ISTINITA PRIČA: 'U zlatnom kavezu sanjarila sam o divljem životu! Pronašla sam način za bijeg..'

Te sam subote upravo pospremala svoju sobu kad je ušla Lara.

- Irena, bi li mi mogla napraviti istu frizuru kakvu ti imaš za današnju proslavu? - upitala me molećivim glasom.

Pogledala sam je. Imala je dvanaest godina i željela je izgledati starije.

- Premalena si za takvu frizuru.

- Daj, Irena, molim te - nije se predavala.

Pa dobro, zašto ne? I ja sam voljela izgledati starije. Lara je bila kći mojih udomitelja, Suzane i Igora. Oni su imali još troje djece: petogodišnjeg Lea, Mislava koji je bio moj vršnjak i Nikše, kojeg još nisam bila upoznala jer je studirao u drugom gradu. Nisam baš gajila previše simpatija prema svojoj "novoj obitelji". Trudili su se biti pristojni i ljubazni, ali bilo je očigledno da glume.

- U redu, napravit ću ti frizuru, Lara - popustila sam na kraju. - Ako hoćeš, mogu te i našminkati.

Bila je presretna. Natapirala sam joj kosu, učvrstila je lakom i zatim joj crnom olovkom naglasila rubove kapaka. Lara je izgledala poput djevojčice koja se igrala maminom šminkom.

- Prekrasna si - rekla sam joj.

Ona se pokušala kriomice izvući iz kuće, ali gospođa Suzana ju je opazila i natjerala da se umije. Zatim je došla u moju sobu i strogim glasom rekla:

- Moramo razgovarati, Irena.

- Što se dogodilo, gospođo Suzana? - upitala sam je nevinim glasom. - Lara me zamolila da je počešljam i našminkam. Nisam je imala srca odbiti.

- Zbog toga i želim razgovarati s tobom.

Još jedna jezikova juha, ogorčeno sam pomislila.

- Nisam ti htjela ništa govoriti u ova prva tri tjedna jer si bila tek stigla i željela sam da se privikneš i osjećaš kao kod kuće. Ali mislim da je sada vrijeme da porazgovaramo o tvojoj kosi - započela je.

- Zašto? Što ne valja s mojom kosom?

- Ako baš želiš znati, tvoja frizura je vrlo vulgarna i neprimjerena tvojim godinama.

Ovo je zaista bilo rečeno bez dlake na jeziku! Morala sam dobro paziti što ću joj odgovoriti.

- Meni se moja kosa sviđa, gospođo Suzana. Ne želim mijenjati svoju frizuru - pristojno sam odgovorila.

- Znam da je ne želiš mijenjati, Irena. Ali, nemoj zaboraviti što smo se dogovorile prvoga dana. Obećala si da ćeš učiniti sve što te Igor i ja zamolimo, baš kao da si naša kći.

Što sam mogla reći? Bila sam u klopci i ona je to znala. Da sam se počela raspravljati s njom, poslala bi me natrag u centar za socijalnu skrb, a oni bi me smjestili u popravni dom.

- Obećala sam i držat ću se svoga obećanja - odgovorila sam.

Bilo mi je muka i bila sam bijesna, a nisam to smjela ni pokazati.

- Bravo, takva mi se sviđaš - zaključila je i nasmiješila se. - Sada se odjeni pa idemo k frizeru. A nakon toga idemo kupiti novu odjeću.

To je zaista bio šlag na tortu. Unaprijed mi je dogovorila termin kod frizera jer je ni najmanje nije bilo briga što ja želim. Ali, morala sam se ponašati po njenim pravilima.

Bila sam prisiljena živjeti kod te obitelji sve dok se socijalna služba ne uvjeri da sam se "sredila". U međuvremenu mi nije bilo druge nego se pretvarati da surađujem. Da sam se barem mogla sastati s Jerkom, zajedno bismo se smijali svemu tome. Ali trenutačno nije bilo šanse da se sretnemo jer mi nije bio dopušten posjet kući. Bila sam uvjerena da ga neću tako skoro vidjeti i bojala sam se da me ne zaboravi i ne nađe drugu djevojku.

Kad je frizerka završila sa šišanjem, pogledala sam se u ogledalo i došlo mi je da zaplačem.

- Eto, jednostavna frizura, primjerena njezinim godinama - obratila se gospođi Suzani.

