ISTINITA PRIČA: 'Zavela me pohotna šefica! Htjela je da ostavim obitelj i budem njezina igračka!'

Bilo je jedan iza ponoći. Pogledao sam na sat i pomislio kako bih morao poći. Paula je mirno spavala pokraj mene. Plava kosa bila joj je rasuta po jastuku, a putene usne lagano rastvorene. Bilo bi bolje da je ne promatram predugo jer ću je poželjeti razbuditi, pomislio sam. A bilo bi mi najbolje da se vratim kući. Nakon još jedne laži u nizu.

Moja supruga Ana bila je uvjerena da sam na poslovnoj večeri s kolegama i partnerima iz Japana koji su posjetili našu poslovnicu. Uvjerio sam je da tu večeru nikako ne mogu propustiti. Ali to je bila najobičnija laž. Prije nekoliko dana slagao sam joj da moram na momačku večer kojoj je, pak, prethodio turnir iz malog nogometa zbog kojeg sam izbivao nekoliko večeri, a nedavno sam se izvukao i na maturalnu večer.

U posljednje mi je vrijeme prešlo u naviku lagati i izmišljati, za što se prije nisam smatrao sposobnim. I to sve otkad je u moj život ušla Paula. Do tada se moj život odvijao mirno i ustaljeno i, iako sam bio umoran od dosadne svakodnevice, činilo mi se da je moj obiteljski život maksimum onoga što mogu imati.

S Anom sam se oduvijek dobro slagao, a moj odnos s Franom, mojim osamnaestogodišnjim sinom, također je bio dobar. Živio sam, dakle, bez previše uspona i padova i to mi je i odgovaralo. Nisam znao za bolje. Baš kao što nisam znao ni da postoje snažnije emocije od onih koje sam doživio, niti sam ih ikad tražio. Sve dok moj nadređeni u pravnom odjelu tvrtke za koju sam radio nije otišao u mirovinu, a na njegovo mjesto došla Paula. Bila je to velika novost za sve. Franjo, stari pravnik, moj dotadašnji nadređeni, bio je prijazan, srdačan sa svima i zato nas je sve iznenadio dolazak Paule, mlade, prekrasne odvjetnice, koja je unijela novu dinamiku na naš odjel.

Plave kose, zavodljivog tijela, odjeće koja je isticala njezinu privlačnost; sve u svemu, bila je tip žene koji nije mogao proći nezamijećen i koji je među muškarcima izazivao divljenje. Bila je svjesna svog izgleda, ali vjerojatno nije reakcija koje je njezin dolazak izazvao među muškarcima koji su trebali raditi s njom.

Paula je, iako prelijepa i očaravajuća, netko je čak rekao i neodoljiva, vrlo dobro znala svoj posao. Bila je vrlo profesionalna i prema svim se kolegama odnosila s jednakom srdačnošću. Pristojno nas je pozdravljala, sa širokim osmijehom koji je upućivala svima, ne praveći nikakve razlike. O njoj se znalo da je karijeru gradila u jednoj od manjih poslovnica, ali je zahvaljujući sposobnosti i stručnosti postala odgovorna za pravni sektor u središnjici naše tvrtke. I znalo se da nije udana niti u vezi.

To je, naravno, odmah pobudilo zanimanje svih neženja koji su radili u tvrtki. Ja, koji sam bio oženjen i na pragu pedesetih, nisam se imao ni namjeru nadmetati sa svojim mlađim, slobodnim kolegama. Držao sam se na pristojnom odmaku, kao da me činjenica što sam oženjen može zaštititi od Paulina neodoljivog šarma. Međutim, grdno sam se varao. Ispočetka su se naši kontakti svodili isključivo na posao i pazio sam, više nego s drugim kolegama, da naš odnos bude isključivo poslovan. Ali, uskoro sam shvatio da moje ponašanje nije ništa drugo nego bijedni pokušaj samoobrane.

