ISTINITA PRIČA: 'Umjesto na poslovnom sastanku, uživala je u strastvenom zagrljaju! Zatekao sam je s ljubavnikom!'

Puki slučaj, splet okolnosti kadšto čovjeku potpuno promijeni život. I meni se to dogodilo. Roditelji su, na putu iz Osijeka prema Splitu, dva dana proveli kod mene u Zagrebu. Dugo se nismo vidjeli i radovao sam se tom susretu. Puno smo razgovarali, ali nisam im otkrio kroz što sam prolazio posljednjih mjeseci. Stidio sam se toga. Otac se jedino začudio što za večerom nisam htio s njim popiti čašu vina, ali nije inzistirao.

- Dajte, dečki, požurite se, zakasnit ćemo na autobus - upozoravala je mama dok se tata još pakirao.

Zaista smo bili u vremenskom škripcu. Izjurili smo iz stana i dok sam ja otišao po auto da ga dovezem pred kuću, mama je svojim ključevima zaključala stan. Na autobusni smo kolodvor stigli doslovce u posljednji trenutak. Jedva smo se stigli izljubiti na rastanku. Bila je subota, toga dana nisam radio pa sam se vratio kući. I onda, pred vratima stana, shvatio sam da nemam ključeva. Grozničavo sam prevrtao po džepovima, ali nije ih bilo. U brzini sam ih zaboravio. Ostali su u stanu, kao i duplikat, ali još je jedan duplikat imala mama. Osim toga, kod sebe nisam imao ni kune. Oznojio sam se od muke. Što učiniti? Pozvati bravara i razvaliti vrata ili čekati da mi mama nekako iz Splita pošalje svoje ključeve? U nedoumici sam stajao pred vratima.

- Što je, susjede? Neki problem? - trgnuo me ugodan ženski glas.

Bila je to Tea, susjeda s gornjeg kata, s kojom sam kadšto znao razmijeniti poneku riječ. Lijepa i šarmantna žena. Zbunjen, opisao sam joj što mi se dogodilo.

- Nije tako strašno. Mislim da nema smisla razvaljivati bravu. Javite mami kada stigne u Split da vam prvim autobusom pošalje svoje ključeve - predložila je dobro rješenje, iako ću se ključeva načekati satima.

- Nemam uza se ni prebijene pare. Neugodno mi je, ali biste li mi posudili stotinjak kuna, vraćam ih čim uđem u stan - zamolio sam je.

Kada mi je dala dvjesto kuna, pozvao sam je na kavu. Bez razmišljanja je prihvatila. Dva smo sata čavrljali, vrijeme je proletjelo. I tako je počelo. Vidjeli smo se i sutradan, opet sam je pozvao na kavu, tobože da joj vratim novac, a zapravo mi je bilo do njezina društva. Počeli smo izlaziti i tako sam, zahvaljujući zaboravljenim ključevima, uplovio u divnu vezu.

Za mnom je, prije nego što sam upoznao Teu, bilo nekoliko teških mjeseci, kad mi nije bilo ni do čega. Bio sam potpuno izgubljen, osjećao sam se prevarenim i povrijeđenim. Mrzio sam cijeli svijet. Gordana je bila sav moj život. Zaljubljivao sam se i ranije, ali s njom je sve bilo drukčije. Činilo mi se upravo savršeno. U dvadeset i šestoj imao sam dovoljno iskustva, barem sam tako mislio, znao što želim i bio siguran da mogu prepoznati pravu vezu. Onu za cijeli život. Kako sam se samo prevario!

Slijepo zaljubljen, nisam primjećivao nikakve promjene u Gordaninu ponašanju. Istina, neko smo vrijeme ponešto prorijedili naše inače svakodnevne susrete, kako mi je objasnila, zbog dodatnog posla koji nikako nije mogla izbjeći. A onda sam pukim slučajem shvatio kakav je taj prekovremeni posao.

- Dragi, večeras se ne možemo vidjeti - najavila mi je toga dana ujutro.

- Zar opet? Pa ni jučer nismo bili zajedno. Što, dosadio sam ti? - rekao sam razočarano. Planirao sam da odemo u kino, već sam i karte rezervirao, a onda da svratiti k meni na piće.

