ISTINITA PRIČA: 'Zbog trudnoće sam uletjela u neželjeni brak! Umjesto da ga ostavim, maštala sam o njegovoj smrti!'

Je li ovo dvadeset i peti ili dvadeset i šesti dalekovodni stup? Sve mi brže izmiču iz vidnog polja, a sljedeći koji dolazi zadržava se samo dijelić sekunde i nestaje za onim prvim. Ovo brojenje mi je jedina zanimacija dok se svakodnevno vraćam radničkim vlakom s posla kući. Umiruje me njegovo jednolično kloparanje dok vozi uvijek istim putem. Poznajem već svaki kamen, stablo, zid ili kuću kraj koje prolazimo. Tek tu i tamo zrak propara reski zvuk sirene, kao da strojovođa želi poplašiti koze i ovce koje su do tada nezainteresirano brstile lišće nedaleko od pruge. Sve je uvijek isto, statično i nepomično kao i moj život već desetak godina, a toliko traje i moje putovanje u grad na posao. Izmjenjuju se jedino boje sa smjenom godišnjih doba.

Znam već, na kolodvoru će me dočekati moj nezaposleni suprug Tomislav. On i nema drugog posla nego dočekivati me svakodnevno i već pri izlasku iz vlaka dobro me odmjeriti nisam li možda odjenula suviše izazovnu odjeću i time privlačila pažnju ostalih muškaraca. Otkad je ostao bez posla, postao je netrpeljiv kako prema meni tako i prema samome sebi i sve ga češće muče neke paranoidne misli, a u svom mozgu stvara svakakve scenarije. To me opterećuje već neko vrijeme, a posljednjih dana još i više jer razloga za optužbe napokon ima.

Skrušenija sam stoga i tiša nego inače, bojim ga se, a i sebe se bojim, da se ne odam nečim, da ne pročita nešto u mom pogledu, jer s Tomislavom se nikad ne zna, nije uračunljiv sa svojim PTSP-om, a sada i kojom čašicom više, otkazom i koječim drugim. No, u ovoj sam priči ja žrtva, barem tako sam htjela da bude jer žrtvom sam se svojevoljno napravila, ili mi je možda lakše sve svoje greške i pogrešne poteze pripisati Tomislavu?

Svaka žrtva traži krivca, inače se žrtvom ne bi mogla zvati. Biti i smatrati se žrtvom lakše je nego prihvaćati odgovornost za svoje postupke. Plivanje je to nizvodno, linijom manjeg otpora.

A moglo je sve biti drugačije da sam postupala drugačije i preuzela stvari u svoje ruke, da sam otišla s Ivanom umjesto što sam ostala kod kuće i čekala ga, čekala, čekala, sve dok nisam posrnula i pogriješila. Da, tražim krivca. Tako mi je lakše. Nekad je kriva viša sila, nekad okolnosti, nekad muž…

Vadim ogledalce iz torbice i provjeravam ima li još šminke na mom licu. Nema, sve sam dobro počistila vlažnom maramicom. U posljednjih se mjesec dana ipak pomnije uređujem za odlazak na posao jer želim izgledati bolje. Tomislav ne voli da se šminkam jer preferira prirodan izgled. Ne trpi ni naznaku maskare ni sjenila. Odustala sam od borbe s njim i pribjegla lakšem rješenju: našminkam se u vlaku ujutro dok putujem na posao. Malo, tek toliko da zadovoljim svoju potrebu, ali pazim da takva ne dođem kući. Ne želim scene, a ovu ponižavajuću situaciju u kojoj se nalazim i nemam kome povjeriti.

Jako sam umorna. U tvornici cipela gdje radim za strojem danas nije bilo vremena ni za kavu. Promijenio se vlasnik, upregnuo nas kao roblje i osim sata pauze nemamo ni minute više. Još su mi nosnice i pluća puni oštrog mirisa ljepila. Čudim se sama sebi kako sam uspjela deset godina izdržati u tim uvjetima, ali navikne se čovjek na svašta, tako sam i ja na taj miris pa je i omamljenosti, koju mi je u početku stvarao, s vremenom nestalo. Nije da sam imala puno manevarskog prostora, netko je u obitelji sada morao raditi i nije bilo vremena za izvolijevanje.

Imamo i kćer, Maju. Ona je tiho i pomalo ustrašeno dijete koje se trza na svaki jači šum i izbezumi kad čuje da se u našoj kući malo glasnije komunicira, što i nije rijetkost. Želim je poštedjeti ovoga, no bojim se da to nije moguće. Ja sam glasna zbog svojih loših odabira i podsvjesno to želim naglas izreći da me cijeli svijet, pa i kćer, čuju, a Tomislav je glasan zato što vidi da svakim danom sve više tone, a ne nalazi načina da se izvuče. Ja mu ne pomažem dovoljno, nemam snage, a i nije mi stalo.