Ona je jednostavno bila božanstvena. Uvijek savršeno dotjerana, s nježnim i zavodljivim parfemom koji bi se još dugo nakon njezina odlaska osjećao u mom uredu. A tek njezin pogled, mješavina nevinosti i tajanstvenosti, kombinacija kojoj nijedan muškarac nije mogao odoljeti. Vrlo brzo sam, poput većine mojih kolega, postao opčinjen njome. No, i dalje sam se držao podalje i dobro pazio da joj ne otkrijem svoju slabost. Držao sam se te uloge, kao što sam držao i do svoje obitelji.

Međutim, to me nije sprečavalo da ujutro dolazim u ured s potajnom nadom da ću je susresti, da će mi uputiti svoj osmijeh. A ako se to ne bi dogodilo, potrudio bih se da dođe u moj ured ili ja u njen kako bismo zajedno riješili neki poslovni problem. A zatim bih uživao u ostatku dana!

Osjećao sam u sebi neku vrstu oduševljenja koje bi me držalo sve do večeri i koje mi je davalo novu, nepoznatu snagu. Odlazio sam u kantinu u vrijeme kad je i ona bila tamo, stajao u redu pred aparatom za kavu kad i ona, parkirao auto gdje je parkirala i ona, a zatim provodio sate i sate maštajući poput kakvog zaljubljenog tinejdžera.

U svojoj sam se obitelji osjećao sve sputaniji i počeo sam sve češće kritizirati svoju ženu. Ana se s godinama uopće nije promijenila. Već je trideset godina imala istu frizuru, isti stil odijevanja, koji je ona nazivala klasičnim, uvijek je bila nenašminkana i bez ikakve inicijative koja bi mogla osvježiti naš dugogodišnji brak. Da ne spominjem sve one nedjelje provedene na kauču s knjigom u ruci ili u rješavanju križaljki. Bilo je neizbježno da počnem praviti usporedbe i Paula je tu uvijek izlazila kao pobjednik.

Ali bez obzira na to, bio sam uvjeren da si nikad ne bih dopustio da prevarim svoju ženu. Osim toga, činjenica što sam bio oženjen držala me podalje od bilo kakvog iskušenja. Paula se ljubazno ophodila sa mnom, smješkala mi se kao i svima ostalima, ne pokazujući ni najmanje zanimanje za mene.

Zatim se nešto promijenilo. Njezin mi se osmijeh počeo činiti većim, a njezin način ophođenja prisnijim. Počela je gledati na mene drukčijim očima.

- Karlo, ti si jedini koji mi može pomoći, ne mogu se snaći u ovim starim dokumentima. Bi li mogao, jedan od ovih dana, ostati malo dulje i pomoći mi?

Mogao sam odbiti, prenijeti taj zadatak na nekog drugog. Brojni bi mi kolege bili zahvalni do groba da sam im priuštio da provedu nekoliko sati nasamo s Paulom. Zatim mi se ona nasmiješila i iz tog sam smješka shvatio da ona želi mene, baš mene i nikog drugog.

Naravno, mogao sam je odbiti ili joj pomoći tijekom radnog vremena, dok je tvrtka bila puna ljudi. Ona bi shvatila da između nas ne može postojati ništa više od poslovnog odnosa. No zatim sam zaključio da mi život nudi priliku da budem sretan. Jer sretan već dugo nisam bio. Svakodnevica me svakim danom sve više pritiskala. I već sam se vidio kako za nekoliko godina, zavaljen u naslonjač, u papučama gledam televiziju i s Anom komentiram vijesti ili kako u parku šećem psa. Vidio sam se kako jurim ususret neizbježnoj starosti a da si nisam dopustio još jednu priliku da produžim mladost i da budem sretan i ispunjen.

Iako se nije radilo o klasičnom spoju, u Aninim se očima mogla iščitati sreća iščekivanja, a ni ja nisam bio ništa manje uzbuđen. Iduće smo večeri ostali sami u njezinu uredu. Paula mi je postavila nekoliko pitanja o dokumentima, na koja joj je mogao odgovoriti bilo koji zaposlenik naše tvrtke.

