ISTINITA PRIČA: 'Živjela sam u muževoj sjeni! Moj uspjeh svi su pripisivali njemu!'

Mislila sam da će od treska vratima popadati žbuka sa zida. Zadnje što sam vidjela bio je rub putne torbe. Velike plave sportske putne torbe s bijelim rubovima. Onda sam još čula korake niz stepenice. Ne znam jesam li čula i škripu kamenčića pod cipelama ili sam to samo umislila. Gume su zaškripile, a ja sam stisnula oči i uvukla glavu među ramena od straha da se nešto ne dogodi. A onda je nastao mir.

Još sam malo u strahu osluškivala. Naša je kuća u mirnoj ulici i nema puno prometa, no nikad se ne zna hoće li neko dijete istrčati iz dvorišta, hoće li se kakav zaigrani pas nenadano pojaviti, hoće li na cesti biti neka masna mrlja zbog koje auto može proklizati…

Nikad se ne zna. Da, u životu se puno toga ne zna unaprijed, ali brojne se stvari mogu predvidjeti.

Muškarci često ne razmišljaju o tome. Nama ženama je po prirodi dano da mislimo unaprijed, da predviđamo stvari, da se pripremamo za ono što dolazi. Da, mi smo drugačije i tu nema pomoći.

- Tako sam doduše razmišljala dok sam bila mlada, naivna i zaljubljena. Ovo posljednje naročito. Ta priroda na koju sam se toliko pozivala nataknula mi je na nos naočale kroz koje je sve izgledalo drugačije nego danas. Sve Emilove mane promatrala sam kroz tu čudnu dioptriju i imala razumijevanja za njih. Štoviše, voljela sam ih na neki poseban način.

On je svojom bezbrižnošću razblaživao moj oprez, neozbiljnošću razgrtao moju zabrinutost, rastrošnošću moju štedljivost činio smiješnom. Bio je toliko različit od mene i valjda sam ga zato toliko voljela.

Ne mogu reći da sam imala težak život, ali nije baš bio ni lagan. Ništa mi nije padalo s neba, za sve sam se morala potruditi.

Bila sam nadareno dijete iz radničke obitelji. Tata je radio u silosu i dolazio kući sav prašnjav od žita koje se tamo pretovarivalo, a mama je bila krojačica, ali nikad nije radila izvan kuće. Njezina djeca, kuća i vrt bili su joj sav svijet.

Šila je prelijepe haljine po mjeri ženama koje su joj dolazile kući na probu, ali nikad sebi nije sašila nešto slično. Nije ni pomislila da bi se i ona mogla tako odjenuti, dotjerati i otići u kazalište, na koncert ili kamo su već išle njezine mušterije.

Rastući među krpicama raznoraznih tkanina, nije ni čudno što sam ih zavoljela. Zamatala sam svoje lutke u njih, pravila im odjeću ili jednostavno poput kakvog blaga čuvala komadiće tkanine koji su padali po podu.

Za razliku od moje mame, ja sam poželjela i sebi sašiti nešto lijepo. Jednom u životu kad budem velika, kad budem imala muža, odjenut ću svoju najljepši haljinu, primiti ga ispod ruke i prošetati gradom da nas svi vide i da nam se dive.

Moja profesorica likovnog odgoja prva je zapazila moju nadarenost. Pohvalila je moju maštovitost, osjećaj za boje, linije, za sve što je lijepo. Nije me trebalo dugo hvaliti, znala sam što mi je činiti i što je moja budućnost. Upisala sam se u školu primijenjene umjetnosti. Dobro mi je išla. Jedino što mi nije dobro išlo je uklapanje u svijet boema. Nikako nisam imala smisla za besciljno buljenje kroz staklo kafića, tulumarenje po cijelu noć i rasipanje snage na dangubljenje.

Mnogi u školi smatrali su da je to sastavni dio našeg posla. Da se ne možemo baviti umjetnošću i živjeti običnim građanskim životom. Meni je to bilo strano.