Čujem bolni cilik kočnica i stenjanje vlaka koji usporava dok se na kraju potpuno ne zaustavi na željezničkom kolodvoru. Još kroz staklo zatvorenih vrata vidim ga kako šetka i nervozno cupka čekajući me.

- Jesi li kupila cigarete? - upitao je umjesto pozdrava. Kimnula sam glavom. - Daj brže, već sam potpuno lud! Od podneva nisam zapalio.

- Ne zanima te jesam li imala za kruh i mlijeko? - upitala sam tiše, ne želeći na nas skrenuti pozornost ostalih putnika. - A da prestaneš pušiti?

- I to bi mi ukinula? Hajde, ukini mi i zrak koji dišem! - postajao je glasniji i nestrpljiviji. Nikad se pušaču koji je u apstinencijskoj krizi ne smije predlagati prestanak pušenja, to još nisam bila naučila, jer se stvari mogu samo pogoršati. Trebala sam čekati da popuši pa da tek tada o tome normalno porazgovaramo.

Sjela sam u tijesan prastari citroen. Iz najlonske vrećice izvadila sam kutiju cigareta i pružila mu je. Promatrala sam ga dok je halapljivo uvlačio dim i ispuhivao ga zamagljujući prozorska stakla. Dim duhana pomiješao se s alkoholnim isparavanjem koje mu je izlazilo iz usta. Bila sam sigurna da je već posjetio Zdravka u njegovu podrumu i zadužio se za još jednu bocu, tko zna već koju po redu. Zdravko mi redovito dolazi svakog petnaestog u mjesecu da podmirim njegov dug.

Gle, nije se ni obrijao, pomislila sam. Iscijeđen, očajan, pijan, nimalo nalik Ivanu, mojoj davnoj ljubavi.

Ja zapravo već godinama volim drugoga. Volim Ivana. Zatvaram oči da ga u svojoj mašti ponovno dočaram. Nedavno se iznenada pojavio nakon što ga nisam vidjela deset godina, točnije od dana mog vjenčanja s Tomislavom. On je bio moja mladenačka ljubav koja je tinjala u meni sve ove godine, a u posljednje se vrijeme razbuktala svom svojom silinom. Umjesto da prođe, jer vrijeme sve pokrije i razvodni, to se kod mene nije dogodilo. Bila je samo pritajena i namjerno zatomljena. Prisilila sam samu sebe da svoje misli i osjećaje usmjerim drugim tokom i da se uvjerim kako je meni zapravo dobro, solidno, izdržljivo, podnošljivo. No, moj se brak sve više klimao na staklenim nožicama, a ni jedno od nas dvoje nije imalo snage poduprijeti ga, kao da smo se, poput gledatelja u kinu, prepustili i pasivno čekali što će biti dalje.

Ivan se vratio u grad u kojem radim nakon deset godina provedenih u Austriji, gdje je radio, a i zaradio. Bio je dovoljan jedan pogled u prepunoj gradskoj ulici, dodir ruke, osmijeh i znala sam da ga još volim. Ne da mi se otvarati oči i gledati cestu kojoj znam svaki centimetar. Ne da mi se gledati ni otužan Tomislavov profil. Ljepše mi je ovako zakukuljenoj u čahuri svoje mašte…

Ponovno čujem Ivanov glas i vrtim film od prije mjesec dana kad sam ga nenadano ponovno srela.

- Marijana! - zazvao me iznenađeno ugledavši me u bujici ljudi koji su se slijevali ulicom.

Srce mi je istog trena ubrzano zakucalo od tog još uvijek poznatog glasa, a potom i očiju koje nikad ne bih mogla zaboraviti. Kosa mu je i dalje bila plava, gusta i kovrčava. Primjetila sam jedva koju sijedu vlas. Tek oko usana usjekle su mu se dvije dublje bore, ali one nisu nimalo umanjile njegovu privlačnost. Dapače, davale su njegovu licu dozu ozbiljnosti i pouzdanosti. Cijela je njegova pojava odavala samouvjerenog i dobrostojećeg muškarca, barem sudeći prema odjeći koju je nosio. Zbog toga je sreću koju sam osjetila istog trena zamutio tračak stida jer osjećala sam se neugledno i zapušteno pored njega.