Bilo bi bolje da su me ošišali na ćelavo! Izgledala sam kao Lara, kao da mi je dvanaest godina.

Nakon frizera otišle smo u trgovački centar kupiti mi novu odjeću. Svaki put kad bi mi gospođa Suzana dodavala novi komad odjeće, pitala bi me:

- Kako ti se ovo sviđa?

- Lijepo je - odgovarala bih, iako mi se zapravo uopće nije sviđalo. U svemu sam izgledala poput kakve štreberice. Osim toga, bilo mi je neobično isprobavati odjeću upravo u trgovačkom centru u kojem sam bila uhićena. Tu su počeli svi moji problemi. Sjetila sam se svih pitanja kojima su me dvojica policajaca tada izrešetala.

- Što si radila u tom dućanu?

- Moja me prijateljica zamolila da joj pomognem izabrati jaknu.

- Jeste li isplanirale krađu odjeće prije nego što ste ušle u trgovinu ili ste to odlučile naknadno?

- Ja nisam ništa planirala.

- A što si onda radila s jaknom ispod kaputa?

- Marina, Marina me zamolila da je sakrijem. Nije bila za mene, bila je za nju. To ste mogli i sami vidjeti, nije bila moj broj, jasno je da nije bila za mene.

- Zašto si je onda uzela?

Šutjela sam. Ionako mi ne bi povjerovali. Znala sam da je Marina već otprije bila poznata po krađama. To su svi znali. Ali moj je moto bio "živi i pusti druge da žive". Kako sam mogla pretpostaviti da će susret s njom biti dovoljan da se uvalim u nevolju?

Čim smo sakrile odjeću, brzo smo izašle iz dućana. Činilo mi se nevjerojatnim da je to tako jednostavno. No, čim smo izašle van, zaustavio nas je čuvar i to je bio početak moje noćne more: sud za maloljetnike, ispitivanje i moja majka koja me ravnodušno promatrala.

- Poput svog brata si, nikakve koristi od tebe - bio je njezin jedini komentar.

Moj se otac nije ni pojavio na sudu, vjerojatno se, kao i obično, negdje opijao. Ja se nisam osjećala krivom, samo sam se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu.

Dok je gospođa Suzana provlačila karticu, pitala sam se što bi učinila da nema dovoljno novca da kupi sve što joj je potrebno. Njezin muž Igor predavao je na fakultetu i bio je autor brojnih stručnih knjiga. Osim toga, dobivali su od države i pomoć za moje uzdržavanje.

Dok smo se vraćali u autu punom vrećica, pomislila sam kako bih trebala biti sretna što sam dobila toliko nove odjeće. Na žalost, kad se nalaziš negdje gdje ne želiš biti, ništa ti ne izgleda lijepo. Dok smo se približavale velikoj bijeloj kući s uređenom okućnicom u kojoj sam stanovala posljednjih nekoliko tjedana, sjetila sam se osjećaja koji me prožeo kad sam je prvi put vidjela. Tada sam bila s gospođom Liljanom, socijalnom radnicom.

- Prelijepa kuća, zar ne? - rekla je.

Bila je to velika kuća s dugačkim balkonom, najljepše mjesto koje sam ikad vidjela. Ostala sam zadivljena.

- Shvaćaš li koliko imaš sreće, Irena? - nastavila je gospođa Ljiljana. - Sigurni smo da djevojke koje ne znaju što je obiteljski život mogu mnogo naučiti od ovih divnih ljudi. Ovo što radimo je neka vrsta eksperimenta s nekolicinom djevojaka koje su poput tebe krenule stranputicom. Nadamo se da će vam pomoći da uzmete život u svoje ruke, umjesto da dopustite da on upravlja vama. Računam na tebe, Irena. Nemoj nas iznevjeriti.

Socijalne radnice znaju svoj posao. Uspijeva im uvjeriti te u ono što žele. Mene su toga dana uvjerile da zaista imam sreće. Marina je završila u popravnom domu, a ja sam bila slobodna poput ptičice. Nevjerojatno!

Odlučila sam odmah iskušati gospođu Suzanu, tek toliko da vidim koliko imam slobode.

- Gospođa Ljiljana mi je rekla da mogu otići u posjet svojoj obitelji. Bi li vam odgovarao idući vikend? - rekla sam joj jedne večeri.

