ULJEZ U KUĆI

ISTINITA PRIČA: 'Zaigrala sam opasnu igru, očuha sam lažno optužila za silovanje!'

'Čeznula sam za majčinom ljubavi, a ona je voljela samo njega'

Bijeda, glad i opće siromaštvo predgrađa u kojem je moja majka odrasla duboko se odrazilo najprije na nju, a potom i na mene. Pripadala je onoj donjoj, marginaliziranoj stepenici društva na koju svi najprije zagaze, a potom se uspinju naviše. Koliko će se tko visoko uspeti, ovisi o ambicijama, sreći ili naklonosti sudbine. Mama, a kasnije i ja s njom, nije daleko odmakla od kala ljudskoga dna. Nije bila te sreće. Trajalo je to dugi niz godina.

Rodila me kad joj je bilo samo osamnaest. Nikad nisam saznala tko mi je pravi otac, a ne vjerujem da to i ona zna.

Materinski instinkti kod nje su zakazali. Možda zato što sam joj došla prerano i neželjeno ili to jednostavno nije bilo usađeno u njoj. Osjećaj ljubavi koji većini sretnika roditelji pružaju kroz postupke, primjere i brigu, ja nikad nisam osjetila ni primila. Možda bi bilo bolje da sam ostala gore među anđelima i čekala da me prihvati neka druga žena, ali odabrala sam upravo nju.

Odrastala sam po kavanama u kojima je majka povremeno radila i pjevala, dok bi njenu pjesmu svako toliko prekidao zvuk polomljenog stakla, pokoja psovka ili smijeh jadnika koji bi ovdje zapijali posljednje novce. Motala sam se oko šanka i između stolova, zavirujući u kuhinju i hraneći se onim što bi mi kuharica dala. Zaboravljena i ostavljena na brigu svima i nikome.

Imala je lijep glas.

- Trebala sam postati zvijezda - znala mi je govoriti - ali nije bilo nikoga tko bi mi pomogao uspeti se do njih - u glasu nije mogla izbjeći gorčinu koju bi otupjela ponekom žesticom.

Još i danas iz svijesti ne mogu izbrisati sliku kako me svu prljavu i musavu vukla sa sobom ponavljajući uvijek istu rečenicu, kako sam ja jedno od njezino četvero djece koju treba prehraniti. Takvom načinu zarade pribjegavala bi u onim razdobljima kad nije imala posao u krčmi, a jesti se moralo. Ljudi koji su nam otvarali vrata bili su su svakakvi; neki milosrdni, neki bešćutni.

Kad sam navršila šesnaest, majka je uspjela dobiti donekle pristojan posao. Iz zabačenog sela u Lici preselile smo se u Rijeku. Rekli su mi da s koje god strane svijeta dođeš u Rijeku, došao si u srce Europe. Dočekala nas je mirisom svoga mora, ljubaznim i gostoljubivim žiteljima koji su nas primili u svoje okrilje i milozvučnošću primorskog dijalekta drukčijeg od govora moje Like. Umjesto zelenilom šuma pogled mi je bio ispunjen plavetnilom Kvarnerskog zaljeva. Posebno mi se svidjela klima koja nije bila oštra kao ona na koju sam navikla. Bila sam uvjerena da će ovdje i moj život biti drugačiji.

Pekarna "Luna", u kojoj se mama zaposlila, omogućavala nam je, ako ništa drugo, svakodnevno svjež kruh. Pomislila sam da će nam dani napokon postati svjetliji. Stan koji je unajmila pružao mi je sigurnost i toplinu.

- Od danas živimo ovdje - rekla mi je ne skrivajući zadovoljstvo. - Sviđa li ti se?

Ostala sam bez riječi. Naspram rupetine iznad seoske gostionice gdje smo dosad živjele, ovo je bio san. Svijetli zidovi, parket, kupaonica - naš mali raj. Bila sam ushićena.

- Ali, mama... - bojala sam se postaviti pitanje - odakle

nam novci?

- To neka ne bude tvoja briga - nekako me žurno prekinula. Nije bilo ni važno. Ako je ovo san, ne želim se probuditi.

Nastupila je dosad najljepša godina moga života. Krenula sam u drugi razred srednje škole. Majka je bila zauzeta po cijele dane, što redovitim, što prekovremenim poslom. Kao da je htjela nadoknaditi propušteno.

Škola u koju sam krenula te tople jeseni bila je stara masivna zgrada blijedosive fasade, koja se na pojedinim mjestima neravnomjerno ljuštila. Na prozorima u prizemlju kočile su se stare željezne rešetke koje godinama nitko nije premazao zaštitnom bojom. Skorila ih je hrđa. Više je nalikovala na zgradu kazneno-popravnog doma nego na mjesto gdje bi se trebali slaviti mladost i znanje.