- Ma ne govori gluposti, naravno da mi nisi dosadio. Ali nenadano mi je iskrsnula neka poslovna večera. Bit će zamorno i dosadno, no ne mogu je izbjeći. Molim te, nemoj se ljutiti - gugutala je u slušalicu.

- Ne ljutim se, samo mi nedostaješ - rekao sam, iako sam osjetio malo ljutnje.

- I ti meni nedostaješ.

Bio sam razočaran, nisam znao što bih sa sobom. Nazvao sam prijatelja Bojana i pozvao ga na čašicu razgovora. Bit će ugodno popričati s njim, prisjetiti se starih dobrih vremena. Pristao je pa smo se odvezli u kafić na Jarunu, kamo smo nekad nas dvojica, sami ili u društvu, često zalazili.

- Zlatko, zaboga, što ti je? - iznenađeno me pogledao Bojan, jer sam se ukipio čim smo ušli u kafić.

Ništa nisam rekao, samo sam mu pogledom pokazao: nedaleko od nas sjedila je Gordana s nekim muškarcem. Poza nije ostavljala nikakve dileme u kakvoj su međusobnoj vezi. Nipošto poslovnoj. Ili barem ne samo poslovnoj. I Bojan je ostao iznenađen. Dobro je poznavao Gordanu jer smo nekoć često izlazili zajedno.

- Nemoj suditi prebrzo. Možda ipak nije ono što ti se čini - pokušao me smiriti.

- Molim te, pa nisam slijep ni glup. Hajdemo odavde - rekao sam i okrenuo se prema izlazu. Nisam, naravno, mogao ostati u tom kafiću.

- Nije Gordana takva osoba, nikad ne bih pomislio da te vara. Vjerojatno postoji neko objašnjenje - bio je uporan.

- Kako da ne. Sve je jasno, imaš rogonju za prijatelja - promrmljao sam.

Izašli smo i sjeli u auto. Gordana nas nije primijetila, toliko je bila zaokupljena svojim partnerom. Moramo otići što dalje odavde. Bojan me pokušavao smiriti, ali jedva da sam ga slušao. Stalno sam pred sobom imao sliku Gordane kako se ljubaka s onim muškarcem. Kasno te večeri Gordana me nazvala na mobitel, ali joj se nisam javljao. Onda je netko pozvonio na moja vrata. Znao sam da je to ona. Malo sam se kolebao, ali ipak sam joj otvorio. Shvatila je da sam izvan sebe.

- Zlatko, zaboga, što je, što ti se dogodilo? Vidim na tebi da si izbezumljen. Reci mi, želim ti pomoći - dok je to govorila, pokušala me zagrliti, ali sam se odmaknuo.

Gordana i ja nismo imali međusobnih tajni. Barem sam tako mislio. Uvijek smo o svemu otvoreno razgovarali. Znali smo sve o našim bivšim simpatijama i ljubavima, o seksualnim partnerima.

- Nikad ni s kim nisam tako otvoreno razgovarala. To je ono što je osobito lijepo i dragocjeno u našoj vezi - rekla mi je jednom prilikom.

- Mislim da je to normalno, ako se dvoje ljudi vole i imaju povjerenje jedno u drugo.

- Da, ali muškarci znaju biti tako tašti. Misle da moraju biti sav ženin svijet. I ako već nisu prvi, barem da su najbolji među onima koje je imala.

- Ja znam da nisam prvi, ali sigurno sam najbolji - okrenuo sam na šalu.

- Naravno da jesi - rekla je sasvim ozbiljno.

Hodali smo godinu dana, zaljubio sam se u nju preko ušiju. Već sam tu i tamo spominjao brak i djecu, ali ona nije željela o tome razgovarati.

- Još je prerano, imamo vremena. Nisi me dobro upoznao, tko zna kakva sam zapravo - rekla je.

A sada sam vidio kakva je. Ne znam kako sam se uspio tako prevariti u njoj. Da smo godinama zajedno, da je osjetila monotoniju i potražila uzbuđenje s nekim drugim, još bih to mogao shvatiti. Iako ne i opravdati. Ali, poslije samo godinu dana, kad je među nama sve prštalo od strasti, ili se barem meni tako činilo, baciti se u zagrljaj drugoga bilo je nešto što nisam mogao razumjeti. Duboko me povrijedila i temeljito uzdrmala. Tko zna koliko ta nova veza traje. Ili možda i nije toliko nova?