U svojim maštanjima o našem ponovnom susretu ja sam uvijek izgledala zamamno i neodoljivo, a ne ovako u radnoj kuti u kojoj sam izašla do obližnje trgovine po sendvič. Došlo mi je da pobjegnem, da odgodim ovaj trenutak kad budem spremnija, prikladnija. No, prekasno, on mi se već u sljedećem trenutku počeo približavati. Toplo mi je stisnuo ruku i mojim se tijelom razlila ugoda.

- Vratio si se? - rekla sam poluglasno.

- Kao što vidiš, ima već mjesec dana - nježno me pogledao.

- Čudno da te i prije nisam srela - rekoh tek toliko da nešto kažem jer mi se grlo počelo stezati.

- Možda sam izbjegavao susret… - osjetila sam žalac.

- Još me mrziš? - upitala sam oprezno.

- Ne, ne više. Vrijeme otupi loše, a na površinu ispliva samo ono što je bilo lijepo. Tako je lakše.

- Oprosti mi - rekla sam skrušeno - napisala sam ti puno pisama isprike i objašnjenja na koja mi nikad nisi odgovorio.

- Marijana, imaš li vremena za kavu? Ne možemo o tome ovako, na ulici. A vrijeme je da to napokon istrestemo na stol pa da zaključimo to poglavlje u našem životu.

- I ja to želim, jer moraš znati da ja te svoje poteze iz prošlosti danas i te kako plaćam.

- Ah, povukao sam i ja kasnije nekoliko krivih poteza, ali pokušaj shvatiti da je u igri bio i moj ponos, a ono što sam doživio dotuklo me do temelja. No, krenimo do bistroa.

Pošla sam za Ivanom kao omamljena, lišena svakog straha hoće li me netko vidjeti i revno ispričati Tomislavu kako sam bila na kavi s nekim nepoznatim muškarcem. U tom mi je trenutku bilo svejedno. Bila sam mu dužna objašnjenje, ne pismeno, nego ovako u četiri oka.

Kad smo se udobno smjestili u lokalu, Ivan nam je naručio čaj. Dugo me gledao u oči, a ja nisam htjela požurivati. Postalo mi je svejedno hoću li zakasniti na posao ili neću. Htjela sam mu dati sve svoje vrijeme.

- Otkako sam se vratio, često razmišljam o tebi - prvi je prekinuo neugodnu tišinu.

- Supruga je s tobom? - skrenula sam temu na onu koja me više zanimala.

- Bivša supruga je ostala u Austriji.

- Bivša?

- Da.

- Od kada?

- Ima već dvije godine.

Iznenadilo me to saznanje. Mislila sam da je njegov brak stabilan i bila pomalo ljubomorna zbog toga, a sada se sve mijenja.

- Sabina je krasna osoba, ali bila je jedan od onih mojih krivih poteza o kojima sam ti pričao.

- Nestalo je ljubavi?

- Tako nekako, a možda je nikad nije ni bilo. Jedno drugome bili smo brzopleta odluka, rame za plakanje i bijeg od nekoga tko nas je povrijedio. Tek smo kasnije, kad su se stvari slegnule, shvatili što nas je zapravo zbližilo, a to nikako nije bio razlog za brak. Sporazumno smo se razišli. Imamo kćer, očekujem je upravo ovaj vikend.

- Drago mi je što ima ljudi koji civilizirano rješavaju bračne brodolome.

- A ti? Jesi li ti sretna?

Zatekao me tim pitanjem iako sam podsvjesno željela da mi ga netko postavi pa da se napokon otvorim i pustim bujicu svojih nezadovoljstava da iscure.

Otvorio je Pandorinu kutiju. Isprva bojažljivo, a onda je saznao sve o mom braku. Tom sam ispovijedi zapravo htjela kazniti sebe za ono što sam mu priredila prije deset godina, a što nije zaslužio.

- Znači, nesretna si.

- Jako…

- Marijančice draga, a bi li bila sretnija da si s nekim situiranijim, bogatijim? - nisam mogla ne primijetiti ponovni žalac, ali koji sam i opet zaslužila. - Sjećam se kako sam i sam bio običan šljaker koji je morao ići čak u drugu državu kako bi nešto zaradio jer u Hrvatskoj nije bilo posla pa si me ubrzo zamijenila šefom u renomiranom restoranu koji je tada imao solidna primanja, ne računajući napojnice.

Oblilo me rumenilo. Pretjerao je. Mislila sam da mi je oprostio, a on se sada naslađuje mojim jadnim brakom. Ah, kako sam bila naivna i glupa što sam mu sve ispričala. Bože, zašto sam se ovako ponizila podastirući pred njega sav jad svog bijednog života.

- U dobru i zlu, zaboravila si? - nastavio je okrutno.

- To i činim! - odbrusila sam mu i ustala ne popivši čaj do kraja.