Profesorica Perić nešto je potiho govorila, kao i obično mrmljajući sebi u bradu više nego nama u razredu. Bila je mušičava čudakinja s poduljim radnim stažem među djecom moje i slične dobi. Prosijede kose i s podebljim naočalama koje su sličile na dno dviju pepeljara, tumačila je:

- Zadatak povijesti kao nastavnog predmeta prije svega je upoznavanje vas, učenika, s osnovnim znanjima o razvoju čovjeka i ljudskoga društva, da bi vam se pomoglo da izgradite vlastiti odnos prema prošlosti...

Pogled mi bludi po novom razrednom namještaju, koncentracija mi bježi, a njezino mi predavanje ne zaokuplja pažnju. Iz predzadnje klupe kraj prozora imam savršen pogled na cijelu učionicu. Zaustavljam ga na zatiljcima svojih razrednih kolega. Primjećujem ono što Perićka ne vidi, a i bolje da ne vidi. Smijuljim se.

- ...u tome biste trebali biti lišeni bilo kakvih predrasuda i neprestano propitivati podatke koji vam se nude.

Hm, da, moja je povijest, iako kratka, jako zanimljiva, profesorice - pomislih u sebi - ali ni vi ni itko drugi u ovoj učionici ništa ne znate o njoj. Ona ljudskom rodu sigurno ne bi bila zanimljiva i razgovor o njoj ne bi je mogao izmijeniti ni popraviti.

Gledam svoje novostečene razredne prijatelje. Neki od njih to već jesu, neki će, nadam se, to postati. Ne želim biti osamljena u ovom velikom gradu. To je većina razmaženih tinejdžera punih novčanika, s daleko više novaca nego što bi im trebalo za topli sendvič ili sok. Kad se samo sjetim koliko sam puta bila gladna i promrzla. Ne, nikad nisam imala ovakvu kožnu jaknu kakva visi s naslona Tamarina stolca. Tko zna jesu li njihovi životi savršeni?

Slušala sam površno. Ovo definitivno nije bio predmet koji me mogao održati budnom i pažljivom.

- Vilena! - iz misli me trgnuo Perićkin ponešto povišen glas. To mi je bilo dovoljno da svoj izgubljeni pogled skrenem k njoj. - Kamo si odlutala? Možeš li, molim te, ponoviti o čemu smo pričali? - glas joj je sada zvučao prijekorno i strogo.

- O povijesti... - promucala sam. Razredom se zaorio smijeh.

- Dakako, o čemu konkretno? - bila je neumoljiva.

Snaći se bilo je ono što sam do sada u životu zbog preživljavanja već naučila. I u ovom je razredu trebalo preživjeti, uklopiti se, izgledati normalan, sretan i pripremljen. Na brzinu sam sročila dvije suvisle rečenice koje sam ipak pohvatala. Odgovor ju je donekle zadovoljio. Stara rospija! Sve vidi i kad mislim da ne gleda.

Oglasilo se zvono. Nastava je bila završila, ali mi se danas nije žurilo doma. Bila sam zabrinuta i slutila sam da nas uskoro čeka neka nevolja. Već sam ih bila naučila nanjušiti u zraku i prije nego što se pojave. Mama je opet počela migoljiti s posla i često ostajati na bolovanju. Bila je nezadovoljna primanjima u pekarni i često je gunđala kako novca nikad nema dovoljno što god ona učinila i koliko god radila. Pola godine nakon našeg dolaska u Rijeku ponovo je počela maštati da poradi na svojoj "karijeri umjetnice".

- Tada definitivno nije bilo moje vrijeme, ali sada su se stvari promijenile. Sada je sve drukčije. Pa kome se pjevalo krajem devedesetih!? - uvjeravala je više sebe nego mene. - Vilena, pogledaj me, izgledam li još uvijek lijepo?

Meni je mama bila mama. Nisam razmišljala o njezinoj ljepoti onako kako je ona sada tražila da komentiram. Bila je žena u, kažu, najljepšim godinama, ni lijepa ni ružna, ali znalački našminkana. Nedostatke je vješto znala prikriti. Stigavši iz škole, nisam je zatekla u stanu. Skuhala sam si hrenovke, a onda je uletjela kroz vrata potpuno ispunivši prostor svojom ozarenošću.

- Sjećaš li se gazde Borisa? - nije dočekala a da me ne upita i upozna s novošću. Kroz svijest mi je proletjela debela, masna prilika kratkih prstiju i još kraćeg vrata oko kojeg je, urezavši se u meso, visio debeli zlatni lanac s križem. Nosnice mi je i na samo sjećanje na njega zaštipao jak miris kolonjske vodice "Brion", koju je uvijek koristio ne štedeći na količini.

- Ne - kratko sam slagala.

- Boris, pa moraš ga se sjećati. To je onaj niži okrugao i veseo čovjek. Imala si sedam ili osam godina kad sam radila kod njega u lokalu "Ruža".