- Ti mene pitaš što je? Ja bih tebe trebao pitati što se događa? - trudio sam se da mi glas bude miran, ali nisam u tome uspio. Nikad nisam znao dobro kontrolirati emocije, uvijek su izbijale iz mene i čitale se na mom licu.

- Ne razumijem te. Kako misliš, što mi se događa? - gledala me u nedoumici jer još nije bila sigurna kamo smjeram.

- Je li ti večeras bilo lijepo na Jarunu? Ma što uopće pitam, naravno da je bilo. Šarmantna, uzbudljiva poslovna večera - potrudio sam se biti ironičan.

- Kakav Jarun? O čemu govoriš? - još je glumatala, iako sam jasno vidio da se lecnula.

- Ne farbaj me. Vidio sam te sa zgodnim muškarcem. Svaka čast, bit će da ga sve žene mjerkaju - iako me u duši boljelo, uspio sam na lice istisnuti smiješak.

- Ti si večeras bio na Jarunu? - zaprepastila se.

- Da, bio sam.

- Pa što si tamo tražio? - pitala je, kao da je to uopće bilo važno.

- Ne ono što i ti. Svratio sam s Bojanom na piće. I, zamisli, baš u onaj kafić koji ste i vas dvoje izabrali. Kakva slučajnost, kakav peh. Tko bi rekao da je Zagreb tako mali grad - bio sam jedak.

Stjerao sam je u stupicu. Nekoliko je trenutaka ostala bez riječi, grozničavo pokušavajući naći neki izgovor. Ali, nije se najbolje snašla.

- Vjeruj mi, molim te, ne radi se ni o čemu ozbiljnom. Bio je to moj dugogodišnji prijatelj, još iz školskih dana. Viđamo se ponekad, ali samo prijateljski - pokušala se vaditi.

- I uvijek na Jarunu? Ili ponekad i u nekom motelu? Ili kod tebe, ili kod njega doma?

- Ne. Jučer smo se sreli sasvim slučajno…

- A nisi sinoć slučajno trebala biti na iznenadnoj poslovnoj večeri?

- Jesam, ali je otkazana u posljednji trenutak, partneri iz Splita nisu stigli.

- Pa si ti sebi našla zamjenskog partnera - iznenadio sam samog sebe što sam u toj teškoj situaciji bio u stanju s njom razgovarati na taj način.

- Molim te, ne govori tako…

- Držanje za ruke i poljupci su obavezni ritual vašeg dugogodišnjeg prijateljstva? Ili vam se to jučer omaklo? - nisam popuštao na ironiji.

- Vjerujem da želiš da sada odem. Dobro, pričat ćemo sutra, kad se malo smiriš - rekla je pomirljivo. A što je drugo i mogla učiniti.

- Nisam siguran hoću li te ikad više željeti vidjeti. Nemaš pojma koliko si me povrijedila - moj je obrambeni gard već popuštao.

- Nemoj tako. Moramo se vidjeti, moramo o svemu popričati - navaljivala je.

- Samo da znaš, nisam to očekivao od tebe. Potpuno sam ti vjerovao i mislio sam da sam u vezi za cijeli život. Otiđi, molim te - sad mi je glas podrhtavao, ali odlučno sam joj pokazao vrata.

Bio sam na rubu plača, a nisam želio da to vidi. Na sreću, odmah se pokupila. Kad sam ostao sam, shrvale su me emocije. Mogu li joj oprostiti, mogu li prijeći preko svega? Sutradan smo se nakratko našli, još se opravdavala, molila da ne prekidamo, ali ja sam već donio odluku.

Ni danas mi nije jasno zašto je toliko inzistirala da ostanemo zajedno, kad je već imala drugoga. Možda stoga što je uz mene imala sigurnost, a on je bio tek avantura? A koliko bi samo takvih avantura nanizala u idućim godinama? Pokazala mi je lice koje nisam poznavao.

Ne volim se sjećati onoga što se dalje događalo. Razišli smo se na ružan način, uz puno predbacivanja.

Poslije tog iskustva zarekao sam se samome sebi da se više nikad neću olako upustiti u ozbiljniju vezu. Ne bih želio doživjeti još jedno razočaranje.