Dugo sam odolijevala njihovim pozivima da se pridružim nekakvom drugom životnom ritmu. Možda se ne bih nikad ni pridružila škvadri iz škole da na hodniku nisam zapazila njega.

A njega se nije moglo ne vidjeti. Bio je nekako poseban, drugačiji od ostalih. Smeđa kovrčava kosa bila mu je nekako razigrana. Kad je hodao, imala sam osjećaj da pri svakom koraku uvojci poskakuju i vesele se šetnji. A oči nasmijane, vedre, uvijek spremne za akciju. Mislim da ni u jednu drugu školu ne bi tako pristajao kao u našu.

Zanimalo ga je sve, fotografija posebno. To mu je i bila struka. Radio je prekrasne portrete. Znao je svakoga uhvatiti u pravom trenutku i u pravo vrijeme. A ni modna fotografija nije mu bila strana. Ma što da vam pričam, on je i u mrtvu prirodu znao udahnuti dušu, osobnost.

Bio je poseban. Divan. Dovoljno da se zaljubljujem u njega svaki dan kad bih ga vidjela. I ne samo ja. Kladim se da je pola škole bilo u njega zaljubljeno. Neke su cure to i javno pokazivale, a neke se samo smješkale i međusobno razgovarale o tome. Ja sam bila suviše sramežljiva da sudjelujem u takvim razgovorima. Držala sam se po strani i samo ga promatrala.

A onda se dogodilo da je on mene primijetio. Stupiti s nekim u razgovor kao da ga oduvijek poznaje njemu nije bio nikakav problem. Da me danas pitate što mi je rekao kad smo se upoznali, nisam sigurna bih li vam znala odgovoriti. Ne zato što mi to nije bilo važno, nego što sam bila suviše zbunjena, smotana, što nisam znala šali li se na moj račun ili to ozbiljno misli. U svakom slučaju bilo je to nešto kao: Ah, kakvo interesantno lice, kakav pogled, to se mora ovjekovječiti…

Možda i nije bilo baš tako, nego se meni samo učinilo, ali rezultat su bile neke fotografije napravljene na brzinu. Iako su bile snimljene bez ikakvih priprema, ili upravo zato, imale su "ono nešto". Nakon što sam ih vidjela, postala sam sama sebi zanimljivija. Češće sam se promatrala u ogledalu, pokušala promijeniti frizuru, malo se više šminkati.

Nisam znala odabrati što bi mi najbolje pristajalo, ali Emil je u tome bio nepogrešiv. Boje koje je uveo u moju garderobu promijenile su moj svijet. Oduvijek sam se priklanjala mirnijim bojama i krojevima i po tome sam neodoljivo podsjećala na moju majku. Emil međutim nimalo nije nalikovao na mog tihog marljivog oca kojem su gotovo svi dani u životu bili isti. Kod Emila se ništa nije događalo dvaput na isti način. Svaki put je sve bilo drukčije.

Kao da je svaki naš poljubac bio prvi. Nisu postojala dva ista. Čak ni naši raskidi nisi bili slični jedan drugome. Pomirbe još manje. Jedino je praznina koja me obuzimala svaki puta kad bih pomislila da je ovaj put zaista kraj bila jednako bolna, ali je zato svaka pomirba bila nova neopisiva sreća.

Voljela sam tu njegovu razbarušenu narav i nepredvidljivost. Sve do trenutka kad sam spoznala da će uroditi plodom. I to ne u prenesenom značenju nego vrlo konkretno.

Oboje smo već bili završili školu i nismo bili sasvim ovisni o roditeljskoj pomoći, ali još nismo čvrsto stajali na svojim nogama. Zbog toga me spoznaja da sam trudna jako pogodila. Nisam bila neuko dijete koje ne zna kako djeca dolaze na svijet, ali, eto, povela sam se za Emilovom bezbrižnošću, spontanošću.

