DVOSTRUKI ŽIVOT

ISTINITE PRIČE: 'Na vidjelo je izišla istina koja je uništila dva braka! Moj vjenčani kum ljubovao je s mojom ženom!'

'Od djetinjstva smo bili najbolji prijatelji!'

Marko i ja bili smo vršnjaci, iz istog naselja, prijatelji od djetinjstva, gotovo braća, obećali smo si biti vjenčani kumovi i da ćemo zajedno pokrenuti građevinsko poduzeće, a oboje se poslije i ostvarilo. Zajedno smo studirali, ludovali i mijenjali djevojke. Sve do onoga dana kada sam ja prvi put poljubio Dijanu. Odmah sam znao da je baš ona žena za mene. Dvije godine poslije već smo bili u braku. Imao sam dvadeset i pet godina kada sam se oženio, a Dijana dvadeset i jednu. Uživao sam s njom prvu godinu braka, a tada smo počeli raditi na djeci. Bio sam jako sretan kada je Dijana rodila blizanke, koje su, kako su rasle, postajale dvije minijaturne preslike svoje predivne majke. Zanesen svojom srećom, neprestano sam govorio prijatelju:

- Marko, daj konačno nađi djevojku i skrasi se. U braku je ljepše, vjeruj mi. Imaš nekoga s kime liježeš i s kime se budiš, dijeliš misli, prijateljuješ, nekoga tko te voli i koga voliš. Uz djecu veza postane još čvršća, a kada te zagrle dječje ručice i kada ti vlastito dijete utisne prvi mokri i nespretni poljubac, doživiš osjećaj koji se ne može opisati.

- Baš si romantičan. Nisi takav bio dok smo studirali - smijao se moj prijatelj koji je, što je bio stariji, više volio mlađe djevojke. Čak se i šalio na njihov račun. - Ne brini se ti za mene. I ja volim djecu, ali onu tek punoljetnu i žensku.

- Odvratan si - uvijek je bio moj odgovor, iako sam znao da je njegovo ponašanje i preda mnom i u društvu takvo da bi malo zabavio i zaintrigirao sugovornike. - Kad budeš imao vlastitu djecu, uvidjet ćeš što propuštaš.

- Zato ih nemam.

U tim besplodnim raspravama prolazile su godine, ali onda me jednoga dana moj trideset i petogodišnji prijatelj pozvao na piće u obližnji kafić i rekao mi kako je upoznao onu pravu. Moram priznati da sam odahnuo kad sam to čuo.

- Dobro, barem nije dijete - komentirao sam kad sam čuo da je deset godina mlađa od njega. - Nego, kad je već spominješ, znači li to da ćemo je Dijana i ja upoznati.

- Stari moj, ne samo da ćeš je upoznati, nego ćeš mi biti vjenčani kum - rekao je, ustao i u svom stilu, pomalo teatralno, raširio ruke čekajući moj zagrljaj i čestitke. Pa sam i ja ustao, zagrlio ga, čestitao mu i vratio se u svoj stolac još uvijek s osmijehom na licu, no on je ostao u istoj pozi s raširenim rukama. - A sada mi opet čestitaj i jer ću za šest mjeseci biti i tata. Gordane, svi tvoji snovi su ostvareni - smijao se.

- Jesu, Marko, ali i tvoji su, priznaj - sada sam ga zagrlio s još više oduševljenja. - Drago mi je da te smotala - još sam ga stiskao, srdačno, iskreno. - Hajde, organiziraj za vikend neko upoznavanje. Evo, možete k nama na ručak.

- Javim ti se - rekao je. - A sada moram po Maju, pa na prvi ultrazvuk. Jedva čekam - utanjio je glas dok se i na taj račun šalio.

- Samo se ti zezaj. No znam ja da ti zapravo nisi takav. Sve što trebaš je opustiti se, dati prostora svojim osjećajima i prestati glumiti muškarčinu i zavodnika.

Zapravo sam oduvijek vjerovao da je Marko osjećajna duša, iako nikada nije volio govoriti o svojim osjećajima, odnosno na račun osjećaja se uvijek šalio, katkad i sa sočnim i pomalo vulgarnim detaljima. I baš na to što je glumio muškarčinu i nemirnu dušu padale su djevojke. No taj me drugi, vjerovao sam burni, dio njegova života nije previše zanimao, osim što sam želio da prestane.

- Dijana, imam divnu vijest - rekao sam čim sam ušao u kuću i nakon što sam svojoj ženi dao pusu.

- Reci - gledala je u mene jer sam namjerno malo pričekao, radi napetosti.

- Pogodite tko se ženi!

