ISTINITA PRIČA: 'Udala sam se za monstruma, a mojoj kćeri je prijetila ista sudbina!'

Iako sam dugi niz godina skrivala istinu o sebi pred svojom obitelji, negdje duboko u sebi slutila sam da će ona kad-tad morati isplivati na površinu. E pa činilo se da je taj trenutak upravo stigao! Dok sam slušala što mi govori moja mlađahna kći, osjećala sam kako mi se grči želudac.

- Znam da nismo dugo zajedno, ali volimo se - rekla je na za uvod, a potom samouvjereno nastavila: - Sigurna sam da je baš on onaj pravi! Završit ću ja fakultet, ne brini, ali shvati da ga volim i da se želim udati za njega.

Slušala sam je i osjećala kako mučnina u meni raste. Zar će se kobna prošlost ponoviti? Zar će moje dijete morati proći kroz istu kalvariju kroz kakvu sam kao mlada ja prošla?

Naravno da tada nisam htjela slušati opomene roditelja i da sam mislila da sam najpametnija. Baš kao i ona sada, bila sam spremna ići glavom kroz zid samo kako bih se vezala uz voljenog muškarca. To što sam svog odabranika tada jedva poznavala, kao i moja kći svoga sada, to mi nije bilo nimalo važno. No, svoju sam lakomislenost skupo platila. Stavljajući svoj potpis na bračni ugovor, sklopila sam pakt sa samim đavlom!

Kad sam joj nagovijestila da ću joj otkriti tajnu o sebi, Vedrana me doduše gledala sa zanimanjem, no negdje u kutovima njenih usana dao se naslutiti blagi podsmijeh: ta kakvu bi tajnu mogla skrivati njena majka, dosadna kućanica!

- Ovo što ću ti sada ispričati, Vedrana, nikad ti ne bih ni govorila da se ne plašim za tebe!

Vedrana se sad malo uozbiljila i s očitim nestrpljenjem čekala da čuje što joj to imam tako važno reći.

- Ne znam odakle da počnem… - rekla sam pognuvši zbunjeno glavu. Sjećanja koja sam dugi niz godina tako vješto potiskivala sada su počela navirati poput bujice. Osjećajući kako me nešto guši, brzo sam ustala i natočila si čašu vode. Tek nakon što sam otpila nekoliko gutljaja, mogla sam nastaviti pripovijedati.

- Možda najbolje da krenem od onog dana kad sam rodila svoje prvo dijete.

- Misliš, kad si rodila mene - ispravila me moja kći. Na njeno nemalo iznenađenje, odmahnula sam glavom.

- Ne, dušo, ne mislim na tebe. Ti si moje drugo dijete. Moje prvo dijete bio je dječak i zvao se Vedran.

Širom razrogačene oči moje kćeri govorile su mi da konačno imam njenu punu pažnju.

- Bilo je to davno, imala sam godina otprilike kao ti sada i bila isto tako ludo zaljubljena poput tebe. Lea sam poznavala tek četiri mjeseca kad sam poželjela postati njegovom ženom. Naravno, moji su gotovo iskočili iz kože kad sam im rekla svoje planove, no ja se nisam dala smesti. Govorila sam im da sam punoljetna i da mogu činiti što me volja. Sjećam se kako je moja mama plakala i pokušavala mi objasniti da nema potrebe srljati u brak s čovjekom kojeg uopće ne poznajem, no ja sam prekrivala rukama uši.

Na trenutak sam zastala jer mi je pred očima ponovno zatitrala blijeda slika slatke nasmiješene bebe. Iako s knedlom u grlu, morala sam nastaviti govoriti. Morala sam objasniti kćeri zašto je toliko važno dobro upoznati osobu prije braka!

- Leopolda, ili Lea, kako su ga svi zvali, upoznala sam na moru. Bio je osam godina stariji od mene i ludo sam se zaljubila u njega. Kad mi je predložio da se vjenčamo, pristala sam ne vodeći računa o tome da gotovo ništa ne znam o njemu. Maštala sam kako ćemo jednoga dana zasnovati obitelj i biti sretni, no kad sam ostala u drugom stanju, Leo ne samo da se nije radovao mojoj trudnoći, nego se nastavio čudno ponašati i kad je dijete došlo na svijet. Sjećam se vrlo dobro trenutka kad sam mu prvi put položila našeg sina na ruke…

- Nemoj se tako držati, ljubavi! - smijala sam se gledajući Lea kako ukočeno drži mali smotuljak u naručju.

