ISTINITA PRIČA: 'Varao me sa svima i očekivao da budem zahvalna što me uzdržava! Ipak, ponos je bio jači..'

Kao da sam ustala na lijevu nogu. To mi se rijetko događa, ali toga dana od jutra mi ništa nije polazilo za rukom, a onda sam poslijepodne još morala gotovo sat vremena čekati kod frizera, iako sam imala zakazan termin. Ovlaš sam prelistavala novine. Na stranici s osmrtnicama oko mi je zapelo za jednu od njih. Bože moj, Ante! Umro je Ante. Objavljena je fotografija iz mlađih dana, ali nije bilo nikakve dvojbe da se radi o mom bivšem mužu, nije se moglo raditi o nekom drugom čovjeku istog imena i prezimena. Lagala bih kada bih rekla da me njegova smrt kosnula. Ali, nije mi bilo svejedno, ipak sam s tim čovjekom provela djelić svog života. Navirala su sjećanja.

U životu zaista nisam imala sreće. Majka mi je umrla kada sam imala samo šest godina, kada mi je bila najpotrebnija. Živjela sam s ocem u malom dalmatinskom mjestu. Bio je ribar, skromno je zarađivao i teško smo vezali kraj s krajem. Kada sam krenula u srednju školu, otišla sam k maminoj sestri u Split. Primila me na stan i hranu, kao četvrto dijete, jer je već imala troje svoje. Zahvalna sam joj zbog toga, iako nije imala vremena ni snage previše se brinuti o meni. Na neki način bila sam zapravo prepuštena sama sebi. To se osjećalo i u školovanju. Ne mogu se pohvaliti da sam bila dobar đak, ali nisam propala ni jedan razred. Sve bi zacijelo bilo drukčije da sam imala majku, da sam imala više pažnje i, osobito, ljubavi. S mukom sam se privikavala na život u gradu, tu su vrijedila neka druga pravila nego u mom rodnom mjestašcu. Najljepše bih se osjećala u trajektnoj luci gledajući kako uplovljavaju i isplovljavaju trajekti za okolne otoke i brodovi. Zavidjela sam ljudima koji su plovili na njima.

Dogodilo se to kada sam bila pri kraju trećeg razreda. Sjedila sam u luci, na svom omiljenom mjestu. Uskoro završava školska godina, otići ću ocu i cijelo ljeto provesti s njim. Radovala sam se tome. Iz misli me prenuo nepoznati glas.

- Ljepotice, čekaš li možda mene? - preda mnom je stajao naočit mladić u mornarskoj uniformi i srdačno mi se smiješio.

- Oprostite, poznajemo li se odnekud? - začuđeno sam ga upitala.

- Ne poznajemo se, mlada damo. Ali sada ćemo se upoznati. Ja sam Ante i časnik sam na onom brodu - pokazao mi je rukom na veliki brod za krstarenje.

- Ja sam Nikolina - rekla sam kao da je posve normalno da se predstavljam nepoznatom muškarcu. - I što želite od mene? - upitala sam još uvijek smetena.

- Želim vas pozvati na piće. Ili možda na večeru. Djelujete mi nekako usamljeno, pa sam mislio… - počeo je petljati.

- Bez brige, nisam usamljena. A ovamo i volim dolaziti sama, tako mi je najljepše - objasnila sam, dignula se, okrenula i otišla.

Ruku na srce, zapravo se i jesam osjećala prilično osamljenom. Dečka nisam imala, tek prijateljicu Marijanu, koja je sve više vremena provodila sa svojim momkom. Bila sam zbunjena. Što taj čovjek hoće od mene? Sjetila sam se tetinih riječi i upozorenja da se čuvam muškaraca. Osobito je to naglašavala kada sam joj rekla da volim odlaziti u luku.

- Ne dopusti da te smota neki klipan. Muškarci žele samo jednu stvar. Budeš li neoprezna, mogla bi se kajati cijelog života - govorila bi mi.

Dva dana kasnije ponovno sam ga srela. Ovaj put ne u luci, nego u kafiću u koji sam, poslije duljeg vremena, svratila s Marijanom.