- Kamo ćeš?

- Glupa sam što sam pristala na ovo druženje s tobom. Pozvao si me samo da se naslađuješ?! - okrenula sma se na peti i krenula prema izlazu. Zaustavio me.

- Ali, zar nije bilo tako?! - pogledao me očajno želeći da poreknem.

- Nije!

- Lažeš!

- Nije novac bio uzrok našeg prekida, nego moja osamljenost i sumnja u tebe.

- Nikad te nisam prevario!

- Nisi mi se javljao.

- Zaboga, Marijana...

- Sad je ionako nepotrebno išta više govoriti. Ti si svoju sliku stvorio i čini mi se da je ne želiš promijeniti. Zbogom - okrenula sam se i otišla još uvijek osjećajući žarenje u obrazima zbog tako otvorene Ivanove optužbe. Kako sam uopće mogla i pomisliti da bi mogao biti ljubazniji.

I moja i Ivanova obitelj znale su prije petnaestak godina da se njihova djeca vole, a već smo im bili najavili i da ćemo se vjenčati. Sumnjičavo su vrtjeli glavom jer nijedno od nas nije imalo stalan posao. Kako nam sreća u obliku zaposlenja i dalje nije htjela zakucati na vrata, Ivan mi je na jednoj večernjoj šetnji priznao svoje planove.

- Marijana, znam da će nam biti teško, ali moram se odvažiti na taj korak. Odlučio sam otići u Austriju k stricu. On ima uhodan posao i naći će mjesta i za mene.

Nisam tada bila svjesna što znači odvojenost i izreka "Daleko od očiju, daleko od srca". Pomislila sam kako bi bilo pametno da i ja odem s njim i pokušam naći neki posao pa bismo na taj način zaradili brže i više, no Ivan time nije bio oduševljen.

- Ne bi bilo dobro da odmah odeš sa mnom - prekinuo me u sanjerenju i glasnom razmišljanju.

- Zašto ne?! - upitah razočarano.

- Jer ne bih htio iskušavati stričevo strpljenje. Najbolje da odem sam dok se ne snađem, a ti bi mi se mogla pridružiti kasnije ako i tebi nađem nešto što bi mogla raditi.

Htjela sam biti s njim, ali godilo mi je i što me želi poštedjeti neizvjesnosti pa sam pristala da odluči za oboje kako smatra da je najbolje.

Prošlo je pet mjeseci od Ivanova odlaska i u tom smo se razdoblju vidjeli samo tri puta. Opravdavao se gomilom obveza koje mu je stric natovario na leđa, a nije htio poljuljati ukazano povjerenje. Isprva sam šutjela, a onda mi je to počelo sve više smetati. Obećao je da će i meni naći neki poslić, ali to se nije dogodilo, stoga sam se sama dala u potragu i ubrzo našla zaposlenje kod jednog privatnog obrtnika u omanjem dućančiću kao prodavačica. Primanja su bila oskudna, ali dovoljna za mene, iako neka štednja nije bila moguća.

I onda je vrijeme počelo teći brže nego prije. Prošla je godina, a ubrzo i dvije. Ivan je i dalje radio kod strica i napredovao. Dao mi je naslutiti da stric u njega ima sve veće povjerenje i nakon što su mu propali planovi s vlastitim sinom, postojala je mogućnost da nećaku prepusti dio posla.

Naravno da sam se radovala tim vijestima, ali one me nisu mogle spriječiti da u svom srcu ne otvorim malu rupicu u kojoj je bila pohranjena sumnja. Sve sam češće pomišljala da Ivan ima nekoga tko ga drži u Austriji, a da je na mene zaboravio. Počeli su mi se rasplinjavati snovi o zajedničkoj budućnosti i stanu koji smo trebali kupiti, a rasti želja da izađem i zabavim se.

"Ne misliš li da si već dovoljno zaradio i da bi se mogao vratiti? U susjednom gradu otvoren je novi pogon i u tijeku je zapošljavanje, možda bi mogao pokušati ovdje naći posao?" napisala sam mu toga dana u mailu. Nakon sat vremena stigao mi je odgovor koji kao da je nastao nakon duljeg premišljanja.

- Marijana, stric nije zaslužio da ga ostavim na cjedilu. Da, zaradio sam dosta, ali nedovoljno za zajednički stan. Pitanje je što bih dobio da ostavim ovo i prihvatim nesiguran posao u domovini. Pokušaj me razumjeti...

Meni je postalo potpuno jasno da Ivanu povratak nije ni u peti i da se u inozemstvu udomaćio. Više nisam imala namjeru išta mu odgovoriti. Isključila sam mobitel i ugasila kompjutor. Te večeri nisam htjela propustiti izlazak s prijateljicama na koji su me već dulje nagovarale.