- Ta neće se slomiti, nije od stakla!

Moj pokušaj da ga ohrabrim ostao je bez učinka. Leo se samo nervozno osmjehnuo i nespretno podigavši Vedrana ispružio ruke da mi ga vrati.

- Evo, uzmi ga radije ti. Znaš da baš nisam vješt u ovome.

- Joj, Leo - zakolutala sam očima prihvativši dijete. - Moraš prevladati taj strah! Znam da te muči sjećanje na tvog brata koji je umro kao beba, ali našem Vedranu neće se ništa dogoditi. On je zdrav i ima zdravo srce.

- I za mog brata nekad su svi mislili da je zdravo dijete, a vidi što se dogodilo. Znam da to zvuči nenormalno, ali bojim se suviše se vezati uz njega, jer da mu se nešto dogodi, ne znam kako bih to prebolio.

- Našem se djetetu neće ništa dogoditi - rekla sam brzo. - Ako liječnici kažu da je zdravo, onda je zdravo!

Malo smirenijim tonom sam dodala:

- Molim te, Leo, pokušaj se ponašati normalno prema svome sinu. Od tragedije s tvojim bratom prošla je cijela vječnost i vrijeme je da to zaboraviš.

Teško uzdahnuvši, Leo je ustao od stola i prišao nam s izrazom krivnje u očima.

- Oprosti mi, kad bi samo znala koliko vas volim! Obećavam da ću dati sve od sebe da postanem "normalan" tata.

Na moja navaljivanja da mi objasni zašto je tako hladan prema rođenom djetetu, Leo mi je ispripovijedio priču o svom mlađem bratu koji je kao beba umro kad je njemu bilo deset godina. Koliki trag je to na njemu ostavilo, shvatila sam tek kad mi je rekao da je uplatio životno osiguranje za našeg Vedrana. Vidjevši moju zaprepaštenost, pokušao mi je objasniti.

- Nikad se ne zna. Naravno da se nadam da nam osiguranje neće nikad zatrebati, ali ipak ga je bolje imati u slučaju da se nešto dogodi. Kad je umro moj brat, moji roditelji su zapali u takve dugove da se godinama nisu oporavili.

Naravno da me njegovo ponašanje šokiralo, no sve sam to pripisivala posljedicama traume koju je doživio kao dijete. Moje negodovanje oko tog, po meni besmislenog osiguranja zdravog djeteta, ubrzo je potisnula briga kako zbližiti oca i sina. Prvi tračak nade da bi se moja želja mogla ispuniti dogodio se jedne nedjelje. Te smo večeri imali goste do kasno u noć i kad je Vedran sljedećeg jutra zaplakao za svojom uobičajenom bočicom mlijeka, prije nego što sam stigla reagirati, iz kreveta je skočio Leo…

- Samo ti leži, ja ću ga nahraniti. I pelenu mu treba promijeniti, zar ne?

- Da - rekla sam iznenađeno. Leo se nikad ranije nije ponudio da preuzme brigu oko Vedrana.

- Hoćeš li moći...?

- Ništa ti ne brini - žurno je odgovorio. - Samo lijepo lezi i spavaj.

Zahvalno sam mu se osmjehnula i zavalila natrag na jastuk. Nekoliko sati kasnije, kad sam se probudila iz tvrdnog sna, osjećala sam se odmoreno i čilo.

- Sad kad si se probudila, mogu skoknuti do Martina. Nazvao me da mu treba pomoći nešto oko auta - Leo me dočekao u dnevnoj sobi, navlačeći žurno na sebe jaknu i cipele.

- Kako je beba?

- Spava k'o top - rekao je i utisnuvši mi brz poljubac u čelo izjurio van.

Vrata od dječje sobe bila su napola odškrinuta i mogla sam vidjeti Vedrana kako spava u svom krevetiću. Ležao je na trbuščiću, glave okrenute u stranu. Prazna bočica od mlijeka nalazila se na stoliću pokraj kreveta. Zadovoljna što dijete tako mirno spava, otišla sam pod tuš, a zatim si namazala krišku kruha s maslacem i sjela na kauč pročitati dnevne novine.