- Što kažeš na jedan aperitiv? - upitao sam je kad smo završili.

Raspoloženo mi se nasmiješila.

- Tomu se nisam usudila ni nadati!

Iz njenih su očiju frcale vatrene iskre. Bila je čvrsta i odlučna u svojoj namjeri. Na kraju je ona mene pozvala na aperitiv u svoj stan. Savršeno uređen, svijetao, elegantan, baš poput nje. No prvi boravak u njezinu stanu ne pamtim po modernom dizajnu, velikim slikama na zidovima, čistoći i urednosti. Nisam imao vremena obratiti pozornost na to.

Bio je dovoljan jedan Paulin dodir da između nas bukne strast koju smo do tada oboje potiskivali i koju smo konačno pustili s uzda. Bio je to prvi od naših brojnih tajnih susreta.

- Dolaziš li k meni večeras? - šapnula bi mi dok bi mi predavala neki spis ili kad bismo se zatekli sami ispred aparata za kavu.

Nisam joj mogao reći ne. Brojao sam sate, minute koje su me dijelile od nje. Ona je postala moj život i nisam je se mogao, a ni želio odreći. Bila je mlada, lijepa, neodoljiva i ja sam bio ponosan što je između toliko mlađih kolega ona izabrala upravo mene. Od tog su trenutka započela izmotavanja, izmišljotine, večeri provedene u Paulinom zagrljaju opravdane besramnim lažima.

I sada, osam mjeseci poslije, ponovno sam bio ovdje, u Paulinu stanu. No morao sam se vratiti kući. Svojoj ženi. Nijedna večera s Japancima nije mogla trajati do jutra. Polako sam se pomaknuo kako je ne bih probudio, no bio je dovoljan jedan šum da se trgne iz sna i zaljubljeno me pogleda.

- Već ideš?

- Da, ali ti spavaj.

Okrenula se na drugu stranu i nastavila spavati. Ja sam se odjenuo i polako krenuo prema vratima. U tom sam trenutku začuo njezin glas, još uvijek bunovan od sna:

- Karlo, ne zaboravi što si mi obećao. Ne volim kad odlaziš ovako usred noći…

Polako sam zatvorio vrata i uskoro se našao na ulici. Ušao sam u auto i nekoliko minuta ostao nepomično sjediti u njemu. Paula je željela da ostavim svoju ženu i preselim se k njoj. To je otvoreno zatražila od mene prije nekoliko dana.

- Ne treba mi partner u krevetu, već u životu!

I to je ozbiljno mislila. Naša je priča trajala već neko vrijeme, ali u tajnosti. Dobro smo pazili, naročito na poslu, da ne pokazujemo svoje osjećaje, kako nitko ne bi otkrio u kakvom smo odnosu. No, izgleda da se Paula umorila od laži i izmotavanja. Ona je željela svima objaviti našu vezu, buditi se ujutro uz mene, doručkovati sa mnom, izlaziti. Sve ono što rade zaljubljeni parovi. Ja sam joj obećao da ću razmisliti. Ali, to nije bilo lako učiniti.

Kad sam se vratio kući, sva su svjetla već bila pogašena i pazio sam da nikoga ne probudim. Ušao sam u spavaću sobu. Ana je ostavila upaljeno svjetlo na noćnom ormariću i svjetlost joj je obasjavala usnulo lice. Kao i uvijek, obuzeo me osjećaj krivnje koji sam se bezuspješno trudio odagnati. Na kraju krajeva, zaključio sam, Ana i ja smo zajedno samo iz navike, između nas više nema ničeg, ničeg od onoga što nas je nekoć povezivalo.

Za nju kao da je vrijeme stalo kad smo se upoznali. Nastavila se odijevati kao tada, skupljati kosu u konjski rep baš kao što je činila i prije dvadesetak godina i odijevati se u hlače i uniformirane i neženstvene sakoe. Među nama više nije bilo dijaloga.

