ISTINITA PRIČA: 'U srcu mi je raslo sjeme mržnje prema bratu. Zlostavljao je žene.. Čak je i meni iznio nemoralnu ponudu!'

Majka je govorila kako je otac oduvijek želio sina, nekoga tko će nastaviti obiteljsku lozu. Kad mu se ta želja napokon ostvarila, svu svoju ljubav posvetio je upravo njemu. Za razliku od brata Igora, ja sam bila tek obično "dite", kako me običavao zvati. Čak mu je i moje ime Marijana bilo previše dugo da mi se obrati.

Koliko sam u početku voljela svog pet godina mlađeg brata, toliko sam mu, što sam bivala starija, sve više zavidjela na pozornosti i ljubavi kojom su ga roditelji obasipali i počela ga doživljavati kao najljućeg neprijatelja, koji mi je uzeo sve što sam trebala dobiti. U prilog tome išlo je i to što smo Igor i ja imali odvojene sobe koje su se nalazile na suprotnim krajevima kuće. Sretali bismo se za vrijeme objeda, a tada bih nastojala što prije pojesti i nestati iz blagovaonice.

U rijetkim trenucima kada bi mi se i obratio, davala bih najkraće moguće odgovore, bježala u tišinu i samoću svoje sobe. Sklapala bih oči, sanjala da ću jednoga dana postati uspješna žena kojoj će uspjeh morati priznati čak i roditelji, kojima sam uvijek bila tek smetnja.

Knjige su mi postale najdraži članovi obitelji, najbolje, najvjernije prijateljice. One su mi pružale toplinu, nudile utjehu, otvarale prozor u svijet. Time što sam bila najbolja učenica u osnovnoj i srednjoj školi, kao i najbolja studentica, roditelji se baš i nisu ponosili. Doživljavali su me kao štrebericu koja sve uči napamet.

Igor je bio sušta suprotnost meni. Unatoč tome što ga knjige nikad nisu zanimale, bio je najomiljeniji učenik u razredu, a njegova simpatičnost i dug jezik često su ga izvlačili i kod profesora, tako da je, iako nije imao nikakvo znanje, bio izvrstan učenik.

Toga sam dana upravo otvarala prozor svoje sobe kad sam ugledala ravnatelja kako parkira auto ispred naše kuće. To da nam ravnatelj škole dolazi u kućni posjet bilo je prilično neobično. Kako osim mene više nije bilo nikoga u kući, odlučila sam prisluškivati.

- Gospođo Marina, nekoliko sam puta po Igoru poručio da dođete u školu. Kad se ni nakon peti puta niste odazvali, odlučio sam doći k vama. Pokušavao sam razgovarati s njim, slao ga psihologu, razgovarao s profesoricom Vesnom, prijetio joj otkazom, ali izgleda da je sve uzalud. Više ne znam što bih poduzeo. Profesorica će raditi kod nas dok ne dobijemo zamjenu, a onda odlazi - uhom prislonjenim na vrata dnevnog boravka jasno sam čula ravnateljeve riječi.

Ništa mi nije bilo jasno, ali odlučila sam po svaku cijenu saznati o čemu se radi.

- Gospodine ravnatelju, ne razumijem što mi pokušavate reći. Igor nam nije prenio nikakvu vašu poruku - odgovorila je majka. Po načinu na koji je izgovorila rečenicu znala sam koliko je zabrinuta zbog svega što je čula.

- Znači, o tome mi je također lagao - rekao je ravnatelj.

Igor laže čim zime i njegove laži ne bi trebale nikoga iznenaditi, pomislila sam.

- Čini mi se nemogućim da ne znate o čemu govorim. Cijela škola bruji o Igoru. Pretpostavljao sam da su glasine stigle i do vas - nastavio je ravnatelj.

- Otvoreno nam recite o čemu se radi. Mi ništa ne znamo - napokon se i otac uključio u razgovor.