- Ne, zaista se ne sjećam. Bit će da si kod njega radila kratko vrijeme pa zato… - brisala sam iz memorije sve što je bilo vezano uz moje rano djetinjstvo. Živjela sam danas, sada, jer sam negdje duboko u sebi znala da je sadašnjost jedino važna, da se ne smijem osvrtati jer su iza mene sodoma i gomora i da moram naprijed.

- Ne, mama. Ne! Ne! Ne poznajem nikakvog Borisa niti se sjećam "Ruže".

- Glupačo! - otpuhnula je rezignirano.

Ipak mi je, htjela ja to ili ne, ispričala kako ga je danas srela u gradu i, nakon mnoštva komplimenata koje je uputio na račun njezina stasa, pohvalio joj se i kako je "Ruža" sada premještena u Rijeku. U kompletno je novom stilu i to je sada fin i otmjen lokalčić za odabranu klijentelu. Vikendom se tamo pjeva i pleše do jutra, a zabavljači su probrana i zvučna imena pop i narodnjačke estrade s ove i one strane državne granice. Ove druge naročito.

- Kakve to veze ima s tobom? - prekinula sam njezinu tiradu nastojeći je osvijestiti. - Već radiš u pekarni i imamo topli kruh svaki dan, imaš redovitu i pristojnu plaću. Sjećam se i gorih dana.

- Ha, ha, da - nasmijala se - ali sada živimo u gradu. Apetiti su nam se povećali. Ne stignem platiti sve naše nove krpice, a tu je i brdo računa - stala je prekapati po torbici i vaditi račune za vodu, struju, plin, stanarinu, telefon. - Sve je to još neplaćeno! Sigurna sam da nam kod gazde Borisa ne bi bilo loše i da bismo lakše spajale kraj s krajem.

Odskočila sam kao da me netko posjeo na električni stolac i uključio na najveću voltažu.

- Ne vraćam se k njemu! - prasnula sam divlje, spremna na svađu.

- O, pa ti se ipak sjećaš Borisa. Smiri se. Ne moramo mi k njemu kad je on došao k nama. Nećemo otići iz Rijeke. Boris je shvatio da u selu ne može opstati i ova ponuda koju mi je dao nije za odbaciti. Zarada od pjevanja vikendima i konobarenje dvostruko je veća nego moja plaća iz pekarne.

- Ali, kako ćeš raditi dva posla?

- Radit ću jedan, i to onaj koji volim. Pjevat ću.

Obuzeo me košmar. Opet u nosnicama osjećam smrad od isparavanja alkoholnih pića i cigareta u prepunom lokalu. Vidim plesanje po stolovima, puno naličenih lica i bujnih poprsja svakojakih žena. Vidim i mamu sa zeleno obojanim kapcima i u svjetlucavoj prekratkoj opravici među njima. Pjeva. Da joj barem glas zauvijek zamre u grlu!





Što je naumila, to je i ostvarila. Već je dva mjeseca radila svoj drugi posao i izbivala bi iz kuće cijele dane, a vikendima i noću. Vukući noge kao da na njima imam privezan kamen, uspela sam se na drugi kat naše zgrade. Iako mi je nastava završila u 14, bilo je već prošlo 18 sati kad sam došla kući. Zadržala sam se u gradu s prijateljicom Tamarom. Znala sma da majke još nema pa mi se nije ni žurilo. Gazda Boris i nije bilo toliko velikodušan da je dijelio pare šakom i kapom, nego se majka trebala dobro oznojiti ako je htjela zaraditi onoliko koliko je rekla da hoće. Tako je uz pjevanje i konobarila, a na kraju i čistila. Tri u jedan, rekla bih.

Ona je na sve pristajala dok je ne primijeti neki sposoban menadžer koji će prepoznati njezin talent, govorila bi, a poslije će, vjerovala je, sve biti drukčije. Znala sam! Znala sam od samoga početka da ćemo se vratiti na početak. Strovalila sam se na krevet umorna od svoje propupale mladosti. Cijenim li dovoljno majčin trud? To mi je samo na trenutak proletjelo glavom, no ubrzo sam odagnala tu misao. Hej, u ovoj sam priči ja žrtva, a ne ona!

Uključila sam televizor. Izgleda da sam zaspala jer je u sobi već bio mrak kad sam vani u hodniku začula neki štropot i naguravanje te prigušen smijeh. Odjednom začujem snažno lupanje na vratima. Pokušavala je otključati vrata, ali joj to nije polazilo za rukom. Nikako da pogodi u bravu. Zvučala mi je čudno. Opet je pila. Prošli su mjeseci, možda i više od godine njezine apstinencije, a sada se stvari opet ponavljaju. Uz njezin razabrala sam i jedan muški, nepoznat glas. Odlučila sam se pritajiti.