Navečer, kad bih u rijetkim prilikama bio kod kuće, sjedili bismo u dnevnom boravku na kauču, nakon što bismo u apsolutnoj tišini, koju je narušavao samo glas spikera na televiziji, pojeli našu večeru. Ona bi čitala knjigu ili ispravljala zadaće svojih učenika, budući da je podučavala matematiku u srednjoj školi. A kad se željela opustiti, rješavala bi križaljke. Svako bi me malo tražila pomoć, pokušavajući me zainteresirati, ali moje bi misli bile sasvim drugdje. Pravio bih se da sam usredotočen na TV program, ali zapravo nisam bio u toj sobi, već u Paulinu stanu. Razmišljao bih o tome što ona radi u tom trenutku, misli li na mene.

Ali sada, dok sam promatrao Anu kako spava, preplavio me osjećaj krivnje. Dok je spavala, na licu su se još mogli vidjeti tragovi ljepote i ljupkosti kojima me osvojila prije toliko godina. Uvijek je bila strpljiva i puna razumijevanja, uvijek s istim osmijehom na usnama. Zapravo je bilo nepravedno to što sam joj činio.

Tiho sam zatvorio vrata naše sobe i krenuo prema kupaonici. Na brzinu sam se otuširao kako bih isprao miris Paulina parfema koji je ostao na meni. Zatim sam ušao u svoju radnu sobu u kojoj se nalazio kauč. Uvijek sam ondje spavao kad bih se vratio kasno. Nisam želio probuditi Anu, niti sam želio s njom dijeliti krevet netom nakon što sam otišao od Paule. Ni ovako se nisam osjećao dobro. Možda bi najbolje bilo ostaviti je, razmišljao sam, kao što je to od mene zatražila Paula. Možda bi sve moglo ispasti jednostavnije nego što sam mislio. Na kraju krajeva, Ana je bila razumna i inteligentna osoba. Zar je zaista povjerovala da sam večeras bio na večeri s kolegama iz Japana? Ili da sam prošlog tjedna bio na momačkoj večeri i na rođendanu jednog kolege?

Možda nije bila sigurna, možda je ipak nešto sumnjala. No bio sam siguran da žena takve stvari osjeti svojim šestim čulom. Vjerojatno je naslutila da sam izgubio glavu za nekom drugom. I vjerovala da je to samo prolazni hir, prolazni žar koji će me ubrzo proći. No, vrlo je dobro pazila da ne dotakne tu temu koja bi mogla unijeti nemir u njezin ustaljeni život i, zapravo, dovesti do konačnog raspada našeg braka. Bila je strpljiva jer je mislila da ću se prije ili poslije vratiti na staro, da ću ostaviti ljubavnicu čim se umorim od nje. No Paula je od mene tražila upravo suprotno.

Idućeg sam se jutra rano zaputio u ured kako bi moja laž bila što vjerodostojnija. Rekao sam Ani da se moram pozdraviti s našim gostima iz Japana koji odlaze. Prava je istina bila da sam proveo još jednu besanu noć. Vrtio sam se na kauču u svojoj radnoj sobi. U glavi su mi odzvanjale Pauline riječi, koje su bile neka vrsta ultimatuma: uzmi ili ostavi. Zapravo, neka vrsta ucjene. Ili ću ostaviti svoju ženu i doći živjeti k njoj ili njoj neće biti problem naći mi dostojnu zamjenu. Ali Paulinim riječima pridružila se slika Ane, kako poput djevojčice spava u našem krevetu. Tako mirna i nezaštićena.

U uredu je uvijek bilo puno posla i zato sam se odmah bacio na čitanje pošte. Paula je svratila da me pozdravi čim je stigla na posao. Ali nisam joj posvetio mnogo pažnje, pravio sam se da sam jako usredotočen na posao.