- Ako je tako, neću odugovlačiti. Vaš se sin spetljao s profesoricom iz fizike. Već su neko vrijeme u romantičnoj vezi. Maloljetnik s profesoricom starijom dvanaest godina, nadam se da shvaćate da ja kao ravnatelj obrazovne ustanove takvo što ne mogu dopustiti - objašnjavao je.

Zaprepastila sam se. Nikad nisam mogla ni pomisliti da bi Igora željela neka djevojka, a kamoli neka odrasla, obrazovana žena. Nisam poznavala tu profesoricu, ali na trenutak mi je došlo da puknem od smijeha. Stavila sam ruku na usta kako bih suspregnula smijeh i tako otklonila mogućnost da me uhvate kako prisluškujem.

- Ne mogu vjerovati, moj sin da je u vezi s profesoricom? - čula sam oca.

- Oboje sam ih pokušavao uvjeriti kolika je ludost to što čine, ali uzalud. Vaš sin tvrdi da je Vesna njegova velika ljubav i da je neće ostaviti čak ni po cijenu da ga izbace iz škole. Profesorica također tvrdi da je svjesna nezgodne situacije, ali da svim srcem voli vašeg sina i da je otkaz neće spriječiti u ljubavi prema njemu, pa sve ako dobije i zabranu rada u prosvjeti. Više ne znam što bih poduzeo. Nikad ranije nešto se slično nije dogodilo u našoj školi. Iduće godine ponovno će se birati ravnatelj i ne riješim li ovaj ozbiljan problem, nemam šanse za ponovni izbor - objašnjavao je ravnatelj.

Profesorica zasigurno mora biti najveća guska na svijetu kad je zavoljela Igora, pomislila sam.

- Gospodine ravnatelju, a kakva je to profesorica kad se spetljala sa svojim učenikom? Zar nema nimalo soli u glavi? Zar nije svjesna da je Igor još maloljetnik i da bi mogla kazneno odgovarati? - mama je plačući nabrajala silne optužbe na račun profesorice.

- Ispričavam se zbog svoje djelatnice, ali u razgovoru s njom sam saznao da ju je vaš sin doslovno opsjedao, pisao joj ljubavne poruke, pratio je, donosio skupocjene darove - nastavio je ravnatelj.

- Mlad je, lud, ne zna što čini. Već ćemo mi naći načina da ga udaljimo od te žene - majka se ispričavala.

Još su neko vrijeme razgovarali, a kad sam procijenila da se razgovor približava kraju i da je ravnatelj na odlasku, brzo sam otišla u svoju sobu. Sve što sam čula bilo mi je suludo, ali ne mogu reći da se nisam radovala što se napokon pojavio neki problem s Igorom. Konačno će roditelji postati svjesni da Igor nije nimalo tako dobar i drag kakvim ga oni doživljavaju.

Kroz zatvorena vrata sobe slušala sam kako se roditelji opraštaju od ravnatelja. Kad su se ponovno zatvorili u dnevni boravak, nastavila sam prisluškivati.

- Ravnatelj misli samo na svoj položaj, nije ga briga za našeg sina. Uostalom, Igor je naočit mladić i samo mu može ići u prilog što se za njega zanima odrasla žena. Pravi je tatin sin - čula sam oca gdje govori pun ponosa na svog sina.

- Ne budali, nisi čuo da ga mogu izbaciti iz škole? - mama je ponovno počela plakati.

- Pa što ako se to i dogodi? Upisat će se u neku drugu školu i problem će biti riješen. Ma to je vrela, očeva krv, a od profesorice bi mogao svašta naučiti - smijao se otac.

- Da ga se nisi usudio braniti kad budemo razgovarali s njim, govoriti mu da je tvoj ponos! Igor mora shvatiti koliko je ta veza pogrešna - mama je bila razumnija.

- Ženo, pustit ću tebe da govoriš kad Igor dođe kući.

- Ravnatelj je spomenuo da ju je darivao skupocjenim poklonima. Odakle njemu novac za takve darove? Sigurno ne od džeparca koji mu dajemo - čudila se majka.