U posljednje vrijeme ovo je postala uobičajena pojava kad se kući vraćala kasno, često s nekim prijateljem više pijana nego trijezna. Pravila sam se tada da spavam ili bih stavljala slušalice na uši i pojačavala glazbu da ih ne čujem i ne vidim, da se potpuno isključim. Ostala sam ležati u mraku i čekala da se sve opet stiša i umiri. Ne znam koliko je vremena prošlo kad mi je tanak mlaz svjetlosti kroz odškrinuta vrata ušao u sobu. Raščupane kose i razmazane šminke, provirila je ljuljajući se na nogama.

- Dođi, Vilenice - zaplitala je jezikom jednom se rukom pridržavajući za dovratak visoko iznad glave - moraš nekoga upoznati.

Prekinuo ju je iznenadni napadaj smijeha, a onda se okrenula u smjeru dnevnog boravka i doviknula nepoznatom muškarcu:

- Pričekaj, Joškiću, sad će moja kći ustati.

Tip je sigurno jedan u nizu onih kakve je i ranije, poput mačke, dovlačila, a onda će ga odbaciti. Ustala sam. Znala sam da nema nikakva smisla ljutiti mamu i oglušiti se na njezin zahtjev jer slijedila bi scena, a meni su one postale vrlo neugodne, naročito pred strancima.

- Ovo je Joško - rekla je. Joško se nasmiješio i obuhvatio je oko struka. - Znamo se već petnaest dana - nastavila je - i oboje smo shvatili da se volimo, da smo srodne duše. Ukratko, vjenčat ćemo se.

Ovo me lupilo posred čela kao grom iz vedra neba. Mora da sam problijedila. Vjenčanje?! O kakvom ona to vjenčanju priča. Moja majka, koja se još nikad nije udavala i cijelu je svoju mladost provela sama ili s nekim, ali nesputana, slobodna i poročna, zar će si ona svojevoljno nataknuti spone braka? Uostalom, jesam li je spremna dati ovom muškarcu?

Joško i nije bio osoba lošeg izgleda. U njegovim očima bilo je neke dobrote koju ja nisam htjela vidjeti. Možda su oboje samo pijani. Činilo se da je ipak trezniji od mame. Promucala sam neku glupavu čestitku i gotovo pobjegla u svoju sobu. Uhvatila sam krajičkom oka Joškov pogled.

Ne sviđa mi se ovo. Ovaj je stan tijesan za nas troje. Taman sam počela imati mamu za sebe, graditi s njom odnos, povjerenje i sklad kad u naš život uleti čovjek s kojim ona opet pije. Ne! Zamrzila sam tog Joška iz dna duše i poželjela da ga ona otjera odmah i sad.

Pred sam dolazak zime te 2001. godine majka se, kako je i najavila, udala za Joška. Bio je tmuran dan. Oblaci, sivi i teški poput olova, preplavili su nebo i sakrili i posljednju krpicu njegova plavetnila. Natiskuju se, guraju, stišću jedan drugoga. Počinje kišiti. Promatram kišobrane koji su se pootvarali poput gljiva, ali mi oni svojim šarenilom ne razbijaju sivilo dana. Stajala sam kraj prozora dok je tišinu remetilo šuštanje kiše i kuckanje zidnog sata koji kao da mi je govorio: požuri, požuri, vrijeme je.

Majka je s Joškom već sjedila u autu, očito ljuta što je njenu svadbenu opravu poprskala kiša. Tko zna, neki kažu da kiša mladoj donosi sreću, neki kažu nesreću. Vjerovala sam u ovo drugo. Noge su mi teške i ne pomiču se s mjesta. Teškom mukom odvojila sam se od prozora. Popravila sam zastor. Očekivala je da prisustvujem.

Cijeli sam obred promatrala sa strane kao da se to događa nekoj drugoj ženi. Kakva god da je bila, bila je samo moja sve ove godine, ne računajući njezine povremene prijatelje koji su ionako odlazili. Joško mi je predstavljao veću prijetnju od ostalih. Majka mi je u kapelici gdje se održao obred bila daleka i strana. Gurala sam ruke sve dublje u džepove i premještala se s jedne noge na drugu, pokušavajući se nekako ugrijati. Hladnoća mi je klizila leđima. Iz usta mi je izlazio oblačić pare kao da će mi duša izaći.

Kako hladan dan! Baš su i vrijeme odabrali, ili je ono odabralo njih? Nikakve suze ganuća nisu orosile moje oči, a i da jesu, bile bi se skotrljale po mom licu kao dvije ledene grudice. Bilo mi je jasno da ću od ovoga trena još manje postojati za nju. Smetat ću. Najradije bih sada pobjegla nekamo, bacila se s ove visoke hridi dolje ravno u more i nestala u zapjenjenim valovima. Koga bi bilo briga!

Gle, pa ona je sretna. Svaki njezin pogled i pokret pokazuju kako ne vidi nikoga doli njega. Jesam li ja to ljubomorna?