- Još je malo prerano za to - odgovorila mi je. - Igor i ja smo razgovarali s Liljanom i svi se slažemo da se moraš suočiti s brojnim promjenama, novom školom, novim prijateljima. Bolje je još malo pričekati, u redu?

Ljubazno mi se nasmiješila i ja sam se osjetila poput psa kojeg su pomilovali prije nego što su ga vezali užetom. Cijelog su mi vikenda Suzana i Igor ponavljali kako mi odlično pristaje nova frizura i zbog toga sam se osjećala još gore.

Kad sam u ponedjeljak ujutro otišla u školu, bila sam vrlo depresivna. Za vrijeme prvog sata moja se profesorica, jedna od onih žena što nose elegantne kostime i biserne ogrlice, zaustavila pokraj moje klupe i rekla mi:

- Baš lijepo izgledaš, Irena.

Ipak, nisam se zbog toga osjećala bolje. Ali nakon zvona očekivalo me veliko iznenađenje. Prije nego što sam izašla na hodnik, zaustavila me kolegica iz razreda.

- Baš mi se sviđa tvoja nova frizura. Gdje si se to šišala? - zanimalo ju je.

Prije nego što sam uspjela odgovoriti, oko mene se okupila grupica mojih razrednih kolegica i morala sam im reći ime frizera koji me ošišao. Kad je toga dana završila nastava, više se nisam osjećala tako loše. Nakon škole po mene je došao Mislav svojim starim autom koji mu je tata poklonio za osamnaesti rođendan. S njim su bila još dvojica nepoznatih mladića i jedan od njih, koji se predstavio kao Borna, znatiželjno me odmjerio.

- Danas ćemo imati probu kod mene - objasnio mi je Mislav.

Znala sam da svira u bendu, ali nikad ih nisam čula kako sviraju. Svaki put su se okupljali kod nekog drugog.

Kad smo stigli kući, poslušala sam njihovu svirku i ostala iznenađena. Bili su zaista dobri. Gospođa Suzana nije dijelila moje oduševljenje.

- Znam da su dobri - rekla mi je kroz smijeh - i sretna sam što sviraju, ali prestara sam za takve stvari. Mislim da ću otići malo prošetati. Bi li im ti mogla odnijeti sendviče i sokove kad završe? Ostavila sam ti poslužavnik u kuhinji.

- Naravno - odgovorila sam.

Kad je otišla, uzela sam knjigu, sklupčala se u naslonjaču i počela čitati. Nakon nekog vremena pridružio mi se Borna. Vidjela sam kako me gledao u autu i znala sam da ga zanimam.

- Baš sam žedan, ima li što za popiti? - upitao me.

- Naravno - odgovorila sam. - Dođi u kuhinju, sve je spremno.

- Mislav je nevjerojatan! Nije nam rekao ni riječ o tebi. Morao sam sve izvlačiti iz njega.

- Ah, da? I što ti je rekao?

- Rekao mi je da si trenutačno kod njih jer su tvoji roditelji na putu. Je li to istina?

Možda bih i ja lagala da Mislav to nije prvi učinio. Pogodilo me što me se srami, što se srami reći tko sam i odakle dolazim. Pitala sam se bi li pristojni i lijepo odjeveni Borna bio zgrožen kad bi saznao tko sam. Bila sam ljuta na Mislava, na Bornu, na svoju sudbinu što me smjestila u ovaj zlatni kavez zajedno s tim licemjernim ljudima koji nisu znali ništa o stvarnom životu.

- Ne, to nije istina - odgovorila sam. - Da, mog oca zaista nikad nema kod kuće. Zna biti odsutan i po nekoliko mjeseci, ali zato što se opija ili skiće. Mog brata nema jer je u zatvoru. Majka je uvijek kod kuće, ali spava po cijele dane i fućka joj se za sve. Što se mene tiče, uhvatili su me dok sam krala u jednom dućanu. Mislili su da će mi učiniti uslugu ako me pošalju u dobru obitelj i to je glavni razlog zbog kojeg sam sada ovdje umjesto u popravnom domu.

On me dugo promatrao, kao da pokušava shvatiti šalim li se.

- Ogorčena si, zar ne?

- Što ti misliš?

Izraz njegova lica se promijenio i nasmiješio se.

- I ja bih bio na tvom mjestu.

Nisam uopće očekivala takav odgovor, niti ono što je rekao nakon toga:

- Bi li voljela izaći sa mnom u subotu navečer? Mogli bismo u kino.