Bacila sam letimičan pogled na zidni sat. Još malo pa se moj mali nestaško trebao probuditi. Prelistala sam cijele novine i ponovo pogledala na sat. Mada se već prije petnaestak minuta trebalo čuti gugutanje, u dječjoj sobi je još uvijek vladao muk. Kad sam došla do Vedranova krevetića i vidjela da još uvijek leži onako kako sam ga prije sat vremena ostavila, osjetila sam zebnju oko srca. Prava panika obuzela me ipak tek kad sam mu dotakla obraz i osjetila da je hladan.

- Vedrane! - vrisnula sam. Okrenula sam ga na leđa i pokušala mu dati umjetno disanje, no ponovo se nije ništa dogodilo. U očajničkom pokušaju da ga oživim okrenula sam ga naglavačke i stala udarati po leđima, ali ni to nije pomoglo.

- Leo! - vikala sam izvan sebe u slušalicu nakon što sam nazvala svog muža na mobitel.

- Dođi smjesta! Vedran ne diše!

Sljedeće minute razvukle su se kao sati. Zaslijepljena u svojoj boli, uzela sam dijete na ruke i stala ga nježno ljuljati, vjerujući da je pitanje trenutka kada će doći k sebi. Čak sam u jednom trenu zaklopila i oči, nadajući se da će kad ih ponovno otvorim noćna mora nestati.

No sitno tjelešce je i dalje beživotno ležalo na mojim rukama. Čekala sam još nekoliko minuta Lea, a onda s djetetom na rukama pojurila prema bolnici. Otkako sam ga nazvala prošlo je desetak minuta, a od njega još uvijek nije bilo ni traga ni glasa, mada je njegov prijatelj stanovao vrlo blizu nas.

- Gospođo, hoćete li, molim vas, poći sa mnom - začula sam kao kroz maglu doktorov glas. Slijedila sam ga, osjećajući kako bih se svakoga trenutka mogla srušiti.

- Žao mi je - rekao je tiho - ali nismo mogli spasiti vašu bebu.

Kad sam na trenutak prestala pričati, moj se pogled pun suza susreo s užasnutim pogledom moje kćeri. Bila je vidno šokirana. Nikakvo čudo, s obzirom na to da još do prije nekoliko trenutaka nije imala pojma o ovom dijelu mog života koji sam joj sada prepričavala. Ne obazirući se na njeno zgranuto lice, nastavila sam pripovijedati.

- Pogledala sam liječnika razrogačenih očiju, a onda, kad mi je doprlo do svijesti što mi govori, zarila glavu u dlanove i glasno zaridala.

- Izgleda da se radi o takozvanoj smrti u kolijevci, kad dijete naprosto zaboravi disati i tako se uguši.

- Ne, to ne može biti! - očajnički sam zavapila. - Ta bio je tako zdravo dijete!

- Na žalost, to nema nikakve veze sa zdravljem. Medicina do dandanas nije uspjela objasniti zašto se takvi slučajevi događaju i kod potpuno zdrave djece.

Jecaji su mi potresali tijelo, a u grudima sam osjećala bol kao da mi je netko iščupao srce. Ne, to ne može biti istina, ponavljala sam u sebi, no realnost je bila surova i konačna.

Kao iz daljine, iza sebe sam začula korake. Došli su do poluotvorenih vrata, a zatim tu zastali.

- Leo? - okrenula sam se i ugledala na vratima svog muža. Bio je blijed poput krpe.

- Vedran je umro! Što si mu učinio?

Na njegovu se licu nije pomaknuo ni jedan mišić. Šutio je.

- Ti si ga posljednji hranio i vratio u krevetić!

- Molim vas - sada nam je prišao doktor koji je stajao postrani.

- U ovakvima slučajevima potpuno je normalno da se roditelji pokušavaju međusobno okriviti. Međutim, kad se ovakva tragedija dogodi, nitko nije kriv.

Htjela sam povjerovati u to, zaista jesam, ali postojalo je previše razloga koji su me u tome sprečavali. Kao prvo, Vedran je bio potpuno zdravo dijete sve dok se Leo nije ponudio da preuzme brigu oko njega. Kao drugo, iz potpuno nerazumljivih razloga uplatio je životno osiguranje za zdravo dijete. I kao treće, nikad se nije ponašao poput oca niti gajio roditeljske osjećaje. Osim toga, trebalo mu je gotovo pola sata da stigne do bolnice, mada je realno mogao doći za petnaestak minuta.