- Marko - odmah je reagirala Dijana.

- Kako znaš? - bio sam iznenađen.

- A tko je još od naših prijatelja ostao neoženjen - rekla je.

- U pravu si - moje je oduševljenje splasnulo, ali sam primijetio da ona ne dijeli moje veselje. - Tebi to nije drago? - upitao sam je.

- Naravno da mi je drago, zadnji mu je čas.

Poslije smo još malo porazgovarali o detaljima i rekao sam joj da sam Maju i Marka pozvao na ručak. No cijelo sam se vrijeme pitao zašto moja žena nije sa mnom veselo podijelila tu vijest. Poznajući nju, očekivao sam da će, kad to čuje, vrisnuti, nazvati Marka i čestitati mu pozivajući ga na zdravicu, jer ona tako izražava osjećaje. Ali, to je izostalo.

Inače, Dijana je baš voljela Marka, njih dvoje su se od prvog susreta odlično slagali. Čak i kad su se prepirali i grizli pritom jedno drugo, znalo se da to nisu ozbiljne svađe, već da iz njih vrišti temperament. Oboje su prštali energijom, voljeli su biti u pokretu pa su i radili takve poslove. On je u našem poduzeću uvijek bio onaj koji radi vani, na terenu, ona je bila agentica za prodaju zdravih dodataka prehrani koja je organizirala susrete, obavljala prezentacije.

Dijani baš ništa nije bilo teško: ni raditi, ni kuhati, ni odgajati djecu, ni organizirati druženja, putovati, nositi se s mojom brojnom obitelji, niti je meni išta pritom bilo uskraćeno. Svi su je voljeli.

- Nisam se oženio jer nisam sreo ženu poput tvoje - jedanput je na svoj šaljivi način i namigujući Dijani da i ja vidim odgovorio Marko na moj komentar o ženidbi.

- To ne bi bilo dobro - rekla je ona tada. - Zamisli nas dvoje zajedno. Poubijali bismo se. Ovo s Gordanom je ipak bolja kombinacija.

- Hoćete reći da sam ja mlakonja.

- Daleko od toga. Ti si samo dobra ravnoteža - komentirao je Marko.

- Onda tebi ne treba jedna Dijana, treba ti "ravnoteža". Daj je već jedanput nađi.

Bio je to budalast razgovor, ali sam ga se sjetio kada sam upoznao Maju. Lijepa, smirena, pametna, premlada za takvog lisca kao što je Marko, ali slijepo zaljubljena u njega. Takvom sam je doživio. A poslije, što sam je više upoznavao, shvatio sam da je ipak bila spremna na brak i majčinstvo i da je točno znala što želi od života. Jedanput mi je rekla da je išla u školu za medicinske sestre samo zato da što prije dođe do svog kruha.

Sviđale su mi se i njezine osobine koje sam poslije otkrivao: privrženost ljudima koje voli i s kojima se susreće privatno i na poslu, suosjećajnost i razumijevanje za sve, toplina koju je širila oko sebe. Često sam se pitao kako je uspjela ostati tako dobra kad je odgojena u domu za nezbrinutu djecu i cijeli se život sama borila za opstanak.

Kao što je Dijana prihvatila Marka, tako sam i ja otvorena srca prihvatio Maju. Doživljavao sam je kao najbolju prijateljicu i istomišljenicu, dok su naši supružnici bili ljudi drugog kova, pomalo egoisti u svakom pogledu, ali nama dragi sa svim svojim sitnim manama. Ipak, slagali smo se izvrsno i družili vrlo često.

Jednoga me dana Maja nazvala i rekla da sa mnom želi o nečemu važnom porazgovarati.

- Svrati k nama kad god želiš.

- Gordane, molim te, želim s tobom biti nasamo i na miru. Večeras sam u noćnoj smjeni, sada sam kod kuće. Ako ikako možeš, svrati prije no što Marko dođe.

Shvativši da je riječ o nečemu jako važnom, izišao sam ranije s posla i pohitao k Maji.

- O čemu je riječ? - upitao sam je zabrinuto čim sam joj vidio lice i oči još mokre od suza.

- Marko me vara - bila je izravna.

- Majo, smiri se. Kad bi još i to stigao? Radimo zajedno, a i poznajem ga bolje od ikoga. Što misliš, da ne bih primijetio.

- Kako onda da protumačim to što me od porođaja nije ni pipnuo, što izbiva kad god može, a i novca je manje. Uz to postoji jedan dio poziva mobitelom koje nastoji obaviti što dalje od mene. Provjerila sam mu mobitel. Uvijek isti broj. Uglavnom nazivan s posla ili kad sam ja na poslu. Našla sam i jednu poruku gdje "ona" zakazuje vrijeme susreta i on potvrđuje dolazak.