Željela sam Bornu dovesti u neugodu situaciju, međutim sada je meni bilo neugodno. Mislila sam da više neće htjeti razgovarati sa mnom kad dozna istinu.

- Ne znam - odgovorila sam. - Moram pitati gospođu Suzanu.

- Ona neće imati ništa protiv. Poznaje me još od malih nogu - dodao je, a zatim se ponovno nasmiješio. - U sedam, može?

- Može - pristala sam.

Kad sam ostala sama, pomislila sam da Borna možda želi izaći sa mnom jer, nakon svega onoga što sam mu rekla, misli da sam laka djevojka. Ali ponovno sam se prevarila.

On jednostavno nije bio takav. Bio je vrlo zabavan, duhovit i skroman, unatoč tome što mu je otac bio direktor jednog velikog poduzeća. No ipak, nikako nisam uspijevala zaboraviti Jerka. Iako je Borna bio zgodniji, Jerko je u mojim očima bio poseban i neodoljiv. Znala sam da je taj dečko magnet za probleme, ali željela sam ga ponovno vidjeti, biti s njim, ljubiti ga.

Dok sam čekala da mi bude odobreno posjetiti svoje roditelje, ponašala sam se kao prava uzorna kći. Pomagala sam gospođi Suzani u kući, donosila dobre ocjene iz škole, čuvala Lea i Laru kad god je trebalo. Bila sam toliko poslušna i ljubazna da nitko nije posumnjao da je sve to samo dobra gluma.

Sve sam ih uspjela osvojiti. Lara me u svemu oponašala, mali Leo jeo je samo ako bih ja jela s njim i išao zubaru samo ako bih ga ja vodila. Ja sam ga uspavljivala i pričala mu priče, no sve me to, zapravo, nimalo nije čudilo. Sva su djeca takva. Ne zanima ih odakle si, već te prihvaćaju takvog kakav jesi.

Gospodin Igor uvijek je pronalazio vremena da se posveti svojoj djeci. Obično je pomagao Lari u pisanju zadaća, igrao se s Leom, razgovarao s Bornom o motociklima. Pitala sam se kako bi im bilo da imaju oca alkoholičara poput mojeg. Ali nisam krivila tatu zbog toga. Znala sam da je alkoholizam bolest koje se nije lako riješiti. Moja se mama, pak, nije mogla riješiti tate, pa se i ona svake večeri opijala. Ni njoj nije bilo lako.

Jednog sam dana nešto slično izjavila i pred gospođom Suzanom.

- Ne vjerujem da su ljudi žrtve okolnosti, već da smo svi kovači svoje sreće - odgovorila je.

- A ja? - odvratila sam. - Ja nisam birala da se rodim u toj kući.

- Nisi i ne moraš ondje ostati ako ti se ne sviđa.

- A što bih trebala učiniti?

- Irena, svi mi moramo izabrati - rekla je. - Kad se vežemo uz pogrešne ljude, često smo toga svjesni, ali se zavaravamo misleći da ćemo se izvući bez posljedica. To vrijedi za sve. Svi znamo razlikovati dobro od lošeg i kada odaberemo loše, to je zato što to želimo.

Činila mi se previše samouvjerenom.

- Lako je vama to reći - odgovorila sam. - Ali kad biste znali kako je uistinu…

- Znam ja jako dobro. Dolazim iz obitelji slične tvojoj, možda još i gore. Kad sam imala sedamnaest godina, jedna mi je osoba pomogla. Bila je to stara teta, stroga poput vojnika. Ako želiš početi raditi, možeš doći k meni, rekla mi je. Ako ne želiš raditi, onda ostani gdje jesi i uništi si život kao i svi drugi.

Otišla sam živjeti k njoj i počela raditi. Zatim sam završila višu medicinsku školu. Zaposlila sam se i upoznala Igora. Nakon vjenčanja nastavila sam raditi kako bih mu pomogla da diplomira. Nije bilo lako postići sve ovo što sada imamo, ali uspjeli smo jer smo to željeli.

Uvijek sam bila uvjerena da je imala lagodan život, pa me iznenadila njezina priča.

- Eto zašto sam te željela primiti u svoju obitelj, Irena - rekla mi je. - Ja sam dobila pomoć kad mi je bila potrebna i sada to želim pružiti tebi.

Dakle, zato sam sada bila kod nje. Suzana se željela odužiti jer je njoj bila pružena prilika kakvu djevojke poput nje i mene obično nikad ne dobiju.