Bila sam uznemirena od ljubomore i sumnje u Ivana, a što sam bivala uznemirenija, to sam s većim užitkom isprobavala krpice kojima sam otkad sam radila obnovila garderobu, namještala frizure, pojačavala šminku. Gledala sam se u ogledalo i zaplakala. Ne, to nisam ja. Dok sam brisala suvišnu šminku, uvjeravala sam samu sebe kako je sve u redu i kako sam nepravedna prema Ivanu.

Sara, Petra i Vivijana već su me čekale. Naš je plan bio proslaviti Petrin rođendan u Excaliburu, novootvorenom restoranu za koji su sve tri navijale koliko zbog hrane toliko i zbog ljubaznih konobara. To ljubaznih naročito su naglasile. Mislim da se Petri sviđao jedan od njih, stanoviti Tomislav.

Tomislav se te večeri izuzetno trudio da nam ništa ne nedostaje. Uhvatila sam Petru kako ga pokušava zarobiti pogledom na koji je Tomislav nekoliko puta i odgovorio poluprimjetnim smješkom, no on je više pogledavao u mom smjeru i bilo mi je neugodno zbog toga. Vivijana nas je zapravo i dovela u ovaj lokal jer je poznavala Tomislava i htjela mu pomoći da privuče klijentelu. U jednom trenutku nestala je na njegov mig i vidjela sam kako nešto razgovaraju kraj šanka. Ubrzo se vratila s Tomislavovom porukom da popijemo nešto na račun kuće.

Kad su Petra i Sara otišle do toaleta, Vivijana se povjerljivo nagnula preko stola i šapnula mi kako se Tomislav zanima za mene i smije li mu dati moj broj.

- Ali, zar Petra…

- Ma daj, molim te, Petra je draga i simpatična, ali nije njegov tip. Naporna je, znaš i sama, ali on je ne želi.

- Ah, kako si okrutna, Vivijana - rekla sam joj prijekorno.

- Samo realna. Dakle?

- Što dakle? - upitah glupavo.

- Da mu dam tvoj broj ili ne?

- Vivijana, ja sam u vezi...

- Ha, ha, znači ništa. I dalje ćeš čamiti u kući, a prošle su već tri godine?! Kakav si to život odabrala, Marijana? Do kada ćeš čekati? Da misli ozbiljno, već bi te odavno bio zvao da mu se pridružiš u Austriji.

Zašutjela sam jer su me Vivijanine riječi zaboljele, ali nisam mogla poreći njihovu istinitost.

- Daj mu - odvratih impulzivno.

- Sigurna si?

- Posve.

Vivijana je iz torbice iskopala mobitel i krenula pisati poruku.

- Hej, što to radiš?

- Pa šaljem mu tvoj broj, nema više čekanja - osmjehnula mi se vragolasto.

Mogla sam osjetiti vibraciju Tomislavova mobitela i njegovu ruku koja je posegnula u džep s namjerom da pročita poruku. Njegov pobjednički osmijeh koji mi je u tom trenutku uputio odavao je njegovo zadovoljstvo.

Ubrzo smo Tomislav i ja stupili u neku vrstu virtualne veze šaljući si SMS-ove i dugo razgovarajući telefonom. Bojala sam se nekog odlučnijeg koraka jer je moja veza s Ivanom i dalje službeno trajala, barem što se tiče njegovih i mojih roditelja, a znala sam da se Tomislav i dalje sviđa Petri, iako joj on nije davao nikakve signale kojima bi je ohrabrivao. No, bio je uporan i mi smo se jedne večeri, zaklonjeni plaštem noći, ipak našli.

Predugo sam bila sama i bez nježnosti, tako da mi je taj susret s Tomislavom došao kao melem. Godio mi je i poželjela sam da se ponovi. Tako smo potajno nastavili naše druženje dulje od mjesec dana. Shvatila sam da mi Ivan sve manje nedostaje, a i za Petru me nije bilo više toliko briga. Čak sam zanemarila Ivanov poziv da mu se pridružim jer mi je u međuvremenu našao posao. Zakasnio je, meni je bilo sasvim dobro u mom dućančiću. Bilo mi je dosta da stalno mislim što će drugi reći i hoću li nekoga povrijediti.

Petog ožujka, nikad neću zaboraviti taj datum, stajala sam skamenjena u kupaonici i s nevjericom promatrala test za trudnoću koji sam dan ranije kupila u ljekarni. Ali kako!? Kako mi se to moglo dogoditi, pazili smo…

Ta me trudnoća zatekla nespremnu. I ona sad iz temelja mijenja stvari. Prva mi je pomisao bila da se javim u bolnicu i obavim ono što sam smatrala da je potrebno, ali ne bi bilo pošteno prema Tomislavu da mu to ne kažem.