Majka je opet bila trijezna i ono se pijanstvo nakon večeri kad me upoznala s budućim mužem nije ponovilo. Kako se Joško doselio, tako sam ja počela razmišljati da se odselim. Počela sam izlaziti i vraćati se u sitne sate prkoseći majci i njezinu novom odabraniku i namjerno se družiti s ljudima koji su balansirali na onoj osjetljivoj crti zakona.

Te sam se subote, kao i one prethodne, pomno uređivala pred ogledalom. Posudila sam od majke njezinu plavu majicu poluotvorenih leđa i zamolila je da mi pomogne urediti kosu.

- Vidi, vidi, za koga se ti to večeras ovako posebno uređuješ? - upitala me došavši na vrata kupaonice.

- Mogla bi mi pomoći popraviti "grešku prirode" - rekla sam šaleći se na svoj račun.

Pogledala me nježnije negoli je to običavala ranije. Približila mi se. Odkad je bila s Joškom, postala je mekša, blaža, tiša, ali prema njemu. Ne i prema meni. Prema meni je i dalje imala neku zadršku. Nije mi se davala u potpunosti. Dugi sam joj niz godina bila smetnja, greška iz mladosti, slučajni događaj koji je teglila kao zatvoreničku kuglu oko gležnja. Osjećala sam ja to. Znala sam da ne dobivam ono što mi pripada, ili sam barem smatrala da je moje pravo da mi majčina ljubav pripada. U meni je bila gomila bijesa. U njoj je bila žena koja nije znala biti majka.

Njega je voljela. O da! Bilo mi je to jasno poput sunca. Izborit ću se i ja za komadić ljubavi koja mi pripada, ako ne od nje, već će se naći netko. Ne tražim li to u posljednje vrijeme u svojim izlascima, u pogledima mladića. Gladna sam ljubavi. Mrzim Joška. Zadrhtale su mi usne dok mi je stavljala sloj maskare na trepavice.

- Dakle, što je sad? - upitala me. - Da se nisi usudila plakati. Razmazat ćeš maskaru i moj će trud otići k vragu.

Zagrlila me. Zagrlila sam i ja nju. Bili su to izuzetno rijetki trenuci. Možda sam prestroga prema njoj. Bih li trebala maknuti taj oklop neranjive, jer ona mi je potrebna, sada kao i prije. Tada se na vratima pojavio Joško. Izašla sam.

U općoj gužvi najfrekventnijeg kafića u gradu, u koji je zalazila većina mojih poznanika, jedva smo se čuli. Osjetila sam lagan udarac laktom pod rebra i ispriku koja je stigla gotovo istodobno. Bila je izrečena tik do moga uha tako da sam mogla osjetiti punoću i zaokruženost nečijeg već formiranog glasa. Bilo je natiskivanja oko šanka i na trenutak mi se učinilo da će bujica odnijeti neznanca isto kao što ga je iznenada i donijela.

Ipak, zaustavio se i zagledao u moje oči. Jedan širok osmijeh, piće i priča je potekla. Slagala sam mu da mi je osamnaest nakon što mi je on rekao da ima dvadeset osam. U jednom mi je trenutku predložio jedno ugodno i manje bučno mjesto, naravno, ako želim. Počela sam se vrpoljiti jer nisam baš bila sigurna trebam li ostaviti društvo s kojim sam došla i otići u mrak sa starijim mladićem kojeg sam tek večeras upoznala i o njemu ništa i ne znam. Ali, ovaj me neznanac privlačio i već mi je pomalo bilo mutno u glavi.

- Nije daleko - nagovarao me - par ulica dalje. Ne brini, vratit ću te tvome društvu kasnije. "Mea culpa" ako te želim na neko vrijeme oteti samo za sebe.

Uputio mi je razoružavajući osmijeh. Više nisam osjećala ni trunčicu nelagode. Isprsila sam se samouvjereno i pošla s njim do njegova auta. Nisam primjetila Tamaru kako se probija prema izlazu pokušavajući me dozvati.

Zgrada pred kojom je zaustavio automobil bila je u slijepoj ulici. Poveo me gore po mračnom stepeništu jer je žarulja na hodniku pregorjela. Iz stana je dopirala glazba. Mjesto mi se više nije činilo nimalo romantično, ali je volja da večeras budem s nekim i da za nekog samo ja postojim prevagnula. Društvo koje smo zatekli u stanu opet me pokolebalo. Mahom stariji od mene s čudnim, polustaklenim pogledima, usporenih kretnji i govora. Ljuljali su se u ritmu koji su pokušavali slijediti. Nisu se ni osvrnuli na nas. Marko mi više nije ljubio prste kao prije pola sata u klubu gdje smo se upoznali, već me je nekako posjednički obuhvatio oko struka i poveo do stola gdje je bilo nekoliko boca različitog pića. Natočio mi je jedno u čašu i pomiješao ga s drugim.

- Hoćeš leda? - upitao me.

- Ne, da, svejedno.