Nešto kasnije u ured je ušao direktor. Želio je da budem prisutan na skorom sastanku naših filijala. Budući da sam bio jako dobro upućen u rad svih podružnica, nikako nisam mogao odbiti njegov zahtjev. Paula je trebala poći sa mnom. Kad sam je nešto kasnije sreo, sa sjajem u očima mazno mi je šapnula da odmah nakon posla ide u kupovinu. Trebaju joj novi halteri!

Već i od same pomisli na nju u halterima osjetio sam kako mi se zavrtjelo u glavi. Kad sam te večeri rekao Ani da moram na put, ona je samo kimnula, izvadila kovčeg iz ormara i pomogla mi složiti odjeću. Šutljivo je slagala moje izglačane košulje.

- Koliko dugo te neće biti? - upitala me.

- Nekoliko dana. Ovdje me čeka puno obveza i zato ću se potruditi čim prije zaključiti posao - odgovorio sam izbjegavajući njezin pogled. Činilo se da mi je povjerovala. Paula je, pak, bila uvjerena da će to putovanje biti neka vrsta medenog mjeseca, generalna proba našeg zajedničkog života, nakon što ostavim Anu.

Činilo se da se sve odvija prema našim željama. Bili smo smješteni u hotelu na obali, nekoliko kilometara od podružnice. Dobili smo odvojene sobe. Paula nije ni ušla u svoju, već se odmah smjestila u moju.

- Možeš li vjerovati, Karlo? Ovi će dani biti samo naši! Da ne govorim o noćima - glas joj je postao promukao od žudnje i dao naslutiti strast čija žestina neće iznevjeriti moja očekivanja.

Tih nam dana, unatoč poslu, zaista nije manjkalo trenutaka samo za nas. Paula je znala sa mnom, znala je kako dobiti od mene sve što želi i kako me neprekidno držati usredotočenim na sebe. No, počeo sam primjećivati i neke stvari koje prije nisam, otkrivati Paulu kakvu dotad nisam poznavao. Na primjer, provodila je beskonačno mnogo vremena u kupaonici. Ujutro bih se morao na brzinu istuširati jer bi ona više od sat vremena provela u kupaonici kako bi iz nje bi izašla savršeno dotjerana.

Bila je manijakalno opsjednuta sobom. Svojom kosom, svojim licem i odjećom! Cijelo bi jutro provela dotjerujući se za odlazak na posao. Ana sasvim sigurno nije bila toliko njegovana, ali ni toliko opsjednuta! Niti je bila opterećena redom. Paula nije podnosila da ostavljam svoju odjeću na stolcu, da cipele ne pospremim nakon izuvanja i da dopustim da mi ručnik sklizne na pod. Bila je manijakalno opsjednuta ne samo brigom o svom izgledu već i redom. Ja nisam bio naviknut na to. O mojim se stvarima uvijek brinula Ana, baš kao i o redu u kući. Ali nikad me nije gnjavila ako nešto ne bih pospremio. Osim toga, pretjerano uredne sobe podsjećale su me na bolnicu!

Naš je poslovni put bio završen i krenuli smo natrag u sjedište naše tvrtke. Pauli je bilo žao i htjela je ostati barem još jedan dan. Ja sam pak jedva čekao da se vratim. Zaključio sam da bih morao još malo preispitati svoje osjećaje prije nego što razgovaram s Anom.

- Jesi li vidio kako nam je bilo lijepo! Pomisli samo, uskoro bi tako moglo biti zauvijek! - cvrkutala je tijekom vožnje Paula, nagovarajući me da se preselim k njoj. Čim smo stigli u grad, odmah sam otišao u svoj ured. Imao sam mnogo novosti za direktora i morao sam obaviti nekoliko hitnih telefonskih poziva.

Nazvao sam Anu i rekao joj da dolazim kući na večeru.

U vrijeme ručka tajnica me obavijestila da imam posjet.

- Vaša žena je ovdje.