- Mali je sav vražji. Snalažljiv, pravi muškarac već sada. Sav je na svog oca, a ne kao ona štreberica koja ne diže nos iz knjiga. Koga još zanimaju veliki mislioci, filozofi, književnici, matematičke formule, zemljopisne dužine i širine? - zadnje rečenice otac je izrekao s gnušanjem.

Svaka njegova riječ poput noža mi je parala srce. Što god učinila, ništa za njih nije bilo dobro. Pitala sam se kako bih prošla da sam im ikad u životu stvarala probleme. U srcu mi je sve više raslo sjeme mržnje prema bratu, ali i prema roditeljima.

Ni danas ne znam kako se riješio taj problem s Igorom i profesoricom. Roditelji to preda mnom nikad nisu spomenuli, a ja više nisam imala mogućnosti prisluškivati kako bih saznala što se događa. Čula sam da je profesorica dobila otkaz, ali Igor je ostao u istoj školi. Poslije srednje upisao se na elektrotehnički fakultet.

Ja sam u međuvremenu diplomirala pravo i zaposlila se u odvjetničkom uredu. Nakon što sam odradila pripravnički i dobila stalan posao, podigla sam kredit, kupila stan i osamostalila se. Bilo mi je dosta da me svi gledaju kao crnu ovcu u obitelji. Napokon sam imala vlastiti stambeni prostor, mir koji nisu narušavali ničiji sažaljivi pogledi.

U mom životu nije bilo muškaraca. Zbog oca koji me uvijek podcjenjivao vjerovala sam da svi u meni vide nezanimljivu djevojku, nedostojnu pozornosti, simpatije, ljubavi.

Toga sam jutra, vozeći se na posao, na lokalnom radiju čula kako je mladić koji je bio godište mog brata prethodne noći na mrtvo ime pretukao djevojku. Spiker je rekao da je mladić uhićen, a istraga u tijeku.

Samo što sam ušla u ured, kolegica koja je radila sa mnom predala mi je telefonsku slušalicu rekavši da je poziv za mene.

- Marijana, moraš nam pomoći. Uhitili su Igora. Nedužan je - mama je jecala.

- Uhitili ga? Što je učinio? - bila sam iznenađena majčinim pozivom.

- Ništa, nevin je. Kako možeš pitati što je učinio? - jecala je i dalje, preklinjući me neka odmah dođem k njima.

Objasnila sam šefici kakvu situaciju imam kod kuće i zamolila slobodan dan. Kad sam stigla u roditeljski dom, oboje su bili u suzama.

- Neka je ludača prijavila Igora za zlostavljanje. Uhitili su ga samo na osnovi njezinih riječi. Možeš li to vjerovati? Ti se baviš pravom. Ne oslobodiš li brata, uzalud ti sve tvoje škole i knjižurine koje si proučavala - komentirao je otac, i to tonom kao da sam ja ta koja je učinila nešto loše, a ne brat.

I dalje nisam povezala da je riječ o slučaju o kojem sam toga jutra slušala na radiju. Odmah sam reagirala i šeficu zamolila za pomoć. Tek sam u postaji saznala da je Igor taj o kojem govore na radiju, ali i o kojem su idućeg jutra pisale lokalne novine. Naravno, poricao je krivnju. Nisam mu vjerovala, ali zbog roditelja sam mu morala pomoći. Zahvaljujući poznanstvima moje šefice Igor je oslobođen optužbi i pušten je iz pritvora, iako je bilo više nego očigledno da je kriv.

- Sestrice, hvala ti na svemu. Baš sam sretan što si odvjetnica pa si mogu priuštiti i neku nepodopštinu a da ne završim u zatvoru - zahvalio mi je što sam mu pomogla.

- Igore, pomogla sam ti, ali mene nisi uvjerio u svoju nevinost. Kako te nije sramota tako povrijediti djevojku - rekla sam mu kad smo ostali sami.