Duboko u sebi nisam željela okrivljivati Lea, niti bih se mogla pomiriti s činjenicom da je namjerno ubio svoga sina, no baš ništa nije upućivalo na njegovu nevinost.

Iako je službeno izvješće autopsije potvrdilo da se radi o neobjašnjivom slučaju i nisu bili pronađeni nikakvi tragovi gušenja ili zlostavljanja djeteta, naš je brak zapao u duboku krizu.

U tom teškom razdoblju glavna su mi podrška bili moji roditelji, a posebice moja sestrična Eva. Njoj bih se satima jadala i zvala je telefonom po nekoliko puta na dan.

- Ne znam kako ću to preživjeti - plakala sam na njenom ramenu. - Sve je to kao ružan san. Nije mi jasno kako je moguće da se povijest tako okrutno ponovi.

- Kako to misliš? - zbunjeno me pogledala.

- Pa znaš da se to isto dogodilo i Leovom bratu. Pronašli su ga mrtvog u krevetiću dok je još bio beba. Najviše me pogađa to što nitko o tome ne želi razgovarati. Nadala sam se da ću pronaći malo utjehe u Leovoj mami, s obzirom da je i sama prošla kroz taj užas, ali ona šuti kao zalivena.

- Tvoja svekrva živi na Rabu, nedaleko od Supetarske Drage, zar ne? Znaš što, sestra jedne moje kolegice s posla udala se u tom kraju pa ću je zamoliti da se malo raspita. Možda uspijemo saznati nešto više o slučaju Leova brata.

Teško sam uzdahnula. Bi li mi pomoglo da saznam kako je to dijete tada točno umrlo? Bi li mi uopće išta pomoglo? Ipak, bila sam zahvalna sestrični na podršci.

Od tog našeg razgovora prošlo je oko mjesec dana i ja sam već sasvim zaboravila na Evino obećanje, kad je stigao telefonski poziv.

- Slušaj, moramo se hitno naći - začula sam njen uzbuđen glas. Što li mi je to imala tako važno reći, pitala sam se dok sam otvarala vrata kafića u kojem smo se običavale nalaziti.

- Sjećaš se da sam ti pričala o kolegici čija sestra živi na Rabu? E pa imala je nekoliko slobodnih dana i provela ih je kod sestre. Jučer se vratila i zamisli što mi je rekla! - vidjevši moj napet izraz lica, malo je zastala, a onda teško otpuhnuvši nastavila.

- Ne znam kako bih ti to rekla...

- Pa, jednostavno mi reci - nestrpljivo sam je požurivala.

- Dijete koje je umrlo kao i tvoj Vedran nije bio Leov brat. To mu je bio sin!

- Što to pričaš? Sin?! - razrogačila sam oči u nevjerici.

- Leu je bilo oko dvadeset, a toj djevojci sedamnaest godina kad je zatrudnjela. Roditelji su ih prisili da se vjenčaju, no tri mjeseca nakon što se rodio, mali je umro neobjašnjivom smrću. Provedena je istraga i zaključeno je da nisu postojali nikakvi znaci nasilja. Nemoj mi reći da zaista nisi znala da je prije tebe bio u braku?

Nijemo sam odmahnula glavom. Osjećala sam se kao da mi netko steže omču oko vrata. Zarila sam lice u dlanove, osjećajući bolno kucanje u sljepoočicama. Moje sumnje dakle nisu bile neutemeljene. Ako je prešutio da je prije mene bio u braku i lagao da mu je umjesto sina umro brat, tko zna što mi je još sve slagao? Morala sam smjesta razgovarati s Leom. Ono što sam mu morala reći nije moglo čekati ni trenutka!

Stigavši do Leova ureda, bez pozdrava sam prošla pokraj stola za kojim je sjedio njegov kolega.

- Dobar dan, gospođo. Idete k Leu? Mislim da telefonira - mladić me ljubazno pozdravio.

Promrmljavši nešto što je trebalo značiti pozdrav, gurnula sam vrata i doslovce uletjela u kancelariju svoga muža. Sjedio je na rubu stola i držao slušalicu na uhu. Oko kažiprsta je vrtio telefonsku žicu, dok mu je na usnama titrao osmijeh. Zamrznuo se čim me ugledao.