No, ma što mi učinila, strašno mi je nedostajala. Bio sam uzdrman čak i više nego što sam si htio priznati. I tako sam sve češće posezao za čašicom. U početku samo navečer, kad bih se vratio s posla. Zavalio bih se u fotelju pred televizorom i popio nekoliko čaša vina ili piva. Uskoro mi ni cijela butelja nije bila dovoljna. Piće me opuštalo, zaboravio bih Gordanu, relativno dobro spavao. Da sam ostao samo na tome, možda bih se izvukao. Ali, nakon nekog vremena počeo sam piti i preko dana. Kad bih se mamuran probudio, prvo bih posegnuo za čašicom nekog žestokog pića. To bi me osovilo na noge. Došlo je dotle da sam bocu vinjaka ili votke držao na noćnom ormariću. Na sreću, na poslu sam još normalno funkcionirao. Ili sam barem tako mislio.

- Jesi li za to da danas za vrijeme pauze odemo na ručak? - upitao me kolega Drago, s kojim sam se dobro slagao i kadšto bismo se našli na piću i poslije radnog vremena.

- Da, vrlo rado. Imaš li neki poseban razlog ili povod? - znatiželjno sam ga upitao.

- Pričat ćemo - kratko je odgovorio.

Zanimalo me je što želi od mene. Iako sam, u dnu duše, vjerojatno i slutio o čemu se radi. Toga sam jutra već strusio dva vinjaka, ali vjerovao sam da to nitko nije mogao primijetiti. Ili možda jest. Želi li Drago o tome pričati sa mnom?

- Odmah ću prijeći na stvar, nemamo puno vremena. I bit ću posve iskren - počeo je čim smo sjeli za stol u restoranu nedaleko od firme, a onda na trenutak zastao. Kao da ipak bira riječi.

- Hajde, pucaj - nutkao sam ga.

- Bojim se, Zlatko, da imaš velik problem.

- Kakav problem?

- Molim te, pa nisu ljudi slijepi kraj zdravih očiju. Piješ, previše piješ, eto u čemu je problem.

- Dobro, priznajem, možda ponekad previše potegnem, ali ne pijem u firmi. A u slobodno vrijeme valjda mogu raditi što hoću - zvučao sam osorno, iako sam se odmah pokajao zbog takvog tona. Drago mi je samo želio pomoći.

- Ne piješ u firmi, istina. Ali, gdje pio da pio, to se počinje osjećati u tvom poslu.

- U poslu? Mislim da ga radim sasvim dobro. Čak i više od toga - iznenađeno sam ga pogledao.

- Ti to samo misliš. Često si dekoncentriran i radiš pogreške. Nekoliko smo te puta Damir i ja pokrili, ali nećemo moći dugo.

- Vi ste me pokrili?

- Da, kasnio si s poslom pa smo samoinicijativo riješili dio tvojih spisa, koji su se gomilali na stolu. Nisi to ni primijetio. Ali, moraš znati da te i šef sve češće mrko pogledava. Moraš se trgnuti, ovako dalje neće ići.

- Hvala vam na tome, ali uopće nisam imao dojam da kasnim s poslom. Istina je da sam u posljednje vrijeme malo dekoncentriran, ali…

- Dekoncentriran si zato što previše piješ, htio ti to sebi priznati ili ne. Dobar si čovjek i bilo bi glupo da si tako upropastiš život.

- Otkad sam raskinuo s Gordanom, čašica pića u početku mi je olakšavala situaciju - pokušavao sam naći opravdanje.

- Znam da ti je teško zbog Gordane, ali ona te uopće nije zavrijedila. I nemoj se zbog nje upropastiti - savjetovao mi je.

Obećao sam mu da ću se disciplinirati. Nekoliko sam dana zaista manje pio, a na poslu ostajao i poslije radnog vremena kako bih nadoknadio zaostatke. Uvjeravao sam samoga sebe da imam dovoljno snage da se ostavim čašice kad god poželim. Ali, na žalost, nije išlo. Poslije dva tjedna, kada bi se čak dogodio dan a da nisam popio ni kapljicu, nastavio sam po starom.

- Javite se šefu u deset sati. Želi s vama razgovarati - najavila mi je tajnica kada sam toga jutra došao u ured.

Nije slutilo na dobro. Odmah sam se sjetio razgovora s Dragom. Otišao sam do njega i upitao ga zna li možda zašto me šef treba.