- Majo - počeo sam umirujućim glasom - brak je nešto drugo od zaljubljivanja i hodanja. Drukčije su obveze, više je posla, dijete je tu, pa rodbina, pa prijatelji, pa utrka za boljim životom. Za Marka je sve to došlo naglo. Možda se samo pokušava snaći u svemu tome. Uz to, normalno je da čovjek više nije zaljubljen kao nekad, čak ni pažljiv kao nekada. Ali, vjeruj mi, to su samo usponi i padovi u braku. Zakratko će sve opet biti u redu. A to s mobitelom, što da ti kažem, može biti riječi i o običnom dobavljaču materijala za posao kojeg moraš nazvati stotinu puta.

- Vara me - ponovila je upirući pogled u mene. - Znam, osjećam. Vidim po svemu.

- Dobro, porazgovarat ću s njim.

- To ne! - rekla je brzo. - Ali te molim da pripaziš na njega. I molim te, nemoj ništa reći Dijani. Molim te - čudilo me što me gotovo preklinje.

- Neću - obećao sam joj.

Umirio sam Maju, obećao joj da ću pripaziti na prijateljevo ponašanje i krenuo kući. No bijes koji sam jedva obuzdao pred Majom sada me obuzeo. Stiskao sam papučicu gasa dok sam vozio, stiskao usne i mislio: koji si ti glupan, Marko, koji si ti...

Naime, znao sam za jednu Markovu avanturicu ili što je to već bilo s novom mladom geodetkinjom koju smo zaposlili i koja mu je odjedanput stalno bila potrebna na gradilištu. Odmah sam znao da muti i rekao mu da se makne od nje.

- Samo je želim malo uvesti u posao - smješkao se.

- Mene ne možeš kupiti tim šarmerskim osmijehom. Kako možeš!? Pa žena samo što ti nije rodila - baš sam bio ljut.

No nekoliko dana poslije naša je nova zaposlenica izgledala snuždeno. Potapšao sam je nježno po ramenu i rekao joj:

- Predivna si i još vrlo mlada, ne treba tebi oženjen muškarac.





U čudu me pogledala, a ja sam je samo još jedanput potapšao po ramenu. Srećom, ta je epizoda tako završila, mislio sam tada, ali očito nije. Odlučio sam malo istražiti, trudio sam se, ali ništa nije upućivalo na to da Marko ima nekoga te sam to rekao Maji.

Nekoliko dana poslije Dijana i ja bili smo upleteni u strašnu svađu između njih dvoje. Naime, Maja je Marku predočila telefonski broj koji naziva i prijetila mu da će tu osobu nazvati i provjeriti tko je ona. Marko je, da čovjek ne povjeruje, nazvao mene i Dijanu te tražio da hitno dođem k njima. Bio je uspaničen. Nikada ga prije nisam vidio takvoga. Pred svima nama preklinjao je:

- Obećavam, nikada više to neću ponoviti. Majo, volim te, i ne bih podnio da te izgubim. To nema veze s tobom. To su samo tragovi onoga nekadašnjeg mene. Još se sebi pokušavam dokazati kao muškarac koji može zavesti djevojku. Oprosti.

Maja je plakala, ja sam začuđen gledao u prijatelja, a Dijana je oborenih očiju buljila ispred sebe bez riječi. Prizor je bio nevjerojatan, nepoveziv s osobom koju poznajem. Baš zbog te panike u njegovu glasu povjerovao sam da on uistinu voli Maju.

- Majo, evo, čula si, voli te. Možeš li se smiriti i pokušati to razriješiti s Markom.

- Ne mogu - govorila je kroz jecaje. - Odvratno je. Ne mogu.

Krenuo sam prema Maji da je zagrlim i utješim, pokušam je nagovoriti da oprosti mužu i spasi brak, ali u taj čas dogodio se još jedan dramatičan trenutak. Moja je žena ustala s trosjeda, prišla Marku i snažno ga pljusnula.

- Ti si obična samoživa kukavica - rekla je i otišla s treskom zatvarajući vrata za sobom.

Poslije te pljuske, koja je u sobi uistinu snažno odjeknula, a Markov obraz ostao crven, Maja je naglo prestala plakati, a ja sam otvorio usta od čuđenja. Dijana jest temperamentna žena, ali ovakvo što nikada se prije nije dogodilo. Ovo je bio pravi ispad.