- Zaslužila je to što je dobila. I ti bi tako prošla da mi nisi pomogla - još se usudio arogantno cerekati.

- Uvijek sam bila svjesna tvojih mana koje roditelji nisu vidjeli, ali nikad ne bih pomislila da možeš zlostavljati slabije od sebe.

- Draga moja sestrice, ništa ti ne znaš o meni, ali ima vremena, naučit ćeš - i dalje se cerekao.

Došlo mi je da ga pljusnem, izbrišem mu s lica taj zlobni osmijeh, ali suzdržala sam se.

Od tog dana odnos roditelja prema meni počeo se mijenjati. Ranije je znalo proći po mjesec dana da me i ne nazovu. To što sam pomogla Igoru očito ih je potaknulo da promijene mišljenje. Počeli su me zvati na nedjeljne objede i obiteljska okupljanja. Poveselila sam se da su napokon shvatili kolike su pogreške učinili prema meni, da će napokon shvatiti koliko vrijedim.

O sramu koji sam zbog brata osjećala u uredu pred šeficom i kolegama da i ne govorim. Znala sam da je šefica Igoru pomogla isključivo zato što je cijenila mene te da je bila svjesna kako je Igor zapravo kriv. Bojala sam se da i mene ne počne promatrati drugim očima, no to se, srećom, nije dogodilo.

Nakon te ružne situacije Igor se, činilo se, smirio. Završio je fakultet, čak se na fakultetu i zaposlio, upoznao dragu djevojku, oženio se i doveo je u roditeljski dom. Kad je postao otac blizanaca, a naši roditelji baka i djed, njihovoj sreći nije bilo kraja. Opet su imali puna usta Igora i stalno ga isticali kao primjer.

Jednog poslijepodneva svratila sam nenajavljeno u roditeljski dom. S obzirom na to da ih nije bilo kod kuće, pozvonila sam na katu kako bih od brata ili šogorice doznala gdje su. Otvorila mi je Igorova supruga sva u modricama.

- Marto, što ti se dogodilo? - nisam mogla sakriti čuđenje.

- Pala sam - rekla je spuštena pogleda.

Odmah mi je sve bilo jasno.

- Je li Igor kod kuće?

- Maloprije je otišao - jedva je promucala dok joj je niz razbijenu usnicu curila krv.

Doslovce sam je ugurala u hodnik.

- Nemoj mi lagati, znam da ti je Igor to učinio. Zašto to dopuštaš? - upitala sam je.

- A što mogu? Znao je da nisam završila srednju školu i da ću teško naći zaposlenje, a sada mi stalno prigovara da sam mu na grbači. Nemam kamo otići s dječicom. Jedino što mogu je trpjeti i nastojati ga ne ljutiti - govorila je puštajući očaju da izađe iz nje.

- Znaju li naši roditelji za ovo? - zanimalo me.

- Žive ispod nas, mogu li ne čuti što se događa? - odgovorila je protupitanjem.

- Prijavi ga, ja ću te zastupati - savjetovala sam joj.

- Marijana, hvala ti, ali ne mogu to učiniti. Rekla sam ti, nemam kamo otići niti od čega živjeti.

Zagrlila sam šogoricu. Obje smo zaplakale. Obje smo bile povrijeđene, svaka na svoj način. Obećala sam da ću pronaći mogućnost da joj pomognem.

Nakon jedne sudske rasprave kolega odvjetnik s kojim sam se često susretala, a koji je zastupao suprotnu stranu, pozvao me na kavu.

- Kolega, jasno vam je da ne možemo razgovarati o slučaju. Što želite? - otvoreno sam ga upitala.

- Marijana, pozivam vas na ručak ne kao odvjetnik niti kao kolega nego kao muškarac - i on je odgovorio jednako otvoreno.

Taj me poziv prilično iznenadio. Imala sam trideset i osam godina, a nikad me dotad nijedan muškarac nije pozvao van.