- Tražio te čim je došao na posao, ali tebe još nije bilo. Bio je jako ljut. Spominjao je neki spis koji si morao riješiti i koji ga je jutros trebao čekati na stolu. Očigledno, nisi to obavio. Sad je izjurio nekamo. Dobro se pripremi za razgovor s njim, važi svaku riječ - savjetovao mi je.

Bio sam kao na iglama. I još k tome mamuran jer sam sinoć puno popio, a i prije odlaska na posao strusio veliku čašu konjaka. Nadao sam se jedino da se to na meni ne vidi. Šef je kasnio iz grada, pozvao me k sebi tek oko pola jedanaest. Rukom mi je pokazao da sjednem na stolac preko puta njegova radnog stola. Bio je smrknut.

- Niste jučer obavili svoj posao. Zbog toga sam danas imao priličnih problema - suho je rekao.

- To je dosta komplicirani predmet… - počeo sam se opravdavati.

- Ma, dajte, Zlatko. Nije baš tako kompliciran. Problem je u vama, ne u predmetu, moram vam to otvoreno reći.

- Kako to mislite?

- S vama se nešto događa i jako ste popustili na poslu. Mislim da znam o čemu se radi. Vi možda smatrate da se to ne primjećuje, ali varate se. Pijete, previše pijete. Otuda sve vaše nevolje.

- Popijem tu i tamo koju čašicu…

- Neće biti da se radi samo o pokojoj čašici. Dobar ste stručnjak, ranije ste zaista odlično radili pa kod mene imate kredita. Zato vas neću odmah baciti na cestu. Dajem vam još jednu priliku. Uzmite bolovanje i otiđite u neku ustanovu koja ima program odvikavanja od ovisnosti - nagnuo se prema meni dok je to govorio.

- Mislite, moram se liječiti?

- Da, sami s tim očigledno ne možete izaći na kraj.

- Nisam siguran da je baš potrebno da odem u bolnicu.

- Gledajte, formulirat ću to jasno: ili ćete prestati piti ili dobivate otkaz. Pa vi sami odlučite što ćete učiniti - posegnuo je za spisima, dajući mi do znanja da razgovor smatra završenim.

Bio sam na sto muka. Znao sam da ima pravo, a opet, nije mi se išlo na nekakve terapije. Nisam sebe držao alkoholičarom. Ali, upravo sam to bio. Nakon dva-tri dana nećkanja javio sam šefu da idem na bolovanje i da ću tri tjedna biti u ustanovi za liječenje od alkoholizma. Rekao mi je da sam donio mudru odluku.

Ni roditelji nisu slutili s kakvim se problemom nosim. Bilo mi je neugodno, stidio sam se gdje sam završio, ali bilo mi je drago da sam našao toliko snage da odem na liječenje. U prvi mi se trenutak učinilo da neću izdržati tri tjedna. Bili su tu ljudi s kojima sam teško mogao uspostaviti kontakt. Program koji nam je bio namijenjen, razgovori, filmovi, sastavci koje smo morali pisati, sve mi je to bila muka ili dosada. Ali, nisam pio. To je bilo najvažnije. Osim prva tri-četiri dana, čak mi piće nije ni nedostajalo. Činilo mi se da mi dobro ide. Nisam patio od drhtavica, potištenosti, onih tjelesnih i duševnih tegoba koje, koliko sam čitao, muče neke alkoholičare kad se odvikavaju.

- Nemojte se zavaravati, morate biti uporni. Ovdje ima dosta ljudi koji su izašli kao izliječeni, ali su se ubrzo vratili. Trebate raščistiti sami sa sobom. Kad izađete, više ni kapljice alkohola. U protivnom, opet ćete pokleknuti - rekla mi je psihijatrica.

Poslije tri tjedna izašao sam iz klinike. Liječnica me još toliko vremena ostavila na bolovanju. Bilo je to najkritičnije razdoblje i toga sam bio svjestan. Ako opet posegnem za čašicom, potonut ću. Uspio sam, nisam popio ni kapi. Vratio sam se na posao pun elena. A onda sam upoznao i Teu. Polako, ali sigurno, uvlačila mi se u srce. Najdraža je osoba koju sam ikada sreo. S njom neću doživjeti razočaranje kao s Gordanom. Život je opet dobio smisao.