Poslije toga strasti su se stišale. Zatražio sam od Marka da me ostavi s Majom nasamo i pokušao sam s njom razgovarati. No osim vlažnih očiju, izbjegavanja pogleda i ponavljanja "ne mogu mu oprostiti", nisam puno pomogao. Ali uspjela se smiriti i obećati mi da će s Markom porazgovarati. Kad sam odlazio, Marku sam ozbiljno rekao:

- Daj joj vremena, nemoj ovo zeznuti.

Kod kuće sam zatekao Dijanu koja je vrlo glasno obavljala kućanske poslove. Odmah sam joj prišao i zagrlio je.

- Sredit će oni to - pokušao sam je utješiti jer sam pretpostavljao da ju je sve jako pogodilo.

No ona mi je izmigoljila iz zagrljaja i rekla:

- Naravno da će se sve srediti. On je kukavica, a njoj je brak svetinja. Samo kakav je to brak i treba li ga po svaku cijenu očuvati? - iznenadila me.

- Naravno da treba pokušati spasiti brak. Ljudi griješe. Moramo im dati šansu da isprave svoje pogreške. Maja će to moći, a po Marku vidim da je i njemu stalo.

Poslije tog događaja još sam nekoliko puta razgovarao i s Majom i s Markom. Oboje su još dugo bili izvan sebe, on i dalje uplašen, ona očajna. Ipak, nekoliko mjeseci poslije kao da se nazirao kraj agoniji.

- Maja je rekla da će mi dati još jednu šansu - rekao mi je Marko, koji je nakon svega postao daleko ozbiljniji.

- Sljedeći put kad ovo ponoviš, platit ću nekome da te dobro isprebija - bilo je sve što sam na to rekao.

S vremenom Maja i Marko su se pomirili i počeli iznova. Od nas su tražili da im damo malo vremena kad je riječ o zajedničkim druženjima, što smo Dijana i ja razumjeli i prihvatili. No vrijeme je prolazilo i ja sam zaključio da smo se potpuno prestali družiti. Zato sam, za rođendan naših kćeri, odlučio pozvati naše kumove na roštilj. Nazvao sam ih navečer kad sam znao da su oboje kod kuće. Maja, koja se javila na telefon, odmah je pristala.

Lijepo vrijeme, dobra hrana, naši prijatelji, druženje, smijeh. Naše kćeri bavile su se njihovom tek prohodalom djevojčicom Milom pa smo i mi mogli biti opušteniji. No iako su rasprave bile suzdržanije, a glasovi tiši, bili smo to mi, malo iskusniji za jedan nemili događaj, ali za prvi susret nakon toliko vremena sve je dobro prošlo. Kako je to bilo i prijašnjih godina, pozvali smo ih u našu kuću na moru i oboje su odmah pristali pa je tada dogovoreno i zajedničko ljetovanje.

A na moru, iako smo svi trebali uživati, osjetio sam da nije tako, da nije kao proteklih godina. Budno sam promatrao Marka i Maju i shvatio da se oni zapravo jako trude, tako jako da među njima nešto definitivno nije kako treba. A potvrda za to bio je i nagli Markov odlazak u Zagreb s izgovorom da mora nešto neodgodivo obaviti i da se vraća za dva-tri dana.

- Što nije u redu? Možeš mi slobodno reći - ulovio sam trenutak dok je Dijana plivala s djecom i pitao Maju.

- Sve je u redu. Samo se još uvijek previše trudimo da sve bude idealno. Osobito ovdje pred vama. No inače funkcioniramo.

- Funkcionirate?

- Upravo tako, ali ne brini se, očito nam treba još malo vremena - završila je razgovor Maja, koja je nekad bila daleko otvorenija prema meni.

- Divna si i on te voli - rekao sam joj, a ona se samo gorko nasmiješila.

Ustao sam i pridružio se supruzi u moru. Skakali smo s mola i podučavali Milu plivanju. Iz vode sam sasvim slučajno primijetio kako Maja jednom rukom tipka po Dijaninu mobitelu ne dižući ga s ručnika. Zapravo sam po njezinu pogledu prikovanom za mobitel i položaju ruke znao da nešto gleda, što mi je bilo malo čudno jer je to bio Dijanin poslovni mobitel, koji je uvijek nosila sa sobom jer je ona uvijek radila, pa i na odmoru. Pomislio sam da samo surfa i smetnuo s uma taj detalj. Nekoliko mjeseci poslije ipak sam ga se sjetio.

Marko se vratio tek četvrti dan pa je tako malo skratio svoj dvotjedni odmor s nama, a nakon toga on i Maja jedva su izdržali do kraja. Čak sam, dok sam iz dvorišta htio ući u kuću, čuo jednu njihovu raspravu pa sam zastao na pola puta ne znajući je li da uđem ili se vratim.