Znajući da nemamo osiguranu egzistenciju, silno sam se zabrinula. Toliko da nisam imala snage odmah reći Emilu. Bojala sam se njegove reakcije, da će reći da nemamo uvjeta za brak i dijete, da sam ja trebala voditi računa da se to ne dogodi. I što je najgore, unaprijed sam znala da ću reći da je u pravu.

Ovaj put, međutim, nisam bila u pravu. Emil je vijest dočekao s veseljem. Radosno, nasmijano, razigrano, upravo onako kao što dočekuje sve u životu. Smijao se, šalio…

- Ali, Emile, dijete nije slika da joj se malo veseliš, a poslije prodaš nekom časopisu ili objesiš na zid i gotovo. Nisam planirala, bojim se…

- Ma daj, molim te, prestani s tim svojim pesimizmom. Pogledaj ljude oko sebe. Zar misliš da su svi sve planirani? Kako da ne! Svi su roditelji u kalendar zapisali kada žele da im roda donese dijete. Dostava u kuću, molim, toga i toga dana. Kod kuće smo od do. Stvarno, bi bilo lijepo kad bi to moglo tako. Kakvo bi ti dijete naručila? Djevojčicu ili dječaka, hajde mi ga opiši…

Razgovarati s njim ozbiljno i zabrinuto stvarno nije imalo smisla. On život jednostavno nije uzimao tako. Ponekad je to bilo čak i dobro. U ovom slučaju, na primjer.

- Kakvo dijete želim? U svakom slučaju neko koje će manje nalikovati na tebe, a više na mene - rekla sam smiješeći se. - Neko koje neće imati tako neukrotivu kosu pa da ga prijatelji zadirkuju radi li mu to mama frizuru mikserom…

- Dakle, želiš djevojčicu duge ravne kose da joj pleteš pletenice. Vidiš, to ti je dobra ideja. Naša će djevojčica biti toliko lijepa i tako ćeš je lijepo odijevati i češljati, a ja fotografirati da će ona diktirati modu. Svi će željeti izgledati kao ona. Napravit ću od nje fotomodel već u vrtiću.

- Ma prestani s glupostima. Radije smisli kako ćemo i od čega živjeti…

Za divno čudo, Emil je bio u pravu. Roditelji dolazak djeteta nisu prihvatili kao tragediju. Dapače, činilo mi se da su mami oči posebno radosno zasvijetlile na spomen djeteta. A što se tiče egzistencije, pa kako smo živjeli i preživljavali dosad, tako ćemo i odsad. Treba uvesti samo malo reda u izdatke i ići će nekako…

I išlo je. U početku su nam pomagali roditelji, a polako smo i sami pronalazili tlo pod nogama. S mojom ozbiljnošću u vođenju računa o izdacima izlazili smo na kraj bez velikih poteškoća. Ništa nam nije bilo teško, pogotovo nakon što je na svijet došla Maja.

Emil je stvarno ludovao s fotografiranjem. Mislim da ni jedno dijete na svijetu nema toliko svojih fotografija kao ona. Za neke je čak dobio i nagrade na foto-natječajima. Maja je stvarno postala foto-model još u pelenama.

Sve je to bilo lijepo i krasno, no ja sam ipak čeznula za nečim stabilnim i sigurnim. S malim djetetom nisam imala previše vremena da se sustavno bavim modnim dizajnom. Ipak, nešto sam uspijevala. Moje bavljenje Majom dalo mi je ideju da bih mogla raditi kolekcije za djecu. Nisam trebala puno mudrovati i izmišljati. Sve ono što sam poželjela vlastitom djetetu i još malo više počela sam pretvarati u stvarne komade odjeće. Otvorila sam butik za djecu.

Unajmila sam prostor. Ni velik, ni skup, ali kad ga je Emil ukrasio svojim fotografijama i dodao još hrpu ludih detalja, to je postalo mjesto kamo su majke rado navraćale čak i kad nisu kanile nešto kupiti. Dovodile bi svoju djecu, razgledavale odjeću, isprobavale, družile se.