Začuđeno sam je pogledao. Nemoguće, Ana ovdje nije bila već godinama. Na početku karijere često me znala tako iznenaditi, pridružiti mi se na ručku, no kako su godine prolazile i obveze se gomilale, naši zajednički ručkovi postali su prava rijetkost.

- Ana!

Začuđeno sam je pogledao.

- Zdravo, Karlo. Nadam se da ti ne smeta što sam došla. Već tako dugo nismo zajedno ručali.

Nisam mogao sakriti koliko sam iznenađen njezinim dolaskom. I ne samo time.

- Smetam li ti, možda? Imaš posla? - upitala je.

Požurio sam je razuvjeriti.

- Ne, nikako. Nije mi problem uzeti sat pauze.

Ono što me najviše zbunilo nije bio njezin dolazak, već promjena koju sam zamijetio na njoj. Njezine duge kose skupljene u rep više nije bilo!

- Ošišala si se - promrmljao sam, istodobno opazivši da je u novoj odjeći. U širokim hlačama stegnutim u struku i majici koja je pristajala uz boju njezinih očiju. Bez sumnje, jako je dobro nosila svojih pedeset godina. Uostalom, nas smo dvoje bili vršnjaci.

- Pa, povremeno dobro dođe mala promjena - komentirala je.

Uzeo sam svoju jaknu i krenuli smo. U hodniku smo susreli Paulu, koja nam je dobacila znatiželjan pogled. Ana se na trenutak zaustavila pozdraviti starog poznanika.

- Je li to ona? - upitala me odmah zatim, pokazavši glavom u smjeru Paule, koja nas je i dalje promatrala.

- Koja ona?

- Oh, Karlo, molim te, ta ne smatraš me valjda glupom? Je li to žena s kojom provodiš gotovo svaku večer? Zar misliš da sam povjerovala u sve tvoje izmišljotine koje si mi servirao? Mali nogomet, momačka večer, maturalna večer, sastanak s Japancima. Da ne spominjem onaj grozni parfem po kojem neprestano mirišu tvoje košulje.

Zapanjeno sam gledao u nju dok smo sjedali za naš stol u malom restoranu, nedaleko od mog ureda. Ostao sam bez riječi.

- Slušaj, Ana, nije tako kako misliš.

- Ah, nije? A ja sam mislila da je to među vama ozbiljno. Da vidimo, mislim da cijela priča traje oko devet, deset mjeseci. Dakle, tu se ipak radi o nečem ozbiljnom. Ja sam ovdje upravo zbog toga da bih ti olakšala stvar. To sam, na kraju krajeva, uvijek i radila, uvijek sam ti pojednostavljivala život.

- Krivo si shvatila.

Bio sam potpuno zbunjen njezinim ponašanjem. Osjećao sam se izgubljenim. Znao sam da sam se oženio vrlo inteligentnom ženom, ali ovo zaista nisam očekivao.

- Po čemu si zaključio da sam krivo shvatila? Na kraju krajeva, možda sam i ja kriva za to. Više ti nisam privlačna, više nisam ona stara Ana. Naravno, ni ti više nisi isti kao nekad, ulijenio si se, dobio trbuščić, kad dođeš kući, samo ležiš na kauču i uvijek si preumoran za razgovor ili šetnju, ili barem za rad u vrtu, u čemu smo nekad istinski uživali… Ali meni nikad nije palo na pamet da te prevarim, Karlo. Možda sam staromodna, unatoč tome što sam skratila kosu i mladenački se odjenula.

To što je rekla zaista je bila istina i prvi put nisam znao što bih odgovorio.

- Ana, molim te, saslušaj me.

- Ne, Karlo, slušaj ti mene. Uvijek ti je nedostajalo hrabrosti da doneseš važne odluke u životu. Uvijek sam ti ja trebala davati poticaj. I ponovno to činim. Ti, vjerojatno, nikada ne bi imao hrabrosti to učiniti, čak ni nakon ovog putovanja, vašeg medenog mjeseca koji ste si, pod izgovorom posla, priuštili. Zato što te ona želi potpuno za sebe, zar ne? Pa, u redu, možeš joj to potvrditi. Potpuno si njen. Ali ne zato što si to ti odlučio, već ja. Ne želim te više vidjeti u našoj kući, Karlo. Pokupi svoje stvari i trči k njoj.