- Mogao si joj poslati poruku i nisi zbog toga morao otići u Zagreb.

- Dakle, još me provjeravaš, a maknuo sam se samo zato da tebi olakšam.

- Ovome mora doći kraj.

- Znaš što sam joj napisao. Da sam se maknuo za dobro svih nas.

Maja je naglo izišla iz kuće.

- O, ti si tu! - malo kao da se lecnula.

- Htio sam ući, ali sam odlučio ne smetati. Oprosti.

- Smetao, ne smetao, gotovo mi je svejedno - rekla je i prošla mimo mene.

- Sve je u redu - rekao je Marko i požurio za njom.

Poslije tog ljetovanja opet su se naši susreti prorijedili. Kad sam nakon povratka kumove prvi put pozvao na roštilj dok je još lijepog vremena, a oni mi odgovorili da Mila ima virozu, nisam ništa posumnjao. Drugi put mi je Maja rekla da ima dežurni vikend, a potom sam je slučajno vidio na tržnici u subotu rano ujutro. Nisam joj se javio da joj ne bude neugodno, ali sam pomislio da između nje i Marka opet ima neki problem i cijeli sam dan bio zabrinut za njih. A kada sam Marku na poslu treći put predložio roštilj, a on me odbio, upitao sam ga:

- Što se događa, Marko? Jesmo li Dijana i ja nešto učinili što nismo trebali?

- Molim te, Gordane, o čemu govoriš. Jednostavno se Maja i ja ne možemo uskladiti. Znaš i sam koliko i ti i ja radimo. Ja se iscrpim hodajući po gradilištima, a Maju iscrpljuje rad u smjenama, to je sve.

Znao sam da to nije iskren Markov odgovor. On bi prije šeretski se smijuckajući rekao da nema kad jer mora nekoliko puta na dan podmiriti Maju, pritom asocirajući na seks. Ovakvo je objašnjenje smislio da zvuči uvjerljivije.

Uslijedila je kišna jesen. Kao što se slijevala kiša niz prozore Majina i Markova stana, kroz koje sam besciljno buljio, tako su se niz Majino lice slijevale suze.

Nazvala me opet. Da svratim jer mi mora nešto vrlo važno reći.

- Vara me. Godinama.

- Majo, ne znam što da kažem. Ne primjećujem to ni po čemu.

- Poznajem je.

- Majo...

- Imam dokaze. I ti je poznaješ.

- Pa tko je ona?

- Molim te, vjeruj mi i pomozi mi da ovo prebrodim. Ti znaš da nemam nikoga bližnjega. Ti si mi najbliži. Nemam kome reći, a tebi nisam mogla reći.

- Pa reci sad - uzeo sam je za ruku.

- Bili su prekinuli. Sada su opet zajedno.

- Reci.

Gurnula mi je preko stola veliku žutu omotnicu. U njoj je bila još jedna manja, jedan hotelski račun i Markov poslovni mobitel koji je izgubio na moru pa smo mu brzo naručivali drugi kad smo počeli raditi.

Pogledao sam hotelski račun. Kompjutorski je na njemu bilo otiskan datum i vrijeme. Shvatio sam da je on toga dana u vrijeme stanke za ručak boravio u hotelskoj sobi.

Potom sam otvorio manju omotnicu s fotografijama označenim datumom i vremenom kada su snimljene. Na prvoj Marko ulazi u hotel u 11.05, a na drugoj iz hotela izlazi u 11.55 sati. Na sljedećoj je Dijana, ulazi u hotel u 11.00, a izlazi u 12.15 sati. Tih je fotografija bilo više, s različitim datumima, ali uvijek u slično vrijeme. Zatim sam vidio fotografije njih dvoje snimljenih pred ulazom u jednu stambenu zgradu. Čak se vidjela pločica s brojem i nazivom ulice.

- To je novijeg datuma - progovorila je Maja. - Išla sam tamo. Unajmili su taj stan za sastajanje.

- Što s mobitelom? - tupo sam izgovorio.

- Zvao ju je na more kad je otišao u Zagreb i poslao joj dvije poruke. Pročitala sam ih onoga dana kad ste učili Milu plivati i otkrila da su opet skupa. Ukrala sam mu mobitel dok smo se raspakiravali po povratku s mora. Bio je lud od brige, a skrivao je to preda mnom. Već sam imala fotografije, unajmila sam jednu osobu da ih snimi, i račun koji je valjda slučajno zaboravio u džepu. Htjela sam provjeriti što skriva njegov mobitel i dodati ga kao dokaz računu i slikama. Htjela sam biti sigurna zbog tebe - tužno je govorila.