Počeli smo plesati u nekom ludom ritmu housa pijući pritom, a mojim se tijelom razlila opuštenost.

- Čiji je ovo stan? - pokušala sam saznati gdje sam.

- Frendov, ali nije bitno, uživaj - odgovorio je.

- Tko su ovi ljudi? Nikoga ne poznajem. Ove djevojke su vrlo slobodne. Mislila sam da si rekao kako me vodiš na neko mirno mjesto.

- To su cure koje se znaju zabaviti. Evo, probaj, bit će ti super. Pružio mi je već upaljeni smotuljak iz kojeg je i sam povukao nekoliko dimova. Povukla sam i ja. Nastavili smo plesati, a otpor u mom tijelu počeo se rasplinjavati. Nestalo je i zadnje trunke zabrinutosti koja mi je negdje u kutu mozga do maloprije kljucala.

Mladić za kojeg sam znala tek da se zove Marko dolijevao mi je piće u čašu i brinuo se da ne ostane prazna. Počelo mi se vrtjeti u glavi od glazbe koja je u mom mozgu postajala sve glasnija. Okretalo mi se, okretala sam se, a nebrojeno me mnogo ruku diralo. Sva su mi lica bila ista i vrtjela su se oko mene u pomahnitalom ritmu sve brže i brže. Onda osjetih oštru bol, a preko moga tijela težinu nekih drugih tijela bezimenih ljudi. Ne znam tko su ni gdje je Marko koji me doveo, ali oni mi nanose bol.

- Neću ovo. Neću! Neću!

Nitko me nije čuo.

Odvukao me van. Hladan zimski zrak dozvao me k sebi.

- Vilena - drmusao me - otrijezni se.





Mislim da sam povratila dušu iz sebe domogavši se jarka. Polako sam dolazila k svijesti. S užasom sam primjetila da je mamima majica potrgana. Taj me detalj jako uznemirio.

- Sjedni u auto, vozim te natrag - poput snažnog bljeska pred očima mi se sve odigralo u trenu.

- Mrzim te, mrzim te! - počela sam vrištati u gluhoj noći sa željom da se mračni prozori probude od moje vike. Začepio mi je usta rukom.

- Prestani se derati! - rekao je tiše prijeteći. - Probudit ćeš susjedstvo. Još nam samo racija treba. Nisam razumijela što govori. Nisam razumijela kako taj bezosjećajni gad može sada biti tako hladnokrvan. U što sam to uletjela?!

- Manijače - procijedila sam plačno.

- Vilena, zabavljali smo se, zabavljali!! Nemoj sada glumiti nevinašce. Do maloprije ti je društvo odgovaralo, izvijala si se, plesala, i to ne samo sa mnom. Hajde, barem si doživjela pravu zabavu.

On nije normalan, pomislila sam užasnuto. Ja sam to tražila? Izazivala sam? Udarila sam u paničan trk posrčući u slabo osvijetljenoj ulici i tražeći izlaz iz labirinta. Taksist, kojeg je sa zakašnjenjem poslao moj anđeo čuvar, odjednom se stvorio preda mnom. Sumnjivo me odmjerio. Tresla sam se na stražnjem sjedaltu nemajući snage odgovarati na njegova pitanja.

- Mala, a da mi odemo na policiju, što kažeš, ha? Netko te lijepo udesio.

- Ne! - viknula sam i s užasom pomislila na mamu i Joška. Oni ne smiju ništa saznati. To je moja stvar, moj problem. - Sve je u redu, samo da se saberem, da posložim misli. Bila je malo bučnija zabava, grupa pijanaca i dogodila se nezgoda s majicom, a i popilo se, znate već...

Nije mi povjerovao, ali je poštovao moju odluku. Ta nije on ovdje da vodi tuđe brige. Svega se on nagledao i kamo bi stigao kad bi vodio tuđe brige. Ipak, žao mu je male dok je gleda ovako uplašenu u retrovizoru. Treba li učiniti nešto? Već se u sljedećem trenutku prisilio da gleda svoja posla. Ima on dovoljno i svojih problema. Iskrcat će je i zaboraviti.

Izokrenula sam džepove. Taksist mi je oprostio dvadeset kuna koje sam mu ostala dužna.

Već je bila zora kad sam stigla kući. Tiho sam se uvukla u svoju sobu. Nikako nisam mogla smiriti drhtavicu. Izazivala sam ih. Izazivala - zvonilo mi je u ušima.

Htjela sam biti voljena. Nisam li po to pošla večeras u grad? Htjela sam kupiti nečiju ljubav i malo nježnosti. Što ako Marko ima pravo? Ne, nitko neće saznati za ovo. Čvrsto sam odlučila.

Stala sam pod tuš i ostala pod mlazom sve dok topla voda nije postala hladna. Nikako se nisam mogla oprati.

