ISTINITA PRIČA: 'Zbog nekoliko vatrenih noći s ljubavnikom, izgubila sam muža i kćer!'

Počelo je banalnim nizom slučajnosti, kao u lošem scenariju za kakvu melodramu. Jako sam se veselila skijanju, odlazak na snijeg svake godine značio mi je puno više od ljetovanja na moru. A onda, tri dana prije nego što smo kći Zorana i ja trebale otputovati u Kranjsku Goru, ona je dobila visoku temperaturu, koja ju je bacila u krevet. Odležat će barem tjedan dana, morat ću otkazati rezervaciju u hotelu.

- Zrinka, ne budali, molim te. To je obična gripa, proći će, nemoj si i ti upropastiti ono čemu se veseliš cijele godine - uvjeravao me suprug Mišo kad sam najavila da odustajem od puta.

- Mama, moraš ići, nemoj odustati. Napravi tamo koji spust i za mene - nagovarala me i Zorana.

Uspjeli su me uvjeriti. Ipak, i dalje me mučilo što ostavljam bolesnu Zoranu zbog svog užitka, nije to baš neka lijepa legitimacija za jednu majku. No, znala sam da je u dobrim rukama, tu su i Zoran i moji i njegovi roditelji, a gripu ionako treba odležati.

- Dobro, idem, ali pod jednim uvjetom. Nećeš me ti voziti, nego ću putovati vlakom ili autobusom - najavila sam Miši.

Planirali smo da nas on odveze u Kranjsku Goru, ostane tu subotu i nedjelju s nama i onda se vrati kući. U novoj situaciji nipošto nisam željela da oboje ostavimo Zoranu.

Mišo je bio zaista drag čovjek, iako se onaj nekadašnji žar među nama već poodavno ugasio. Baš zato što mi je još uvijek stalo do obitelji, čovjek nekada mora biti i sam, uvjeravala sam samu sebe dok je vlak gutao kilometre.

Već sam se istog poslijepodneva našla na skijalištu. Bilo je prekrasno: sunčan dan, odličan snijeg, veselje i živost oko mene. Nije me smetala ni gužva ni čekanje u redu za žičaru. Bit će to lijepih sedam dana. Ni slutila nisam što će mi sve donijeti.

Već sam te subote gadno 'zaplivala' na snijegu. Nisam baš neka skijašica, svjesna sam svojih mogućnosti i nikad ne forsiram. Baš zato i volim Kranjsku Goru, tamo su nadomak hotela relativno lagane staze, od kojih se ne mičem. Ali nešto je krenulo krivo, vjerojatno sam naletjela na nekakav hupser, izgubila ravnotežu i naprosto se rastepla na stazi. Na sreću, bez ozbiljnijih posljedica. Više uplašena nego natučena.

- Dopustite da vam pomognem - obratio mi se muškarac koji se tog trenutka stvorio kraj mene.

Pokušala sam ustati, ali nije mi išlo. Zaboga, valjda nisam slomila nogu, uplašila sam se na trenutak. Samo bi mi još to trebalo.

- Sve je u redu, čini mi se. Ništa nije slomljeno, niste čak ni mišiće istegnuli, možete opet na skije. I dopustite da se predstavim: Vlatko, liječnik iz Zagreba - srdačno mi se nasmiješio pružajući mi ruku.

Za taj mi je dan bilo dosta snijega. Odmah sam se vratila u hotel. Bio je ljubazan prema meni, barem sam ga mogla pozvati na kuhano vino, baš sam nepristojna, predbacivala sam si dok sam se izležavala u kadi. No, već za večerom ponovno sam ga vidjela.

- Neće vam smetati ako sjednem pokraj vas? - upitao je, a ja sam potvrdno kimnula glavom.

- Vidim da ste došli sami, a ni ja nemam društvo. Žena mi se razboljela taman prije puta pa me natjerala da odem sam, kako sav novac ne bi propao. Ništa ozbiljno, gripa, pa sam je poslušao - odmah mi je objasnio svoju situaciju.

Kakve li slučajnosti! Dvije gripe u isti mah u dvije obitelji i privremeni, prisilni samci na skijanju. U nekoliko mi je minuta ispričao ono najosnovnije o sebi: zaposlen je u velikoj bolnici, oženjen je, nema djece, obožava skijanje, putovanja, dobar zalogaj i kapljicu, društvo. Bio je zabavan i duhovit i večer je protekla vrlo ugodno.