Emil je od tog malo prostora napravio kultno mjesto.

Da, upravo to: Emil je napravio ovo, Emil je napravio ono… Bilo je tu puno dobrih, ali i loših ideja. Neke su se pokazale kao totalni promašaj i stajale me poprilično novca, ali je činjenica da je moj mali butik postao pravi kulturni centar. Dobro, ne baš centar, ali centrić, kulturna točkica…

Sve se događalo vrlo brzo. Emilovski brzo i jedva sam uspijevala pratiti njegove ideje.

Mom bi temperamentu bilo odgovaralo malo više smirenosti u svemu, ali toga uz Emila jednostavno nije moglo biti. U svoj toj gužvi jedva sam uspijevala uživati u Majinu odrastanju. Kreirala sam odjeću za drugu djecu, a u vlastitom nisam stizala uživati. Osim toga, posao me iscrpljivao, a ono što sam dobivala zauzvrat nije bilo toga vrijedno. Materijalno se baš nisam jako okoristila, jer sve što bih zaradila otišlo je na materijal za neku novu Emilovu izložbu, katalog, plakate…

- Kćeri, lijepo je to što radite. Mladi ste i trebate se iskušavati u novim stvarima, ali koliko ja vidim, u svom poslu napreduje samo Emil, a ti si se pretvorila u običnu prodavačicu dječje odjeće. Za to baš i nisi morala ići u takvu školu, na seminare, usavršavati se… - započela je jednoga dana razgovor moja mama. Znala sam da ona nema baš puno smisla za Emilovu kreativnost, ali da tako gleda na stvari ipak mi je bila novost. Ostala sam bez riječi.

Njoj je to valjda bio znak da nastavi:

- Znaš, Lara, lijepo je imati uspješnog muža, ali nisi ni ti obična domaćica. U gradu se vaš posao nekako sveo na ono "kod Emila", ti kao da i ne postojiš, a vidim da se ubijaš od posla. Kako bi bilo da on sada malo uspori pa da tvoj talent dođe u prvi plan. Previše si vrijedna da vječno ostaneš u njegovoj sjeni…

- Ali, mama, o čemu ti to pričaš! - uzviknula sam zapanjeno. Pa mi sve radimo zajedno. Njegov uspjeh je i moj uspjeh. Što ti pada na pamet? Da nisi i ti postala tipična punica.

- Dobro, kćeri, dobro. Radi kako misliš da je najpametnije, ali meni se neke stvari ne sviđaju. Morala sam ti to reći i rekla sam. Više se neću miješati, ali barem znam da sam te upozorila…

Da, tako se stavlja buba u uho. Počela me golicati. Počela sam malo više osluškivati reakcije na sve što radimo, pridavati više značenja komentarima koje čujem. I što sam čula? Pa mama je bila potpuno u pravu! Ja sam se ubijala od posla, kreirala, šivala, izmišljala, a svi su govorili o Emilu. Mene nitko u tom cijelom procesu nije ni primjećivao. U cjelokupnoj financijskoj konstrukciji to je u principu bilo svejedno, ali ipak…

Ono što mi prije nije smetalo, počelo me žuljati. Kao kamenčić u cipeli. Ipak nisam ništa govorila i sve je bilo kao i prije, samo što sam ja primjećivala da me nigdje nema.

A onda je jednoga dana Emil donio pozivnicu. Helena poziva na modnu reviju.

- Helena priređuje samostalnu reviju! - uzviknula sam u čudu. Pa ona je bila najnemaštovitija osoba na cijeloj školi. Ona nije bila u stanju napraviti ništa originalno! Ipak, pozivnica je bila tu. Na stolu. Vrlo luksuzna i lijepo opremljena. Nisam mogla ne otići.

Postoje revije i revije. One koje stvarno imaju svoje opravdanje i one koje služe da se nekoga dovede pred reflektore. Helenina je spadala u ovu drugu kategoriju.