- Ti si cijelo vrijeme znala. I onda kad si mi to prvi put rekla.

Kimnula je glavom.

- Od kada to traje?

- Koliko sam shvatila po onim prvim porukama iz mobitela, mislim da su imali vezu i prije mene. Oženio se valjda kako bi se maknuo od Dijane, ne znam. No kad sam rodila, bila sam sigurna da Marko ima nekoga. Otkrila sam ih, ali me Marko na koljenima molio da ti ne kažem i obećao je sve učiniti za spas našeg braka. Razumjela sam njegov strah da te ne povrijedi i ne uništi i tvoj brak jer je znao koliko voliš Dijanu i djevojčice. Oprostila sam mu iskreno. Ali sada shvaćam da sam pogriješila.

Ustao sam i otišao do prozora. Sa sedmoga kata gledao sam mokri grad. Nisam bio bijesan, nisam nikoga mrzio, nisam mislio, nisam govorio, nisam znao gdje sam. Iz tog stanja prenula me Maja.

- Gordane, Marko će uskoro doći s posla. Molim te otiđi. Ne bih podnijela vaš susret.

- Imaš pravo - rekao sam, pokupio sa stola omotnicu i krenuo kući, a potom sam zastao. - Nemoj mu ništa reći dok ti se ne javim. Moram se najprije sabrati pa ću tek onda razgovarati s Dijanom - jedva sam procijedio posljednju rečenicu i izišao iz kumova stana.

Smiri se, govorio sam sebi u autu. Smirivao sam sebe i u garaži, gdje sam ostao nekoliko minuta razmišljajući. Kad sam se stubama popeo iz garaže u kuću, Dijana je sušila kosu mokru od kiše, a blizanke su jele u kuhinji.

- Zaboravila sam kišobran - rekla je nakon pozdrava.

Nisam ništa odgovorio, ali sam pomislio da je od kuće otišla u jedanaest sati, dok još nije padala kiša.

Sumnja. Kako je odjedanput preplavila cijelo moje biće i nastavila ga razarati. Znači ona pljuska i riječi upućene Marku da je kukavica značile su da se on ne usudi suočiti sa mnom. Ono razvodnjeno druženje. Ona napetost na ljetovanju. Onaj njihov...

Ne, neću konstruirati i izmišljati. Predočit ću joj dokaze, razmišljao sam dok sam vješao svoj ogrtač na vješalicu. Večeras. Kad djevojčice zaspu. I zamoliti je da pokupi svoje stvari i nestane.

Na tu pomisao zaboljelo me nešto oko srca. Djevojčice! U osjetljivoj su dobi, trinaesta im je. Kako im ovo sada servirati, u njihovim sigurnim, mladim i do maloprije sretnim životima? Kako im razoriti dom i obitelj? Zar ću ja biti taj koji će pokrenuti taj proces?

- Što je s tobom? - gledala me Dijana. - Stojiš pred vješalicom i buljiš u prazno. Kakva je to omotnica?

- Nešto s posla - trgnuo sam se i odnio omotnicu u spavaću sobu i potom je gurnuo duboko iza svoje odjeće.

Noć nikako da uspava kćeri. Uče. Imaju neku provjeru znanja, a Dijana se već sprema u postelju.

- Idem u krevet - rekla je i brzo nestala.

Ja sam pak čekao jutro s puno više nemira nego što sam jučer čekao noć. Odlučio sam, ipak ću joj predočiti dokaze, ali i oprostiti joj pod uvjetom da konačno prekine svaku vezu s Markom. Pomislio sam na Majine riječi: "Voljela sam ga i razumjela sam njegov strah da tebe ne povrijedi." Jednako tako volio sam i ja Dijanu i bojao se za našu djecu. Teško sam progutao tu svoju odluku da oprostim dugogodišnji preljub, ali sam je smatrao trenutno najboljom.

Na poslu sam jedva podnio susret s Markom. Uzeo je nacrte od mene i otišao na gradilište. Ja sam ostao u uredu uobičajeno se baveći organizacijskim poslovima. Začudo, odradio sam to kao i svaki dan. Samo u jednom trenutku, oko jedanaest sati, obuzela me neka nelagoda od koje sam se preznojio. No odbacio sam tu misao da je Marko sada s Dijanom. Potom sam mirno odradio do kraja radnog vremena i otišao kući. Družio sam se s blizankama i zamolio ih da sutra navečer, a bila je subota, budu s Milom kako bismo nas četvero kumova otišli u kino.