- Drago mi je da te ponovno vidim. Mogu li vam se pridružiti? - upitao je i sjeo za naš stol i prije nego što smo stigle odgovoriti.

Bilo mi je neugodno, ali što sam mogla učiniti? Marijana je zacijelo pomislila da se nas dvoje dobro znamo. Mogla je to zaključiti i po tome što me oslovljavao s 'ti'. Kao da smo dobri znanci. Upitno me pogledala, učinilo mi se da me prekorava što joj nisam spomenula tog zgodnog mladića, a onda nas, s nekakvom nesuvislom izlikom, pozdravila i ostavila same. Lijepo od nje, nije nam željela smetati. A tako bi mi bilo drago da je ostala sa mnom. No, nisam mogla vikati za njom i zaustaviti je. S druge strane, pak, željela sam saznati što taj čovjek hoće i zašto sam ga privukla. Ostali smo sat vremena u kafiću, uglavnom je on pričao o svom poslu, o privlačnosti krstarenja, ja sam tek tu i tamo odgovorila na neko njegovo pitanje.

- Vidimo se opet sutra na istom mjestu? - upitao me na rastanku.

Potvrdno sam kimnula glavom, bez nećkanja, i prije nego što sam razmislila. Moram priznati, godilo mi je što se tako zgodan muškarac zainteresirao za mene. Još nisam imala dečka, tek jednu razrednu simpatiju, koja nije ništa obećavala. Tako smo se vidjeli sutradan, a i idućih dana, jer njegov brod još nije trebao isploviti na krstarenje istočnim Sredozemljem. Tako me upoznao i s nekim svojim prijateljima i prijateljicama. Bili su to uglavnom pomorci i imali su dosta novca. Pili su najskuplja pića. Djevojke su pak tjerale posljednju modu. Osjećala sam da ne pripadam u to društvo, ali bila mi je draga pomisao da Anti nešto značim. Za ostale me ionako nije bilo briga. Večer uoči isplovljenja jako me iznenadio.

- Neće me biti tri tjedna. Nedostajat ćeš mi, Nikolina. Želio bih da naš odnos preraste u ozbiljnu vezu. I da se jednoga dana udaš za mene - zagrlio me je i poljubio.

Nisam znala što bih mu rekla. Ostala sam zabezeknuta. Do tada smo se samo nekoliko puta ovlaš poljubili. Više od toga nije ni tražio. Kao da se ne uklapa u tetine stereotipe muškaraca.

- Što kažeš na to? Nije ti drago to što sam rekao? - trgnulo me njegovo pitanje.

- Ne, naprotiv, drago mi je. Ali, ne znam što bih rekla, nisam to očekivala. Zašto hoćeš mene kad imaš oko sebe toliko lijepih djevojaka? - glas mi je podrhtavao.

- Zato što si drukčija od ostalih. Zgodna si, a nisi nametljiva, ne razbacuješ se praznim riječima, osjećam da se čovjek u tebe može pouzdati, da ga nećeš iznevjeriti. A to mi je važnije od svega - držao me za ruku dok je to govorio, ali me nije stegnuo u strastveni zagrljaj, što sam očekivala poslije takvih riječi.

- Meni je sada najvažnije da završim školu. A onda ću vidjeti - promucala sam.

- Ma, pusti školu. Što će ti to? Ja dovoljno zarađujem, a ti ćeš biti dama. Što i zaslužuješ. Naravno, vodit ćeš kućanstvo, ali to će ti biti jedini posao - olako je prešao preko moje primjedbe.