- Trudna sam! - rekla sam mu bez uvoda. - Možeš li mi objasniti kako se to moglo dogoditi kad smo...

- Trudna si?! - ponovio je zbunjeno me gledajući.

- Kao što si čuo. Znam da je došlo neplanirano i ne znam kako se moglo dogoditi kad smo…

- Ali, Marijana, ja sam sretan zbog toga.

- Tomislave, znamo se dva mjeseca, što ćemo sad?!

- Kako što ćemo? Imat ćemo dijete! Zar si namjeravala pobaciti?!

Spustila sam glavu jer je u njegovu tonu bilo toliko užasa i nevjerice da me postidio. Tek sam tada shvatila što sam učinila. Volim li ja ovog muškarca koji mi sjedi nasuprot? Ne! Ne volim ga. Što sam to učinila?!

- Mogli bismo se vjenčati prije ljeta - nastavio je Tomislav budeći me iz omamljenosti.

- Vjenčanje?

- Naravno, to dijete ima oca! - zaključio je Tomislav i svaka daljnja rasprava bila je suvišna. Ovaj se čovjek želi vjenčati sa mnom. Trebala bih biti sretna jer u njegovim očima vidim iskrenu sreću. Ali nisam, što mi se to događa?

Upala sam u jamu koju sam sama iskopala. Kako su dani prolazili, ja sam postajala sve svjesnija te grudice koja je polako rasla u mom trbuhu i sve sam je više voljela. Bila je dio mene i svaka misao o prekidu trudnoće iščeznula je iz moje glave. Željela sam da vjenčanje prođe neprimjetno, bez pompe i mnoštva, samo kumovi, Tomislav i ja. Moji se roditelji još nisu mogli snaći zbog ovog obrata, a Ivanovima nisam imala obraza reći. Šutjela sam, ali naslutili su što se događa. Mislila sam da će oni reći svom sinu jer ja nisam imala hrabrosti.

I dogodilo se. Bila je subota, lijep svibanjski dan kad smo Tomislav i ja ruku pod ruku izašli iz crkve pred kojom je bio parkiran Ivanov plavi audi.

Krv mi se sledila u žilama dok sam ga gledala kako izlazi iz auta i netremice me promatra, zaokružujući pogledom cijelu moju figuru i zaustavljajući se na trbuhu koji je već bio pomalo zaobljen i vidljiv. Prišao mi je, a ja sam stegla Tomislavu ruku tražeći neki izlaz, put za bijeg. Tomislav me posjednički obuhvatio oko struka, ali to nije spriječilo Ivana.

- Vidim, nisi imala izbora - cinično mi se obratio nekim stranim glasom. - Što reći mladoj u ovakvoj prigodi osim: čestitam!

Zatim je Tomislavu uputio pogled pun prezira i čestitao i njemu. U tom sam trenutku htjela da se zemlja otvori i da propadnem u nju. Vjenčanje je bilo upropašteno. Pogled mi je postao zamućen od suza. Tomislav me obgrlio oko ramena otvarajući mi vrata auta.

- Dođi, dušo, danas te ne smijem ispuštati iz vida.

Saznala sam da se Ivan toga dana ni sata nije zadržao kod kuće. Iskrcao je poklone, a onda opet odjurio u Austriju. Od tada ga više nisam vidjela sve do prije mjesec dana.

Kola u mom braku vrlo su brzo krenula nizbrdo. Dobila sam otkaz čim sam ostala kod kuće na održavanju trudnoće. O povratku na posao nakon rođenja Maje nije bilo ni govora, tako da smo neko vrijeme živjeli samo od Tomislavove plaće. A ona nije bila prevelika s obzirom na to da lokal nije ostvarivao dobit kakvoj se vlasnik nadao. Naš se životni standard srozao i postalo je upitno kako ćemo plaćati rate za stančić koji smo kupili dok smo još oboje radili.

Svađe su u našem braku postale svakodnevne, moje nezadovoljstvo sve veće, a žaljenje za propuštenim zasjenjivalo je i ono malo svijetlih trenutaka. Tomislav nije bio borac kakav sam mislila da jest. Dakako da je tome pripomoglo i moje sve češće kukanje kako sam mogla i bolje proći. Da, okrivljavala sam ga jer je iskoristio trenutak moje slabosti i preokrenuo mi život naglavačke. Nisam bila sretna, a što sam bivala nesretnija, to sam se više u sjećanjima vraćala Ivanu i sanjarila kako bi bilo da sam otputovala k njemu.