- Ana, ne misliš valjda ozbiljno.

- Nikada u životu nisam bila ozbiljnija, Karlo. Na kraju krajeva, zar to nije ono što si želio?

- Nisam više posve siguran u to - iskreno sam joj priznao. Konačno, još nisam dobro porazmislio o svemu. Paula me privlačila, ali jedan dio mene nastavio je i dalje pripadati Ani.

- Ako ti nisi, ja jesam. Mislim da smo si sve rekli, pozdravljam te.

- Ne, Ana, čekaj! Nije sve tako kako si rekla - plativši račun, potrčao sam za njom prema izlazu iz restorana. - Zar ne misliš na našu obitelj, na Frana, na nas…

Naglo se okrenula prema meni i prasnula u smijeh.

- Ja bih trebala misliti o tome? Karlo, zaista pričaš gluposti. Ti već mjesecima ne misliš ni na Frana ni na obitelj.

- Ali nikad ne bih donio tako drastičnu odluku. Ja sam i dalje vezan uz tebe.

- Previše si komotan, dragi moj. Htio bi imati i ženu i ljubavnicu i k tome još i ženin blagoslov! Bi li tako razmišljao i da ja imam ljubavnika, da me nema po cijele noći, pa i vikendima, i da se zatim vratim k tebi kao da se ništa nije dogodilo?

O toj mogućnosti nikad nisam razmišljao. Ana nije bila taj tip, nikad to ne bi učinila.

- Vidiš? Nemaš odgovor. Karlo, vjeruj mi, bolje da ovdje završimo. Ako me još uvijek imalo voliš, nemoj me činiti smiješnom pred ljudima. I ja imam svoj ponos. Spakirat ću ti stvari, dođi nakon posla po njih.

Ana se udaljila i osjetio sam ogromnu prazninu u sebi. Zaputio sam se pognute glave natrag u svoj ured, pogođen njezinim riječima. I morao sam si priznati da je imala pravo. O mojoj vječitoj neodlučnosti, o mojoj velikoj lijenosti i o svemu ostalom. Ona me, na kraju krajeva, poznavala bolje od ikog. Bio sam užasnut, preplašen neočekivanim razvojem događaja. Moja me žena izbacila iz kuće, i to, kako je tvrdila, da mi olakša situaciju u kojoj sam se našao. Ja to vjerojatno nikad ne bih sam učinio. Nedostajalo mi je hrabrosti, a možda sam je, zapravo, još uvijek volio i nisam je želio ostaviti, unatoč Pauli.

Upravo u tom trenutku u moj je ured ušetala Paula i zatvorila vrata za sobom.

- Onda? - znatiželjno me upitala. - Zašto je tvoja žena došla ovamo?

- Došla mi je reći da pokupim svoje stvari iz naše kuće!

- Što? - iznenadila se, a zatim je, kad je shvatila što to znači, uskliknula: - Oh, pa to je divno, Karlo! Hoćeš li se preseliti k meni? Uostalom to smo i željeli!

Pomislio sam da je to, zapravo, željela ona, a ne ja. Svih ovih mjeseci oklijevao sam upravo zato što nisam želio otići od kuće.

- Ne, ne na takav način - tiho sam odvratio.

- Molim? Zar ti smeta što je ona tebi pokazala vrata? Ali što te briga za to? Ja sam presretna, od danas možemo početi zajedno živjeti kao što smo uvijek željeli.

- Ne, Paula. Mislim da ću se za početak preseliti u hotel. Onda ćemo za par dana vidjeti što dalje. Sada imam potrebu nekoliko dana biti sam. Osim toga, volio bih razgovarati i sa svojim sinom. On još ništa ne zna.