- Moram sad ići. Da, čujemo se poslije - prekinuo je sladunjavim glasom razgovor, da bi se odmah potom meni obratio sasvim drukčijim tonom.

- Što tražiš ovdje? - ljutito me gledao.

- Lagao si mi! - vrisnula sam dok mi je iz očiju sijevalo.

- Zašto mi nisi rekao da si bio oženjen i da si imao dijete? I zamisli slučajnosti, to dijete je umrlo istom smrću kao i naš Vedran!

Oči su mu poprimile staklast izraz, a usta iskrivila u ružnu grimasu. Na trenutak sam pomislila da bi me mogao udariti, no onda se ipak pribrao.

- Sve ti mogu objasniti - rekao je, podigavši ruke u zrak kao da se brani.

- Bio sam vrlo mlad kad sam upoznao Antoniju. Kad je ostala u drugom stanju, roditelji su nas prisili da se vjenčamo. To od samog početka nije bio nikakav brak i trajao je samo godinu dana. Prešutio sam ti sve to zato jer sam se bojao da ćeš misliti kako sam nepouzdan i da se nećeš htjeti udati za mene.

Sumnjičavo sam ga pogledala.

- A dijete? - upitala sam. - Zašto si lagao o uzroku njegove smrti?

Na licu mu se trznuo živac.

- Antonija je kao dijete imala srčanu manu i morala se podvrgnuti operaciji. Kad su liječnici dijagnosticirali neobjašnjiv uzrok smrti, zaključili smo da se mora raditi o naslijeđenoj srčanoj mani.

Netremice sam zurila u njega, glave pune zbrkanih misli, nezadovoljna njegovim objašnjenjem.

- Nisam te namjeravao povrijediti, samo sam te htio zaštititi. Možeš li to shvatiti?

- Ne znam - odmahnula sam glavom. - Moram o svemu tome na miru razmisliti - rekla sam i brzo izašla iz njegova ureda.

Kod kuće sam se primila posla kako bih se smirila i pokušala srediti uzburkane misli. Dvoje djece, kojoj je Leo bio otac, bilo je mrtvo. O prvom djetetu, koje nikad nije želio, lagao je. Za drugo je, neposredno prije njegove smrti, uplatio životno osiguranje. Tijelom su mi prošli ledeni žmarci. Ne, moje sumnje nisu mogle biti puko umišljanje tugujuće majke!

Razmišljajući tako, dohvatila sam iz kante za prljavo rublje Leovu košulju. Međutim, upravo kad sam je htjela gurnuti u perilicu, zapuhnuo me sladunjav miris parfema. Prinijela sam je licu i ponjušila. Ne, nije bilo sumnje. Ovratnik košulje mirisao je na ženski parfem, onakav kakav ja zasigurno ne bih nikad koristila.

Bacila sam košulju na pod kao da je kužna i prekrila lice rukama. Znači, povrh svega je imao ljubavnicu. Ovo je zaista bio vrhunac!

- Tko je ona? - napala sam ga čim je kasno tog popodneva prešao kućni prag.

- Ne znam o čemu govoriš? - zastao je na dovratku.

- Nemoj se praviti lud! Dobro znam da imaš nekoga! - vrisnula sam kroz suze.

Njegove oči su se zatamnjele.

- Hoću razvod - rekao je ledenim mirom. - Budimo realni, naš brak je mrtav.

- Imaš ljubavnicu, zar ne? - ustrajala sam.

- Kakve to sad ima veze imam li je ili ne? - drsko je odgovorio.

Stajala sam kao skamenjena, osjećajući se kao da me ošamario posred lica. Nisam mogla vjerovati da mi tako mirno govori o razvodu, a da ni jednom ne kaže da mu je žao ili da ne spomene Vedranovo ime.

