IVANA MIKULIČIN Zašto zapravo riječki HNK više nije ni hrvatski ni narodni

Kazališna sezona u riječkom HNK Ivana pl. Zajca počela je prve kišne rujanske subote. Na obližnjem vezu avetinjski se ljuljao ruzinavi “Galeb”, Titov brod, a kazalište je otvorilo vrata, mirisa ustajala, pohabanih dekora i razasutih starih partitura pokraj ulaza u visoke lože. Nastup opernih pjevača, đaka primadone Vejzović, na momente, činilo se, odvijao se u nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom teatru koje je kao da je dugo bilo zatvoreno poradi neke velike ljudske nedaće.

Večer opernih arija u interijeru iz kojeg vapi žalost siromaha, u zgradi koja slavi 130. rođendan. Je li simbol posrnulog industrijskog diva pohabani teatar ili ruzinavi “Galeb”, sjetna je dvojba. Rijeci je nasušno potrebna titula Europske prijestolnice kulture 2020. To breme zaštićene industrijske arhitekture, palače centra pretvorit će se u prljave lakrdije ne dogodi li se na Kvarneru kulturni preokret. Grad koji iz utrobe kobno kopni nije mjesto za političku arenu na temu kazališnog repertoara.

Ni premijer, ni ministar kulture, niti gradonačelnik po regulativama ove zemlje nemaju ingerenciju da osobno kroje repertoare. Ministar i gradonačelnik ne pišu programe intendantima niti sami odlučuju o tome kojeg će instalirati. Uvijek je tu i nekakvo kazališno vijeće, predstavnici umjetnika. Političar, mogući budući premijer kao građanin, zašto ne, može izraziti svoje preference o repertoaru, ali ne u obligatornom tonu. Jer to nije njegov posao.

Da se političar za kojeg nemamo saznanja da je umjetnički verzirana osoba upliće u umjetnički fah, već smo vidjeli na Dubrovačkim ljetnim igrama. Župan Nikola Dobroslavić proglasio je Houellebecqov antizapadni i antieuropski roman antiislamskim i uzeo festivalu 650 tisuća kuna. A onda je još festival morao platiti policiju. Zatim se Ivo Baldasar umiješao u splitsku izložbu jer je, bit će u strahu, pomiješao kontekst svastike na Poljudu i u galeriji. Policija je i hodala oko teatra, u Dubrovniku zbog Houellebecqa, u Rijeci zbog Armade, doista se šizoidni štimung represije uvlači među adrese slobode govora i estetika.

Treba li HNK Zajc organizirati političke tribine, legitimno je pitanje, ali u Rijeci koja je njegov vlasnik. Ono jest i aktualno. Raspoloženje i kod tzv. lijevo orijentiranih Riječana iskazuje se na mahove kompleksnim kad je riječ o repertoaru Olivera Frljića. Iako liberalno raspoloženi, neki će reći: ne želimo da teatar bude mjesto gdje se na direktan način govori o politici. Pojednostavljeno, hoće mir u kazalištu. Razumljivo, gledajući iz perspektive da je riječ o jedinom ozbiljnom kazalištu u gradu koje nije bilo do kraja ispunjeno na otvorenju sezone iako su karte bile gratis.

Istodobno, odsvakuda se intendanta paušalno optužuje da je čitav repertoar politički butik. Objeda čista, repertoar ispunjava različite težnje. Upravo je riječki HNK “Traviatom” otvorio sezonu u zagrebačkom. Ali ni iz HDZ-a niti iz SDP-a nisu se još oglasili valja li dirigent, sopran, tenor ili bas. Šef HDZ-a veli da više HNK Zajc nije hrvatski, narodni. I nije. Ali nije ga Frljić uzeo. Titulu ne može iznijeti jer ga izgrizaju milijunski dugovi, revizori su mu na poslovanje dali crveni karton. Kada će i kako financijski isplivati, to još nisu ni u HDZ-u ni u SDP-u točno isplanirali, a to je jedino što birači od njih ozbiljno trebaju.