- Pa ima dadilju - komentirale su.

- Nova je, Mila je ne poznaje pa bi bilo lijepo da ste i vas dvije ondje.

- Može - pristale su nevoljko, ali samo zbog toga što sam im dopustio da one u nedjelju mogu same u kino.





Javio sam Maji što sam se dogovorio s djecom:

- Plan je ovakav. Nakon što im predočimo dokaze, ponudit ćemo im sporazum. Ja sam spreman oprostiti Dijani, ali pod uvjetom da tu vezu zauvijek okonča. Inače ću sve reći blizankama, oduzet ću joj ih i izbaciti je iz kuće. Ti isto možeš reći Marku. Dakako, ako se slažeš - rekao sam.

- Dogovorimo li se tako, jasno ti je da više ne možemo biti prijatelji - ta je rečenica značila pristanak.

- Jasno mi je - htio sam završiti razgovor, a tada sam se sjetio. - Još nešto, Marko se mora povući iz posla. Isplatit ću ga, to nije problem, i neka se sam snalazi.

- Naravno, nećeš se valjda ti povlačiti.

- Majo, ne zaboravi da ću uvijek za tebe imati posebno mjesto u svom srcu i zapne li ti što u životu, slobodno mi se javi - konačno je razgovor bio završen.

- I ti u mome.

Dijana se opirala tom susretu. Bilo je jasno da ga želi izbjeći.

- Baš u to vrijeme moram obaviti važan razgovor - rekla je.

- U eri mobitela valjda možeš dogovoriti drugo vrijeme - rekao sam joj pomalo grubo pa se ipak navečer spremila te smo se sve četvero odvezli do Maje i Marka.

Dijana i Marko odmah su shvatili da situacija nije uobičajena. Vidio sam kako se pogledavaju kad sam odrješito rekao da idemo jednim autom, mojim, i da ja vozim. Ni jedno ni drugo nije bilo uobičajeno jer nikad nismo išli jednim autom i Marka nikad nitko nije vozio. On je uvijek vozio. Ali je ipak pristao. Valjda zbog mog tona.

- Kamo to voziš - malo poslije upitala je Dijana.

- K nama u stan - mirno sam odgovorio. - Ja sam nam priredio kino predstavu.

- Zar ti gledaš porniće - pokušao se našaliti Marko.

- Ovo je bolje od toga - ledeno sam odgovorio.

Razgovor je inače zapinjao, a poslije ovoga svi smo ušutjeli.

Kad smo ušli, rekao sam da se raskomote, otišao do ormara i donio omotnicu. Dijana je ponudila piće i kavu.

- Ništa nam od toga neće trebati. Naprotiv, trebam prazan stol - rekao sam i sjeo u fotelju.

Potom sam iz omotnice izvadio fotografije. Pola sam pružio Dijani, pola Marku. Bacili su pogled na njih i oboje ih nijemo spustili na stol. Tada sam izvadio hotelski račun i odgurnuo ga do Dijane. Nije ga htjela pogledati pa sam ga prstom premjestio ispred Marka. Ni on ga nije pogledao. Na kraju sam izvadio Markov mobitel i stavio ga na stol.

- Što je ovo? - izletjelo mu je kad je vidio svoj mobitel.

- Ovo je sporazum - rekao sam i odmah im objasnio uvjete.

Marko je skočio i počeo vikati kako njega nitko neće ucjenjivati.

- Onda odmah možeš otići. Stvari ću ti poslati poštom - konačno je progovorila Maja.

- I ja ovdje živim i privređujem godinama - oglasila se i Dijana.

- Što si ti to sa svojom plaćom privrijedila? Naravno, izuzmemo li tvoje skupo donje rublje - bio sam bezobrazan. - U moju si kuću došla s putnom torbom i s njom možeš i otići.

- Djeca su moja.

- Čija su zapravo? Tvoja, moja ili Markova?

- Tvoja su - izgovorila je to na takav način da se vidjelo kako sam ugasio pobunu u njezinim riječima i ušutkao je. - Pristanete li, nitko za ovo neće saznati. Ne pristanete li, dokazi će biti umnoženi i pokazani svima: roditeljima, braći i sestrama, rodbini, prijateljima.

Osim trijumfa i malo gorkog zadovoljstva što sam ljubavnike ponizio i prisilio na poraz, što sam konačno ja bio taj koji je podigao glas i stavio točku na i, ništa više od toga nisam dobio. Naprotiv, dobio sam dvije godine prisilnog braka, odvojene spavaće sobe i tužne poglede naših kćeri. Bilo je to dovoljno da u srcu oprostim Dijani, ali je više nisam volio niti želio kao ženu. Ona je isprva bila ljuta, pa se neko vrijeme trudila, a zatim odustala. I bolje, jer to više nije bila ona žena u koju sam se zaljubio.