Danas, kada o svemu razmišljam, nije mi jasno kako sam dopustila da me toliko zaludi. U njegovim riječima zapravo nije bilo strasti, nisam osjećala da me uistinu voli, a lako sam mu se predala. Bila sam neiskusna, godilo mi je i laskalo njegovo društvo, imponirao mi je, a ono što mi je obećavao zvučalo je vrlo primamljivo. Nekoliko mjeseci kasnije udala sam se za njega. Nisam završila četvrti razred i to će mi se obiti o glavu. Još prije vjenčanja preselila sam se u njegov prostran stan. Bio je opremljen svim mogućim kućanskim uređajima i strojevima. Kupio mi je novu garderobu, davao dovoljno novca za sve moje potrebe. Život mi se stubokom promijenio. Ante je obično plovio tri-četiri tjedna, ponekad ostao doma samo desetak dana, a ponekad, poslije duljih krstarenja, i cijeli mjesec. Često su mu dolazili prijatelji na partiju karata. Potrajalo bi to cijele noći. Tada im nisam smjela smetati, na meni je bilo tek da ujutro za njima počistim sobu. Događalo se ponekad da po dvije-tri noći ne dolazi kući. Na moje upite samo bi kratko odgovorio da se zakartao kod ovog ili onog prijatelja. Nisam tako zamišljala svoj brak, ali što sam mogla učiniti. Ostala je samo nada da će se možda s vremenom promijeniti.

- Što ćeš mi pokloniti za drugu godišnjicu braka? - upitala sam ga mazno.

- Ne znam, nisam još o tome razmišljao, ima vremena - odgovorio je nezainteresirano.

- Znaš što bih željela? Da me povedeš sa sobom na krstarenje.

I ranije sam željela ići s njim, ali o tome nije htio ni razgovarati. Opravdavao se time da na brodu ima pune ruke posla, da nitko ženu ne vodi na svoje radno mjesto. Bio je to providan izgovor, ali ostajao je nepokolebljiv. Ovoga je puta, za divno čudo, popustio i pristao. Kako sam bila sretna! Krstarenje zapadnim Sredozemljem i dijelom Atlantikom, sve tamo do Casablance i Kanarskih otoka! Na takvo čarobno putovanje će me povesti. Brod nije kretao iz Splita, nego iz Genove, pa smo do tamo otišli autobusom. Na kruzeru je bilo najmanje naših ljudi, uglavnom su to bili putnici iz Italije, Njemačke i Austrije. Odmah mi je za oko zapela lijepa žena s kojom se Ante srdačno pozdravio, zagrlio i izljubio u obraze.

- Tko je ta zgodna mlada dama? - upitala sam ga kada smo na trenutak ostali sami.

- Greta, vodičica za njemačke i austrijske grupe. Dugo vremena radimo zajedno. Sasvim posebna osoba.

- Je li udana?

- Da. Ima i sina, već mu je skoro deset godina.

Putovanje je bilo prekrasno. Do pred sam kraj. Toliko sam toga vidjela i doživjela. S Antom sam bila rijetko, zaista je imao pune ruke posla. Ili sam ja barem mislila da je tako. Kada smo se našli pred Casablancom, osjetila sam dodatno uzbuđenje, sjetivši se čuvenog filma koji sam gledala nekoliko puta i uvijek me oduševio. Ulaz u luku, doduše, nije djelovao osobito romantično, ali svi smo se uspeli na palubu i jedva čekali da se iskrcamo. Kada smo se na večer vratili na brod, Antu nisam vidjela. Bila sam umorna, ali željela sam s njim popričati, reći mu svoje dojmove. Nigdje ga nije bilo. Posljednjih sam dana, što se njega tiče, bila dosta uznemirena. Često bih, za ručkom ili večerom, uhvatila njega i Gretu kako se znakovito pogledavaju. Mene nije nikada na taj način pogledao. Događa li se nešto među njima? Te noći nisam mogla oka sklopiti. Ante opet nije došao u kabinu, rekao mi je da je cijele noći dežuran. Izašla sam iz kabine i prošetala palubom. Bila je vedra, tiha noć. I tada sam, u jednom zakutku, ugledala Antu. Ljubio se s Gretom! To je bilo to njegovo dežurstvo. Držeći se za ruke, krenuli su prema kabinama. Vratila sam se u našu kabinu, bacila na krevet i zaplakala. Ante me bezočno varao. I tko zna koliko je puta to već učinio. Uspjela sam ipak utonuti u san prepun košmara. Nisam čula kada se Ante vratio.