Drugi dan nisam izlazila iz kreveta boreći se s vrućicom koju sam opravdala kao običnu gripu. Joško se ponudio da ostane sa mnom doma i da pripazi na mene i rast moje temperature. Uzeo je bolovanje da mene njeguje, a i zbog svojih leđa koja su počela popuštati od teškog fizičkog posla koji je radio kao zidar.

Bili smo sami u stanu. On je uglavnom ležao na kauču, mijenjao kanale na televizoru i pio analgetike. Što si taj čovjek umišlja, da ću u njemu vidjeti sveca mučenika? Pokušava me kupiti lažnom pažnjom?! Skovala sam fantastičan plan koji me trebao riješiti tog čovjeka zauvijek. Bilo je dovoljno samo udružiti mržnju koju sam osjećala prema Marku i prema Jošku i oplesti priču u koju sam trebala uvjeriti mamu.

Joško je cijelo prijepodne i popodne bio ljubazan sa mnom, a meni zaista nije bilo dobro. Tresla me neka groznica dok mi je on kuhao čaj i zapitkivao treba li zvati liječnika. Odbijala sam. Bila sam kao u nekom bunilu. Još sam bila ljuta na njega i skovala sam plan kako će se on još večeras odseliti iz našeg stana. Jedva sam čekala da se majka vrati s posla. Napokon je došlo pet popodne kad sam začula njezine korake na stubištu. Baš sam tada poželjela čokolodu s lješnjacima i Joško se ponudio da je ide kupiti. Izašao je i mimoišao se s majkom na stubištu.

- Nemoj me nikad više ostavljati nasamo s njim, mama - rekla sam plačno kad sam bila sigurna da je Joško napustio zgradu.

- Zašto? Što se dogodilo? - upitala me majka zabrinuto.

- Joško, on - tada sam briznula u plač. Prišla mi je i opipala mi čelo koje je gorjelo. Bila sam u groznici još slomljena od prethodne večeri. - Joško je htio, ja nisam htjela, ali...

- Što nisi htjela? Što je on htio?!

- Silovao me - izgovorila sam to gledajući je ravno u oči i očekujući njezinu reakciju.

- Ne, to nije moguće! - promucala je. - Ne možeš ga tako optužiti. Vilena, jesi li svjesna težine svoje optužbe?!

- Jesam. On je monstrum.

Joška još uvijek nije bilo i to mi je odgovaralo. Moram je uvjeriti u to što pričam. Majka je tada ustala i okrenula neki broj. Čula sam je kako govori:

- Da, Lidija pri telefonu. Sestro, dogovorila bih hitan pregled. Sada, da. Moja kći. Hvala vam, vrlo ste ljubazni.

Poklopila je slušalicu i prišla kauču na kojem sam ležala. Spremi se, idemo mojoj liječnici.

- Ali, mama, ja još nikad nisam bila…

- Vilena! - bila je izvan sebe od muke i očaja. Pogledavala je prema vratima da Joško ne uđe. Željela je da odemo prije nego što se on vrati. Sad nije bilo uzmaka, trebala sam igru odigrati do kraja. Što sam počela, trebalo je dovršiti. Majka je najprije razgovarala s liječnicom, koja me potom pozvala na pregled, dok je mama čekala u čekaonici nervozno hodajući gore-dolje. Zatim ju je pozvala. Sjedile smo obje u ordinaciji majčine liječnice kad je ona preda mnom i majkom iznijela svoj nalaz i mišljenje.

Krvarenje je prisutno još uvijek i posve su jasni svježi pokazatelji razdora himena, što upućuje na nedavnu defloraciju. Moje psihičko stanje samo je potkrijepilo da je do nasilnog odnosa zaista došlo.

Mama je bila blijeda i potpuno slomljena. Nisam mogla ni slutiti kakvu sam joj bol nanijela i zbog sebe i zbog njezina muža. Slavila sam pobjedu, ali mi je ona ostavljala gorak okus u ustima. Još se sjećam uznevijerenog, začuđenog i tužnog pogleda moga očuha Joška dok su ga te večeri privodili u policijsku postaju na saslušanje. Vjerovala sam da je time zauvijek nestao iz naših života.

Početak je lipnja. U našoj školi vlada užurbanost i napetost. Zaključuju se ocjene. Drugi sam razred srednje škole prošla s vrlo dobrim uspjehom. Cijela je škola brujala o napisu koji je nedugo nakon onog događaja osvanuo u novinama: "J. K. (47) pod istragom je zbog navodnog bludničenja nad svojom pokćerkom I. M.(16)..."

Osjećala sam se slavodobitno i napokon sigurno. Joška sam se riješla. Bila sam nekoliko puta na razgovoru kod školskog psihologa i sve je ukazivalo na to da se oporavljam i da incident nije ostavio težih posljedica na mene. Dapače, prionula sam učenju i na iznenađenje svih uspješno završila razred. U naš stan opet sam ulazila sretna i nasmiješena, a majka je svakim danom bivala sve tiša, bljeđa i povučenija. Kao da je ostarjela u kratkom vremenu. Nisam mogla dočekati dan našeg izleta na samom kraju nastavne godine. Predstojao nam je rafting na Kupi.