- Vidimo se sutra - dobacila sam mu na rastanku.

Doručkovali smo za istim stolom, a onda zajedno krenuli na skijalište. Bio je odličan skijaš, vidjela sam to odmah, pa me čudilo što se zadovoljava gotovo dječjim stazama.

- Ma, prestar sam ja za iživljavanje na skijalištima. Sasvim mi godi ovakvo penzionersko skijanje. Oprostite, nisam vas mislio uvrijediti. Osim toga, ljepše je skijati u ugodnom društvu - nasmiješio se kad sam ga upitala zašto se maltretira po Mojci i drugim za njega očigledno prelaganima stazama.

Bilo mi je drago čuti da sam mu ugodno društvo.

Nikakva mi ljubavna avantura nije bila ni na kraj pameti, ali godilo mi je to njegovo diskretno udvaranje. Na njemu je da pokuša, na meni je da ga razočaram, smješkala sam se u sebi.

Pokazat će se, međutim, da ga nisam razočarala. Naše je druženje postajalo sve prisnije. Puno sam saznala o njemu, o njegovoj ženi, o njihovu braku. Zajedno su 18 godina, ljubav je prestala, ali su u korektnim odnosima, ni jednom ni drugom nije bilo do razvoda. Djece nisu imali, a da se čak nisu ni potrudili saznati što je tome uzrok.

Za sve što je govorio, a pričao je tečno i duhovito, imala sam puno razumijevanja. O sebi sam jedva stigla izgovoriti koju. Bili smo cijelo vrijeme zajedno: na skijalištu, u hotelu, u gradu. Postajao mi je sve bliskijim. Teško mi je to danas objasniti, pokušavam naći opravdanje za sebe, ali sve se može sažeti u nekoliko riječi: jednostavno me opčinio. Vjerojatno mi je godinama nedostajalo sve ono što mi je on tada pružio: pažnja, ljubaznost, nježnost.

U srijedu, tri dana prije povratka kući, dogodilo se ono što se, kako je sve krenulo, moralo dogoditi. Poslije jedne ugodne večere u ljupkom restoranu u gradu, za koje je čak naručio pjenušac, završili smo u krevetu. Neću nipošto reći da me opio. Znala sam što radim.

Što li sam to učinila? S tom sam se mišlju probudila. S jedne strane, iznevjerila sam Mišu i Zoranu, svoju obitelj, s druge, morala sam si priznati da sam protekle noći uživala. Nikad nisam ni pomislila da ću imati ljubavnika, da ću prevariti Mišu, iako je naš brak, što se seksa tiče, posljednjih godina zaista bio na niskim granama.

- Zorani je već sasvim dobro, dolazim po tebe u subotu, ovaj se put nećeš izvući. Možda bismo se mogli vratiti u nedjelju, pa da i ja uhvatim malo svježeg zraka - javio mi se sutradan Mišo.

Nije mi to bilo drago čuti. Ne bi mi bilo nimalo ugodno da se njih dvojica susretnu. A opet, nisam bila u stanju odbiti Mišinu ponudu, uostalom bilo mi je jasno da neće odustati. Željela sam što prije završiti taj razgovor, ali sam inzistirala na tome da se vratimo odmah u subotu, uz izgovor da mi je potreban dan odmora prije povratka na posao.

- U subotu muž dolazi po mene, nisam to mogla izbjeći - rekla sam Vlatku dok smo se krijepili kuhanim vinom.

- Ne boj se, sve će dobro proći. Htio sam ti predložiti da se zajedno vratimo mojim autom, ali što je, tu je - umirivao me. Četvrtak i petak prošli su mi kao u nekakvoj sumaglici. Trenutak rastanka neumoljivo se bližio. Dogovorili smo se, međutim, da ćemo se viđati i u Zagrebu.