Od tada su bila prošla dva mjeseca i nitko više nije spominjao moj posjet kući. Zatim me jednoga dana, poput groma iz vedra neba, gospođa Suzana upitala:

- Već dugo nisi vidjela svoju majku, Irena. Nedostaje li ti?

Nisam imala nikakvu želju vidjeti svoju majku. Željela sam vidjeti Jerka. Moja me majka nazvala tek nekoliko puta, i to iz kafića u kojem bi se opijala. Ipak sam odgovorila Suzani da mi mama nedostaje. Ona je izgledala zadovoljno.

- Organizirat ćemo s gospođom Ljiljanom da je posjetiš potkraj ovog tjedna. U redu?

Odgovorila sam da mi to savršeno odgovara. U subotu ujutro Igor me ostavio ispred mog stana. Očekivala sam nekakvu dobrodošlicu i razočarala se kad je izostala. Ne znam zašto sam se zavaravala da se nešto promijenilo dok me nije bilo. Moja je majka ležala na kauču, a kuća je bila u ogromnom neredu. Uopće nije izgledala sretno što me vidi.

- Bok, Irena.

- Opet si došla kući u sitne sate, mama? Cijelu noć si provela vani, kao i obično? - predbacila sam joj.

Ona je pokušala ustati, ali se to pokazalo prevelikim naporom za nju pa je ostala sjediti na kauču.

- Baš lijepo! Tek si stigla, a već me gnjaviš! - dreknula je. - Ne osjećam se dobro, opet me hvata migrena.

To mi je također bilo dobro poznato. A i socijalnim radnicima, također. Svako bi je malo pokušavali uvjeriti da si mora pronaći neki posao, ali bezuspješno. Od hodanja bi joj se vrtjelo u glavi, od stajanja bi joj otekle noge, od sjedenja bi je boljela leđa.

Moja je majka bila nekoliko godina mlađa od gospođe Suzane, a izgledala je kao da joj je dvadeset više. Istina, nije sve bila njezina krivnja, život s mojim ocem bio je pakao. Ponekad je znao izbivati i po šest mjeseci, a kad bi se vratio, neko bi vrijeme radio fizičke poslove, a zatim bi opet sve počinjalo ispočetka.

Ne znam zašto, ali užasno mi je zasmetala prljavština u kući. Ušla sam u kuhinju, zasukala rukave i počela čistiti. Nije bilo moguće oprati dugogodišnje naslage masnoće u nekoliko sati, ali trudila sam se koliko sam mogla. Kad sam završila, vratila sam se u dnevni boravak. Moja je majka i dalje ležala u istom položaju.

- Tako dakle, sada kada živiš s bogatunima, gadi ti se tvoja kuća? Pretpostavljam da ti ni tvoji roditelji više nisu po ukusu, zar ne?

- Ne budi smiješna - nisam se htjela prepirati s njom.

- Ne znam što to pokušavaju načiniti od tebe, ali kosa ti je živi užas. Je li to bila ideja one žene?

Pomislila sam slagati, ali to nije imalo nikakva smisla.

- Da, to je bila njezina ideja.

- Izgledaš kao lutkica. Nitko te neće ni pogledati.

U tom sam trenutku pomislila na Jerka. Zar se ni njemu neću sviđati s novom frizurom?

- Ne brini - rekla sam joj. - Sada ću se počešljati po starom.

- Drago mi je vidjeti da ti nisu sasvim isprali mozak. Odakle toj ženi hrabrost da ti mijenja frizuru po svom? Uopće ti ne stoji dobro.

Znala sam da mojoj majci uopće nije bila važna moja kosa. Željela je samo kritizirati gospođu Suzanu, koja je za nju predstavljala neprijatelja. Trebalo mi je vremena da ponovno namjestim frizuru s kojom sam izgledala barem pet godina starije. Već se dugo nisam tako češljala, ali uz pomoć maminog laka uspjela sam je natapirati da izgleda kao prije. Pogledala sam se u ogledalo i sama sebi bila čudna. Ali djevojka koja me promatrala iz ogledala bila je upravo ona za kojom je Jerko izgubio glavu pa sam zaključila da je sve kako treba biti. Ohrabrena, izašla sam iz stana i pošla k Jerkovoj kući.