- Pazi! - viknula sam kad je Tomislav za dlaku izbjegao ogromni kamion u nepreglednom zavoju dok je pokušavao preteći kombi. Izbjegli smo tragediju za djelić sekunde. Vozač kamiona je bijesno trubio, ali se Tomislav nije zaustavljao, nego je još jače pritisnuo papučicu gasa. Ako se ja njega ne riješim, riješit će se on nas oboje, to je jasno kao dan, pomislila sam užasnuto.

- Hoćeš li da ja vozim? - upitala sam.

- Bolje ja vozim pijan nego ti trijezna! Smiri se, ovu cestu znam napamet, mogao bih doći kući zatvorenih očiju. Evo, gledaj, haha! - zatvorio je oči i stao se luđački smijati igrajući ruski rulet po cesti. Totalno je poludio.

- Znaš, Marijana, sve bi bilo vrlo brzo gotovo. Udarac, mrak i nema nas više. Odjednom bi svi problemi nestali zajedno s nama.

Vidjela sam da ga moram smiriti pa sam krenula mekše:

- A Maja? Što bi bilo s njom? Zar ti ne misliš na svoju kćer?! Ona zaslužuje obitelj - rekla sam to s teškom mukom jer sam bila svjesna da naša obitelj nikako nije primjereno okruženje za dijete u razvoju, ali uplašila sam se za svoj život.

- Imaš pravo - odvratio je zamišljeno. Moja kći je meni sve, da nema nje, odavno bih ja riješio neke stvari sam sa sobom. A i ona voli mene, znaš to?

- Naravno da znam, ti si njezin junak.

Vidjela sam mu suzu u oku, jer to nije bila laž. Maja je voljela tatu i često bi stala na njegovu stranu kad bih ga ja napala.

- Ne znam što me to opsjedne, dođe mi da te malo uplašim - rekao je nekako odsutno.

- Ovo su opasne igre, Tomislave. Molim te, uspori.

Poslušao me i ostatak vožnje proveli smo u tišini. Ponovno sam zatvorila oči i vratila se svom snatrenju.

I onda se pojavio on, poput ljetne kiše, uzdrmao mi tlo pod nogama, vratio me ponovno u prošlost. Nakon što sam prvi put izletjela iz lokala uvrijeđena njegovim predbacivanjem, ponovno me pozvao na kavu. Pristala sam i na drugi susret, a onda i na treći, četvrti. Izgovarala sam se prekovremenim radom, sastancima sindikata i zaposleničkog vijeća, zamjenjivanjem kolegice i još koječime kako bih opravdala kašnjenja. Što sam češće dolazila sljedećim vlakom, Tomislav je bivao zamišljeniji, no ništa nije govorio, osim što je tražio da mu donesem cigarete.

Ja sam tijekom tih mojih potajnih susreta Ivanu objasnila zašto su se stvari dogodile tako kako su se dogodile. On se meni opravdavao prevelikim poslovnim angažmanom, što je u konačnici dovelo do toga da mu je stric prepustio više od polovice posla.

Tomislav je zaustavio auto ostavivši ga nemarno u našem dvorištu i izišao zalupivši vratima. To me trgnulo iz sanjarenja i pretresanja svoga života. Stigli smo. Dok sam ja pripremala večeru, Maja je pisala zadaću za kuhinjskim stolom. Opet večera bez mesa! Tjestenina sa sirom i hrenovke za Maju. Da barem on radi, ali ne, umjesto da se bori, da pokušava, da obija pragove tražeći posao, on se svakodnevno opija i bježi iz realnosti u neki svoj paralelni život čekajući da se sve popravi samo od sebe.

Poželjala sam da umre, da ga nema, da nestane. Bez dugova koje mi natovari na leđa i izdatka za cigarete koje popuši, Maja i ja živjele bismo solidno. Barem bih mesa kupila za tu svotu! Poput parazita je i to više ne mogu podnijeti. Najradije bih se razvela, ali mi on otvoreno prijeti da će se ubiti pokušam li ga ostaviti. Labilan je i autodestruktivan usprkos raznim antidepresivima. Dakako kad ih ne bi trebao kombinirati s alkoholom. Ali eto, tko sam ja da mu to dokazujem, ne sluša me.

Često mi se u posljednje vrijeme glavom vrzmaju misli o njegovoj smrti, koja bi riješila sve naše probleme. Njemu se ionako ne da živjeti. Stresla sam se na tu pomisao, neimaština čovjeka navede na svakakve bolesne misli. Hajde, barem me noću ostavlja na miru otkad mu navečer stavim dodatnu tabletu u hranu. Tada zaspi čvršće nego inače i ne budi se do jutra, kad sam ja već na nogama spremna za posao. Izbjegavam intimnosti koliko mogu i dovijam se različitim rješenjima.