- Danas ne mogu - slagala sam, ne znajući kako bih reagirala.

- Onda sutra, ili preksutra? - bio je uporan.

- Preksutra sam slobodna - rekla sam nakon kraćeg razmišljanja.

Do izlaska s kolegom Zlatkom bila sam u oblacima. Prvi put sam se osjećala kao žena. Kupila sam novi kostim, čak sam tog jutra prije posla otišla k frizeru. Kad smo se susreli na dogovorenom mjestu, prvi put u životu osjetila sam leptiriće u trbuhu.

Zlatko je bio poznati odvjetnik o kojem su svi govorili s respektom. Smatrali su ga najpoželjnijim neženjom i nikad se ne bih usudila ni pomisliti da bih mogla zainteresirati takvog muškarca.

Zlatko je stigao prije mene. Poput pravog kavalira donio mi je buketić cvijeća, a potom pridržao stolac, naručio piće i objed. Vješt na riječima, otvoreno mi je priznao da mu se već neko vrijeme sviđam, da bi rado hodao sa mnom. Obećala sam da ću razmisliti. Dva dana kasnije dala sam mu pozitivan odgovor.

Počeli smo se nalaziti nakon posla i družiti. Zlatko me uveo u jedan novi svijet osjećaja i strasti o kojem ništa nisam znala. S njim sam postala žena, uživala u svemu što mi je otkrivao i pružao.

Nisam zaboravila šogoricu. Stalno sam razmišljala kako bih joj pomogla.

Jednog poslijepodneva Zlatko me zatekao pitanjem.

- Je li Igor S. tvoj brat? - zanimalo ga je.

Potvrdno sam odgovorila i odmah osjetila neopisiv strah, ali i sram. Znala sam, neće uslijediti ništa dobro.

- Znaš li da je protiv njega podignuta optužnica za silovanje?

- Ne znam - priznala sam.

- Ja sam tužitelj u tom slučaju - nastavio je, a potom mi sve objasnio.

Mislila sam, propast ću u zemlju dok je iznosio sve dokaze koje je imao. Pomisao da bi me Zlatko mogao ostaviti kad sazna kakav je moj brat izazvala je u meni sram, ali i bijes. Sve je u meni kuhalo i jedva sam suspregnula erupciju koja je prijetila. Prije nego što sam išta rekla, Zlatko je pitao želim li da odustane od slučaja.

- Ne, obavi posao najbolje što možeš. Strpaj prokletnika gdje mu je mjesto - rekla sam, a potom mu povjerila kakav je bio naš obiteljski život dok smo Igor i ja bili djeca.

Čim sam se rastala sa Zlatkom, nazvala sam Igora. Bio je još uvijek na fakultetu, u svom kabinetu.

- Mogu li te posjetiti? - kratko sam ga upitala.

- Naravno - odvratio je, ne sluteći zbog čega ga želim vidjeti.

Kad sam stigla na fakultet, ispred njegovih vrata bio je podulji red mladića.

- Vi svi trebate Igora S.? - pitala sam ih.

Potvrdili su.

Sjela sam na stolac, odlučila čekati svoj red. Mogla sam mu pokucati i ući prije, ali poštovala sam to što su stigli prije mene i kao takvi trebaju i ući prije mene. Osim toga, bilo mi je potrebno neko vrijeme da se smirim, posložim misli koje su mi letjele glavom. Ni sama ne znam kako mi je pogled odlutao na mladiće pored mene. Što sam ih više promatrala, shvatila sam da su premladi za studente.

- Zašto trebate Igora? - pitala sam jednog od njih.

- Zbog posla - odgovorio je.

- Posla? Kakvog posla? - ništa mi nije bilo jasno.

Mladić se nasmijao, ali nije mi dao nikakvo objašnjenje. Isto pitanje postavila sam i ostalima. Svi su mi dali isti odgovor, ali nitko nije objasnio o čemu se radi. Uto je jedan izišao iz Igorova ureda.