Subota mi je bila vrlo mučna, naročito prvi trenuci s Mišom. Činilo mi se da mi na čelu piše što sam radila. Iskreno se radovao što me vidi, što sam dobro i, kako se našalio, cijela. Bio je čak nježniji nego inače, zaista me se zaželio. Najdraže bi mi bilo da odmah sjednemo u auto i krenemo u Zagreb, ali nisam mu to ni pokušala predložiti. Iako mi nije bilo do skijanja, otišla sam na stazu, dok je Mišo šetao, a poslije ručka krenuli smo kući.

Ono što se događalo idućih mjeseci najradije bih zaboravila. Ne volim o tome ni razmišljati, a kamoli pričati. Nastavila sam se viđati s Vlatkom, nekad samo nakratko, za vrijeme moje stanke za ručak, nekad i dulje, poslije posla, a onda smo počeli izlaziti i navečer. Voljela sam ga punim srcem, više nisam mogla zamisliti život bez njega. I on je meni govorio da sam mu sve na svijetu, da mu život opet ima smisla, da želi uvijek biti sa mnom. Naravno da je Mišo ubrzo primijetio da se sa mnom nešto događa.

- Dobro, Zrinka, reci mi o čemu se radi? Barem toliko zaslužujem. Imaš li nekoga? - upitao me jedne večeri, dok smo sami sjedili pred televizorom.

Bila sam spremna na to, već sam dulje vrijeme razmišljala što ću mu i kako reći. Svojim mi je pitanjem, zapravo, olakšao stvar.

- Da, imam nekoga. Žao mi je, ali dogodilo se - priznala sam mu bez okolišanja, začuđujuće mirnim glasom.

Bio je potresen. Možda ipak nije očekivao takav odgovor. Neko me vrijeme samo šutke gledao, a ja nisam znala što bih sa sobom. Kad sam ustala u namjeri da napustim sobu, zaustavio me primivši me za ruku.

- Ne znam što bih ti rekao. Što će sada biti s nama? Što će biti sa Zoranom?

- Ne bih večeras više o tome razgovarala. Umorna sam. Nastavit ćemo sutra - izvukla sam ruku i otišla u kupaonicu.

Od te večeri život u našoj kući kao da je zamro. Zacijelo je i Zorana shvatila da se nešto događa, ali nije puno pitala.

- Mama, sigurno imaš puno posla kad tako često kasno dolaziš kući? - sama je pokušala naći za nju zadovoljavajući odgovor.

Mišo me nije tjerao niti je išta govorio o našoj budućnosti. Očigledno, prepustio je odluku meni.

Možda bi mi i oprostio, no ja nisam više mogla zamisliti da ostanem bez Vlatka.

- Najbolje bi bilo da ti nađemo stančić, da se privremeno useliš u njega. Dok sve definitivno ne riješimo - preložio mi je Vlatko.

- Ali, ti bi volio da živimo zajedno? I prihvatio bi Zoranu? - htjela sam biti sigurna.

- Pa naravno! Zaboga, kakvo je to pitanje?

Tako sam, poslije tjedan-dva oklijevanja i lomljenja u sebi, i učinila. Zorana se rasplakala kad je čula što se događa, nisu pomogla ni uvjeravanja da je majka ne ostavlja zauvijek. Mišo se ponašao, ne pada mi na pamet druga riječ, džentlmenski. Ničim mi nije otežavao situaciju i na tome sam mu bila jako zahvalna.

- Izgubio sam te, valjda je tako moralo biti. Znam da ću uskoro ostati i bez Zorane, i to će mi još teže pasti. Ali, ne želim ti je uzeti, iako bih je na sudu mogao dobiti. Ti podnesi zahtjev za razvod, ja ću se sa svime složiti. Volio bih da ostanemo u korektnim odnosima, mislim da nema razloga da tako ne bude. Želim ti svaku sreću - izgovorio je na kraju u jednom dahu i nestao.

Bilo mi je teško iz temelja promijeniti život, ali bila sam sretna što se više nisam trebala skrivati. Vlatko je dolazio k meni svakoga dana, ponekad bi proveo i cijelu noć, izgovarajući se kod žene da je dežuran. Sa Zoranom sam se čula svaki dan, a često smo se i viđale. No, poslije nekoliko tjedana jako mi je počela nedostajati.

- Mislim da bismo se trebali definitivno dogovoriti kako dalje - počela sam jedne večeri razgovor s Vlatkom.

- Kako to misliš?

