- Što je zapravo između vas i Mirele? - upitala sam ga iznenada.
- Ništa - slegnuo je ramenima. - Gospođica Santini mi je samo na proslavi prišapnula da ne bi bilo loše učiniti vas malo ljubomornom jer da će se tako neke stvari prije pokrenuti.
Nisam mogla vjerovati! To je zaista bilo slično neozbiljnoj Mireli, a ja sam pala na tu njenu foru!
- Smeta li ti zapravo to što sam tvoja šefica? - bez pitanja sam prešla na ti.
- Ne znam - tiho je odgovorio - ali rado bih saznao.
Potom me uzeo u zagrljaj i konačno poljubio! Bio je to trenutak u kojem je sve oko mene nestalo. Ništa više nije bilo važno: ni moj posao, ni karijera, ni Mirelina neslana šala. Konačno, ni pitanje koje mi se nametnulo čim sam pred sobom ugledala Sašu: s kim li je moja prijateljica otputovala u Pariz ako ne s njim?
Jedino o čemu sam mogla razmišljati bili smo nas dvoje: Saša i ja. Više nismo bili šefica i njen podređeni, već jednostavno zaljubljeni par! Nikad u životu nisam bila toliko sretna kao tog subotnjeg jutra, dok me onakvu bez frizure i šminke ljubio muškarac mojih snova.
Prvi put sam shvaćala o čemu su mi to govorili svi oni koji su me upozoravali da nije sve u poslu. Nekad sam odmahivala rukom na takve komentare, pitajući se ne progovara li to iz njih samo ljubomora zbog mog uspjeha? Kakve gluposti, ta što bi moglo biti važnije od karijere!
No, tog subotnjeg jutra sam shvatila da nikad više neću biti ista. Lijepo je raditi posao koji voliš i još ljepše biti uspješan u njemu, no ništa ne može zamijeniti poljubac voljene osobe. Zato znam da nikad više neću stavljati posao na prvo mjesto, nikad više potiskivati emocije!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....