- Jutros mi ne izgledaš sjajno - rekao mi je za doručkom.

- Loše sam spavala. A i ti djeluješ umorno. Mora da je bilo naporno dežurstvo.

- Pa znaš da i je. Nisam odspavao ni dva sata. Zato ću sada malo prilegnuti.

- Toliko te Greta izmučila? - odlučila sam biti izravna.

- Greta? Ne razumijem - ostao je zaprepašten.

- Nemoj glumiti. Vidjela sam vas sinoć na palubi - hladno sam rekla prikupivši svu hrabrost. Zapravo sam mu se prvi put otkako smo zajedno usudila nešto prigovoriti.

Nekoliko je trenutaka samo zurio u mene. Bio je stjeran u kut i shvatio je da se ne može izvući.

- Slušaj, Nikolina, ovako sam živio ranije, ovako ću živjeti i dalje. To što mi vodiš kućanstvo ne znači da imaš pravo na cijelog mene. Utuvi si to u glavu. Na moj račun živiš kao princeza i pazi da ti se ne dogodi da se nađeš na ulici - hladno je rekao, dignuo se i napustio blagovaonicu.

Ostatak putovanja pretvorio se u mučenje. Jedva sam čekala da sve završi. Na posljednjoj fešti prije iskrcavanja, kapetanovoj večeri, Ante je neprestano plesao s Gretom, kao da ja ne postojim. Nisam to mogla izdržati, brzo sam se povukla u kabinu. Ante je odmah išao na novu turu, ja sam se, s našim turistima, iz Genove autobusom vratila kući.

- Pamet u glavu, nemoj si upropastiti život. I ne znaš koliko ti je lijepo - bilo je sve što mi je rekao na rastanku. Ni pravog poljupca, ni iskrenog zagrljaja.

Kada sam stigla u Split, prva mi je pomisao bila da pokupim stvari i odem k ocu. Ali, osjećala sam se umornom i izmučenom, loše sam izgledala, s velikim podočnjacima, i nisam željela takva pred oca. Ipak ću se dva-tri dana odmoriti, zaključila sam. Neprestano sam razmišljala o tome što trebam učiniti. Ante me jako povrijedio. Ne samo preljubom, nego i načinom na koji se na brodu ponašao prema meni. A varao me očigledno na svakoj plovidbi. Ne mogu prijeći preko toga, ne želim ostati s njim niti živjeti od njegova novca. Zatražit ću razvod. Ali, gdje ću i kako zarađivati? Shvatila sam kakvu sam grešku učinila kada sam prekinula školovanje. Mogla sam imati svoj kruh u rukama. Nisam mogla, ni htjela, pasti ocu na teret. Bližila se turistička sezona, možda uspijem naći barem neki privremeni posao.

Otišla sam ocu i ispričala mu što mi se dogodilo. Kao da i nije bio previše iznenađen. Imao je razumijevanja za mene i ništa mi nije predbacivao. To mi je u tom trenutku bilo važno.

- Snaći ćemo se nekako, djevojčice. Naći ćeš posao, a još stigneš i završiti školu - tješio me.

Desetak dana kasnije već sam radila kao konobarica u jednoj gostionici. Anti sam poslala pismo i obavijestila ga da sam zatražila razvod. Naći će ga u sandučiću kada stigne kući. U to vrijeme mobiteli još nisu bili česti, doduše mogla sam ga radiovezom nazvati na brod, ali mi se s njim nije razgovaralo. Na novom krstarenju zacijelo ima novu priležnicu. Uskoro je došao do mene.

- Što ovo treba značiti? - upitao je dojurivši u gostionicu i tutnuvši mi pod nos moje pismo.

- Zaboga, pa valjda znaš čitati. Ne želim više živjeti s tobom - mirno sam odgovorila.

- Uopće nisi svjesna kakvu glupost radiš. Jako ćeš zažaliti. Vrati se odmah kući, dajem ti posljednju priliku - bio je nadmen, siguran da ću skrušeno popustiti.

- Hvala ti lijepa, ali neću je iskoristiti. Ne želim više biti s tobom - odlučno sam odgovorila.