Pozvonila sam, ali nitko mi nije otvarao. Odlučila sam nazvati Bugu. Obično su se Jerko i njegovi prijatelji okupljali kod nje. Njezini roditelji nisu bili živi i ona je od svoje osamnaeste živjela sama u kući koja je postala okupljalište cijelog našeg društva.

Razgovarale smo o novoj situaciji u kojoj sam se našla i kad sam je konačno upitala za Jerka, odgovorila mi je da ne zna gdje je.

- Ali možda znam gdje bi ga večeras mogla naći - rekla je. - Radim tulum pa slobodno navrati i provjeri je li tu.

Prihvatila sam njezin poziv, nadajući se da bih Jerku mogla prirediti ugodno iznenađenje. Osim toga, laskalo mi je što me Buga pozvala, jer na njezine zabave nije mogao bilo tko.

Vjerojatno mi je činjenica što sam bila uhićena u krađi otvorila poneka vrata. A ja sam tako silno željela biti dio Jerkova svijeta. Ne znam ni sama kako sam izdržala cijeli dan u čekanju da počne tulum. Kad sam stigla, Jerka nije bilo. Glazba je glasno svirala i svi su pili vino ili pivo. To je moj svijet, pomislila sam, divlji, neobuzdan, u kojem mogu raditi što hoću i gdje me nitko neće u tome spriječiti.

Tada sam ugledala Jerka. Srce mi je brže zakucalo, no već idućeg trena sam se sledila kad sam uz njega primijetila zanosnu plavušu koja mu se vješala oko vrata. Došlo mi je da zaplačem. Svi ti tjedni iščekivanja, nadanja, da bih ga sada vidjela s drugom! Prošlo je neko vrijeme prije nego što to me primijetio. Odmah se odmaknuo od plavuše i prišao mi.

- Što radiš ovdje? - upitao me.

Po načinu na koji me to pitao, činilo se da se između nas nije ništa promijenilo.

- Čekam te. Ali, koliko mi se čini, samo gubim vrijeme - odvratila sam pokazavši glavom prema plavuši koja nas je promatrala.

- Ah, misliš na nju. Ona mi ništa ne znači - rekao je i ogledao se oko sebe. - Ovdje je preglasno, ne možemo normalno razgovarati. Idemo malo na zrak.

Nije ni čekao moj odgovor. Dozvao je jednog svog prijatelja i zamolio ga:

- Vidiš li onu plavu tamo? Malo joj radi društvo, dok se ne vratim, u redu?

Prije nego što sam shvatila što se događa, već sam sjedila u autu pokraj njega, vozeći se prema autocesti.

- Čuo sam da te uhvatila policija. Žao mi je. Jesi li se vratila kući?

- Ne, ovdje sam samo do sutra ujutro.

- Hoćeš reći da smo zajedno samo večeras? Onda ne smijemo gubiti ni minute.

Skrenuo je s autoceste na sporednu cesticu. Kad je zaustavio auto, srce mi je kucalo kao da će iskočiti.

- Irena, jesam li ti rekao da si sve ljepša? - rekao je i privukao me k sebi. Ja mu se nisam suprotstavljala, potpuno sam se prepustila njegovu snažnom zagrljaju. On me počeo ljubiti, ali budući da je situacija ubrzo počela izmicati kontroli, u jednom sam se trenutku odmaknula od njega.

- Ne, Jerko. I ovako već imam dovoljno problema.

Mjesec je obasjavao njegovo lice.

- Mislio sam da ti je stalo do mene.

- Stalo mi je, Jerko, i to jako! - promrmljala sam.

- Onda mi to pokaži, srce.

Nadvio se nad mene i osjetila sam težinu njegova tijela na svojem. Uplašila sam se. Bilo je to prvi put da smo bili zaista sami. Obično smo bili u društvu s drugima i ja sam uvijek priželjkivala da ostanemo sami. No sada sam se bojala.

- Slušaj, Jerko - započela sam pokušavajući se izmigoljiti iz njegova zagrljaja - moram pripaziti na svoje ponašanje. Moram živjeti s tim ljudima i raditi ono što mi kažu.

- Ah, da? S kojim ljudima? - upitao me.

