NESRETNO ZALJUBLJENA

ISTINITA PRIČA: 'Zaljubila sam se u bezosjećajnog karijerista koji me iskorištavao!'

'Dovoljno je nekoliko komplimenata svako toliko i već rade što god tražim od njih'

Tog ponedjeljka ujutro na poslu me čekao težak dan: trebala sam reći Petru da dajem otkaz. Odluku sam već bila donijela i morala sam to učiniti. Petar je bio direktor u jednoj od podružnica tvrtke u kojoj sam radila. Prije dvije godine uspio me nagovoriti da se preselim iz sjedišta tvrtke u tu podružnicu kako bih bila njegova osobna tajnica. Prihvatila sam tu ponudu s oduševljenjem jer sam tada još bila dovoljno luda da vjerujem kako bi se Petar mogao zaljubiti u mene, kao što sam ja bila zaljubljena u njega. Ustvari, mislila sam da je njegovo inzistiranje na tome da se preselim bilo motivirano upravo privlačnošću koju je osjećao prema meni, a ne poslovnim razlozima.

Petar je imao sve što sam tražila kod muškarca. Bio je snažan, lijep i uspješan. No, bilo je vrijeme da se pomirim sa stvarnošću: nikad ga neću imati.

Vrata su se otvorila čim sam pomaknula kvaku, i prije nego što sam okrenula ključ u bravi, a to je bio znak da je Petar stigao na posao prije mene.

- Upravo sam primio telefonski poziv iz sjedišta - progunđao je čim me vidio. - Žale se jer nisu primili naš mjesečni izvještaj o poslovanju.

- Pa, nisu ni mogli kad ga nisi napisao - podsjetila sam ga.

- Znam - otresito je rekao. - Odmah ću ti izdiktirati par redaka, tek toliko da ih smirimo, a ti ćeš to odmah natipkati na kompjuter i poslati im e-mailom uz prikladnu ispriku što kasnimo. Mogla bi čak napisati da si mislila da si već bila poslala izvještaj prošli tjedan. Ne znam, ti nešto izmisli.

Nije to bilo prvi put da sam na sebe preuzimala njegove pogreške, a čak i taj bliski partnerski odnos davao mi je nadu da bi se među nama moglo roditi nešto više od pukog poslovnog odnosa. No, nije se rodilo ništa. I sada je došao trenutak da mu kažem svoju odluku. Više nisam mogla odgađati.

- Petre, nešto bih ti morala reći - započela sam drhtavim glasom. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, no posljednje što sam željela bilo je da me on vidi kako plačem. - Odlazim, Petre. Vraćam se kući - nastavila sam. - Nije da mi se ne sviđa raditi ovdje, samo imam nekih obiteljskih problema - slagala sam.

- Tamara, možeš uzeti dva-tri tjedna godišnjeg dok se stvari ne srede - predložio je Petar. - Možeš i odmah otići ako je riječ o hitnom problemu.

Samo sam odmahnula glavom.

- Ima li nešto što bih mogao učiniti da te nagovorim da se predomisliš? - bio je uporan.

Na trenutak sam osjetila bol u srcu. Naravno da ima, voli me, poželjela sam zavikati.

- Ne, neću se predomisliti. I ostat ću još dovoljno dugo dok osobu koja će doći na moje mjesto ne podučim svemu što treba znati - odgovorila sam.

Vratila sam se za svoj radni stol osjetivši se odjednom potpuno ispražnjena, no čim sam sjela, zazvonio je telefon. Bio je to u isto vrijeme najbolji i najgori trenutak da čujem glas Helene, Petrove djevojke.

Bila je vrlo hirovita i razmažena žena, no morala sam priznati da je jako lijepa i uvijek besprijekorno elegantna. Dio mene govorio mi je da odem otamo već prvi put kad sam je vidjela, znajući da se nikad, ali baš nikad, ne bih mogla natjecati s njom. No, drugi dio mene je tvrdoglavo odlučio ostati uz Petra, nadajući se da će se njih dvoje, prije ili kasnije, razići i da će se on obratiti meni u potrazi za utjehom. No, sada više nisam mogla podnositi da se svako malo pojavljuje u mom uredu i da prisustvujem svim tim njezinim afektiranim predstavama, da rezerviram mjesta u restoranima za njih dvoje ili hotele za njihove romantične vikende.

- Zdravo, Tamara - pozdravila me Helena svojim uobičajenim sladunjavim glasom - nadam se da si imala ugodan vikend.

Napravila sam grimasu i slagala:

- Provela sam jako lijep vikend, hvala.