Marko je, srećom, brzo našao posao. Ali se nakon dvije godine počelo šuškati da se on i Maja rastaju. Čim se pročula ta vijest, i Dijana je zatražila rastavu. Pomislio sam da postoji neki dogovor među njima, ali kad sam nazvao Maju, prvi put nakon "sporazuma" objasnila mi je:

- Rastava je samo formalnost. Jednostavno nije išlo. Ja sam ta koja više nije mogla i dala sam mu potpunu slobodu.

Kako je i u mom braku situacija bila vrlo slična, odmah sam pristao dati Dijani rastavu i potrudio se preko svih veza i vezica da se procedura okonča što prije.

- Ti dobivaš Marka, ja djecu - rekao sam joj tada i, nevjerojatno, ali pristala je.

Na žalost, iskreno to mislim, Marko i Dijana nisu uspjeli. Brzo su se razišli, a još brže je Marko za poslom otišao u Njemačku.

Unatoč tome što se sve okončalo mirnim putem, bilo je to teško razdoblje u kojem sam se tisuću puta upitao zašto se sve to moralo dogoditi, u čemu sam pogriješio, kako sam mogao biti toliko slijep, zašto sam čekao toliko dugo, kako će djevojke preboljeti ovo što im se događa.

A kada bih se sjetio njih, boljelo je najviše. Pokušao sam s njima razgovarati da viđaju majku, da joj oproste, ali išlo je teško. Odlasci blizanki majci vikendom postali su pravo mučenje za sve nas pa je Dijana na koncu prestala inzistirati na druženju, poručivši im da će strpljivo čekati da joj oproste. Poslije toga brzo se udala i sada živi u Dubrovniku.

Maja je pak prodala stan koji joj je Marko velikodušno ostavio i pola mu novca stavila na račun. I na taj se način htjela odijeliti na njega. Od ostatka kupila je sebi i Mili manji dvosoban. Ja sam joj pomogao da ga nađe i predložio joj da bude blizu moje kuće, gdje se baš širilo novo stambeno naselje, kako bismo joj djevojke i ja mogli uskočiti kad joj što zatreba. Tako je Mila večeri provodila kod nas kad bi joj mama radila drugu smjenu, a spavala kod nas kad bi radila noćnu. Zajedno smo išli u nabavku hrane jer Maja nije imala auto, obavljao sam joj kućne popravke. Ona je pak nama pomagala oko kućanskih poslova i učila nas kuhati. Ljetovali smo svi zajedno u mojoj kući na moru.

Ne znam kako, ali to grozno vrijeme jednostavno je proletjelo. U poslu, u mislima o prošlosti, u brigama za djecu. U jednom trenutku, kad su blizanke diplomirale i zaposlile se, pomislio sam kako sam odradio jednu golemu životnu zadaću. I posao mi je bio uhodan. Nekako prirodno poželio sam učiniti nešto lijepo za sebe i danima sam razmišljao o tome. A tada se misao nametnula sama. Nešto lijepo zaslužuje i Maja, moja prijateljica i supatnica, i odlučio sam i nju uključiti u to.

- Hajdemo ti i ja učiniti nešto posebno za sebe. Možemo primjerice nekamo otputovati. U Pariz, Rim, Moskvu. Kamo god želiš. Ako želiš otići sama, platit ću ti putovanje. Neka to bude moj dar tebi u ime svega što smo prošli zajedno.

- Ipak bih radije putovala u društvu - nasmijala se.

Nakon tog njezina lijepog osmijeha osjetio sam neku posebnu dragost prema njoj i rekao:

- Počnimo onda od Pariza.

Istoga trena kada smo ušli u avion, moj i Majin odnos se promijenio. Imao sam osjećaj da mi je partnerica, ne prijateljica. I ona se tako ponašala. Da provjerim svoj osjećaj, u avionu sam je uzeo za ruku. Nije ju povukla. Iako smo bili rezervirali dvije jednokrevetne sobe, sada smo u hotelu koristili samo jednu. Ljubili smo se pariškim ulicama i uživali jedno u drugome. Ni ona ni ja nismo mogli vjerovati da ljubav može biti tako jednostavna.

Vrlo sretni vratili smo se natrag, spremni obznaniti našu vezu. Izgleda da je to svima bilo manje iznenađenje nego nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:09