Prsti su me ponovno počeli svrbjeti. Maja rješava matematičke zadatke i ne gleda što radim. Otišla sam do kupaonice i tiho otvorila ormarić s lijekovima. Stavila sam kutiju u džep pregače i vratila se u kuhinju. Večera je primamljivo mirisala. Tomislav je bio nešto raspoloženiji nego inače, a želja u njegovu pogledu posve jasna. No, nije mi bilo ni na kraj pameti da zadovoljavam njegovu pohotu. Pojačat ću dozu večeras.

Prenuo me iz razmišljanja pojavivši se na vratima kuhinje.

- Skoknut ću do Zlatka po bocu crnoga, brzo se vraćam - rekao je, prišao stolu i poljubio Maju. Došao je i do mene, dok sam ja grčevito stiskala tablete u džepu pazeći da ih ne primijeti.

- Znaš, i tebe volim, jako. Ne znam vidiš li ti to. Oprosti ako nisam mogao i znao biti muž dostojan tebe i priuštiti ti ono što zaslužuješ - ostavio me bez riječi. Odakle sad to!?

Prije nego što sam išta uspjela odvratiti i spomenuti kako je Zlatko zaprijetio da mu neće više davati vino na dug, Tomislav je već zatvarao ulazna vrata i ubrzo sam začula kako pali motor našeg citroena. Spavat ćeš ti, dragi moj, i večeras, pakosno sam pomislila dok sam drškom noža na dasci za rezanje usitnjavala dvije tablete.

- Što to radiš, mama? - upitala me Maja stojeći tik iza mene.

Sledila sam se. Ponadala sam se da nije vidjela što drobim. Okrenula sam se k njoj i prekrivši sadržaj na dasci za rezanje odvratila:

- Usitnjavam češnjak. Jesi li gotova sa zadaćom?

Sumnjičavo me odmjerila i produžila pokraj mene dok sam ja stajala kao ukopana. Stala je podizati poklopce s lonaca mirišući i mljackajući.

- Mmm, što si to stavila na tjesteninu?

- Nešto začina, ništa posebno, dodat ću češnjak da bude ukusnije.

Nije primijetila, odahnula sam. Ne znam što bi bilo da je i samo posumnjala kako joj namjeravam duboko uspavati oca. Ja sam zaista samo željela da spava, da me ostavi na miru.

- Majo, uzmi tanjure i postavi stol - rekla sam sada već potpuno sabrana. - Tata će ubrzo stići. Čudi me što ga još nema.

Kako se okrenula, tako sam ja brzo sasula prah u dio hrane namijenjen Tomislavu. Maja je otrčala u dvorište jer je čula auto kako se zaustavlja u dvorištu. Pomislila sam da je Tomislav i nisam ni pogledala.

Što ja to radim? Pokušavam li otrovati vlastitog muža? Nastavim li tako, on će posve sigurno umrijeti predoziran!

Uzela sam njegov tanjur i bacila hranu u smeće. Dosta, dosta mi je ovakvog života. Zatražit ću razvod, i to još danas, čim pojedemo. Stavila sam mu u tanjur drugu porciju tjestenine i čekala da uđu.

Oglasilo se zvono. Pošla sam otvoriti. Na vratima je stajao policajac držeći Maju za ruku. U pogledu moje kćeri stajao je upitnik.

- Gospođa Marijana?

- Ja sam, nešto se dogodilo?

Maja se instinktivno istrgnula iz policajčeve ruke i stisnula se k meni.

- Žao nam je, gospođo Marijana, dogodila se nesreća kilometar od vaše kuće…

Tomislav! Steglo me u prsima, zanijemjela sam. Maja je jauknula zazvavši oca. Bolno.

Počitala sam negdje da se naše želje mogu materijalizirati. Ako su dovoljno snažne, mogu pokrenuti lavinu energije koja nam otvara put njihovoj realizaciji. Nitko me, međutim, nije upozorio da bi trebalo paziti što se želi da se te želje na kraju i ne ostvare.

Konačno sam slobodna, ali i osamljena u toj svojoj slobodi. Na mojoj je duši osjećaj krivnje, a on mi ne da da nastavim normalan život. Prije sam tražila krivnju u drugima, sada sam svjesna da sam je i onda trebala tražiti u samoj sebi. Nisam se vratila Ivanu jer se on vratio ženi. Mislim da je krug zatvoren.