Od modela se nije imalo baš što vidjeti, ali oni koji su došli i nisu došli da bi nešto vidjeli, nego da bi bili viđeni.

Helenu sam jedva prepoznala. Mora da ju je za tu večer spremio poveći tim frizera, stilista, vizažista i čega sve ne. Gospodin uz nju se zadovoljni smješkao. Ta nije mala stvar svima pokazati da se obogatio i da si može priuštiti takvo što!

Pozdravile smo se. Dok je pri drugim pozdravljanjima gotovo blistala od sreće, dok je meni pružala ruku, osjetila sam njezinu nelagodu. U pogledu kao da je bilo isprike. Pa nije ona toliko glupa da ne zna da sve to što je pokazala i nije baš neka velika umjetnost. Umjetnost je bila na jednom mjestu okupiti toliko ljudi da joj se dive.

- Što ćeš, stara, znaš da u ovom svijetu ništa nema bez dobre reklame - rekla je kiselo se smješkajući. Meni baš nije bilo smiješno. Više otužno.

Gledajući sav taj cirkus oko sebe, pitala sam se tko je tu lud. Oni koji se tome dive ili ja koja na taj svijet gledam s gnušanjem. Sve u svemu, nisam uživala u onome što sam vidjela.

Za razliku od mene, Emil je bio na sedmom nebu. Pozdravljao se s ljudima, poznatim i nepoznatim, rukovao, grlio, tapšao po ramenu i na sve moguće načine nastojao svima pokazati da je dio toga svijeta.

Gledala sam ga s čuđenjem. Godinama nisam odlazila na ovakva druženja, nikad ih nisam ni voljela, a ovo što sam sad gledala gadilo mi se. Sav taj prazni glamur, mlade djevojke koje traže dobre prilike, a oko sebe imaju samo (ne)prilike, koje novcem nastoje prikriti nedostatak i elementarnog obrazovanja. Emil to međutim nije vidio ili nije želio vidjeti. Smješkao im se i dodvoravao nadajući se da će sklopiti kakav novi poslić. Ja sam u cijeloj prilici bila nužno zlo. Nisam se uklapala u cjelokupnu sliku događanja. Emil kao da je zaboravio da sam prisutna.

Nije mi čak ni toliko smetalo što me nekima zaboravio predstaviti, koliko to što se hvalio svojim poznanstvom s Helenom i njezinim pratiocem. U svom divljenju tim svijetom toliko se zanio da mi je s oduševljenjem počeo pričati o nekim ljudima koji mi u svom stvaralaštvu nisu bili ni do koljena, ali su, eto, po svaku cijenu odlučili biti imena. Primijetila sam da se neki i prema njemu odnose na isti način. Ta on je čovjek koji ima interesantan butik.

I dok sam ga slušala kako govori o tome da ga kani proširiti i početi raditi i za odrasle, dok su djevojke oko njega treptale umjetnim trepavicama, a muškarci u stilu velikih menadžera diskutirali o novom biznisu, došla mi je muka.

On će ga proširiti?! Kako? S kim i s čim? Pitam li se ja tu nešto? Te su mi noći s očiju pale ružičaste naočale kroz koje sam ga gledala. A mamina buba u uhu prerasla je u bumbara.

Počela sam pozornije pratiti što se to oko mene događa. Otkriće me baš i nije jako razveselilo.

Dok sam ja satima i danima kod kuće uz sve poslove oko djeteta stvarala nove modele, moj šarmantni muž se njima hvalio okolo "zaboravljajući" reći tko je autor, kao da je to potpuno nevažno. Ma tko pita za stvaraoca, važna je osoba koja se time kiti, a tek kad krene s visokom modom, to će biti iznenađenje…

I bilo je. Ali prvenstveno za njega. Nije mi dugo trebalo da pohvatam konce tko je tko u tom svijetu. Mnogi su me poznavali od ranije. Znali su da sam talentirana, marljiva i ozbiljna. Ponude za suradnju nisu pljuštale, ali su počele pristizati.