- Što si radio kod Igora? - odmah sam ga zaskočila pitanjem.

- Odnio mu robu - ispalio je, sav uplašen, kao iz topa.

- Kakvu robu? - nastavila sam žurno.

- Koju je naručio.

- Što je naručio? Policijska sam istražiteljica, provodimo istragu protiv Igora S. Želite biti optuženi za sudioništvo u zločinima? Popravni dom vam se već smiješi - slagala sam.

Svi su problijedjeli i uskomešali se. Bilo je više nego očito koliko su se uplašili.

- Što je naručio od vas? - ponovila sam pitanje oštrim glasom.

- Donosimo mu ukradenu robu, a on je dalje preprodaje - javio se mladić koji je sjedio pored mene na stolcu.

Nisam mogla vjerovati. Igor je pristojno zarađivao, a iskorištavao je maloljetnike kako bi se bavio nedopuštenim radnjama.

- Odlazite odavde i budite sretni da vas ne privedem - rekla sam ljutitim tonom, a mladići su se odmah razbježali.

Sjedila sam na stolcu u hodniku još nekoliko minuta, a onda ušla u kabinet bez kucanja.

- Sestrice, drago mi je što te vidim. Da me nisi nazvala i došla, posjetio bih ja tebe - rekao je uz osmijeh od uha do uha.

- Možda opet trebaš obranu od optužbe protiv silovanja? Ili ti se smiješi optužnica za trgovanje ukradenim stvarima?

Igor se naglo uozbiljio.

- Sestrice, pogledaj me, imam li ja potrebe silovati neku ženu? Svaka bi mi ionako dala. Nisam li ja muškarac o kojem i ti sanjaš? Oduvijek nekako vjerujem da si zaljubljena u mene. Napokon ću ti ispuniti želju. Hajde, dođi k meni u krilo, pokazat ću ti što znači imati muškarčinu pored sebe - rekao je prepotentno ispruživši ruke prema meni.

Znala sam da je gad, ali da može biti toliko odvratan! Njegovoj bahatosti, prepotentnosti i pokvarenosti nije bilo kraja. Sve je u meni kipjelo.

Grubo sam ga odgurnula. Željela sam mu toliko toga sasuti u lice, ali shvatila sam da on čak nije dostojan ni mojih riječi. Okrenula sam se i izišla iz njegova kabineta.

Ništa nisam rekla roditeljima, ionako mi ne bi vjerovali.

Dva dana kasnije, usred noći dok sam ležala zagrljena sa Zlatkom, zazvonio je telefon.

- Igor je poginuo u prometnoj nesreći - otac je ridao iz svega glasa.

Odmah sam pohitala k roditeljima. Zagrlila sam ih znajući koliko su ga voljeli i bili slijepi za sve njegove mane i zlodjela koja je učinio. O onome što sam saznala nekoliko dana ranije nisam im ništa govorila. Možda sam trebala, ali znala sam da nije pravi trenutak. Izrazila sam sućut i njegovoj supruzi, iako sam znala da je i ona, baš kao i ja, na neki način sada odahnula.

Na Igorovu pokopu nije bilo puno ljudi. Danas mislim da su ga, iako su roditelji skrivali njegove pogreške i prljave tajne, mnogo bolje poznavali nego što sam mislila. Bio mi je brat, ali nije bio dobar čovjek.

Ne mogu reći da me ne boli njegova smrt niti da je pravedno što je smrću platio za brojna loša djela koja je učinio, ali sudbina se nekako uvijek pobrine za one koji drugima nanose bol i tugu. Više od ičega voljela bih da je Igor bio brat kojim sam se mogla ponositi, ali više se ništa ne može promijeniti. Zapravo su ga došli glave njegova dvoličnost, oholost, bahatost. Nikada nikome nisam rekla kakvu mi je nemoralnu ponudu iznio rođeni brat niti ću ga pamtiti samo po tome, ali je sigurno nikad neću zaboraviti.