- Drago mi je to čuti. Slušaj, pala mi je na pamet odlična ideja i voljela bih da mi ti pomogneš da je ostvarim. Znaš da će uskoro Petrov rođendan i mislila sam da…

- Helena, ja sam upravo dala otkaz - prekinula sam je. - Ostat ću ovdje samo toliko koliko je potrebno da se zaposli nova osoba i da je podučim poslovima koje mora obavljati.

- Ali ne možeš otići, Tamara! Petar ne može bez tebe u uredu. Osim toga, mislila sam ga nagovoriti da ovo ljeto uzme dulji godišnji. A to bi mogao samo kad bi tebi prepustio vođenje ureda dok ga nema.

- Morat ćeš s njim razgovarati o tome, Helena - kratko sam odgovorila. - Evo, odmah ću ti ga spojiti.

Te večeri ušla sam u svoju zgradu gotovo potajice, nadajući se da neću sresti nikog poznatog, posebno ne jednu određenu osobu. Kad sam napokon došla u svoj stan, sigurna da sam izbjegla susret kojeg sam se pribojavala, prvi put u cijelom tom užasnom danu osjetila sam olakšanje.





Malo kasnije sam napravila glupu pogrešku i izišla na balkon, no ovaj put nisam imala toliko sreće. On je već bio tamo, u dvorišnoj garaži, na nekoliko koraka od mog balkona u prizemlju: Viktor, moja jednonoćna avantura.

- Dobra večer, tajnovita gospođice - pozdravio me ustavši sa stolca koji je bio pored auta.

- Zdravo - suho sam odgovorila.

- Sad kad znam tvoje ime, malo mi je glupo da te i dalje zovem tajnovitom gospođicom, no moram priznati da mi se taj nadimak sviđa - primijetio je.

Viktor me često tako nazivao kad bih prolazila kroz dvorište pokraj balkona susjednog stana, koji je nazivao "jazbina". Tu su uvijek dolazili njegovi prijatelji i balkon je uvijek bio pun limenki piva.

- Hej, tajnovita gospođice, zašto nam se ne pridružiš? - često bi me znao pozvati Viktor.

Ja bih se samo nasmiješila ili odgovorila nešto duhovito, sve do te proklete subotnje večeri…

Tek tako da promijenim svoju rutinu, zato što sam bila u depresiji zbog Petra i htjela sam se riješiti tužnih misli, odlučila sam otići u šetnju.

Čim sam izašla, srela sam Viktora i prihvatila njegov poziv da s njim popijem limenku piva u dvorištu, tek tako da se malo rastresem. No, ubrzo sam otkrila da se ispod fasade vrckavog i neozbiljnog mladića skriva vrlo osjećajan muškarac koji je znao slušati. I tako sam mu se na kraju povjerila ispričavši mu sve o svojoj neuzvraćenoj ljubavi prema Petru.

Budući da te večeri nisam bila ništa jela, želudac mi je u jednom trenutku počeo kruliti. Viktor je priznao da je i on gladan, a ja sam tada rekla da doma imam nešto meksičke hrane koju sam donijela prethodnog dana vraćajući se s posla.

Rekla sam da ću otići po to u svoj stan, no Viktor me krivo shvatio i pošao za mnom. Mogla sam mu jasnije reći što sam mislila, no tko zna iz kojeg razloga, nisam to učinila.

Sjeli smo na kauč i zajedno jeli. Poslije je večer krenula u neočekivanom smjeru i on je završio u mom krevetu.

Noć koju smo proveli zajedno bila je iznenađujuće strastvena, iako moram priznati da sam cijelo vrijeme zamišljala da je Viktor zapravo Petar.

Ujutro sam osjećala neopisiv stid. Nikad u životu nisam učinila ništa slično, nisam bila tip za jednonoćne i slučajne avanture. Bila sam zbunjena i jedino što sam htjela bilo je da Viktor što prije ode.

Poslije sam otišla u dugu šetnju pitajući se kako to da čovjek kojeg sam voljela nikad nije vidio moj dom, a ovaj kojeg sam tek upoznala proveo je noć u mom krevetu. Tada sam bila prisiljena priznati sama sebi da gubim kontrolu nad životom i da je krajnje vrijeme da nešto poduzmem. I tako sam odlučila dati otkaz i vratiti se u svoj rodni grad.

Nadala sam se da ću barem uspjeti izbjeći Viktora prije nego što odem, no sada je stajao preda mnom. Grlo mi se osušilo. Što se kaže u ovakvim situacijama, pitala sam se.

- Drago mi je što te ponovo vidim - promrmljala sam.

- I meni je drago vidjeti tebe. Kako si? Je li sve u redu?

- Da - slagala sam osjećajući napetost u cijelom tijelu. Poželjela sam biti na bilo kojem drugom mjestu na svijetu, samo ne tu gdje sam bila. - A ti, kako si?