Ubacio je nekoliko stvari u kovčeg, rekao da će se kasnije vratiti po ostatak i bez pozdrava izjurio van. Kad su se za njim zalupila vrata, a u stanu zavladala tišina, rukom sam potražila oslonac i naslonila se o zid. Leu sam poklonila svoje srce i namjeravala s njim provesti cijeli život, a njemu to nije značilo ništa. Ispod šarmantnog muškarca prikrivala se santa leda! Ili nešto daleko gore…

Ipak, sažaljenje koje sam osjećala prema samoj sebi nije bilo ništa u usporedbi s boli za Vedranom koja mi je razarala dušu. U tom sam trenu donijela odluku da ću saznati što se dogodilo mome sinu pa makar tome posvetila ostatak života.

Ako mi policija nije bila u stanju pomoći, odlučila sam pronaći nekoga tko će to moći. Preko interneta sam pronašla ime privatnog detektiva, specijaliziranog za prijevare u osiguranjima i već se sljedećeg dana odvezla do njega.

- Prvo moramo utvrditi vezu između smrtnih slučajeva dvoje djece - rekao je privatni detektiv, simpatičan muškarac srednjih godina, koji mi se predstavio kao Matija.

- Znate li možda je li i za prvo dijete uplaćeno životno osiguranje?

- Ne znam - odmahnula sam glavom. - Leo je rekao da je Vedrana osigurao samo zbog prvog smrtnog slučaja djeteta u njegovoj obitelji.

- Pregledajte detaljno sve njegove stvari prije nego što se vrati po njih. Možda uspijete pronaći neke dokumente koji govore o osiguranju, ili kakav drugi dokazni materijal. Ja ću u međuvremenu pokušati stupiti u kontakt s njegovom bivšom suprugom.

Žustro sam kimnula i zahvalno mu stisnula ruku.

- Mislite li zaista da ćete mi moći pomoći? - upitala sam.

- Dat ću sve od sebe - rekao je glasom koji je ulijevao povjerenje. - No, moram vas upozoriti da neće biti nimalo lagano.

To poslijepodne prevrnula sam cijelu kuću u potrazi za i najmanjom sitnicom koja bi dokazala Leovu krivnju, ali nisam ništa pronašla. Nakon što sam podigla i pretresla svaki komad njegove robe, kao uostalom i cijeli stan, iscrpljena i obeshrabrena srušila sam se na krevet. Matija je bio u pravu, pomislila sam, ovo neće biti lagano.

Sljedeće jutro ustala sam vrlo rano, u namjeri da nastavim s traganjem, no već nakon kraćeg vremena prekinuo me telefon.

- Adrijana, ovdje Matija. Imam novosti za vas. Pronašao sam prvu ženu vašeg muža, Antoniju.

- Gdje je? Što vam je rekla?

- Kao prvo, ona se preudala i sada živi na Krku. Rekao sam joj da istražujem vaš slučaj i da su mi potrebne sve informacije o okolnostima u kojima je umrlo njezino dijete.

- I? Što vam je odgovorila? - nestrpljivo sam upitala.

- Rekla je: Dakle, ubio je i njeno dijete!

Na tren se nisam mogla ni pomaknuti ni progovoriti.

- Adrijana, jeste li tu? - začula sam Matijin zabrinuti glas.

- Da - promrmljala sam. - Moj Bože, znači ipak je istina. Obojicu je ubio! Ali, sada konačno imamo dokaz protiv njega, zar ne?

- I da i ne.

- Zašto to kažete?

- Postoji jedan problem - s druge strane žice začuo se težak uzdah. - Antonija ne želi imati nikakve veze s Leom.

- Zašto? - upitala sam, ne vjerujući da mi i posljednja nada izmiče iz ruku.

- Boji ga se. Ne želi da sazna gdje ona sada živi. Ona sada ima drugo dijete i brine zbog njega. Još uvijek je muče noćne more zbog tragedije koja ju je zadesila.

- I što ćemo sad? - upitala sam slabašnim glasom.

- Sutra ujutro putujem k njoj u Omišalj. Pokušat ću izvući još poneku informaciju koja bi nam mogla biti od pomoći. Jeste li vi uspjeli nešto pronaći?

- Ne, ništa - odgovorila sam malodušno. - Ako nešto i postoji, vjerojatno to drži u uredu.

- Pokušavajte i dalje. Čim nešto saznam, javit ću vam se.

Drhtavim prstima spustila sam slušalicu. Za kakvog sam se to čovjeka bila udala? Više nije bilo nikakve sumnje: Leo nije bio drag muškarac s teškom traumom iz djetinjstva, nego opasan, manijakalni ubojica. Ne samo da je ubio svoja dva djeteta, nego ga se i žena s kojom je bio u braku prije mene na smrt bojala!