- Glupačo, nisi mi ni potrebna! - povikao je tako da su se gosti zagledali u nas i nestao.

Formalno smo se razveli nekoliko mjeseci kasnije. Nisam od njega ništa tražila, ali, moram priznati, bio je iznenađujuće fer i dao mi je solidnu svotu novca. U prvi sam trenutak tu ponudu željela odbiti, ali onda sam shvatila da sam u dvije godine braka valjda i ja nešto pridonijela zajedničkom kućanstvu. I dobro će mi doći dok ne nađem stalni posao. Kada je turistička sezona prošla, više nisam radila kao konobarica. Grozničavo sam listala novine tražeći ponudu za posao koji bih mogla raditi bez kvalifikacija. Tako sam zamijetila oglas u kojem starija gospođa iz Splita traži mlađu žensku osobu koja bi se za nju brinula, boravila kod nje, dobivala hranu i džeparac, a poslije smrti ostavit će joj svoj stan. Možda je to prilika za mene? Barem dok ne nađem pravi posao. Bit ću njegovateljica i sluškinja, no dobit ću stan, to nije loša perspektiva. Odlučila sam se javiti na oglas, iako je žena vjerojatno već našla njegovateljicu. Nazvala sam je bez puno nade. Nije se još odlučila, rekla mi je, želi vidjeti sve kandidatkinje i porazgovarati s njima. Tako sam se zaputila u Split.

Gospođa Ana bila je teško bolesna i gotovo nepokretna. Nije zračila nekom srdačnošću, djelovala je prilično mrzovoljno, ali nije joj se to moglo zamjeriti s obzirom na stanje u kojem se nalazila. Bit će to mučan posao, pomislila sam. Trebat će mi dosta živaca i strpljenja. I samokontrole. Ne bi li bilo pametnije da odustanem?

- Javit ću vam za koji dan što sam odlučila, bilo je ovdje već nekoliko djevojaka, a neke su se još najavile - rekla mi je poslije polusatnog razgovora.

Uzela je mene. Iskreno govoreći, nisam znala bih li se radovala ili ne. Zbrinuta sam za neko vrijeme, mogu nastaviti školovanje, ili barem završiti neki tečaj kako bih našla bolji posao, i to je svakako bila prednost. A da se o stanu ne govori. Nakon što sam dva tjedna bila kod nje, na probnom roku, kako je rekla, Ana je kazala da je zadovoljna sa mnom i da želi da ostanem s njom do njezine smrti. U oporuku će ubaciti, kao što je na početku i najavila, da stan pripada meni. Mali dvosobni, prilično derutan, ali ipak stan. Moj stan. To mi je bio velik motiv. No, nikakav ugovor o doživotnom uzdržavanju u zamjenu za stan nismo potpisale. Sve se svelo samo na obećanje da će me ubaciti u oporuku.

Nipošto joj nisam željela smrt, ali vidjelo se da neće još dugo. Kako sam i pretpostavljala, nije s njom bilo lako. Neprestano je zanovijetala, ništa joj nije bilo po volji, znala bi i podviknuti na mene. Novac koji mi je davala jedva je pokrivao kućanske troškove, a mjesečni džeparac je dostajao za tri-četiri odlaska u kino. Na sreću, otac mi je financijski pomagao, tako da sam si mogla kupiti i poneku krpicu. Kad čvrsto stanem na noge, vratit ću mu taj novac, jer ni njemu nije lako.

Desetak mjeseci otkako sam došla k njoj, Ana je umrla. Jedne joj se noći stanje naglo pogoršalo, pozvala sam hitnu pomoć, ali izdahnula je na putu do bolnice. Iako je bila neugodna, njezin me odlazak rastužio. Ni nju život nije mazio, tko zna kroz što je sve prošla. Nije imala nigdje nikoga, cijelo vrijeme koje sam bila s njom nitko je nije posjetio niti je dobila ikakvo pismo, poruku ili telefonski poziv. Ali, u tome sam se prevarila, nije bilo baš tako. Poslije njezine smrti nisam znala kakav je postupak, kome se trebam obratiti da bi se oporuka realizirala. Niti sam znala gdje se ona nalazi. Objasnili su da se strpim, da će se zacijelo uskoro pojaviti odvjetnik s papirom, pa će se sve legalizirati. Naravno, ostala sam u stanu. U svom stanu. Bila mi je ugodna pomisao da imam vlastiti krov nad glavom.