- Dobro.

- To mi je drago, a sada idem, moram još dosta toga obaviti.

Nekoliko trenutaka me promatrao, a onda je samo kratko rekao:

- Vidimo se.

Zaista sam dobro učinila što sam donijela odluku da odem odavde, tako barem više neću morati trpjeti ove neugodne susrete.

No, prije nego što sam s balkona ušla u stan, okrenula sam se da vidim gleda li me Viktor. Ne, nije me gledao. Posramila sam se zbog svoje taštine, ali osjetila sam i razočaranje.

- Kad budeš uvodila u posao novu tajnicu, nemoj joj zaboraviti dati brojeve telefona i adresu kemijske čistionice, frizera, zubara, naših omiljenih restorana i hotela u koje obično odlazimo za vikend - rekla mi je Helena sutradan kad je saznala da je moja ostavka neopoziva.

- Ja sam tajnica, Helena, a ne dadilja. Sve osobne stvari koje sam obavljala za Petra radila sam iz ljubaznosti, a ne zato što bi to bila moja dužnost - istaknula sam. - I ne pada mi na pamet nijednoj tajnici govoriti da je dužna to činiti.

- Pa to je smiješno! - naljutila se. - To je dio tvojih obaveza.

- Ja mislim da bi to trebao biti dio tvojih obaveza, s obzirom na to da si njegova djevojka - odbrusila sam.

Helena me pogledala s nevjericom i rekla je da će o tome razgovarati s Petrom, no ja sam ostala posve ravnodušna.

Te večeri kad sam stigla kući, bila sam iznenađena što nisam vidjela Viktora. No, srela sam jednog od njegovih prijatelja dok je bacao smeće.

- Ti si Viktorova djevojka? Ona iz susjednog stana? - pitao me.

Postiđeno sam kimnula glavom. Ustvari, nije se baš moglo reći da sam "Viktorova djevojka", ali što sam drugo mogla odgovoriti.

- On je vani - objasnio mi je njegov prijatelj, negdje je na terenu, gasi požar. Ali vratit će se, za vikend je uvijek tu.

Bila sam toliko obuzeta pričanjem o sebi i o svojim problemima da se nisam čak ni mogla sjetiti je li mi Viktor rekao da je vatrogasac i da zapravo ne živi ovdje, nego samo dolazi vikendom.





Vjerojatno je zaključio da sam nevjerojatno sebična. Stvarno sam bila grozna, pomislila sam. Sad imam još jedan razlog više da se osjećam neugodno kad ga idući put sretnem.

Sutradan je Petar zaposlio novu tajnicu, gospođu četrdesetih godina koja se zvala Dora. Kad sam je vidjela, osjetila sam ubod ljubomore. Odsad će ona biti ta koja će dijeliti Petrove uspjehe i brige, koja će mu nositi salate i sendviče u pauzi i planirati mu dane.

Vraćajući se s posla, ponovno sam u dvorištu vidjela Viktora i ponovno me obuzeo stid. Ipak, ovaj put ga nisam pokušala izbjeći. Osjećala sam potrebu da mu se ispričam zbog toga jer sam samo govorila o sebi, a nisam ga ništa pitala o njegovu životu.

- Slušaj, Viktore, što se tiče prošlog vikenda, htjela bih ti reći… - započela sam.

No, on me odmah prekinuo.

- Znam već što ćeš reći. Da si se zabavila, da ti je bilo dobro, ali da si i dalje zaljubljena u svog šefa i da želiš da ostanemo samo prijatelji. Jesi li mi to htjela reći?

- Da, zapravo ne. Ustvari, tako se osjećam, to je točno, ali nisam ti to htjela reći. Htjela sam se ispričati što sam te opteretila svojim problemima i da bih voljela da i ti meni ispričaš nešto o sebi.

I tako smo ostali sjediti i razgovarati u dvorištu više od sata. Tada sam saznala da je on voditelj vatrogasne jedinice, da se nedavno preselio u vlastiti stan, a da ovdje dolazi zato što tu živi njegov mlađi brat. Povremeno navrati da vidi kako je i da se malo podruži s njim.

Nisam ni primijetila kako je brzo prošlo vrijeme dok smo razgovarali. Osjećala sam se tako ugodno u Viktorovu društvu da nisam mogla sakriti izraz razočaranja kad je izvadio ključeve od auta. Brzo sam ga pozdravila i krenula u svoj stan. I ponovo nisam uspjela odoljeti porivu da se ne okrenem i pogledam gleda li me, no ovaj put nisam ostala razočarana jer sam uhvatila njegov pogled.

Nekoliko dana kasnije, poslijepodne, silazila sam u dvorište s košarom punom opranog rublja kad mi je odjednom netko uzeo košaru iz ruku.