Odlučna više no ikad da smrt svog voljenog sina istjeram načistac, ponovo sam se, po tko zna koji put, bacila na prekapanje Leovih stvari, no ni ovaj put nisam imala više sreće.

Tjedan dana nisam čula ni glasa od detektiva, a onda mi se konačno javio.

- Bit će bolje da sjednete, Adrijana. Ovo što ću vam reći moglo bi vas oboriti s nogu - upozorio me. I zaista je bio u pravu.

- Nećete vjerovati, ali Leo je uplatio životno osiguranje i za malog Antu, mjesec i pol dana prije nego što je ovaj umro? Godinu dana kasnije od tog si je novca kupio novi sportski auto!

Pred očima mi je ponovo zatitralo nevino lišce moga sina, njegov sladak osmijeh, s jednim sitnim bijelim zubićem koji nikad više neću vidjeti i briznula sam u neobuzdan plač.

- Smirite se, molim vas - Matija me pokušavao umiriti. - Sad ga imamo! Mislim da je vrijeme da se ponovo obratimo policiji.

U međuvremenu su se moje zgražanje i nevjerica pretvorili u duboku mržnju prema Leu. Danonoćno sam razmišljala samo o tome kako je to čudovište ubilo moga sina. Osveta, osveta - brujalo mi je u glavi.

Na žalost, usprkos novim dokazima i mojim nadanjima da će Leo konačno platiti svoja zlodjela, klupko se i dalje sporo odmotavalo. Šest mukotrpnih mjeseci kasnije, medicinski vještak napisao je novo izvješće: Vedran je umro od smetnji na dišnim putevima, izazvanih vjerojatno gušenjem. Sve je, dakle, upućivalo na ubojstvo. Kad sam pročitala izvješće, počela sam jecati. Ovaj put od olakšanja.

- Sada već imamo dovoljno dokaza da ga optužimo za ubojstvo - rekao je policijski inspektor koji je vodio slučaj.

Kad ga je policija uhitila, Leo je upravo bio u iščekivanju trećeg djeteta s trećom ženom. Osuđen za ubojstvo Vedrana i Ante, dobio je doživotnu robiju. Netko bi rekao da je pravda ispunjena, ali ja nisam sigurna je li to dovoljna kazna za ono što je učinio! Postoji li uopće dovoljna kazna za takvo što?

Ponesena emocijama, gotovo sam zaboravila na prisutnost moje kćeri. Kad sam se okrenula prema njoj, u njenim se očima mogla vidjeti prestravljenost.

- Ali, mama… - rekla je susprežući suze. - Zašto mi to nisi nikad rekla? Zašto si skrivala takvu strašnu prošlost preda mnom?

- Baš zato, ljubavi, jer je strašna! - stresla sam se osjetivši kako mi je tijelom prošla jeza. - Nisam te željela opterećivati, a mislila sam i da ću lakše zaboraviti tragediju ako je ne budem spominjala. No sad, sad sam ti morala sve reći kako bih ti pokazala koliko rizično može biti sklapanje braka s praktički neznancem.

- Ali, Damir nije neznanac - isprva se pobunila, no sjetivši se užasa kroz koji sam prošla, naglo je zašutjela.

- Znam da ti se čini da nije - rekla sam blago. - Isto tako se i meni činilo da dovoljno poznajem Lea. Ali, je li nekoliko mjeseci zaista dovoljno da se netko dobro upozna? Ponekad za to nije dovoljno ni mnogo više vremena.

Vidjevši ne samo šok, nego i duboku tugu na njenom licu, pokušala sam je razvedriti.

- Naravno da ne želim reći da je tvoj Damir isti kao Leo. Htjela sam te samo upozoriti da je bolje da se neke stvari odvijaju polako i staloženo. Pogotovo je važno da se dvoje ljudi prije braka dobro upozna i izbjegne tako neugodna iznenađenja.

Vedrana je shvatila poruku koju sam joj htjela prenijeti i obećala mi da će s udajom za Damira pričekati dok ne završi fakultet. Iskreno se nadam da će vrijeme pokazati kako je čovjek kojeg je odabrala zaista za nju i kako nije postojao razlog za moju zabrinutost.