Pet dana poslije Anine smrti začula sam kako se okreće ključ u bravi. Protrnula sam. Što se događa? U stan je ušao mlađi muškarac u pratnji sredovječnog gospodina s aktovkom u ruci. Ja sam zaprepašteno zurila u njih, oni u mene.

- Što vi tu radite? - upitao me mlađi.

- Ja… Ovo je moj stan - promucala sam.

- Mislim da se varate, draga gospođo. Ovo je stan ovdje prisutnog gospodina Zdenka, nećaka pokojne Ane. Kako ste uopće uspjeli doći u njega? Provalili ste? - smrknuto me gledao stariji gospodin, očigledno odvjetnik.

Zavrtjelo mi se u glavi, cijela se soba okrenula oko mene. Morala sam sjesti. Bože moj, zar me starica nasamarila? Kada sam se malo pribrala, ispričala sam im kako sam i zašto došla ovamo. Kako sam njegovala Anu, kako je rekla da mi je stan ostavila oporukom.

- Vas se u oporuci ne spominje. Taj je papir odavno kod mene i ništa u njemu nije mijenjala. Čak mi je ostavila i duplikat ključeva od stana da ih dam nećaku. Možda vam je to i obećala, ali očigledno nije ispunila obećanje. Žao mi je, morat ćete se odmah iseliti kako bi moj klijent ušao u posjed kao zakoniti i jedini nasljednik - hladno mi je poručio odvjetnik.

Kakva sam budala ispala. Opet su me povukli za nos. Jedva sam suzdržavala suze.

- Polako, odvjetniče. Nećemo tako - čula sam glas mlađeg muškarca. - Draga djevojko, možete ostati ovdje još neko vrijeme, dok se ne snađete. Nije nikakva žurba - obratio mi se blagim glasom.

Ništa to nije mijenjalo na stvari, ostala sam bez stana i tu nije bilo pomoći, ali bila sam mu zahvalna zbog razumijevanja koje je pokazao.

- Neće vam smetati ako kojiput navratim, samo da sredim tetine papire i fotografije? - upitao me na odlasku.

- Naravno, možete doći kad god želite. Ovo je vaš stan - promucala sam, i dalje zbunjena.

Ponovno je došao već sutradan. Znam da me se nije ticalo, ali nisam ga mogla ne pitati kako to da je ni jednom, otkako sam njegovala njegovu tetu, nije došao u posjet niti joj se javio.

- O mrtvima sve najbolje, ali, iskreno rečeno, teta je bila velika napržica. Divim vam se što ste s njom toliko dugo izdržali. Davno smo se porječkali, zabranila je da joj dolazim i da joj se javljam. S mojom majkom, koja je dosta mlađa od nje, nije dvadeset godina progovorila ni riječi. Nismo ni znali da je tako teško bolesna. Bio sam zaprepašten kad sam saznao da mi je ostavila ovaj stan. Uopće to nisam očekivao. Ne znam, možda se na neki način željela iskupiti - objasnio mi je.

Dalje je išlo kao u petparačkom ljubavnom romanu. Dolazio je u stan i kad je trebalo i kad nije trebalo. Već smo dvanaest godina u braku. Imamo dvoje prekrasne djece. Za desetu godišnjicu braka otišli smo na krstarenje. Naravno, dobro sam pazila da to ne bude brodom kojim plovi Ante. O njemu, otkako smo se razveli, nisam ništa čula. A sada je zauvijek otišao. Tko zna kako bi moj život danas izgledao da nisam lakomisleno u uletjela u brak s njim i privoljela ga da me vodi na krstarenje. Vjerojatno nikada ni bih upoznala Zdenka i bila toliko sretna.