- Maloprije sam čuo da si otkazala najam stana i da potkraj mjeseca odlaziš - rekao je Viktor odloživši košaru na pod. - Znam da me se to ne tiče, ali ako je problem tvoj šef, zašto jednostavno ne potražiš neki drugi posao tu u gradu? Ovdje imaš život, prijatelje. Uostalom, i ja sam ovdje.

- Zar bih trebala ostati ovdje zbog tebe? - iznenađeno sam pitala.

- Pa, zar bi to bilo tako neobično? Ili sam možda krivo shvatio, možda odlaziš zbog mene, a ne zbog svog šefa?

- Ne, ne odlazim zbog tebe, Viktore. Istina je da nisam nikad učinila ništa slično, želim reći, nisam nikad provela noć s potpunim strancem. To je samo bio znak da je moj život krenuo u pogrešnom smjeru. Možeš li to razumjeti?

Upravo u tom trenutku prišao nam je Viktorov brat i ja sam iskoristila priliku da izmigoljim iz tog razgovora. No, morala sam priznati da me taj muškarac ipak privlači. Da smo se sreli u drugim okolnostima, možda se među nama nešto moglo roditi…

Sutradan je Helena upoznala Doru, zatim je otišla u Petrov ured, iz kojeg je nakon nekog vremena provirila obrativši se novoj tajnici.

- Dora? Možeš li nazvati nekoliko hotela na obali i rezervirati nam smještaj za vikend? - upitala je. - Molim te samo da odabereš hotel u kojem ima i wellness centar. A možeš provjeriti i ima li kakvih dobrih restorana u blizini…

- To ne spada u popis mojih dužnosti - odgovorila je Dora nepokolebljivo.

Helena je ljutito otišla natrag u Petrov ured zalupivši vrata za sobom. Dora me pogledala i odmahnula glavom.

- Molim te, Tamara, reci Petru da mi pošalje dnevnicu za ovih nekoliko dana koje sam radila jer odlazim. Nemam nikakvu namjeru raditi za ovu razmaženu djevojku - rekla je.

Dora je izašla, a ja sam krenula prema Petrovu uredu kako bih ga obavijestila o svemu što se dogodilo i kad sam se približila vratima, čula sam vrlo zanimljiv razgovor.

- Ne brini, Helena - čula sam ga kako govori. - Znaš da ja znam kako treba s tajnicama. Dovoljno je nekoliko komplimenata svako toliko i već rade što god tražim od njih. Mislim čak da se jadna Tamara bila zaljubila u mene.

Osjetila sam kako sam pocrvenjela do korijena kose. Zaljubila sam se u bezosjećajnog karijerista koji je iskorištavao ljude kako bi postigao svoje ciljeve.

- Sada je predstava gotova, dragi moj - planula sam ušavši u njegov ured. - Nije me više briga za tebe. Ne da nisam zaljubljena u tebe, nego mi se toliko ne sviđaš da neću ostati ovdje više ni trenutak. I kad smo već kod toga, i Dora je otišla, ne želi raditi ovdje. Žao mi je što ti nije dala čak ni toliko vremena da je natjeraš da se zaljubi u tebe.

Dok sam silazila niz stube i slušala kako me Petar doziva, plakala sam kao fontana, ni sama ne znam je li zbog poniženja ili zbog svojih razbijenih snova.

Nije bilo lako naći Viktorov stan. Dao mi je adresu, ali nisam se dobro snalazila u tom dijelu grada. I upravo kad sam već namjeravala odustati, on je naišao.

Ne znam jesam li ja potrčala njemu u naručje ili me on povukao k sebi. Znam samo da sam bila u njegovu zagrljaju i da sam se osjećala divno.

Naravno, ispričala sam mu sve što se dogodilo.

- Drago mi je da si otišla na takav način - prokomentirao je zadovoljno. - Vidiš, Tamara, ja sam se zaljubio u tebe još prvi put kad sam te vidio. Ali, kad se napokon nešto dogodilo među nama, nije bilo onako kako treba. I znao sam da ti, iako si bila sa mnom, misliš na drugoga. I to je jako boljelo. Ipak, mislio sam da je najbolje da ti dam vremena. I bio sam u pravu.

Znači, nije se šalio kad me prošlu večer pitao da ostanem zbog njega. Nekako sam to slutila duboko u srcu, baš kao i da bismo nas dvoje mogli biti sretni zajedno.

I zaista to jesmo, sada već dugo. Viktor me izliječio od moje apsurdne opsesije, nemogućeg sna i ljubavi prema čovjeku koji nije zaslužio baš ništa. I pokazao mi je sve ljepote i čari pravog odnosa koji se svaki dan pomalo gradi i nadograđuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:09