Te večeri, dok sam se uspinjao stepenicama svoje kuće, osjećao sam velik pritisak u grudima. Nisam želio da tako završi. Vjerojatno uopće nisam želio da završi. Užasavala me i sama pomisao da ostavim Anu, Frana, svoju kuću.

Ana je stajala na vratima kuće, s torbicom u rukama, spremna za izlazak.

- Sve sam ti stavila u radnu sobu. Ako ti nešto bude nedostajalo, možeš doći po to.

- Kamo ideš? - mislio sam da ćemo još razgovarati, želio sam je pokušati uvjeriti da mi da još jednu šansu.

- Izlazim na večeru s kolegama s posla.

Začuđeno sam je pogledao.

- To je nešto novo - primijetio sam.

- Pokušavam se priviknuti na svoj novi, samački status. Nego, molim te, kad budeš odlazio, ostavi ključeve kuće na ormariću pokraj ulaza.

Kimnuo sam glavom. Ona se počela spuštati niz stube.

- A Fran? - upitao sam.

- On će večeras ostati spavati kod jednog prijatelja. Ali ne brini za njega, on je već sve shvatio.

Ušao sam u kuću i krenuo prema kuhinji. Bila mi je potrebna čaša vode. U hladnjaku je bilo pršuta. Osjetio sam glad i napravio si sendvič. Zatim sam sjeo za kuhinjski stol i počeo razmišljati. Ispred mene je stajala keramička zdjela za voće. Kupili smo je u Pragu, prije mnogo godina, tijekom našeg zajedničkog putovanja. A sliku koja je visjela na zidu nasuprot stola kupili smo na jednoj izložbi. Sjećao sam se da se Ani sviđala, ali je bila preskupa i nije željela da je kupim. Toliko toga smo zajedno proživjeli i toliko uspomena nas je povezivalo! Ovo je bila naša kuća, kao što je ovo bio naš život. I taj mi je život još uvijek pripadao. Ja nisam mogao bez njega. Ana je imala potpuno pravo izbaciti me iz kuće jer sam je varao, ali nisam je želio ostaviti. Ona je i dalje bila dio mene, dio mog života, nisam mogao živjeti bez nje.

Ona me danas potpuno slomila svojim ponašanjem, zatekla me nespremnog, ali nigdje nije bilo rečeno da i ja ne mogu učiniti isto. Razmišljao sam tek nekoliko trenutaka, a zatim odlučno ušao u svoju radnu sobu i počeo raspremati kovčege koje mi je spakirala. Vratio sam svoje stvari na njihovo mjesto, ondje gdje su oduvijek stajale. Nisam mogao ostaviti Anu. Nisam mogao iz jednostavnog razloga što sam je i dalje volio, možda i više nego prije.

Uvijek sam volio sve na njoj. I nastavio sam voljeti, iako toga možda nisam bio svjestan. Njezinu blagost, njezinu inteligenciju, vjerojatno i njezine uniformirane kostimiće i nefriziranu kosu. Pogriješio sam i bio sam spreman zamoliti je da mi oprosti. Odlučio sam ostati sjediti na kauču. Želio sam da me tu zatekne kako je čekam kad se vrati kući. Pa makar to bilo i u zoru. Odlučio sam je tu čekati i zamoliti da mi oprosti. Bit ću tu i sutradan, i nakon toga, i ponovno nakon toga. Cijeli život bude li potrebno.

Paula je bila tek prolazni žar. Upleo sam se u tu priču poput pravog blesana. Ali već sam je zaboravio. Možda ćemo Ana i ja morati poboljšati neke stvari u našem braku, ali među nama postoje osjećaji koje će nas zauvijek vezivati. Ja sam je i dalje volio, a i ona mene. Izbacivanje iz kuće nije bilo ništa drugo nego čin ljubavi kojim mi je željela pokloniti slobodu. Slobodu da živim kako želim. Zapravo sam samo Anu istinski volio i s njom želio nastaviti svoj život. To sam joj odlučio reći kad se vrati.