Kao prvo, odlučila sam zaposliti pomoćnicu. Emil je bio iznenađen mojom rastrošnošću.

- Pomoćnicu? Odakle ćeš smoći novac za njezinu plaću?

- Pa nećemo toliko davati za tvoju tehniku, materijale, a ako se i ti malo više primiš posla, svezat ćemo kraj s krajem.

Ideja da se štedi na njegovim izdacima nije mu se baš svidjela. Ali meni jest. I to s pravom. Tek kad sam stvari uzela u svoje ruke i počela kontrolirati kamo odlazi novac, shvatila sam da sam dosad bila obična budala. Radila sam danju i noću da bi on mogao financirati svoje ideje, a postignuti rezultati nisu pokazivali da će se to ubrzo dogoditi. Čvrsto sam odlučila promijeniti ploču. Sasvim sam mu smireno rekla da je sad došao red da se i ja okušam kao ozbiljna dizajnerica.

- Ali ti imaš posla kod kuće. Nećeš moći. Nisi ti Helena….

- Da, imaš pravo, nisam Helena. Uvijek sam bila bolja od nje. Ne vjerujem da se moja nadarenost sasvim istopila. Probat ću.

Emil u početku nije vjerovao da ću biti sposobna išta mijenjati u našem životu. Činilo se čak da će me i podržati, tek toliko da mi dokaže kako mi posao ne ide od ruke. Možda bi se to i dogodilo kad to ne bi išlo nauštrb njegova komoditeta.

- Ali ne možeš se toliko posvetiti poslu - protestirao je. - Mi imamo dijete, kuću, obitelj, dom…

- Upravo to! Dobro si primijetio. Mi imamo sve to. Mi, a ne samo ja. Vrijeme je da se i ti malo posvetiš svemu tome. Maja je već velika djevojčica, ne treba majku 24 sata, a vrijeme je i da neke stvari po kući naučiš raditi. Prvo poluvrijeme je bilo tvoje. Bila sam ti podrška u svim tvojim poslovima, očekujem to isto sada od tebe.

Emil nije mogao vjerovati da ću ustrajati u svojim namjerama. No, to je bio i ostao njegov problem.

- Ali moja će karijera zbog toga trpjeti. Puno sam uložio da bih sada stao.

- Pa ne moraš stati. Samo malo uspori. Ako nisi primijetio, za razliku od tebe, ja ne očekujem da ti odustaneš od karijere, a što se tiče ulaganja, nekako mi se čini da smo zajedno ulagali. Kad malo bolje promislim, čini mi se čak da sam u tvoju karijeru uložila više nego ti sam. Preuzela sam bila svu brigu oko djeteta, donosila novac. Vrijeme je da se sada ja okušam, zar ne?

Mogu si misliti kako se osjećao uvrijeđenim i pogođenim. Kao kralj kojeg su svrgnuli s prijestolja. Ponekad sam čak dolazila u iskušenje da odustanem od svega, ali to kako se ponio prema meni na Heleninoj reviji nije mi izlazilo iz glave. Svi su bili netko i nešto, a ja bezlična pratilica. Da, njegovo divljenje prema ženama manje talentiranim od mene je boljelo i nije dalo da zaboravim taj događaj. Nije mi bilo baš ugodno gledati ga namrštenog i ljutitog dok vodi Maju u šetnju, ali stisnula sam zube i nastavila svojim putem. Nisam se dala smesti. A na njegov komentar da je sasvim normalno da žena svojim angažmanom u kući bude potpora mužu u stvaranju karijere doveo me do bjesnila.

- Vjerujem, dragi. Stara je istina da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Ali znaš li što stoji iza uspješne žene? Rastava. Eto, primi na znanje, razmisli i izaberi. Ostao je bez teksta. Ništa nije odgovorio.

- Vidjet ću što će na kraju izabrati. Zasad mi izrađuje katalog za novu kolekciju koju kanim predstaviti ovoga ljeta. To je već samo po sebi dobar pokazatelj, zar ne?