- Pa, da konačno definiramo stvari. Živjet ćemo zajedno, zar ne? Hoćeš li napokon podnijeti zahtjev za razvod? Nisu mi važni papiri, ali morali bismo to urediti - objasnila sam mu.

- Mislim da nema potrebe za žurbom. Moram ženu pripremiti na to. Uostalom, što nam ovako nedostaje?

Iznenadio me. Istina, nije bilo potrebe da se sve rješava na brzinu, ali ni da se oteže unedogled. Ja sam već podnijela zahtjev za razvod, a on još ni prstom nije mrdnuo. Osjetila sam se povrijeđenom, činilo mi se da ne igra fer, ali nisam inzistirala. Toliko sam ga voljela, toliko sam mu vjerovala, da mi nije bilo ni na kraj pameti da bi on mogao imati drukčije planove. A imao ih je. Kad sam mu poslije dva tjedna rekla da mi strašno nedostaje Zorana i da više ne mogu ovako, reagirao je nervozno.

- Pa dobro, dovedi je onda odmah ovamo - obrecnuo se.

- Kako ti to uopće može pasti na pamet? Dovest ću je kada budemo legalno živjeli zajedno - rekla sam ljutito.

- Onda ćeš se možda načekati - procijedio je.

Vidjevši da ga zaprepašteno gledam, potrudio se objasniti:

- Žena mi se razboljela, ništa opasno, ali potrajat će dok ne ozdravi. Ne mogu je u takvoj situaciji ostaviti.

Nisam mogla vjerovati što čujem. Ženu je rijetko spominjao, osim kad bi me uvjeravao da je njihov brak samo formalan i da razvod nije problem, ni o kakvoj bolesti mi do tog trenutka ništa nije rekao. Shvatio je da me uzdrmao i nastojao je ostatak večeri biti izuzetno nježan, ali ja sam osjećala da je nešto u meni puklo.

Kad je otišao, uvukla sam se u krevet i rasplakala. Stvari su očigledno krenule krivim smjerom. Prvi sam put pomislila da me možda ne voli, da nikad nije ozbiljno ni mislio živjeti sa mnom. Panično sam idućih dana u njegovu ponašanju i riječima tražila potvrdu da sam u krivu. Ali, nisam bila u krivu.

- Znaš, mislim da ovako stvarno više neće ići. Ti si nesretna, ja ne mogu iz ove kože, ženi mi se stanje pogoršalo, možda bi bilo najbolje za oboje da malo stanemo na loptu. Pa ćemo vidjeti kako će stvari ići dalje - rekao mi je onako usput jedne večeri na odlasku.

Da stanemo na loptu!? Koljena su mi klecala, drhtala sam cijelim tijelom, jedva sam se dovukla u sobu. Koja sam ja glupača! Ja sam maštala o zajedničkom životu, ja sam ostavila svoju obitelj, svoje dijete, a njemu je bilo do provoda, do ljubavnice, do odnosa koji ga ni na što ne obavezuje.

Budi jaka, moraš se izvući iz toga, idućih sam dana samu sebe uvjeravala. Vlatko više nije dolazio, samo me je nekoliko puta zvao telefonom. Našla sam snage da mu kažem da ne želim s njim kontaktirati.

- Mama, očajno izgledaš. Što se događa? Jesi li se posvađala s onim svojim? - zapitala me Zorana kad sam je dočekala na izlasku iz škole.

Zagrlila sam je i zaplakala. Otišle smo u slastičarnicu i sve sam joj ispričala. Gledala me s razumijevanjem, i to mi je u tim trenucima jako puno značilo.

- Hoćeš li se vratiti kući? Ne znam kako će dalje ići među nama, ali mislim da je to sada najbolje rješenje. I zbog tebe i zbog Zorane - nazvao me još iste večeri Mišo.

Držeći slušalicu, plakala sam potvrdno kimajući glavom, kao da me može vidjeti. Došao je po mene sutradan. Povukla sam zahtjev za razvod, iako još ne znam što će biti s nama. Jasno mi je da se razasute krhotine našeg braka teško mogu opet slijepiti, ali Mišo je učinio ono što bi vjerojatno malo koji prevareni muž. A Vlatko? Više se nikada nismo ni vidjeli ni čuli.