Odmaknuo se od mene i znatiželjno me pogledao. Još trenutak prije u glavi mu je bio samo seks, a sada je pokazao zanimanje za moj život. Počela sam mu pričati o svojoj udomiteljskoj obitelji, nadajući se da će zaboraviti da je htio voditi ljubav sa mnom. Htjela sam se čak i malo napraviti važna pa sam mu ispričala kako živim u prekrasnoj kući i imam mnogo nove odjeće. Sve sam mu to ispričala kako bih ostavila što bolji dojam na njega i vjerovala sam da mi je to uspjelo jer me pažljivo slušao.

- Što kažeš na to da iduće subote dođem po tebe i da zajedno iziđemo? - predložio je.

Iako bih mu rado pokazala kuću, morala sam ga odbiti jer sam obećala Suzani i Igoru da ću paziti na dvoje najmlađe djece dok su oni u kinu.

- Mogao bih ti praviti društvo… - nije se predavao.

- Oh, ne - odbila sam ga.

Nisam htjela da Jerko bude u kući sa mnom. Što da ga netko vidi? Mojim udomiteljima bio bi dovoljan jedan pogled da shvate o kakvom se tipu radi.

Jerko je ponovno pokušao voditi ljubav sa mnom, ali ja sam mu rekla da se još ne osjećam spremnom i, na svu sreću, nije inzistirao. Kad me otpratio kući, još smo se dugo ljubili u mraku i ja sam povjerovala da imam posebno mjesto u njegovu srcu. No iduće sam subote bila prisiljena promijeniti svoje mišljenje.

Sredinom tjedna Borna me pozvao da u subotu dođem na njegov koncert u nekom malom klubu. Rekla sam mu da ne mogu jer moram čuvati djecu. Na neki mi je način bilo žao jer mi se Borna sviđao. Bio je inteligentan i u njega sam, za razliku od Jerka, imala povjerenja. Da sam se barem mogla zaljubiti u njega.

No Jerko je bio taj koji je osvojio moje srce. Nas smo dvoje dolazili iz iste sredine, bili smo dvoje neprilagođenih. U subotu navečer oko deset sati bila sam sama kod kuće, ne računajući Laru i Lea koji su spavali. Gledala sam televiziju i odlučila ranije poći na počinak. Iznenadila sam se začuvši tiho kucanje na vratima. Prije nego što sam otvorila, upitala sam tko je.

- Irena, ja sam, Jerko. Otvori mi.

Odmah sam otključala vrata.

- Jerko, rekla sam ti da ne dolaziš - prošaptala sam.

On je rastvorio vrata.

- Morao sam te vidjeti, srce. Jesi li sama?

- Da, djeca već spavaju. Ali ti ne možeš ostati. Ne smijem nikoga puštati u kuću dok sam sama.

Jerko je već bio u boravku i ogledavao se oko sebe, kao da procjenjuje situaciju.

- Nije bogzna što, ali moglo bi biti sasvim dovoljno.

Tek tada sam shvatila što mu je bilo na umu.

Nije došao vidjeti mene. Došao je krasti. Prodat će sve što bude mogao, a ostalo zadržati za sebe i društvo. Morala sam ga zaustaviti, za njegovo dobro.

- Jerko, ne možeš - rekla sam mu. - Uhvatit će te i meni ćeš stvoriti probleme.

- Slušaj, ti si bila u krevetu i spavala, u redu? Nisi ništa ni čula ni vidjela. Je li jasno?

Ušao je u blagovaonicu i nije mu dugo trebalo da otkrije gdje se nalazi srebrnina. Ja sam mu pokušavala istrgnuti iz ruke kutiju s priborom za jelo.

- Nemoj, Jerko, molim te, ne diraj to - preklinjala sam ga.

- Makni se - povikao je gurnuvši me u stranu.

Ponovno sam se uhvatila za njega i uspjela mu istrgnuti kutiju iz ruke.

- Neću ti to dopustiti!

On se naglo okrenuo i udario me tako snažno da su mi suze navrle na oči.

- Upozorio sam te da se makneš! Ne pokušavaj nikakve gluposti! I da si držala jezik za zubima! Zapamti, ako išta pisneš o ovome, završit ćeš kao i ja - zaprijetio mi je.

U tom sam trenutku shvatila da me ne voli. Mislio je samo na sebe. Kretao se po kući trpajući sve što je mogao u jednu vreću. Najteže stvari odlagao je pokraj vrata. Upravo je u rukama držao Igorov ručni sat kad se na vratima sobe pojavio Leo.

- Što ovaj striček radi s tatinim satom? - upitao je maleni.

Jerko se naglo okrenuo i grubo izgurao Lea iz sobe.