Kupa vijuga kroz prelijepu dolinu u srcu Gorskog kotara. Guste šume spustile su se do kristalno čiste rijeke, a u ovoj dolini leptira zrakom svjetlucaju plavi cvjetovi nalik na leptire. Ili su to ipak bili leptiri nalik na cvjetove? Svejedno, njihova je ljepota bila rajska.

Rafting na Kupi bio je odličan način da se provede dan prepun uzbuđenja. Nekoliko nas je uzbudljivih brzica smočilo, dok smo ih u našem kajaku pokušavale svladati, ali i uplašilo. Tamara, Tina i ja uzele smo kajak na napuhavanje umjesto da smo zajedno s većinom sjele u veći rafting čamac. Baš smo htjele ići same. Možemo mi to, mislile smo. Obuzelo nas je adrenalinsko ludilo. Pjevale smo i smijale se valjajući se na kristalno čistoj vodi i zadivljeno gledajući šume koje su se spuštale do same rijeke. S obzirom na to da je tijekom ljeta vodostaj niži, nitko od vodiča nije bio zabrinut da će nam se nešto loše dogoditi. Ipak, rijeka je odjednom postala brža, pred nama slapić iz kojeg proviruje glatko kamenje.

- Izbjegni, izbjegniii!! - vikala je Tina.

Što? Kako? Kudaaa?!?!?! Ni jedna od nas tri više nije znala što raditi s veslima koja su nam poispadala iz ruku i nastavila svojim putem nizvodno. Kajak se nasukao i brzo se počeo prazniti s desne strane. Prevrnula sam se u vodu. Šok. Voda me zablokirala svojom hladnoćom, počela vući dolje i iako nije bila duboka, osjetila sam snagu rijeke i sebe ništavnu u svemu tome.

Dobile smo novi čamac. Srećom je rafting staza stalno pod nadzorom. Cjelodnevno uzbuđenje potpuno me iscrpilo. Večera u restoranu godila mi je kao nikad u životu. Jedva sam čekala da dođem kući i majci prepričam današnji dan.

Ušavši na stubište i preskačući po dvije stepenice, stigla sam do drugog kata. Nisam mogla ni naslutiti kakvo će me iznenađenje zateći kad uđem u stan. Vrata nisu bila zaključana. Već sam u predsoblju osjetila miris tek kuhane kave i palačinki. Mmm, baš sam ih se uželjela. Nadam se da ih je nadjenula džemom od šljiva, meni najdražim.

- Bok, stigla sam - uletjela sam u kuhinju, a sljedeća mi je riječ zastala u grlu. Moja je majka sjedila za stolom i Jošku ulijevala kavu u šalicu. Pred njima tanjur palačinki.

- Ali kako? Hej! - nikako da složim suvislu rečenicu. Produžila sam u kupaonicu i zalupila vratima. Prošlo je pola sata, nitko me nije pozvao natrag. Što se događa? Položaj mi je bio krajnje glup i neugodan. Zar ću ostati ovdje do jutra? Što uopće onaj razvratni, onaj nametljivac koji bi trebao biti pod ključem radi ovdje?! Ovo je previše! Izašla sam i krenula u kuhinju nakon što sam se malo oporavila od prvotnog šoka.

- Sjedni, objasnit ćemo ti - rekao je Joško.

- Od tebe ne primam naredbe - odvratila sam mu drsko, a onda sam se okrenula mami. - Mislim da ćeš morati birati: on ili ja!

- Vilena, molim te - rekla je mama smirenim glasom - poslušaj nas.

Nije mi odgovaralo da ih slušam. Znala sam da se istina i bila sam na rubu plača jer sam se odjednom osjetila strašno glupo, povrijeđeno, izigrano. Sad sam definitivno zapečatila svoju sudbinu, sad me ona još i više mrzi jer sam joj lagala, jer sam Joška krivo optužila. Sad je svemu kraj. Plakala sam kao kišna godina dok su se njih dvoje pogledavali, a onda ustali i oboje me zagrlili.

- Ne mora biti tako loše kako ti zamišljaš, Vilena. Mama je napokon sretna i svaki dan zahvaljujem Bogu na daru kakav je Joško. Daj mu priliku. Daj je svima nama. Hoćemo li krenuti ispočetka? - dugo me gledala.

Joško je pušten nakon što je DNK analizom utvrđeno da me on nije ni taknuo. Ja sam cijelo vrijeme bila pod nadzorom školskog psihologa na nenametljiv način. I neke moje prijateljice bile su na razgovoru i ispričale da ja "imam dečka" jer su me vidjele te večeri s Markom. Posložile su se kockice.

Joško mi je oprostio. Naučio je i mene toj divnoj ljudskoj gesti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 07:33