Ja sam potrčala vidjeti je li ga ozlijedio.

- Ušutkaj to derište - naredio mi je jer je Leo počeo plakati. - Za njegovo dobro - prijeteći je dodao.

Odvela sam Lea u spavaću sobu i zatvorila vrata. Jerko je mislio ozbiljno, u to nisam nimalo sumnjala. Ali kako sam mogla dopustiti da pokrade te ljude koji su bili tako dobri prema meni? Što je Jerko ikada učinio za mene? Ništa, osim što me iskorištavao. Oh, dobro sam poznavala njegovu filozofiju: izbjegavati rad, pobrinuti se da ti ljudi bogati poput mojih udomitelja osiguraju sredstva za život.

Tek sada sam uvidjela da je svaki član moje nove obitelji bio tisuću puta bolji od Jerka. Bacila sam pogled na telefon na noćnom ormariću i pomislila kako bih trebala nazvati policiju. Ali Jerko će sigurno reći da sam mu ja pomagala u krađi i svi će mu povjerovati jer sam već imala policijski dosje. Ali znala sam da, ne nazovem li policiju, više nikad neću moći pogledati u oči Suzani i Igoru. Vjerojatno više ne bih ni mogla živjeti s njima.

Čvrsto sam stiskala Lea uz sebe dok sam birala broj. Osobi koja mi se javila rekla sam da je u mojoj kući upravo u tijeku provala, dala sam adresu i zamolila da policija dođe čim prije. Nadala sam se da me policajac čuo jer sam se bojala da bi Jerko svakog trenutka mogao ući u sobu. Međutim, on je, čim je uzeo sve što je mogao, sjeo u svoj auto, ali nije uspio pobjeći jer su upravo u tom trenutku stigli policajci.

Rekla sam im što se dogodilo, tko je Jerko i sve ostalo. Jedan od njih zamolio me da nazovem Suzanu i javim joj što se dogodilo. Ona mi je odgovorila da odmah dolaze. Kad su stigli, Leo se već bio smirio. Suzana ga je stavila u krevet, a Laru, koja se uopće nije probudila, pustili smo da spava. Zatim mi je Suzana prišla i zamolila da s njom odem u kuhinju popiti čaj.

- Sada mi ispričaj što se dogodilo, Irena - zamolila me kad smo ostale same.

Ispričala sam joj svu istinu i na kraju zaključila da je sve to moja krivnja.

- Ne smiješ kriviti sebe, Irena. Nisi mogla znati što će učiniti - pokušala me umiriti.

- Ja ipak mislim da sam kriva. Znala sam da je Jerko problematičan tip. Nisam smjela izaći s njim. Da sam barem poslušala vaš savjet. Ako imaš loše prijatelje, ne možeš očekivati ništa dobro. Čovjek si je sam kriv za sve, to je zaista istina.

- Možda je dobro što se to dogodilo ako si iz toga nešto naučila - primijetila je Suzana.

- Pretpostavljam da me sada više ne želite u svojoj kući - više nisam uspijevala zadržati suze.

Ona mi je prišla i snažno me zagrlila.

- Sada više nego ikad želim da ostaneš - rekla je, a mojim su licem potekle suze olakšanja.

***

Sada sam već skoro godinu dana kod svojih udomitelja. Otkrila sam da donositi ispravne odluke, kako ih naziva gospođa Suzana, uopće nije tako teško kako se priča. Nije mi čak ni žao Jerka, sam je izabrao svoj put. Pogrešan, na žalost. Gospođa Ljiljana, socijalna radnica, pohvalila me da sam ispravno postupila i rekla mi je da je zadovoljna što su me moji udomitelji prihvatili kao svoje dijete.

Od te sam večeri Bornu počela gledati sasvim drukčijim očima i možda bih se i zaljubila da nisam upoznala Nikšu, najstarijeg Suzaninog sina, kad se vratio kući nakon položene godine. On je predivan i za takvog bih se muškarca jednoga dana željela udati. Ali do tada treba proći još dosta vremena. Najprije moram završiti srednju školu, a zatim bih se voljela zaposliti kao medicinska sestra. Voljela bih imati pošten, miran život. Ne očekujem da će to biti lako, ali naučila sam važnu lekciju da ništa ne dolazi samo od sebe. Zbog toga ću se neprestano truditi raditi na sebi i poboljšanju svog načina života.